Motiviran lojalnošću svoje obitelji prema Bogu
ISPRIČAO HORST HENSCHEL
“Radujte se ako primite ovo pismo, jer sam izdržao do kraja. Za dva sata bit ću smaknut.” To su bile uvodne riječi posljednjeg pisma koje sam primio od oca. Smaknut je 10. svibnja 1944. zato što je odbio služiti u Hitlerovoj vojsci. Njegova lojalnost prema Bogu, kao i lojalnost moje majke i moje sestre Elfriede, duboko se odrazila na moj život.
GODINE 1932, nekako u vrijeme kad sam se ja rodio, otac je počeo čitati publikacije Jehovinih svjedoka. Između ostalog, uočio je licemjerstvo svećenstva. Zbog toga ga crkve više nisu zanimale.
Nedugo nakon što je 1939. započeo drugi svjetski rat, otac je dobio poziv za služenje u njemačkoj vojsci. “Prema Bibliji, ne bih smio ići”, rekao je majci. “To ubijanje nije u redu.”
“Oni će tebe ubiti ako ne odeš”, odgovorila mu je majka. “A što će onda biti s tvojom obitelji?” Tako je otac postao vojnik.
Kasnije je majka, koja dotad nije proučavala Bibliju, nastojala stupiti u vezu s Jehovinim svjedocima, što je u ono vrijeme bio itekako opasan pothvat. Pronašla je Doru, čiji je suprug zbog svoje vjere dospio u koncentracioni logor. Dora je dala majci primjerak Kule stražare, ali joj je otvoreno rekla: “Imajte na umu da bih mogla izgubiti život ako Gestapo (tajna policija) otkrije da sam vam ja to dala.”
Kasnije je majka dobila još neke publikacije Jehovinih svjedoka i počela je usvajati biblijske istine iz njih. Nakon nekog vremena, u našem domu u Meissenu počeo nas je posjećivati Max Ruebsam, iz okolice Dresdena. Proučavao je s nama Bibliju, dovodeći u veliku opasnost svoju vlastitu sigurnost. Ustvari, nedugo nakon toga bio je uhapšen.
Majka je zahvaljujući proučavanju Biblije počela vjerovati u Jehovu te mu je predala svoj život, simbolizirajući to krštenjem u vodi u svibnju 1943. Otac i ja krstili smo se nekoliko mjeseci kasnije. Moja 20-godišnja sestra Elfriede, koja je radila u Dresdenu, također se krstila nekako u isto vrijeme. Tako smo u jeku drugog svjetskog rata svi četvero predali svoj život Jehovi. Godine 1943. majka nam je rodila sekicu, Renate.
Progonjeni zbog svoje vjere
Prije nego što sam se krstio, istupio sam iz pokreta Hitlerove mladeži. Kad nisam htio pozdraviti Hitlerovim pozdravom, što se u školi svakodnevno zahtijevalo, učitelji bi me udarili. No bio sam radostan jer sam znao da sam, zahvaljujući ohrabrivanju svojih roditelja, ostao vjeran.
No bilo je prilika u kojima sam, bilo zbog tjelesnog kažnjavanja bilo zbog straha, znao reći “Heil Hitler!” Tada bih otišao kući očiju punih suza, a roditelji su se molili sa mnom kako bih se ohrabrio i sljedeći put odupro neprijateljevim napadima. Više puta se iz straha nisam usudio učiniti ono što je ispravno, no Jehova me nikad nije napustio.
Jednog dana došli su gestapovci i napravili pretres u kući. “Jeste li vi Jehovin svjedok?” pitao je majku jedan gestapovac. Još uvijek kao da je vidim kako naslonjena na dovratak odvažno kaže: “Jesam” — premda je znala da to znači da će na koncu biti uhapšena.
Dva tjedna kasnije majka je baš imala posla oko Renate, koja još nije imala ni godinu dana, kad su je gestapovci došli uhapsiti. Majka se usprotivila: “Upravo hranim dijete!” Međutim, žena koja je došla s policajcem uzela joj je dijete iz naručja i naredila: “Spremaj se! Moraš ići.” Majci sigurno nije bilo lako.
Budući da otac još nije bio uhapšen, on se nastavio brinuti za moju malu seku i mene. Jednog jutra, otprilike dva tjedna nakon što su odveli majku, čvrsto sam zagrlio oca prije nego što sam pošao u školu. Toga dana uhapsili su oca jer se nije htio vratiti u vojnu službu. Zato kad sam tog poslijepodneva stigao kući, njega više nije bilo i nikad ga više nisam vidio.
Baka i djed, kao i naši drugi rođaci — koji su svi do jednog bili protivnici Jehovinih svjedoka, a neki su bili i članovi nacističke stranke — dobili su na čuvanje i odgoj moju malu seku i mene. Nisu mi dali da čitam Bibliju. No ja sam potajno nabavio Bibliju od jedne gospođe iz susjedstva, pa sam je znao čitati. Također sam znao kleknuti kod kreveta svoje sekice i moliti se.
Za to vrijeme moja je sestra Elfriede izdržala ispite svoje vjere. Više nije htjela raditi u dresdenskoj tvornici koja je proizvodila municiju, ali je uspjela dobiti posao u službi održavanja parkova i javnih zelenih površina u Meissenu. Kad je odlazila u ured da bi podigla plaću, nije htjela pozdravljati s “Heil Hitler!” Na kraju je bila uhapšena i odvedena u zatvor.
Nažalost, Elfriede se razboljela od difterije i šarlaha, pa je umrla nekoliko tjedana po dolasku u zatvor. Imala je tek 21 godinu. U jednom od svojih zadnjih pisama citirala je Luku 17:10: “Kad svršite sve što vam je zapovjedjeno, govorite: mi smo zaludne sluge, jer učinismo što smo bili dužni činiti.” Njena lojalnost prema Bogu nastavila me jačati (Kološanima 4:11).
Očev ispit
Dok je otac bio u zatvoru, moj djed — majčin otac — došao mu je u posjet ne bi li ga kako naveo da promijeni svoj stav. Očeve ruke i noge bile su okovane lancima kad su ga doveli pred njega. Otac je odlučno odbio prijedlog da zbog dobrobiti svoje djece prihvati vojnu službu. Jedan od zatvorskih stražara rekao je djedu: “Da ima i desetero djece, taj čovjek ne bi drugačije postupio.”
Djed se vratio kući strašno ljut. “Taj zločinac!” vikao je. “Ništarija jedna! Kako samo može ostaviti svoju vlastitu djecu?” Premda je djed bio uzrujan, ja sam bio sretan kad sam saznao da je otac i dalje nepokolebljiv.
Na kraju je otac bio osuđen na smrt i odrubljena mu je glava. Nakon nekog vremena primio sam njegovo posljednje pismo. Budući da nije znao gdje je majka zatvorena, pisao je meni. Otišao sam u svoju sobu u potkrovlju i pročitao uvodne riječi koje su citirane na početku ovog članka. Bio sam žalostan i plakao sam, no bilo mi je drago što sam znao da je otac ostao vjeran Jehovi.
Majčina tuga
Majka je dospjela u neki zatvor u južnoj Njemačkoj i tamo je čekala suđenje. Jednog dana stražar joj je došao u ćeliju, rekavši joj ljubazno da bi bilo dobro da ostane sjediti. No majka je ustala i rekla: “Znam da mi je suprug pogubljen.” Kasnije su joj poslali njegovu krvavu odjeću koja je nijemo svjedočila o torturama koje je pretrpio prije svoje smrti.
Jednom drugom prilikom majku su pozvali u zatvorski ured i bez okolišanja joj saopćili: “Kći vam je umrla u zatvoru. Kako želite da je sahrane?” Ta je vijest došla tako iznenada i neočekivano da majka isprva nije znala što bi rekla. No podnijela je to zahvaljujući svojoj čvrstoj vjeri u Jehovu.
Moji su se rođaci obično dobro brinuli za moju sestru i mene. Bili su veoma prijazni prema nama. Jedan od njih čak se obratio mojim učiteljima i zamolio ih da budu strpljivi sa mnom. Tako su i učitelji postali vrlo ljubazni i nisu me kažnjavali kad ih ne bih pozdravio s “Heil Hitler!” No svu tu prijaznost pokazivali su mi s ciljem da me odvrate od mojih biblijskih uvjerenja. Nažalost, to im je donekle i uspjelo.
Samo nekoliko mjeseci prije nego što je u svibnju 1945. završio rat, dobrovoljno sam učestvovao u nekim aktivnostima organizacije Nacističke mladeži. Pisao sam majci o tome i ona je na temelju mojih pisama stekla dojam da sam se odrekao svog cilja da služim Jehovi. Kasnije mi je rekla da su je ta pisma više utukla nego vijesti o očevoj i Elfriedeinoj smrti.
Ubrzo nakon toga došao je kraj rata i majka se vratila iz zatvora. Ona mi je pomogla da ponovo steknem duhovnu ravnotežu.
Početak punovremene službe
Potkraj 1949, četiri godine nakon završetka drugog svjetskog rata, jedan nam je putujući nadglednik govorio o biblijskom citatu iz Malahije 3:10: “Donesite sve desetke u spreme da bude hrane u mojoj kući, i okušajte me u tom, veli Gospodin nad vojskama.” Poželio sam ispuniti molbu za punovremeno djelo propovijedanja. Tako sam 1. siječnja 1950. postao pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici. Kasnije sam se preselio u Spremberg, gdje je postojala veća potreba za pionirima.
U kolovozu te godine primio sam poziv da dođem služiti u podružnicu Jehovinih svjedoka u Magdeburgu, u Istočnoj Njemačkoj. Međutim, 31. kolovoza, samo dva dana nakon što sam stigao, policajci su dojurili na naš posjed, tvrdeći da se tu skrivaju zločinci. Većina Svjedoka bila je uhapšena i odvedena u zatvor, no ja sam uspio pobjeći i otputovati u Zapadni Berlin, gdje je postojao ured Društva Watch Tower. Tamo sam ispričao što se dogodilo u Magdeburgu. Istovremeno sam čuo da se Svjedoke masovno hapsi po čitavoj Istočnoj Njemačkoj. Saznao sam da čak i mene policija traži u Sprembergu!
Hapšenje i zatvor
Kao pionir bio sam poslan u Istočni Berlin. Nekoliko mjeseci kasnije, dok sam kao kurir prenosio biblijsku literaturu iz Zapadnog Berlina u Istočnu Njemačku, bio sam uhapšen i odveden u grad Cottbus, gdje sam bio izveden pred sud i osuđen na 12 godina zatvora.
Između ostalog, optužili su me i da sam ratni huškač. Na suđenju sam u svojoj završnoj izjavi rekao: “Kako samo možete mene, Jehovinog svjedoka, osuditi zbog huškanja na rat, kad je moj otac odbio sudjelovati u ratu zato što je bio Jehovin svjedok, te mu je zbog toga bila odrubljena glava?” No, naravno, te ljude nije zanimala istina.
U dobi od 19 godina nije mi bilo lako pri pomisli da ću 12 godina provesti u zatvoru. Međutim, znao sam da su i mnogi drugi dobili slične kazne. Ponekad su nadzorni organi razdvajali Svjedoke jedne od drugih; no mi bismo tada razgovarali o biblijskim istinama s drugim zatvorenicima, tako da su neki postali Svjedoci.
Nekad su pak nas Svjedoke držali u istom bloku ćelija. Tada bismo se koncentrirali na to da što više naučimo iz Biblije. Učili smo napamet čitava biblijska poglavlja i čak smo nastojali upamtiti kompletne biblijske knjige. Postavljali smo si konkretne ciljeve s obzirom na to što bismo svakog dana trebali raditi i naučiti. Ponekad smo bili toliko zaposleni da smo jedni drugima znali reći: “Nemamo vremena”, premda smo cijeli cjelcati dan provodili u svojim ćelijama i to bez ikakvog zaduženja!
Ispitivanja tajne policije znala su biti veoma zamorna. Trajala bi dan i noć, popraćena svakojakim prijetnjama. Jednom sam se prilikom toliko umorio i obeshrabrio da mi je bilo teško čak i moliti se. Nakon dva do tri dana, bez ikakvog posebnog razloga, skinuo sam sa zida svoje ćelije komad kartona na kojem je bio napisan zatvorski kućni red. Kad sam ga okrenuo, vidio sam da i tu nešto piše. Podigavši ga gore prema ono malo svjetla što sam imao, ugledao sam riječi: “Zli vam mogu ubit tijelo, ne bojte se njih” i “Ko svog oka zjenicu, ja vjerne ću sačuvati”. Danas su one dio pjesme broj 27 iz pjesmarice Jehovinih svjedoka!
Neki je brat, koji je bio u sličnoj situaciji, očito boravio u toj ćeliji i Jehova Bog ga je ojačao. Odmah mi se vratila duhovna snaga i zahvalio sam se Jehovi za to ohrabrenje. Nikad ne bih htio zaboraviti tu lekciju, jer sam iz nje naučio da čak i ako u nečem ne mogu uspjeti svojom vlastitom snagom, uz pomoć Jehove Boga ništa nije nemoguće.
Majka se u međuvremenu preselila u Zapadnu Njemačku, tako da u to vrijeme nije bila u vezi sa mnom. Međutim, bila je tu Hanna, koja je odrasla sa mnom u istoj skupštini i koja je bila veoma bliska s mojom obitelji. Ona me posjećivala sve te godine koje sam proveo u zatvoru, a pisala mi je i ohrabrujuća pisma i slala dragocjene pakete s hranom. Oženio sam se njom nakon što sam 1957. bio pušten iz zatvora, odsluživši 6 godina svoje 12-godišnje kazne.
Moja draga žena Hanna otad vjerno služi uz mene u našim različitim zadacima i uvijek mi pruža punu podršku. To što je učinila za mene tijekom naše zajedničke punovremene službe nešto je za što joj se jedino Jehova Bog može odužiti.
Služba nakon zatvora
Hanna i ja počeli smo sa svojom zajedničkom punovremenom službom u podružnici Društva Watch Tower koja se u to vrijeme nalazila u Zapadnom Berlinu. Ja sam kao tesar bio raspoređen na građevinske poslove. Kasnije smo zajedno počeli s pionirskom službom u Zapadnom Berlinu.
Willi Pohl, koji je tada nadgledavao naše djelo u Zapadnom Berlinu, potaknuo me da nastavim učiti engleski. “Nemam vremena”, odgovorio sam mu. No kako sam samo sretan što sam ipak poslušno nastavio učiti engleski! Zahvaljujući tome bio sam 1962. pozvan na desetomjesečni tečaj 37. razreda Škole Gilead u Brooklynu (New York). Nakon što sam se 2. prosinca 1962. vratio u Njemačku, Hanna i ja proveli smo 16 godina u putujućoj službi i posjećivali skupštine po čitavoj Njemačkoj. A onda smo 1978. dobili poziv da dođemo služiti u podružnicu u Wiesbadenu. Kada su sredinom 1980-ih razne službe podružnice bile preseljene u velike nove objekte u Seltersu, nekoliko godina služili smo u tom prekrasnom kompleksu.
Dragocjena prednost službe
Godine 1989. dogodilo se nešto što nitko nije očekivao — pao je Berlinski zid, pa su Svjedoci iz istočnoevropskih zemalja dobili slobodu obožavanja. Hanna i ja smo 1992. bili pozvani u Lviv (Ukrajina) kako bismo pružili podršku objaviteljima Kraljevstva u tom području čiji je broj rapidno rastao.
Iduće godine bili smo zamoljeni da odemo u Rusiju kako bismo tamo pomogli oko organiziranja djela Kraljevstva. Tada je u Solnječnom, naselju udaljenom 40-ak kilometara od Sankt Peterburga, bio otvoren ured koji se trebao brinuti za djelo propovijedanja u čitavoj Rusiji i većini ostalih republika bivšeg Sovjetskog Saveza. Kada smo stigli, već su bili u toku građevinski radovi na stambenim zgradama, kao i na velikom uredskom i skladišnom kompleksu.
Bili smo neizmjerno radosni prilikom svečanog otvorenja novih objekata podružnice 21. lipnja 1997. U Solnječnom se povodom prigodnog programa okupilo ukupno 1 492 osobe iz 42 zemlje. Idućeg dana mnoštvo od preko 8 400 ljudi okupilo se na Stadionu Petrovski u Sankt Peterburgu kako bi čulo reprizu programa svečanog otvorenja, kao i ohrabrujuće izvještaje gostiju iz drugih zemalja.
Kakav samo fantastičan porast vidimo u 15 republika bivšeg Sovjetskog Saveza! Godine 1946. na tom je području propovijedalo otprilike 4 800 objavitelja Kraljevstva. Gotovo 40 godina kasnije, godine 1985, taj je broj porastao na 26 905. Danas na području deset republika bivšeg Sovjetskog Saveza ima preko 125 000 objavitelja Kraljevstva za koje se brine ova podružnica u Solnječnom, dok ih preko 100 000 propovijeda u ostalih pet bivših republika Sovjetskog Saveza! Kako smo se samo oduševili kad smo saznali da je u ožujku prošle godine u 15 bivših republika Sovjetskog Saveza preko 600 000 osoba prisustvovalo Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti!
Divim se kad vidim kako Jehova Bog veličanstveno vodi sakupljanje i organiziranje svog naroda u ovim ‘posljednjim danima’ (2. Timoteju 3:1). Prema riječima biblijskog psalmista, Jehova daje svojim slugama uvid, poučava ih putu kojim trebaju hoditi i daje im savjete, motreći ih svojim okom (Psalam 32:8). Smatram prednošću to što pripadam Jehovinoj međunarodnoj organizaciji ljudi!
[Slika na stranici 13]
Sa svoje dvije sestre, 1943.
[Slika na stranici 14]
Oca su pogubili odrubljivanjem glave
[Slika na stranici 14]
Majka mi je pomogla da ponovo steknem duhovnu ravnotežu
[Slika na stranici 15]
Sa svojom ženom Hannom
[Slika na stranici 16]
Za vrijeme govora povodom svečanog otvorenja u Dvorani Kraljevstva u ruskoj podružnici
[Slike na stranici 17]
Dvorište i prozori blagovaonice u našoj novoj podružnici u Rusiji