Kršćansko gledište o slikama i kipovima

“OBRATISTE (se) k Bogu od idola, da služite Bogu živu i istinitu”, pisao je apostol Pavao kršćanima u Solunu (1. Solunjanima 1:9). Da, mnogi od prvih kršćana su prije odavali čast poganskim idolima (1. Korinćanima 6:9-11). Ali, kad su postali kršćanima, prestali su sa svim idolopokloničkim postupcima.

Bilo je uobičajeno klanjati se pred idolima. Stoga su kršćani bili izrugivani, jer pri obožavanju nisu upotrebljavali slike i kipove. Neki pogani su ih čak optuživali da su ateisti! Ali, kako je došlo do toga da su se kasnije i u kršćanstvu svugdje počeli štovati kipovi?

Odakle potječu “kršćanske” slike i kipovi?

Nakon navodnog obraćenja rimskog cara Konstantina, među “kršćane” su uvedeni mnogi poganski običaji. “U danima Konstantina”, objašnjava povjesničar religije Edwyn Bevan u svojoj knjizi Holy Images, (Sveti likovi) “pojavila se upotreba križa po cijelom kršćanskom svijetu i uskoro mu se na razne načine iskazivalo štovanje.” To je utrlo put drugim oblicima obožavanja slika i kipova. U knjizi se uz to kaže: “Po svoj prilici je još prije nego su obožavane slike i kipovi bilo uobičajeno štovati križ. Istina, ni na jednom kršćanskom spomeniku ili predmetu religiozne umjetnosti nije se mogao naći, sve dok Konstantin nije labarom (vojna zastava sa slikom križa) postavio primjer.”

Razvoj je tekao dalje. U 8. stoljeću n. e. je Ivan Damaštanski, koga katolička i pravoslavna crkva smatra “svecem”, pisao: “Kao što su sveti oci srušili hramove i svetišta đavla i na njihovo mjesto podigli svetišta u ime svetaca koje obožavamo, tako su srušili i slike i kipove đavla i umjesto njih postavili slike Krista, Majke Božje i svetaca.”

Toma Akvinski, rimokatolički “svetac” 13. stoljeća, k tome je dodao: “Kristovoj slici ili kipu bi se trebala iskazivati jednaka čast kao samom Kristu ... Križ zaslužuje jednako štovanje kao Krist, to jest latriju (katolička oznaka za najviši oblik obožavanja) i iz tog razloga križ ćemo isto tako oslovljavati i preklinjati kao samog razapetog.”

Smatra se da je Toma Akvinski dao bitan doprinos učenjima o “štovanju slika i kipova”. Prema Novoj katoličkoj enciklopediji (New Catholic Encyclopedia), obožavanje slika i kipova moralo je čekati na njega “da bi u potpunosti bilo razjašnjeno”. Ustvari, jasno se pokazalo da je “kršćansko” obožavanje slika služilo samo kao nadomjestak poganskog obožavanja slika.

Opravdanje za upotrebu religioznih slika i kipova

Ipak, danas će se mnogi koji odaju čast religioznim slikama i kipovima odlučno suprotstaviti tome da ih se nazove obožavateljima slika i kipova. Njihovi prigovori na takvo označavanje, međutim, nisu novi. U 4. stoljeću “sveti” Augustin je izvrgao ruglu zaključivanje nekršćanskih obožavatelja slika: “Ima neki diskutant koji sam sebe smatra učenim i kaže: ‘Ne obožavam ovaj kamen ni onu sliku ili kip bez razuma... Ne obožavam ovu sliku ili kip, ali obožavam ono što vidim i služim njemu kojeg ne vidim.’” Drugim riječima, oni tvrde da obožavaju samo nevidljivu osobu predstavljenu idolom. “Na temelju ovog opisa njihovih slika i kipova”, dodao je Augustin, “oni se smatraju sposobnim diskutantima, jer ne obožavaju idole, a ipak obožavaju đavla” (Enarrationes in psalmos).

Rimokatolički teolozi bili su, doduše, brzo spremni osuditi pogansko idolopoklonstvo, ali kad se radilo o vlastitoj upotrebi slika i kipova, opravdavali su je nerijetko istim argumentima koje su navodili i takozvani pogani. Primjerice, na koncilu u Trientu, održanom u 16. stoljeću, bilo je s obzirom na slike Krista, Marije i “svetaca” rečeno: “Dužnu čast i obožavanje im treba iskazivati, ali ne zato što u njima samima pretpostavljamo unutarnje božanstvo ili silu.” Ali, zašto im se ona pridaje čast? “Jer je njima iskazano strahopoštovanje namijenjeno prauzoru”, bilo je objašnjeno na koncilu, “i kroz slike koje ljubimo i pred kojima skidamo šešir i klečimo obožavamo samog Krista i odajemo čast svecima čiju sliku i priliku oni predstavljaju.”

Još i danas katolička crkva opravdava ovu vrst idolopoklonstva istim obrazloženjem: slike su samo sredstvo za svraćanje pažnje na nebesku osobu predstavljenu kroz njih; slike same po sebi nemaju nikakvu vlastitu snagu ili moć. No, u kojoj mjeri se to slaže s onim što se čini u praksi? Zar nitko od onih koji upotrebljavaju slike ne vjeruje da one posjeduju bilo kakvo ‘unutarnje božanstvo ili silu’?

Slike i kipovi – gledište obožavatelja

U Sevilli (Španjolska) vlada fanatičko suparništvo između sljedbenika dviju “djevica”, Virgen de la Macarena i Virgen de la Esperanza. U katedrali u Chartresu (Francuska) postoje tri “djevice” – madona kripte, madona stupa i madona “Belle Varriere” – a svaka ima svoje vlastite obožavatelje. Vjernici su očigledno uvjereni u to da je njihova slika ili kip madone u bilo kojem pogledu nadmoćniji od drugih – iako sva tri kipa predstavljaju jednu te istu osobu! Dakle, jasno je da se štovanje ne odnosi na onoga koji je predstavljen, nego na same slike.

Ono što rimokatolička crkva opravdava kao relativno obožavanje pokazuje se stoga kao obožavanje kipa. Zbog stoljećima starih običaja teološka su cjepidlačenja gotovo beznačajna.

Što kaže Biblija?

Izjave Biblije se ni u kom slučaju ne slažu s teorijama teologa. Bog je drevnom Izraelu dao jasno na znanje da je idolopoklonstvo najstrože zabranjeno (2. Mojsijeva 20:4, 5; 5. Mojsijeva 4:15-19). Istina, bilo je dopušteno nekoliko slikovitih predočenja, primjerice bakrena zmija koju je načinio Mojsije. Ali, bilo je izričito zabranjeno klanjanje takvim predmetima u nekom činu obožavanja (4. Mojsijeva 21:9; 2. Carevima 18:1, 4).

Izraelci su, doduše, više nego jednom omalovažavali zabranu idolopoklonstva. Tako su, naprimjer, na Sinaju napravili zlatno tele za obožavanje. Kakvo bogohuljenje, “mijenjati slavu Boga na priliku vola koji jede travu”! (Psalam 106:20) Ipak, poput nekih današnjih religioznih revnitelja, i oni su tvrdili da ne obožavaju bika nego Boga. “I rekoše: ovo su bogovi tvoji, Izraele, koji te izvedoše iz zemlje Egipatske” (2. Mojsijeva 32:1-5). Ali, to “relativno” obožavanje – očigledan osvrt na egipatsku religiju – Jehova nije ni u kom slučaju podnosio (Djela apostolska 7:39–41). Tu se radilo o izravnoj povredi saveza koji su sklopili na Sinaju i to je Izrael dovelo u opasnost da bude uništen (2. Mojsijeva 32:9, 10, 30-35; 5. Mojsijeva 4:23).

Ali, zašto zauzima Jehova tako nepopustljiv stav prema slikama i kipovima? Kao prvo, slike i kipovi su nemoćni, oni nisu ništa (5. Mojsijeva 32:21a; Psalam 31:6). Jeremija ih je usporedio sa strašilima za ptice u kojima nema daha (Jeremija 10:5, 14). Na isti način je Izaija izvrgao ruglu one koji su dio stabla upotrebljavali za paljenje vatre pri kuhanju, a iz drugog dijela izradili boga. Prorok je o takvim obožavateljima idola rekao: “Ne znaju, niti razumiju, jer su im oči zaslijepljene da ne vide, i srca, da ne razumiju” (Izaija 44:13-18).

Kao drugo, obožavanje slika i kipova skriva u sebi i smrtnu opasnost da se kroz sliku ili kip stupi u vezu s demonskim silama. Psalmist je o Izraelcima rekao: “Stadoše služiti idolima njihovim, i oni im biše zamka. Sinove svoje i kćeri svoje prinosiše na žrtvu đavolima” (Psalam 106:35-37; usporedi 3. Mojsijevu 17:7 i 5. Mojsijevu 32:17). Njihov način postupanja pripremio je put za druge praznovjerne, spiritističke postupke. Primjer za to je kralj Manasija koji je ponovno oživio idolopoklonstvo u Izraelu. “Načini oltare svoje vojsci nebeskoj u dva trijema doma Jehovina”, i “vračaše i gataše” (2. Carevima 21:1-6).

Kršćanski grčki spisi također upozoravaju na ove opasnosti. U djelu The New Bible Dictionary (Novi biblijski rječnik) kaže se: “Neprijateljstvo prema idolopoklonstvu u Starom zavjetu ... daje uvidjeti iste dvije istine koje je kasnije potvrdio Pavao: da idol nije ništa, ali da ipak postoji demonska duhovna sila s kojom treba računati, zbog čega idol predstavlja konkretnu duhovnu opasnost.” Pavao je pisao: “Znamo da idol nije ništa na svijetu, i da nema drugog Boga osim jednoga.” Ali, onda je izrekao i slijedeće upozorenje: “Što žrtvuju neznabošci, da đavolima žrtvuju, a ne Bogu; a ja neću da ste vi zajedničari s đavolima” (1. Korinćanima 8:4; 10:19, 20).

Da, zle duhovne sile žele zadobiti pojedince pod svoju vlast. Pavao je pisao: “Jer se ne borimo protiv krvi i mesa, nego protiv vladavina, protiv vlasti, protiv svjetskih vladara ove tame, protiv zlih duhovnih sila na nebeskim položajima” (Efežanima 6:12, NS). Bilo kakvo odavanje časti slikama i kipovima otupljuje nečiju duhovnu sposobnost zapažanja, potiče na praznovjerje i olakšava utjecaj nevidjivih vladara ovog mračnog, zlog svijeta.

Obožavati “istinom”

Mnogi iskreni ljudi upotrebljavaju slike i kipove, jer žele razviti prisniji odnos sa Slušačem molitve. Naravno, poželjno je približiti se Bogu. No, je li nam pušteno na volju na koji ćemo se način njemu obraćati? Sigurno bi se trebali Bogu približiti onako kako se njemu dopada, a ne kako mi smatramo ispravnim. Isus je rekao: “Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim kroz mene” (Ivan 14:6, NS). To isključuje upotrebu idola. Isus je, osim toga, naučavao: “Ide čas, i već je tu, kada će pravi obožavatelji obožavati Oca duhom i istinom; jer ustvari Otac traži takve obožavatelje. Bog je duh, i koji ga obožavaju moraju ga obožavati duhom i istinom” (Ivan 4:23, 24, NS).

Može li se duh prikazati materijalnom slikom ili kipom? Ne. Čak ni najdojmljivija slika ni izdaleka ne doseže Božju slavu! Takvo prikazivanje Boga ne može nikada odgovarati istini. (Usporedi Rimljanima 1:22, 23.) A može li se ‘obožavati istinom’, a približavati se Bogu kroz neku sliku koja ne odgovara istini?

Jehovini svjedoci su već tisućama ljudi pomogli odbaciti idolopokloničke postupke i obožavati Oca onako kako on to želi. Nakon što im se pomoću Biblije pokazalo što Bog misli o slikama i kipovima, osjećali su se ponukanima udaljiti slike iz svog stana i više ih ne upotrebljavati pri obožavanju. (Usporedi 5. Mojsijevu 7:25.) To nije uvijek bilo lako učiniti. Ali, bili su potaknuti iskrenom željom držati se tijesno Božje riječi, Biblije, koja vjerne kršćane opominje: “Dječice, čuvajte se idola!” (1. Ivanova 5:21, NS).

[Okvir na stranici 6]

Zar ikone neće nikada postati idolima?

“Ikone” su određena vrsta slika, religiozne umjetničke slike koje štuju pripadnici pravoslavnih crkvi. Neke prikazuju Krista; na drugima je naslikano trojstvo, Marija, “sveci” ili anđeli. Poput rimokatolika, pravoslavni teolozi opravdavaju štovanje ikona kao relativni čin kojim se pridaje čast prikazanoj nebeskoj osobi. “Ikona”, tvrdi ruski teolog Sergej Bulgakov, “ostaje samo predmet i nikada neće postati idolom ili fetišem.”

No, pravoslavna crkva istovremeno naučava da vjernik koji moli pred jednom od crkve “posvećenom” ikonom može primiti poseban blagoslov. “Ritual blagoslova ikone”, objašnjava Bulgakov u svojoj knjizi The Orthodox church (Pravoslavna crkva), “uspostavlja vezu između slike i njenog prauzora, između predstave, i onog što je tim predstavljeno. Blagoslovom Kristove ikone omogućeno je mistično sastajanje vjernika s Kristom. Isto vrijedi i za ikonu Djevice i svetaca; kroz njihove ikone se u neku ruku produžava njihov zemaljski život.”

Osim toga, vjeruje se da mnoge ikone koje prikazuju Mariju, posjeduju čudotvorne moći. “Ona, doduše, ostaje na nebu”, tvrdi Bulgakov, “ali ona ipak s nama živi život našeg svijeta, pati s njegovim patnjama i plače s njegovim suzama. Ona pred Božjim prijestoljem zagovara svijet. Marija se otkriva svijetu kroz svoje čudotvorne ikone.”