Religiozne slike i kipovi — kako gledaš na njih?

GODINE 1988. poplava u Kantonu (Kina) nanijela je ogromne štete. Neprestane oborine uništile su usjeve. Seljaci su očajnički molili svog boga Lung-wonga da zaustavi padavine. Ipak, ništa se nije događalo. Razljućeni ravnodušnošću svog boga, zatvorili su njegov kip pet dana. Nekoliko godina ranije isti bog nije uslišao njihove molitve za okončanje jedne suše. Nakon toga su lancem privezali njegov kip i ostavili ga na velikoj vrućini.

Siciliju je godine 1893. pogodila velika suša. Ni procesije, ni posvećene svijeće u crkvama, ni molitve upućene kipovima nisu donijele kišu. Seljaci su izgubili strpljenje, nekim svetačkim kipovima skinuli su odjeću, neke su okrenuli licem k zidu, a neke su čak zagnjurili u pojilišta za konje. U Licati su “svetog” Angela razodjenuli, svezali lancima i izrugivali su mu se; prijetili su mu i vješanjem. U Palermu su “svetog” Josipa bacili u isušeni vrt, gdje je trebao ostati dok ne bi počela padati kiša.

Ovi događaji o kojima izvještava Sir James George Frazer u svojoj knjizi Zlatna grana izazivaju zbunjenost. Ukazuju na to da takozvani kršćani i ne-kršćani imaju isto gledište o religioznim kipovima. U oba slučaja kipove su upotrijebili da bi stupili u vezu s nekim “svecem” ili bogom. Zanimljivo je i da su obje grupe pokušale potaknuti svoje trome “svece” ili bogove na djelo, izlažući ih neugodnim okolnostima koje su njihovi obožavatelji sami doživljavali.

Danas bi mnogima koji upotrebljavaju religiozne kipove takvo postupanje moglo izgledati ekstremno, možda čak smiješno. Možda će se pozvati na to da su kipovi za njih samo predmeti štovanja, a ne predmeti obožavanja. Mogli bi tvrditi da su kipovi, križevi i religiozne slike dopuštena pomagala pri obožavanju Boga. Možda je to i tvoje mišljenje. No, moramo se pitati: Što misli Bog o tome? Nije li odavanje časti kipovima zapravo isto što i obožavanje? Jesu li s ovim postupcima povezane skrivene opasnosti?