Smrtonosne oborine
“Vjerujemo da nam je presuda sigurna. Znanstvenici cijelog svijeta suglasni su da smo suočeni s kiselim oborinama, te da je potrebno poduzeti nešto u pravcu njihova ograničavanja”, rekao je Robert F. Flacke sa New York State Department of Environmetal Conservation.
“Vjerujemo da još nismo osuđeni”, odgovara Carl E. Bagge, predsjednik National Coal Association. “Razlozi i posljedice kiselih oborina, nepoznati su”, tvrdi on.
Dva vodeća govornika, dva suprotna mišljenja. Koja strana je u pravu?
“KAD sam došao ovamo, Angler je bio raj.” Rekavši to, Peter Peloquin, dugogodišnji mještanin i vlasnik jednog ljetnikovca na Chiniguchi jezeru, protegnuo se preko stola, kako bi mu riječi zvučale što izražajnije. “U nizu Chiniguchi jezera”, nastavio je, “ranije je u skoro tucet jezera bilo moguće uloviti ogromne količine riba.”
Ali, krajem 50-tih i početkom 60-ih godina događalo se u tom jezeru nešto jedinstveno. Mlade pastrve kretale su se amo tamo površinom vode — što inače nisu nikada radile — postavši tako galebovima lak plijen. U istom su vremenskom razdoblju ulovljene zadnje velike ribe. Danas nema više nijedne jedine ribe u Chiniguchi jezeru, a ni u stotinama okolnih jezera.
Što je uzrokovalo tu nepriliku? Kisela kiša — danas jedan od najozbiljnijih problema svijeta koji nas okružuje.
Industrijski izlazni plinovi
U Sjevernoj Americi 30 posto kisele kiše izazivaju oksidi dušika — polovica potječe iz ispušnih cijevi motornih vozila. Druga polovica nastaje izgaranjem fosilnih goriva, prvenstveno ugljena u rudnicima i ostalim industrijskim pogonima. Ugljen je također izlazna građa jednog daljnjeg zlikovca, naime, sumpornog dioksida, koji sačinjava 70 posto kisele kiše. U Sjevernoj Americi se godišnje oslobađa 54 milijuna tona tog plina. Atmosfera postaje smetlištem.
Visoko gore u atmosferi pod utjecajem sunčeva svjetla i vodene pare, ti oksidi izazivaju komplicirane i danas jedva razumljive kemijske promjene. Time izazvane reakcije stvaraju salitrenu i sumpornu kiselinu — kiselu kišu. Kiseline padaju također u obliku kiselog snijega, tuče, solike i magle, a dolaze čak i u krutom obliku.
Rastuće zlo
Kad je engleski znanstvenik Robert Angus Smith godine 1852. otkrio kiselu kišu u blizini industrijskog grada Manchestera, zagađenog sagorijevanjem ugljena, smatralo se to samo mjesnom pojavom. Ali, u 1950-im i 1960-im godinama zagađivanje dimom izaziva buru negodovanja u općinama gdje je bilo tvornica s pogonom na ugljen i tekuće gorivo.
Rješenje u 1970-im godinama? Viši dimnjaci. Primjerice u Sudbury-u postoji kanadski industrijski gigant International Nicel (sada Inco Limited), koji izbacuje u zrak dnevno 6 300 tona sumpornog dioksida. Ispušni su plinovi toliko opustošili okolinu da su krajem 60-ih godina na tom području američki astronauti vježbali šetanje mjesecom. Tada je Inco sagradio super dimnjak, visok preko 400 metara — u ono vrijeme najviši na svijetu. U Sudbury-u je opet počelo rasti cvijeće, trava i drveće. Ali, super dimnjaci i mnogi daljnji produženi dimnjaci u Kanadi, SAD, i ostalim zemljama, pokazali su se prijevarom, što se tiče zaštite okoliša. Naime, problem prerasta u međunarodni.
Štetne tvari odlaze tako visoko u zrak, da sada padaju i u ostalim zemljama. Švedska i Norveška postaju smetlištem otpadnih tvari evropske industrijske jezgre. Preko Kanade vuku se kiselinama zaražene zračne struje iz SAD. A Kanada opet “izvozi” kiselu kišu na sjeveroistok SAD. Od toga nisu pošteđeni niti udaljeni Havajski i Bermudski otoci, a pogođene su čak Kina i zemlje južne hemisfere.
Kako to djeluje na svijet koji nas okružuje?
U područjima posebno zaraženima kiselinama voda je u jezerima neprirodno bistra, jer venu planktoni i ostali mikroskopski oblici života. Onemogućeno je daljnje rasplođivanje vodenih životinja. Osim toga, aluminij i ostali metali, koji se normalno javljaju u bezazlenim spojevima, izrastaju iz tla u otrovnim količinama. Aluminij napada riblje škrge, ometajući im disanje i tako se one formalno dave.
Situacija je posebno tragična u rano proljeće, kad se život budi iz zimskog sna, kad se mrijeste ribe, a žabe i daždevnjaci polažu svoja jaja u vodene bare. Koncentracija zagađenosti u rastopljenom snijegu povećava za 100 posto sadržaj kiseline, tako da se iz 80 posto jaja ne izlegu mladi.
“Poremećen je cjelokupni vodeni sistem”, rekao je dr Harold Harvey, jedan od pionira na području istraživanja kisele kiše. “Najprije su školjke, zatim puževi i riječni rakovi, potom mnogi vodeni insekti kao što su vodencvjetovi, mali vodeni konji, kamene muhe i veliki vodeni konji. Sada su na redu vodozemci ... Potom ribe itd.”
Do čega je to dovelo? U 2000 do 4000 jezera kanadske provincije Ontario ne mogu više živjeti pastrve i grgeči. U devet rijeka provincije Nova Škotska, u kojima je nekada uspijevao losos, danas ga više nema — izumro je. U jednom izvještaju vlade kaže se da ista opasnost prijeti u slučaju 48 000 jezera.
Na sjeveroistoku SAD nema više nijedne ribe u preko 200 jezera Adirondack Mountains-a. Isto vrijedi za deset posto najvećih slatkovodnih jezera Nove Engleske. Jedna državna studija iz Ohio-a proriče da “će, ako se brzo ne poduzme nešto, u Ontariu, Quebec-u i Novoj Engleskoj, do kraja našeg stoljeća svake godine umrijeti 2500 jezera”.
Još je gora situacija u Švedskoj. Prema riječima Andersa Dahlgren-a, ministra za okoliš, broj mrtvih jezera popeo se na 20 000!
Šteta raste
Kisela kiša šteti zemljinu tlu, jer ispire bitne hranjive tvari, kao što su kalcij, magnezij, kalij i natrij. Smrtonosni aluminij napada korijenje drveća, sprečava opskrbljivanje vodom, uništava njihovu otpornost prema bolestima. Od 1965. izumrlo je u Green Mountains, američke savezne države Vermont, 50 posto mladih i starih omorika.
Šume umiru također u Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Jugoslaviji i Poljskoj. Procjenjuje se da je teško oštećeno 30 posto pošumljene trećine Savezne Republike Njemačke. Stručnjaci kažu da drveće gubi obrambenu sposobnost prema kiselinama, pa nikakve koristi od toga ako se ne bi povećale količine sumpornih plinova. U jednom uzbuđujućem izvještaju BUND-a (Savez za okoliš i zaštitu prirode) kaže se, da su za manje od godinu dana udvostručene štete pričinjene šumama Savezne Republike Njemačke. U Evropi smatraju kišu “ekološkim holokaustom (samouništenjem)”.
Ali, to još nije sve. Izlijevanje kiselina pojačava koroziju (razaranje površine) metala. Sumporni dioksid i zrak pretvaraju kalcij sadržan u pješčenjaku, vapnencu, betonu i nakitu u smrvljeni kalcijev sulfat. Američki odbor za pitanje okoliša procjenjuje da godišnja šteta pričinjena na zgradama i spomenicima, iznosi više od dvije milijarde dolara. Već su, primjerice, napadnuti stupovi Partenona u Ateni, Koloseuma u Rimu, kao i zgrade kanadskog parlamenta.
Što se tiče ljudskog zdravlja, dokazi štetnog djelovanja kisele kiše, nepotpuni su, ipak uzbuđujući. Jezerska voda, koja sadrži kiselinu, otapa već zatrovano željezo i olovo vodovodnih cijevi, pa sve to dolazi u pitku vodu. To je primjerice u nekim područjima izazvalo proljev kod dojenčadi. Ali, još su zastrašujuće studije koje pokazuju da sumporni dioksid u zraku prouzrokuje bronhitis, pretjerano proširenje pluća, da predstavlja opterećenje za srce i krvotok, što je sve razlogom bolesti od kojih umire godišnje možda 50 000 Amerikanaca!
Postoji li rješenje?
Očito je da treba očistiti okoliš. Ali, industrija ugljena i mnogi pogoni za opskrbljivanje stanovnika plinom, vodom i električnom energijom američkog Srednjeg Zapada kažu, kako nema sigurnih dokaza da strogi propisi o izlaznim plinovima, utječu na smanjivanje količine kiseline u kiši.
29. lipnja 1983. objavio je američki National Research Council izvještaj, koji će prema časopisu Science, biti za mnogo godina unaprijed vjerojatno najmjerodavnija studija o kiseloj kiši. Udruženje je došlo do zaključka da na američkom sjeveroistoku 90 do 95 posto kisele kiše nastaje umjetnim putem, da je stvaraju industrijski i automobilski izlazni plinovi. “50 postotno umanjenje sumpornih i dušikovih plinova”, kaže se, “prouzročilo bi 50 postotno smanjivanje kiselina, koje vjetar raznosi s izvora na zemlju i vodu”.
Američko udruženje električnih centrala koje pokreću velik broj rudnika ugljena na Srednjem Zapadu tvrdi, da jedan dopunski članak u vezi propisa vezanih uz okoliš, povećava za 50 posto troškove struje u kućanstvima, a za 80 posto troškove koji terete industrijske pogone.
Za razliku od njih, zaštitnici okoliša misle drugačije, navodeći opet svoje brojke. Prema jednoj nedavno izvršenoj usporedbi cijena, provedenoj na temelju studije za potrebe Edison Electric Institute i National Wildlife Federation, te National Clean Air Coalition, u 1990. godini troškovi će se kretati između 2,4 i 4,6 milijardi američkih dolara — što je samo 2,4 do 4,6 postotni porast troškova struje.
Unatoč troškovima mnogo je zemalja već stupilo u akciju. U Japanu se već godinama izlazni plinovi djelotvorno pročišćavaju, što povećava troškove struje za 12 posto. Tamo je uveden i porez za izlazne sumporne plinove, kojima se kažnjavaju industrijska poduzeća. U Švedskoj su tvornice na tekuće gorivo podvrgnute oštrim ograničenjima, iako 67 posto zagađivanja tamošnjeg okoliša dolazi u zemlju preko granice. Sve se to poduzima unatoč tome što mnoge grane industrije koje zagađuju okoliš, tvrde kako nema dovoljno dokaza u prilog tvrdnji da je potrebno nešto poduzeti.
Koliko ćemo još godina čekati da se poduzmu odgovarajuće mjere? Eville Gerham, jedan od stručnjaka za kisele oborine upozorava: “I dok čekamo da se pronađe posljednji dokazni komadić i dokaže čitav lanac između razloga i posljedica, već se nanosi šteta osjetljivim životnim oblicima na našem planetu”. Cijena tog oklijevanja mogao bi biti “trajno zatrovan okoliš, ometen ulov riba, privreda i turizam, a možda oštećeno i ljudsko zdravlje”, kaže se u jednom izvještaju sastavljenom za potrebe kanadske vlade.
Uz sve te izjave, nismo sigurni kome treba vjerovati. I dok s jedne strane optužuju čuvare okoliša da pretjerano reagiraju na kiselu kišu, s druge strane čitamo u časopisu Time: “Čuvari okoliša su zabrinuti zbog toga što se industrijalci služe taktikom oklijevanja, kako bi izbjegli skupim investicijama potrebnima za ublažavanje djelovanja izlaznih plinova.”
I dok se ljudi tako svađaju i raspravljaju, u pripremi je trajno rješenje. Uskoro će veliki Stvoritelj zemlje stupiti u akciju, da bi je očistio od svih sebičnih zagađivača, kako nikada više ljepotu naše domovine ne bi krnjila kisela kiša ili pak neke druge industrijske nevolje. Sviđa li ti se to rješenje? Ako da, razmisli ozbiljno o pouzdanim biblijskim proročanstvima u vezi s približavajućom se kraljevskom vladavinom (Otkrivenje 11:17, 18).
[Grafički prikaz na stranici 18]
(Vidi publikaciju)
Kisela kiša nanosi velike štete mnogim šumama diljem Evrope i Sjeverne Amerike
Pomanjkanje kalcija; izumiru krošnje
Otpadaju iglice ili lišće
Spriječen rast drveta; smanjena otpornost prema mrazu i štetočinama
Ometana opskrba vodom i hranom
Otrovni aluminij razara korijenje, što smanjuje zaštićenost od bolesti
Pomanjkanje magnezija; borove iglice požute
Razorena je zaštitna snaga iglica; bivaju napadnute; spriječeno disanje
Onemogućeno djelovanje bakterija na izumrlim iglicama; manje hranjivih tvari
Razara gliste
Kiselina ispire važne hranjive tvari — kalcij, magnezij, kalij i natrij