Ruski tisak hvali Jehovine svjedoke
DANA 21. lipnja 1997. objekti podružnice Jehovinih svjedoka u Rusiji doživjeli su svoje svečano otvorenje. Kompleks podružnice sastoji se od sedam stambenih zgrada, velike Dvorane Kraljevstva, blagovaonice i ogromne zgrade za urede i skladište. Nalazi se oko 40 kilometara sjeverozapadno od Sankt Peterburga, u mjestu Solnječnoe.
Novinari su bili pozvani da prisustvuju programu, pa je svečano otvorenje bilo popraćeno velikim publicitetom. Jedan je od njih za moskovski list Literaturnaja gazeta, koji ima nakladu veću od četvrt milijuna primjeraka, napisao sljedeće: “Kad ugledate kompleks, odmah vam dođe da kažete: E tako se gradi!” (Pogledajte slike na stranicama 16. i 17.)
Pisac Sergej Sergijenko je objasnio: “Sav posao obavili su pripadnici ove religije, i to vlastitim rukama: Gradili su uglavnom Finci, Šveđani, Danci, Norvežani i Nijemci. Čiste popločene staze; pokošeni travnjaci; zgrade s prelijepim krovovima od crepova, ogromnim prozorima i staklenim vratima — tako izgleda administrativni centar vjerske organizacije Jehovinih svjedoka za područje Rusije.”
Novinari iz Moskve, koja se nalazi više od 650 kilometara jugoistočno od podružnice, bili su pozvani na svečano otvorenje i bio im je osiguran prijevoz. Vodič ih je odveo u obilazak objekata, a potom je održan sastanak na kojem su uz zakusku mogli dobiti odgovore na postavljena pitanja. Oslanjajući se na vlastita zapažanja, gosp. Sergijenko je napisao sljedeće:
“Svjedoci su, kako se ono obično kaže, skromni i nepretenciozni ljudi. (...) Da parafraziram poznatu rusku izreku: ‘Svjedoci žive [u svom domu] kao na Jehovinim njedrima.’ (...) Uvijek ljubazni prema svim ljudima, Svjedoci, naravno, posebnu brigu pokazuju za svoju braću.”
Jedan članak koji je napisao S. Dmitrijev pojavio se u Moskovskoj pravdi, dnevnom listu koji ima nakladu od blizu 400 000 primjeraka. U svom članku s naslovom “Svoj svijet možete izgraditi samo svojim rukama”, autor je objasnio:
“Nakon što je vjerska organizacija Svjedoka [1991] zakonski bila priznata u Rusiji, pokrenulo se pitanje vezano za gradnju vlastite podružnice. Tražili su lokaciju u blizini Moskve, a onda su neočekivano dobili izvještaj da se u blizini Sankt Peter[burg]a prodaje parcela bivšeg omladinskog kampa. Kupili su zemljište i krenuli s gradnjom. (...)
Prije godinu i pol, 1. siječnja 1996, centar u mjestu Solnječnoe postao je službena podružnica ove vjerske organizacije. Sredinom lipnja, grupa moskovskih novinara imala je mogućnost provesti neko vrijeme u Sankt Peter[burg]u, da bi pokušala saznati: Tko su ti Jehovini svjedoci?”
Kako je glasio odgovor gosp. Dmitrijeva? “Ljudi kao i svi drugi.” Ipak, oni su drugačiji, kao što je zapazio u zaključku svog članka: “Živeći međusobno u miru, uživaju mir oko sebe. Je li to san? Jest. Ali san koji je ipak stvaran.”
Jedan drugi moskovski novinar, Maksim Jerofejev, koji piše za Sobesednik, novine s nakladom od preko 300 000 primjeraka, zapazio je: “Svi odnosi u ovoj maloj zajednici izgrađeni su na sljedećem načelu: Nitko nije prisiljen raditi, a ipak svi rade.”
Nakon što je opisao prostorije u kojima stanuje koordinator Odbora podružnice, Vasilij Kaljin, gosp. Jerofejev je zapazio: “Naše nepovjerljivo reportersko bratstvo željelo je posjetiti neke druge stanove po vlastitom izboru. Veličina i opremljenost drugih stambenih prostora nije se bitno razlikovala od skromno uređenog stana Vasilija Kaljina.”
Reporterka Anastasija Nemets napisala je članak “Živjeti u miru sa samim sobom”. U podnaslovu tog članka iz Večernjaje Moskve stajalo je sljedeće: “To je ono čemu se ljudi uče u jednom neobičnom naselju izvan Sankt Peter[burg]a.”
Opisujući lokaciju i izgled objekata podružnice, reporterka je napisala sljedeće: “Šume i livade sa svih strana okružuju ovaj prostor. Finski je zaljev u blizini. U toj se okolini nalaze lijepe kućice izgrađene u evropskom stilu, čiste popločene staze i šarene gredice cvijeća.
Poslovna poduzeća gradila su takve mini gradove za bogate Ruse. Međutim, ljudi koji su vrlo skromnih financijskih prilika žive u ovom naselju. (...) Žive udobno i, što je najvažnije, žive kao prijatelji. Ovdje ih živi svega oko 350, došli su sa svih strana svijeta; mogu se čuti razni jezici — od španjolskog i portugalskog do finskog i švedskog.
To je, u biti, jedan mikrosvijet za sebe: Naselje ima vlastite radionice za proizvodnju i popravak, u kojima se može napraviti sve što je ovoj velikoj mnogojezičnoj obitelji potrebno; imaju čak i vlastitu ambulantu.”
Svečano otvorenje bilo je doista radostan događaj za 1 492 osobe iz 42 zemlje, koje su bile prisutne u Solnječnom. Mnoge od njih bile su starije osobe koje su desetljećima služile dok je djelo propovijedanja bilo zabranjeno. Možete li zamisliti krajnje oduševljenje i radost ovih veterana dok su obilazili predivne objekte smještene na području od sedam hektara, koje nalikuje jednom velikom vrtu? Sasvim je lako razumjeti zašto im se sve to činilo kao san.
[Slike na stranici 18]
Novinari obilaze objekte podružnice
Na sastanku se odgovaralo na postavljena pitanja