Martinique
LJUDIMA u mnogim dijelovima svijeta ime Martinique zvuči poznato. Možda nas u mislima podsjeća na prizor sunca, bijelih pješčanih plaža i azurnih mora. Možda potiče nekoga da razmišlja o slatkim stvarima u životu, kao što su šećerna trska i banane, ili možda rum. Ta slika možda uključuje i domoroce crne ili smeđe kože sa širokim osmijehom, kako posjetiocu nude egzotično voće na pladnju kao znak dobrodošlice. Druge pak Martinique podsjeća na erupciju Mount Peléea 1902. i na kompletno razorenje grada Saint Pierrea koji je tada bio gospodarsko i kulturno središte tog područja.
Ovaj otok je, da tako kažemo, samo beznačajna mrvica prašine. Dugačak je samo 80 kilometara, a širok 35 kilometara. Ipak je igrao začuđujuće veliku ulogu u međunarodnim odnosima. Između 17. i 19. stoljeća kolonijalne sile nemilosrdno su se borile za nadmoć u obje Amerike i na Karibima. Santo Domingo (Haiti), Guadeloupe, Martinique i ostali otoci Zapadne Indije mijenjali su vlasnike prema rezultatima bitaka.
Iako je sićušan otok, Martinique je mnogo desetljeća bio središte trgovine robljem na Karibima. Ne možemo govoriti o stanovništvu Martiniquea, a da se ne osvrnemo na okove ropstva koji su oblikovali njegovu prošlost i koji nam u velikoj mjeri objašnjavaju sadašnje okolnosti tih ljudi.
Govorimo o ljudima koji su dugo vremena bili zarobljeni i sada se ponose svojom slobodom. Te ljude karakteriziraju čudne suprotnosti. Gorljivo brane svoju slobodu i žele da se zna za to. U isto vrijeme, drže do francuske kulture, koju je nametnula kolonizacija — kulture čije vrijednosti i blago u mnogim pogledima cijeni veći dio stanovništva. Ljudi tvrde da je njihova vlastita religija — rimokatolička — ona koju su im nametnuli tiranski gospodari. S tim u vezi je i činjenica da su bili poučavani obožavati Boga o kojem znaju vrlo malo. Predstavljen im je kao Bog koji zagovara ropstvo crnaca zato što se tvrdi da je on prokleo njihovu rasu. Za njega se kaže da ima osobine ljubav i pravdu, ali izgleda da su ta svojstva čudno sakrivena. Njihova je religija u osnovi bazirana na ritualima i tradicijama gdje precizna vjerovanja i teološke analize malo znače. (Može se primijetiti da se slično tome stanovnici susjednog otoka Barbadosa izjašnjavaju kao pripadnici anglikanske religije zato što su bili britanska kolonija.)
Dok se ovo stoljeće primiče svom kraju, većina ljudi na Martiniqueu, iako sebe smatra slobodnima, radi pod okovima ropstva dvojici zahtjevnih gospodara. S jedne strane, opterećeni su religioznim sistemom rituala i tradicija koji ne zadovoljavaju stvarnu duhovnu glad. S druge strane, oni bezuspješno rade na zadovoljenju beskrajnih težnji koje pothranjuje izrazito snažan utjecaj materijalističkog načina života zapadne civilizacije (Prop. 5:10).
Poruka o neprocjenjivoj slobodi
Na ovom je tropskom otoku poruka o slobodi objavljivana povećanim intenzitetom tokom prošlih pola stoljeća. To je sloboda na koju je Isus Krist mislio kad je rekao: “Poznaćete istinu, i istina će vas izbaviti” (Ivan 8:32). To je sloboda od ropstva lažima, sloboda od okova ekonomskog sustava koji nemilosrdno iskorištava ljude i sloboda od grijeha i smrti.
Sjeme ove istine započelo se sijati 1946. kada je Georges Moustache, s Guadeloupea, proveo dva tjedna svjedočeći u Fort-de-Franceu i Saint Pierreu. Tri godine kasnije, 9. kolovoza 1949, četvero misionara (bračni par i dvije mlade sestre), diplomci Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, sletjelo je na otok. To su bili David i Celia Homer, Mary Lolos i Frances Bailey. Oni su bili iz Sjedinjenih Država i govorili su francuski, doduše ne baš dobro. Međutim, u godinu i pol uspjeli su uručiti 631 knjigu i više od 200 brošurica koje objašnjavaju Bibliju i započeti 32 biblijska studija s pojedincima i obiteljima. Ali katoličko svećenstvo, koje je tada još uvijek imalo velik utjecaj i uopće nije željelo da njihov autoritet bude doveden u pitanje, upotrijebilo je svoj utjecaj kako bi se misionare protjeralo s otoka u siječnju 1951. Za više od tri godine je propovijedanje dobre vijesti, u bilo kojem obliku, na Martiniqueu prestalo.
Ponovno započinjanje djela
Xavier i Sara Noll su 10. srpnja 1954. stigli iz Marseillesa (Francuska). Oboje su bili punovremeni propovjednici, a Xavier je služio kao skupštinski nadglednik u Marseillesu.
Još uvijek se sjećaju dolaska na ovaj otok koji je njima izgledao kao drugi kraj svijeta, 7 000 kilometara udaljen od njihove domovine. Nisu zaboravili prve dojmove vrućine i vlage, niti su zaboravili druželjubivost, gostoprimstvo i dobronamjernost ljudi.
Od prvog dana naučili su kako živjeti u uvjetima gdje je udobnost svedena na minimum. Nakon što su nekoliko dana odsjeli kod čovjeka koji je bio pozitivno naklonjen Jehovinim svjedocima, našli su novu drvenu kuću, ali to jednostavno znači da je imala drvene zidove i drveni pod. Krov je bio od komada valovitog lima. Nije bilo stropa ni zahoda. Kad bi se smračilo, brat Noll je trebao isprazniti “sanitarnu” kantu u jedan duboki klanac. Prvi put je nosio kantu 14. srpnja na francuski nacionalni praznik. Morao je prijeći javni trg Stalingrad na kojem je sve vrvjelo od aktivnosti povezanih s praznikom. Dok je hodao preko trga, sa svojom kantom koja je privlačila pažnju skupina ljudi koji su izišli van da bi se odmorili i udahnuli malo svježeg zraka, ljudi su mu se slatko nasmijali. To je bila premijera! Nikad prije nisu vidjeli bijelca da obavlja takav zadatak!
Iznenađujuća dobrodošlica
Ranije tog dana brat Noll je satima sređivao knjige i brošurice koje su misionari ostavili kada su bili protjerani. Mnoge od njih oštetili su insekti, ali bilo je ipak dovoljno literature u prikladnom stanju da je bračni par Noll koristi u svojoj službi koju su započeli sljedećeg jutra.
Evo nekoliko događaja kojih se brat Noll prisjeća o tom prvom danu provedenom u službi: “Kada smo prvi put išli propovijedati na ovom području, moja žena i ja željno smo očekivali da stupimo u kontakt s ljudima, da ih upoznamo, da vidimo na kakav ćemo prijem naići. Stvarnost je premašila naša očekivanja. Počeli smo svjedočiti u središtu grada, koji je u to vrijeme imao 60 000 stanovnika. Tog smo se jutra moja supruga i ja dva puta sreli kad smo se vraćali kući da ponovno napunimo svoje torbe knjigama ‘Istina će vas osloboditi’ i ‘Kraljevstvo je blizu’, kao i brošuricama kao što je ‘Knez Mira’.”
Stanari bi često rekli: “Uzet ću knjigu kao uspomenu na vaš posjet”, ili, “Ako to govori o Bogu, uzet ću”. Tokom prva dva tjedna uručeno je gotovo 200 knjiga i stotine brošurica. Lako je bilo započeti razgovore jer su ljudi bili znatiželjni i spremni prihvatiti strance. Kakvo je samo iznenađenje bilo naići na takvo gostoprimstvo!
Brat i sestra Noll pitali su se hoće li moći proučavati s toliko mnogo ljudi! Ali brzo su naučili da moraju napraviti razliku između osoba koje jednostavno pokazuju uobičajenu gostoljubivost i onih koje zaista žele znati istinu koja dolazi od Boga i provesti je u djelo. Bilo je onih koji su željeli učiti. Brat Noll se prisjeća: “Čovjek koji nas je dočekao kada smo stigli na Martinique predstavio nas je nekim radnicima i šegrtima u svojoj stolarskoj radionici. Započeli smo studij te iste večeri i još dva druga tokom prvog tjedna.”
Jedan od tih studija bio je s mladim bračnim parom, Paulom i Nicol Jacquelin. Proučavali su triput tjedno i dobro su napredovali. Uskoro su se pridružili bračnom paru Noll u propovijedanju od kuće do kuće. S tim novim objaviteljima djelo propovijedanja počelo je dobivati domaći ugođaj.
“To-to-to”
Po dolasku u kuću jedan od objavitelja trebao je povikati: “To-to-to, ima li koga?” Vrlo često bi glas iznutra odgovorio: “Što trebate?” Nakon što bi objavitelj ponovno viknuo da bi se predstavio, stanar bi odgovorio: “Uđite i sjednite.” Započeo bi zanimljiv razgovor.
Ljudi su većinom bili spremni razgovarati. U to vrijeme se na Martiniqueu nije znalo za stres. Rijetko bi tko rekao ono što danas stalno čujemo: “Nemam vremena.” Međutim, zaključak je često bio: “Razumijem sve što govorite, ali ja neću napustiti religiju svojih roditelja i djedova.” Čak i kad je izgledalo da postoji određeno zanimanje, tako da su objavitelji pitali: “Možemo li vas uskoro ponovno vidjeti?”, odgovor je često glasio: “Ako bude Božja volja.”
Ljudi su općenito pokazivali veliko poštovanje za Bibliju. Ipak, malo njih ju je posjedovalo. Katoličko svećenstvo snažno se trudilo spriječiti ljude da dođu u bilo kakav doticaj s Biblijom. Ipak, nekoliko ljudi uspjelo je nabaviti francuski protestantski prijevod Louisa Segonda. Neki su ga nabavili od trgovaca, drugi od susjeda koji su bili adventisti sedmog dana, a drugi opet od evangelika, što je bilo rjeđe.
Svećenstvo oglašava uzbunu
Pet mjeseci nakon što su Jehovini svjedoci ponovno započeli svoju propovjedničku aktivnost u Fort-de-Franceu, novine koje izdaje Katolička crkva objavile su pitanje “Tko su Jehovini svjedoci?” Prikazan je razgovor između svećenika i župljanina: “Poznajete li Jehovu, Oče?” “Zaista! Sada govorite hebrejski?” Zatim je slijedila litanija kleveta o Jehovinim svjedocima i zlobnih izokretanja njihovih učenja. Čak se i karikatura sestre Noll pojavila u crkvenom letku.
Nešto kasnije, iako je bilo svega nekoliko Svjedoka na otoku, svećenik, koji je očito bio pogođen revnošću ovih propovjednika Kraljevstva, izjavio je: “Tisuće dobrih ljudi spremaju se postati Jehovinim svjedocima zato što nisu dobro upoznati sa svojom vlastitom religijom.” Bilo je to kao što je Isus Krist prikazao u svojoj usporedbi o bogatašu i Lazaru. Obični ljudi težili su za duhovnim mrvicama sa stola bogatog svećenstva. (Vidi Luku 16:19-31.)
Notre Dame du Grand Retour u posjetu
Nekoliko godina prije toga, 1948, vjera mnogih katolika bila je uzdrmana. Biskupija je organizirala veliku prijevaru. Kip Marije donesen je iz Francuske uz mnoge ceremonije. Vozilo ga se po cijelom Martiniqueu i narod ga je veličao u mjeri koja nije zabilježena do današnjeg dana. Kip “Djevice” stavljen je u mali čamac koji je postavljen na kotače i tako ga se vozilo ulicama. Putem su ljudi punili čamac novcem i nakitom za “Madonu”. U to su vrijeme Martinikanci, bilo bogati bilo siromašni, nosili samo zlatni nakit. Kao rezultat toga, sakupljena je ogromna količina novca.
Još uvijek se mnogi živo sjećaju tog događaja. Marthe Laurent, koja je sada Jehovin svjedok, prisjeća se tog dolaska “Madone”. “Bilo je to u subotu navečer početkom ožujka 1948. na trgu oko Savane u Fort-de-Franceu”, kaže ona. “Trg je bio prepun ljudi kada smo odjednom ugledali malo svjetlo koje se pojavilo na moru blizu vrha La Pointe des Nègresa. Ogromno mnoštvo kipjelo je od uzbuđenja; ‘Djevica’ je stizala na čamcu!” Pierrette Hantoni je uvijek iznova stavljala darove. Ona i njezin muž ukrasili su svoju kuću cvijećem i objesili transparent s natpisom Chez Nous Soyez Reine (Budi kraljica u našem domu). U takvoj atmosferi ljudi su se zanijeli i bili su vrlo velikodušni, misleći da će “Djevica” učiniti čuda. Naprimjer, tamo je bio čovjek čija je kćerka bolovala od bolesti mišića. Na koljenima je “hodao” za malim čamcem na kotačima, nadajući se da će “Djevica” izliječiti njegovu kćerku.
S vremenom je bilo rečeno da se kip vratilo u Francusku, ali to je bila prijevara. Kasnije je otkriveno da je kip bio sakriven u skladištu. Prema tamošnjim glasinama avion koji se neko vrijeme nakon toga srušio u more prevozio je novac i ostale sakupljene stvari kao i organizatore prijevare. Većina je mislila da im je to bila Božja kazna. Čak i danas kad ljudi govore o tom događaju, Jehovini svjedoci imaju priliku pokazati im što Biblija kaže o idolopoklonstvu (2. Mojs. 20:4, 5; Ps. 115:4-8; 1. Iv. 5:21).
Brak, a ne samo zajednički život
Neki afrički običaji preživjeli su ropstvo i Katolička crkva ih je prihvatila sve dok njihovi sudionici sudjeluju i u katoličkim ritualima. U ovakvoj okolini zajednički život ljudi koji nisu vjenčani bio je sasvim normalna stvar. Dok je sestra Noll sudjelovala u službi, ljudi bi je pitali: “Imate li djece?” Kada bi ona odgovorila: “Nemam”, oni bi pitali, “A ima li vaš suprug?” Nije bilo neobično naići na muškarce koji imaju djecu s drugim ženama koje im nisu zakonite supruge. Oni koji su htjeli postati pravi kršćani morali su napustiti takve nebiblijske običaje (Jevr. 13:4).
Prva osoba na Martiniqueu koja je to trebala učiniti bila je žena koja je imala šestero djece s tri različita muškarca i koja je živjela s ocem svojeg najmlađeg djeteta kad je započela proučavati Bibliju. Marguerite Lislet brzo je uvidjela da mora poduzeti ogromne promjene ako želi ugoditi Jehovi (1. Kor. 6:9-11). Tražila je od svog nevjenčanog supruga da je napusti i, unatoč svojim zdravstvenim problemima, hrabro se suočila s financijskim poteškoćama kako bi se brinula za svoje šestero djece. Krstila se 1956. Kasnije je ona postala prvi specijalni pionir s Martiniquea.
Jeanne Maximin, koja je rodila djecu svom nevjenčanom suprugu, također se željela krstiti. Mnogo je puta obećavao da će prije sljedećeg kongresa ozakoniti njihovu vezu, ali nikad nije održao obećanje. Konačno je, 1959. kada se približavao još jedan kongres, iskoristila priliku kad je on bio odsutan da se iseli iz kuće. Kada se vratio, kako je samo iznenađen bio kada je vidio da je ona otišla i da nedostaje dosta namještaja! Susjedi nisu oklijevali reći mu gdje se ona nalazi. Inzistirao je na tome da se ona vrati kući i obećao da će se vjenčati u roku od dva tjedna, a za to bi vrijeme on učinio neophodne pripreme. Njezin odgovor bio je jasan: “Vratit ću se onog dana kad se vjenčamo, ne prije.” Učinjene su neophodne pripreme i oni su ozakonili svoju vezu u roku od deset dana. Mnoge naše sestre proživjele su slična iskustva.
Jehovini svjedoci stekli su reputaciju religije u kojoj se brak smatra božanskom institucijom. Jedna državna službenica u selu Le Vauclin bila je iznenađena kada su u kratko vrijeme Jacques i Pierrette Nelson, tamošnji specijalni pioniri, bili vjenčani kumovi dvama parovima koji su mnogo godina živjeli nevjenčano. Službenica je već imala primjerak knjige Obiteljski život učiniti sretnim, ali sada je obećala da će je ponovno pročitati budući da je njezina situacija bila poput one u kojoj su se nalazili parovi koje je upravo vjenčala. Prije nego su zaključili razgovor u opuštenom tonu rekla je dvoma našim kumovima: “Jamais deux sans trois” (“Nikad dvoje bez trećeg”). U ovom se slučaju to pokazalo točnim budući da su nedugo zatim pioniri ponovno došli pred nju, kao vjenčani kumovi trećem paru s kojim su proučavali.
Oslobođeni od zloupotrebe alkohola
Martinique je dobro poznat po svom rumu. Ovo alkoholno piće koje se radi od šećerne trske može se naći posvuda na otoku. Mnogi ga vole, no može biti vrlo štetno ako ga se prekomjerno pije. Tokom 1950-ih moglo se ući u bar i dobiti do vrha punu čašu ruma za samo 50 santima (oko 10 američkih centi). Ispred gosta bi se stavilo bocu ruma, bocu sirupa i nekoliko kriški tamošnjeg zelenog limuna da se sam posluži.
Može li biblijska istina pomoći osobama koje redovito piju previše ruma? Može, zaista! (1. Petr. 4:3). Prva je bila žena koja je redovito pila u toj mjeri da je bilo krajnje neugodno sjediti nasuprot nje i razgovarati s njom. Nadalje, živjela je s čovjekom s kojim nije bila vjenčana i koji je isto kao i ona robovao alkoholu. U roku od nekoliko mjeseci, kao rezultat onoga što je naučila na biblijskom studiju kod kuće, prestala je piti i napustila je svog nevjenčanog supruga. Svi koji su je poznavali primijetili su promjene. Njezino se zdravlje popravilo. Profesionalni život se poboljšao, a njezino zaposlenje kao državne službenice postalo je sigurno. Kad je dobila određenu sumu novca kao zaostatke plaće, upotrijebila ju je da bi prisustvovala međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka pod naslovom Božanska volja, u New Yorku 1958. Iako Elisa Lafine danas ima 90 godina, ona redovito sudjeluje u propovijedanju dobre vijesti o Kraljevstvu. Također je primjer dobrog kršćanskog vladanja. Božja Riječ zaista može osloboditi osobu od robovanja alkoholu.
Plodovi iz srca zemlje
Na karti Martiniquea izgleda kao da otok okružuje zaljev Fort-de-Francea. Nema sumnje, ovdje se nalazi srce ovog područja. Duž sjeverne obale zaljeva nalaze se tri gradska središta koja se međusobno sijeku — Fort-de-France, Schoelcher i Le Lamentin. Gotovo polovina stanovništva Martiniquea živi u ovom području. Izuzev poljoprivrede, većina otočnih aktivnosti odvija se ovdje. Na ovom se području najprije propovijedalo dobru vijest i, uz samo nekoliko izuzetaka, prvi objavitelji bili su odavde.
Još 1955. brat i sestra Noll počeli su putovati izvan glavnog grada kako bi širili poruku Kraljevstva. Cijeli bi dan proveli u službi i vratili bi se kući uvečer. Jedan tjedan bi u petak otišli u Le Lamentin. Sljedeći tjedan otišli bi u selo Le François, blizu istočne obale. Malo-pomalo, ljudi su počeli prihvaćati istinu. Među prvima u Le Lamentinu bili su Jeanne Marie-Annaïs, Suzanne Guiteaud, Liliane Néral i Paulette Jean-Louis. U Le Françoisu bile su obitelji Godard i Cadasse te Pierre Loiseau. Poslije nekog vremena specijalni pioniri bili su poslani u Le Lamentin. Među njima su bili Valentin Carel i Nicolas Rénel. (Brat Carel je kasnije postao član Odbora podružnice.) Sada ima sedam skupština u tim i obližnjim područjima prema jugu.
Za neke je izgledalo da su dobro počeli, ali kasnije su napustili uski put. Pokolebale su ih životne brige, materijalizam i nemoral. Mnogi drugi primili su riječ Kraljevstva u svoja srca koja su se pokazala kao dobro tlo koje donosi plod mnogo godina (Mat. 13:18-23). Velika većina onih koji su u ranom razdoblju prigrlili pravo obožavanje još uvijek lojalno služi Jehovi. Među njima su braća koja su krštena na Martiniqueu prije više od 30 godina: Leon i Christian Bellay, Jules Nubul, Germain Bertholo, Vincent Muller, Roger Rosamond, Albert Nelson, Vincent Zébo i Philippe Dordonne. Svi su oni pokazali veliku ljubav prema Jehovi jer su iskoristili svoju mladost u njegovoj službi. Više nisu mladi, ali svi oni još uvijek služe kao starješine u skupštinama. Drugi su umrli — među njima je Toussaint Lada, kojeg se veterani sjećaju po njegovoj smirenoj naravi i toplom osmijehu. Postoje još mnogi koje bi se moglo dodati ovom popisu veterana koji su bili ili još uvijek jesu dobar primjer vjere i revnosti. Mlađa generacija slijedi njihove stope i za starije je to izvor velike radosti.
Žene lojalno govore dobru vijest
U tom ranom razdoblju nekoliko sestara koje su bile učiteljice pri Ministarstvu nacionalnog obrazovanja također su odlično radile kao učiteljice Božje Riječi. Među njima je bila Stella Nelzy. Od te grupe, ona se prva krstila i nastavila je biti revna u službi čak i dok se brinula za svoju ostarjelu majku koja je umrla u starosti od 102 godine. Tu je također bila Andrée Zozor, koja je bila ravnateljica i koja je također djelotvorno branila istinu Božje Riječi, te sestra Victor Fousse (sada Lasimant), koja je ostala nepokolebljiva unatoč snažnom protivljenju obitelji. Dobar primjer sestre Fousse pozitivno je utjecao na njezinu djecu. Kao rezultat toga, jedan od njenih sinova već godinama služi kao starješina, a njezina je kćerka Marlène misionarka u Maliju.
Druge su završile svoju kršćansku trku zbog starosti ili bolesti. To je bio slučaj s Léonide Popincourt, koja je otišla u prijevremenu mirovinu i bila pionir 16 godina. Iako je sestra Popincourt umrla 1990, njezina kćerka Jacqueline služi kao misionar u Francuskoj Gvajani. I Emma Ursulet je također pružila dobar primjer u branjenju biblijske istine i posebno se trudila pomoći svojoj djeci da hode Jehovinim putevima. Tri njezine kćerke prihvatile su pionirsku službu, a njezin sin Henri služi kao član Odbora podružnice na Martiniqueu.
Sara Noll, koja je došla na Martinique prije 43 godine kao specijalni pionir, još uvijek je revna u punovremenoj službi s 82 godine. Iako se područje često obrađuje, ona je i dalje izuzetno uspješna u raspačavanju Kule stražare i Probudite se! Primjenjujući prijedloge Zajednice s obzirom na obrađivanje poslovnih područja, uspjela je dobiti pristup u većinu vladinih ureda. Ima rutu s časopisima koja uključuje gradsku vijećnicu, policijsko središte, Odjel javnih poslova i mnoge druge. U nekim mjesecima uručila je čak 500 časopisa. Tokom godina koje je provela na Martiniqueu uručila je preko 111 000 časopisa.
Voda se uspinje uz brda
Martinique ima mnogo brda. Kaže se da je jedan engleski admiral koji je želio kralju Georgeu II predočiti izgled te zemlje uzeo komad papira, zgužvao ga i bacio na stol. “Gospodine”, rekao je, “ovo je Martinique.” Postoji jedna kreolska poslovica koja kaže: “D’lo pa ka monté morne” (“Voda ne može teći uzbrdo”). Ali na Martiniqueu se voda uspinje uz brda. Stari grad Fort-de-France nalazi se u razini mora, ali ujedno i u podnožju mnogih brežuljaka. Voda biblijske istine uspinje se uz te brežuljke (Otkr. 22:17).
Godine 1956, iako je tada na otoku bilo samo sedam objavitelja i tri pionira, uručeno je 5 000 knjiga, preko 9 000 časopisa i mnogo brošurica. Velik dio te literature podijeljen je na autobusnim kolodvorima putnicima koji su stizali iz svih dijelova otoka i odlazili u njih. Brat i sestra Noll također bi odlazili na tržnice ribe i povrća kako bi nudili časopise te su propovijedali u mnogim barovima u blizini tržnica. Tako su se seljani vraćali uzbrdo svojim kućama zajedno s dragocjenom biblijskom literaturom u svojim torbama.
‘Ne ostavljati svoga sastanka’
Samo nekoliko tjedana nakon svog dolaska na Martinique brat i sestra Noll počeli su poticati osobe s kojima su proučavali da posjećuju sastanke (Jevr. 10:23-25, St). Kao rezultat toga, nekoliko njih sastajalo se u dnevnom boravku jednostavne drvene kuće u Morne Pichevinu u Fort-de-Franceu. U sobu je moglo stati samo oko deset osoba. Kada je bračni par Noll bio u službi, ljudi su ih često pitali da li postoji mjesto sastajanja na koje bi oni mogli doći. Misionari su žarko željeli nešto prikladnije.
Zatim im je direktor hotela u Fort-de-Franceu, koji se još uvijek sjećao prvih misionara Svjedoka (koji su neko vrijeme bili njegovi gosti), ponudio da koriste blagovaonicu njegovog restorana nedjeljom poslijepodne, budući da je restoran bio zatvoren tog dana. Nalazila se u Ulici Schoelcher — nazvanoj po francuskom političaru koji je pripremio odredbu od 27. travnja 1848, koja je utvrdila uvjete za ukidanje ropstva. Katedrala se nalazila u istoj ulici. Sada kada su imali bolje mjesto sastajanja, Svjedoci su mislili da će ovdje dolaziti mnogo ljudi. Ipak se neko vrijeme ovdje sastajalo samo 5 do 10 njih, u dvorani koja je mogla primiti više od 100 osoba. Kada bi pozvali druge da dođu, odgovor bi obično glasio: “Doći ću, ako bude Božja volja.” Ali zaista je bila rijetkost da je netko zaista ozbiljno razmislio o onome što Biblija kaže o Božjoj volji za tu stvar.
Međutim, gospođa Marceau, umirovljena učiteljica, najprije bi otišla na misu u katedrali a zatim bi redovito dolazila slušati biblijsku poruku. Alice Lassus, koja je čistila u katedrali, također je posjećivala ove sastanke. Obje su postale lojalne Svjedokinje Jehove. Ali Svjedoci su zaista trebali mjesto sastajanja koje će bolje odgovarati veličini grupe.
Nakon nekoliko mjeseci premjestili su sastanke u Villa Ma Fleur de Mai (Vilu mojeg majskog cvijeća), u Clairièreu u Fort-de-Franceu, koju se tada koristilo kao misionarski dom. Stella Nelzy, koja je počela posjećivati sastanke, bila je iznenađena jednom opaskom. Ona se kasnije prisjećala: “Predsjedavajući je rekao: ‘Ovo je najvažnija kuća na cijelom Martiniqueu!’” Ali dodala je: “Uskoro sam shvatila da je bio u pravu. Kuća je bila skromnog izgleda i u njoj su se nalazile klupe načinjene od dasaka koje su prethodno bile korištene za sanduke, i na njih su bili stavljeni jastučići od kartona. Međutim, u toj su kući ljudi učili o divnim naumima, volji i neusporedivoj osobnosti Jehove Boga i njegovog Sina, Isusa Krista. Da, zaista je to bila najvažnija kuća!”
Godine 1960. broj objavitelja porastao je na 47. Ponovno se moralo pronaći drugo mjesto za sastajanje s dovoljno prostora. Adrienne Rudier ponudila nam je dvije sobe u prizemlju svoje kuće u Bellevueu. Dvije godine kasnije ona je predložila da uklonimo preostali zid kako bismo proširili svoje mjesto sastajanja i da ona preseli na kat. Broj objavitelja podvostručio se u samo dvije godine. Sada ih je bilo 94 i vodilo se 177 biblijskih studija kod kuće. Budući da su neki objavitelji bili iz drugog dijela Fort-de-Francea, izgledalo je da bi bilo mudro osnovati drugu grupu. Ova se grupa sastajala u domu Inoëra Puisya u Sainte Thérèseu, maloj četvrti na jugu Fort-de-Francea.
Širenje se nastavilo. Do 1964. imali smo prosjek od 157 objavitelja. Da bi se smjestilo osobe koje pohađaju sastanke, kupljena je kuća u području Bellevue u Fort-de-Franceu i preuređena je u Dvoranu Kraljevstva. Pet godina kasnije izgrađena je druga Dvorana Kraljevstva u drugom dijelu grada. Cesaire i Elvíre Quasima ljubazno su stavili na raspolaganje ravni betonski krov svog doma i na njemu je izgrađena Dvorana Kraljevstva.
Kad su kongresi bili mali
Prvi kongres održan je 1955. Održan je u domu brata i sestre Noll. Dvadeset i sedam osoba je doputovalo s Guadeloupea da ohrabri pet Svjedoka na Martiniqueu. Ukupno je bilo prisutno manje od 40 osoba. Ali kongresni program pružio je obilje duhovne hrane. Koja li je radost bila biti zajedno u duhovnoj i bratskoj atmosferi!
U to je vrijeme bilo teško sastanke započeti na vrijeme. Kada bi ljudi zakasnili, to bi ponekad dovelo do komičnih situacija. Tokom kongresa 1956. održan je prikaz o svećeniku koji na svoj uobičajen način odlazi u kuću neke osobe da bi je odvratio od čitanja literature Jehovinih svjedoka. Brat koji je inače nosio bradu tada je obukao svećeničku haljinu da bi odigrao ulogu svećenika. Jedna zainteresirana osoba koja je došla kasnije nije shvatila da je to samo prikaz. Nakon sastanka osjećajno je komentirala: ‘Ne slažem se s onim što je učinio svećenik. Jehovini svjedoci ne idu smetati u katedralu i svećenici ne bi trebali dolaziti ovdje to raditi!’
Poruka slobode na sjeveroistočnoj obali
S vremenom se više pažnje trebalo posvetiti dijelovima otoka koji su udaljeni od glavnog grada. Zapadnu obalu Martiniquea oplakuje Karipsko more, a istočnu obalu Atlantski ocean. Zbog toga na istočnu obalu direktno pušu pasati, uzrokujući velike kiše i visoku vlažnost. Na brdima i plantažama tog područja koji obiluju vodom raste sve — šećerna trska, zeleno povrće, banane i drugo voće. Velika sela, od kojih se većina nalaze uz obalu, ovise i o ribarenju.
Ovo je također područje čija povijest govori o trgovini robljem i oslobođenju robova. U selu Le Lorrain imena određenih područja podsjećaju na to razdoblje, naprimjer, Fond-Gens-Libre (Dolina oslobođenih ljudi) i Fond-Massacre (Dolina masakra). Unatoč ukidanju ropstva, kada su Jehovini svjedoci donijeli u ovo područje poruku Božjeg Kraljevstva, naišli su na ljude koji još uvijek trebaju oslobođenje. Ljudi su trebali slobodu od krive religije i praznovjerja, što je moguće samo prihvaćanjem biblijske istine.
Likovi razbijeni i bačeni na ulicu
Misionari su prvi put otišli u Basse Pointe, na sjevernoj obali, 50 kilometara od Fort-de-Francea, 1. studenog 1954. Cesta do tog ribarskog i poljoprivrednog sela bila je strma. Bila je i u lošem stanju, posebno nakon kišne sezone, pa su na nekim mjestima misionari morali sići sa svojih malih bicikla s ugrađenim motorom i gurati ih.
Namjeravali su posjetiti ravnateljicu škole u tom selu. Ona je već prije bila povezana s Jehovinim svjedocima u Francuskoj i bila je pretplaćena na Probudite se!, ali sada je njena pretplata istekla. Posjet je bio vrlo koristan. Gospođa je objasnila da je, iako je bila vjeroučitelj, prestala posjećivati crkvu nakon što je svećenik bez poštovanja govorio o bračnom uređenju. Pokazala je zanimanje za ono što Biblija kaže o duši i o vječnom životu u zemaljskom raju. Ubrzo nakon toga vratila se u Francusku i tamo se predala Jehovi i krstila.
Dok je bila na Martiniqueu, na nju se gledalo kao na istaknutu osobu u društvu te je bila poznata kao odani katolik. Zamisli metež koji je nastao kada je, nakon što se vratila na Martinique, razbila sve svoje idole, male i velike, i slomljene u komadiće izbacila ispred svoje kuće da ih pokupe sakupljači smeća. (Usporedi 5. Mojsijevu 9:16, 21.) Svećenik je bio bijesan, tako da je pripremio i održao vatrenu propovijed da bi oštro izgrdio ponašanje ove bivše katolkinje. Zbog toga su svi govorili o toj, kako su je oni zvali, religiji gospođe Cressan. Sada već 42 godine, koliko je Jehovin svjedok, Gabrielle Cressan, koja sada ima 88 godina, trudi se ispuniti svoju najveću želju: “Neka svaki otkucaj mog srca bude na hvalu Jehovi.”
Jedna druga katolkinja, susjeda koja je čula kako svećenik oštro govori protiv sestre Cressan, odlučila je pitati je o čemu se radi. To je bila Leónie Ducteil, majka 11-ero djece i supruga mjesnog poštara. Uvjerena da je ono što je naučila od sestre Cressan zaista istina, počela je proučavati Bibliju sa svojom djecom. Tokom godina koje su uslijedile ona i njezino devetero djece postali su predani i kršteni Svjedoci. Mnogo godina kasnije jedna od njenih kćeri, Edgard, udala se za Gérarda Trivinia koji je s vremenom postao član Odbora podružnice.
Deset godina prije nego što je Leónie Ducteil upoznala istinu uz pomoć sestre Cressan, njena susjeda Georgette Josephe čula je ime Jehova u jednoj crkvenoj pjesmi koja je pjevana tokom obreda u Adventističkoj crkvi. To je ime privuklo njenu pažnju, a sada joj je susjeda, gospođa Ducteil, govorila da joj je neka žena upravo objašnjavala Jehovinu Riječ. Odmah je željela više doznati. Ona, njezino osmero djece i kasnije njezin suprug, svi su postali Jehovini svjedoci.
Tih nekoliko obitelji stvorile su jezgru pravih obožavatelja na sjevernoj obali atlantske strane otoka. Iz Basse Pointea je tokom sljedećih godina sjeme istine posijano po gradovima i selima na atlantskoj obali. Ono je izraslo i procvjetalo u Le Lorrainu, Marigotu, Sainte Marieu, Trinitéu i Le Robertu, kao i u Ajoupa Bouillonu, Vert Préu i Gros Morneu, u unutrašnjosti otoka.
Revni su pioniri doprinijeli širenju istine duž istočne obale. Udovica Osman Léandre preselila se u Sainte Marie 1965. i svoj je dom stavila na raspolaganje za sastanke. Arcade Bellevue i Maryse Mansuéla, specijalni pioniri s Guadeloupea, stigli su u Le Robert u prosincu 1967. i izdržali su unatoč protivljenju tamošnjeg katoličkog svećenika. Godine 1970. Aline Adélaïde i Jacqueline Popincourt počele su svjedočiti u Le Lorrainu, gdje je Aline bila u mogućnosti pomoći ženi koja se prije bavila vračanjem da se oslobodi demonskog utjecaja. Tri godine kasnije pridružile su im se druge pionirke, Michèle i Jeanne Ursulet i Josette Mérine. Te su pionirke u Le Lorrainu napustile zaposlenja kao učiteljice da bi sudjelovale u mnogo važnijem obrazovnom djelu – poučavanju istine koja vodi do vječnog života.
Zašto je svećenik želio knjigu Istina?
Jeanne Ursulet se prisjeća: “Godine 1974. Zajednica nam je poslala pismo od neke osobe koja je živjela u Le Lorrainu. Čovjek je pokazao iskreno zanimanje za literaturu Jehovinih svjedoka i posebno za knjigu Istina koja vodi do vječnog života, koju je vidio u nečijem domu. Sljedeće jutro odlučili smo pronaći tog čovjeka. Njegovo nam ime nije bilo poznato, te smo morali pitati poštara tko je on. Kako li smo se iznenadili kad smo doznali da je pismo Zajednici poslao župnik!
Pitajući se na kakav ćemo doček naići, otišli smo u svećenikov dom. Čovjek nam se predstavio i hladno nam rekao da ne želi s nama razgovarati nego da ga samo zanima naša literatura. Bili smo zapanjeni. Međutim, neko vrijeme nakon te posjete, ljudi su nam u tom području često govorili da im je svećenik objašnjavao neke stvari na isti način kao i mi. Tako smo došli do zaključka da je on bez sumnje koristio našu literaturu pri pripremanju svojih propovijedi.”
Pipajući tragati za Bogom i zaista ga pronaći
Godine 1967. još četiri specijalna pionira — Octave Thélise, njegova supruga Alvina te Elie i Lucette Régalade — osnovala su grupu koja je postala skupština Trinité. Dan nakon što je stigao, Elie Régalade je otišao u službu. Gdje je započeo? Prolazeći pored kuća koje su mu bile s lijeve i desne strane, otišao je ravno do vrata gospođe Moutoussamy i pokucao na njih. Nikad je prije nije sreo, niti mu je itko dao njeno ime. Ali dopustimo njoj da iznese svoju priču:
“Od djetinjstva sam bila izuzetno vezana uz moju katoličku religiju. Godinama sam radila u vrtiću koji su vodili svećenici. Ali bila sam razočarana licemjerstvom Crkve. Moja povezanost s njom slabila je iz dana u dan. Kada je došlo vrijeme da svoja dva najstarija sina upišem na katolički vjeronauk, bila sam neodlučna između upornih zahtjeva rođaka moga muža koji su bili katolici, protivljenja mog muža komunista i utjecaja moje sestre adventistkinje. Nisam znala što učiniti. Velik dio noći provela sam moleći Boga da mi pomogne naći rješenje. Sljedećeg jutra je brat Régalade pokucao na moja vrata i predstavio se kao Jehovin svjedok. Došao je direktno u moj dom. Bila sam prva osoba s kojom je razgovarao u Trinitéu.”
Lisette Moutoussamy kao i njezin suprug, bivši komunist, krstili su se osam mjeseci kasnije. Danas, poslije više od 30 godina, oni i dalje služe Jehovi s cijelom svojom obitelji. Tri njihova sina služe kao starješine. Zaista, kad ljudi iskreno pipajući tragaju za pravim Bogom, naći će ga, baš kao što to kaže Biblija (Dj. ap. 17:26, 27).
Područje se pokazalo plodnim i skupštine su se razvijale. Jedna u Trinitéu, i od nje još šest drugih — dvije u Le Robertu, jedna u Sainte Marieu, jedna u Gros Morneu, jedna u Vert Préu te još jedna u Trinitéu. Sve one i dalje rastu, dajući čast Jehovi.
Svećenstvo kreće u napad
Posvuda po Martiniqueu svećenstvo se ljutilo zbog toga što je imalo sve manji utjecaj na narod koji je držalo u neznanju. Jedan je svećenik iskalio svoj bijes kada je naišao na dvije djevojčice koje su posjetile rođake umrlog susjeda u Basse Pointeu godine 1956. Svjestan da djevojčice proučavaju Bibliju s Jehovinim svjedocima proglasio ih je otpadnicama i zaprijetio im paklenom vatrom, zato što su prestale dolaziti na misu. Kad mu je jedna od djevojčica vrlo odlučno odgovorila, ošamario ju je svom snagom i, kipteći od ljutnje, uskočio u svoj džip te otišao.
U Le Robertu je svećenik 1967, nakon što su došle dvije pionirke, zabranio župljanima da im otvaraju vrata. Jednog ih je dana užasno ljut gotovo pregazio svojim automobilom. Putem župnih letaka širena su upozorenja puna gorčine i ljutnje, a s propovjedaonice svećenici su iznosili oštra prokletstva protiv onih koje su nazvali ‘Sotoninim zastupnicima koji su došli uznemiravati rimokatolički mir’.
I druge su se religiozne denominacije pridružile napadu. Posebno su nas evangeličke religije lažno optužile da ne vjerujemo u Isusa Krista. Adventisti su nas optužili zato što ne poštujemo sabat, premda se ni oni sami većinom nisu toga pridržavali. Neko su vrijeme braća dozvoljavala da budu uvučena u beskrajne diskusije s pastorima tih religija. Diskusije su često završavale kasno noću i od njih nije bilo koristi. S vremenom smo naučili, uz pomoć vjernog i razboritog roba, koristiti svoje vrijeme za traženje i nalaženje osoba nalik ovcama kojima će zaista biti užitak slušati glas Vrsnog Pastira.
Ipak, takve su diskusije otvorile oči nekolicini osoba nalik ovcama. To je bio slučaj s Julesom Nubulom u Fort-de-Franceu. Primijetio je da se pastor samo pravio da citira Bibliju — ali u biti je izmišljao stavke — u nastojanju da podrži učenje da kršćani moraju držati sabat. (Usporedi Rimljanima 10:4; Kološanima 2:13-16.) Sada je brat Nubul starješina Jehovinih svjedoka. Gertrude Buval iz Trinitéa, koja je bila adventist sedmog dana, uvidjela je neiskrenost svog pastora dok je diskutirao s Octaveom Théliseom, koji je tamo služio kao specijalni pionir sa svojom suprugom Alvinom. Godinama kasnije, usprkos poodmakloj dobi i slabom zdravlju, sestra Buval i dalje je lojalno povezana s Jehovinom organizacijom.
U podnožju vulkana — hoće li slušati?
Na sjeverozapadu otoka smješteni su gradovi Saint Pierre, Le Prêcheur, Le Carbet i Le Morne Rouge, upravo u blizini Mount Peléea, koji je neslavno poznat po uništenju Saint Pierrea i 3 000 njegovih stanovnika 1902.
S obzirom na erupciju 8. svibnja te godine, ljudi se prvenstveno sjećaju činjenice da su stanovnici Saint Pierrea ignorirali upozorenja i odbili pobjeći. Mjesec dana vulkan je izbacivao dim, pepeo i komadiće stijenja. Saint Pierre je bio prekriven pepelom. Dvadeset i pet ljudi poginulo je u potocima blata. Ljudi su bili u strahu, ali još uvijek nisu pobjegli. Djelomično je to bilo zbog njihovog fatalističkog stava; djelomično zbog toga što su ih vođe naroda, uključujući i svećenstvo, nagovarali da ostanu. Ti isti činioci utječu na reakciju mnogih na upozorenje o nadolazećem zastrašujućem Jehovinom danu (Joel 2:31, 32).
Ljudi na Martiniqueu većinom su fatalisti i kada se suočavaju s poteškoćama, oni samo slegnu ramenima i kažu: “To je Božja volja.” Često im pokušavamo pomoći da razmišljaju o toj stvari razgovarajući o onome što se dogodilo u vrijeme erupcije Mount Peléea. “Ako su takvi događaji ‘Božja volja’”, pitamo ih, “zašto je jedini preživjeli ove katastrofe bio stalni zatvorenik koji se nalazio u podzemnoj samici u zatvoru, dok su svi ‘dobri kršćani’ i crkve sa ‘svecima’ bili uništeni?”
Početkom 1960-ih objavitelji iz Fort-de-Francea gotovo redovito su putovali u naselja u blizini vulkana da prenesu poruku Kraljevstva. Međutim, na ljude je snažno utjecao strah. Pitali su se: “Što će ljudi reći?” Zbog straha da ih susjedi ne odbace, nitko od njih nije se želio poistovjetiti s Jehovinim svjedocima. Godine 1962. obitelj Charpentier došla je iz Francuske živjeti u Le Morne Rouge, malo sjeveroistočno od Saint Pierrea. Supruga, Madeleine, bila je specijalni pionir. Mnogo su godina ona i njezin suprug René sijali sjeme istine Kraljevstva u ovom području.
Međutim, crkveni utjecaj još uvijek je jak u sjevernom dijelu otoka. Tamo se nalaze velike plantaže kojima upravljaju bogati zemljoposjednici, potomci prvih doseljenika, i oni blisko surađuju s katoličkim svećenstvom. Na cijelom se Martiniqueu bijelce starosjedioce koji su prihvatili istinu može izbrojati na prste.
Oslobođeni straha od čovjeka
Iako ljudi većinom nisu bili skloni tome da ih se povezuje s Jehovinim svjedocima, sredinom 1960-ih jednog čovjeka i njegovu suprugu, Yolanda i Bernadette Hortance, počela je duboko dirati ljubav prema Jehovi i njegovoj Riječi. S kakvim su se ispitima vjere oni suočili? Oni kažu: “Budući da smo bili prvi koji smo prihvatili ‘novu religiju’, našli smo se na samoj margini društva. Prolazili smo kroz razdoblje kušnji. U toku jedne godine nesretnim slučajem izgubili smo dvoje djece, što je navelo ljude da kažu kako nas to Bog kažnjava zato što smo napustili katoličku religiju. Ali ono što smo već naučili o Jehovi pomoglo nam je da ostanemo nepokolebljivi.”
Nakon svega toga, Yolandov poslodavac, béké (tamošnji bijelac), pod utjecajem svećenika, zaprijetio mu je otkazom ako se ne vrati u crkvu. Međutim, Yoland je ostao postojan i, budući da je naš brat bio savjestan radnik, njegov poslodavac nije obistinio svoju prijetnju. Iako su oboje preživjeli teška vremena, brat i sestra Hortance nastavljaju lojalno služiti Jehovi.
Godine 1968. obitelj Palvair preselila se iz Fort-de-Francea u Le Morne Rouge. S vremenom su i drugi prihvatili pravo obožavanje. Danas u Le Morne Rougeu postoji skupština od 60 objavitelja.
Daljnja pomoć u blizini vulkana
Od 1972. dvije specijalne pionirke, Anne-Marie Birba i Arlette Girondin, hrabro su radile da pomognu ljudima u Saint Pierreu, Le Carbetu i Le Prêcheuru. Iako su donosile poruku mira, ponekad su ih ljudi gađali kamenjem i tukli metlama. U tom su području mnoge žene koje su prihvatile istinu pretrpjele teško protivljenje od svojih muževa, ali kao rezultat dobrog vladanja svojih žena, malo-pomalo, muževi su uglavnom postali tolerantniji (1. Petr. 3:1, 2).
Jedan stariji Svjedok, Jules Martinon, bio je primjer ustrajnosti budući da je služio u Saint Pierreu preko 20 godina. Tokom 1960-ih i 1970-ih sastanci u tom području održavali su se u objektima u kojima su uvjeti bili jedva podnošljivi. Međutim, predana braća kao što je John Chavigny i kasnije obitelji Lemoine i Papaya pomogli su u izgradnji dobre skupštine u Saint Pierreu. Prekrasna Dvorana Kraljevstva koja može primiti 200 osoba dokaz je da su Jehovini svjedoci čvrsto utvrđeni u podnožju vulkana.
Noć na drvetu manga
Poruka Kraljevstva došla je u Le Lamentin još 1955, no osobe koje su tamo željele obožavati Jehovu Boga i kasnije su se suočavale s teškim ispitima. To nije uvijek bilo zbog svećenstva. Muškarci na Martiniqueu uglavnom su ponosni na svoju muškost i mnogi od njih uvelike dominiraju nad svojim ženama. Kada je neka žena željela obožavati Jehovu, često se morala suočiti s nasiljem svog muža.
Jedna naša sestra iz Le Lamentina priča: “Godine 1972. kada je poruka Kraljevstva stigla u moj dom, bio je to odgovor na sve za čim sam čeznula. Ali moj mi je suprug zabranio da proučavam. Ipak, nastavila sam potajno proučavati. Kad je to doznao, spalio je moju Bibliju i knjigu koju sam proučavala i pretukao me. Odlučio je da se preselimo, u nadi da će to zaustaviti moje zanimanje za Bibliju.
Kad sam počela posjećivati sastanke, obično bi me ostavio vani ispred zaključanih vrata. Često sam morala prespavati na verandi. Zatim je uništio sve što mi je moglo poslužiti kao zaklon, uključujući i kokošinjac. Često me je tukao i mnogo sam puta ostala bez obroka. Jednom me je usred noći ganjao sabljom! Da bih mu pobjegla, morala sam trčati kroz grmlje i popeti se na drvo manga što sam brže mogla. Pobjegla sam mu, ali samo zato što mu je svjetiljka prestala gorjeti. Satima me je tražio, prolazeći u blizini mjesta gdje sam se sakrila, skvrčila se na drvetu i molila se. Cijelu tu noć provela sam na drvetu manga.” Ipak, krstila se 1977. Kasnije je i njezina kćerka zauzela stav za Jehovu.
Sloboda od praznovjerja i quimboisa
Kad ljudi proučavaju Bibliju s Jehovinim svjedocima i primjenjuju ono što nauče, oni su oslobođeni na različite načine. Mnoga vjerovanja i običaji Martinikanaca imaju korijene u ritualima i praznovjerjima donesenim iz Afrike i kasnije presađenima na plodno tlo rimokatolicizma. Osobe koje su pred mnogo godina postale Jehovini svjedoci još uvijek se sjećaju praznovjerja kojih su se oslobodili.
Sjećaju se da se na Veliki petak očekivalo da osoba, prije nego učini išta drugo, poljubi križ. Tog je dana bilo strogo zabranjeno koristiti čavle ili čekiće, zbog sjećanja na Krista. Također je bilo zabranjeno zgrtati zemlju lopatom ili vilama zato što bi prema onom čemu su bili naučeni “zemlja počela krvariti”. Sljedećeg dana, u subotu ujutro, smatralo se da zvonjava zvona katoličke crkve znači blagoslov za svakoga. Da bi izvukli korist iz toga, od ljudi se očekivalo da nakon zvonjave zvona skoče u vodu — bilo u rijeku bilo u more. Ljudi bi kupali svoju bolesnu djecu, tresli bi rahitične kako bi bili sigurni da će to i njima koristiti.
Drugi se sjećaju “pogrebnog plesa” koji je bio uobičajen kad je netko umro. To je bilo vrlo bučno bdjenje pored mrtvaca s bubnjanjem, pjevanjem i plesanjem, kao i pričanje kreolskih priča. Ljudi su vjerovali da će to duše umrlih spriječiti da ostanu u kući i lutaju po njoj.
Iako su ljudi rijetko čitali Bibliju, mnogi su na nju gledali kao na svetu stvar. U kući bi je ostavili otvorenu na određenom psalmu i na nju bi stavili škare. Očekivalo se da će to zaštititi kuću od zlih duhova.
Nisu zaboravili niti napitke koje su spremali vračevi. Quimbois je kreolska riječ koja po nekima dolazi od francuskog izraza “Tiens, bois!” (“Evo, popij ovo!”). To je ukazivanje na činjenicu da vračevi često daju svojim klijentima da piju magične napitke. Iako napici u biti nemaju magičnu snagu, mnogi se vračevi obogate pripravljajući ih. Prihvaćanje pravog obožavanja znači slobodu od svih takvih praznovjerja.
Poklanjanje pažnje jugu otoka
Na krajnje južnom dijelu otoka nalaze se obalna sela Le Marin, Sainte Anne i Le Vauclin te malo prema unutrašnjosti Rivière Pilote. To su mjesta zbog kojih posjetitelji gledaju na Martinique kao na otok s bijelim pješčanim plažama i azurnim koraljnim morima. To je također područje iz kojeg su proizašli hvalitelji Jehove.
Prvo od tih sela koja su dobila svjedočanstvo bilo je Rivière Pilote. Kako je to bilo? Doktorica Maguy Prudent upravo je završila svoj studij medicine u Francuskoj. Prije nego se vratila na Martinique, Jehovini svjedoci razgovarali su s njom o Božjem naumu punom ljubavi za čovječanstvo. Tako je, kada se vratila na Martinique, stupila u kontakt sa Svjedocima i Sara Noll je s njom vodila biblijski studij. Krstila se godine 1959. Zbog svoje medicinske struke, sestra Prudent je došla u doticaj s velikim brojem ljudi, čak i s onima iz susjednih sela, i prenosila im je istinu koju je naučila iz Božje Riječi.
Objavitelji iz Fort-de-Francea također su dolazili svjedočiti u to područje. U to je vrijeme samo nekoliko Svjedoka imalo automobile tako da su koristili unajmljenu “bačvu” (mali autobus), nazvan tako zato što je njegov oblik podsjećao na bačvu za naftu. Započeli bi svoj cjelodnevni izlet svjedočeći ljudima u selu i tada bi otišli k ljudima na strmim obroncima brda. Tog bi dana aktivnosti završile Studijem Kule stražare u hladu stabla manga.
Kasnije su specijalni pioniri bili poslani na to područje. Među njima je bila Marie Démas, koja je imala 70 godina i bila je porijeklom iz Francuske. Svojom hrabrošću i smislom za humor mladima je pružila dobar primjer koji mogu slijediti. Godine 1963. specijalne pionirke Séphora Martinon i Georgette Charles došle su pomoći nekolicini objavitelja. Međutim, tek su 1970-ih specijalni pioniri u susjednim selima Le Vauclin, Le Marin i Sainte Anne počeli ubirati plodove svog napornog rada i to nakon godina sijanja i uzgajanja. Među tim pionirima bili su Stéphanie Victor i Monique i Eugènie Coutinard u Le Vauclinu. Pažnje je vrijedna hrabrost koju je pokazala Eugènie, koja je ostala tjelesni invalid nakon teške operacije. Hodala je sa štakama i jako teško je govorila, no ipak je nastavila služiti kao opći pionir.
Godine 1966. dvije specijalne pionirke poslane su u Rivière Pilote — Anne-Marie Birba i Arlette Girondin — i za dvije godine tamo je osnovana skupština. Godine 1970. druge dvije poslane su u Le Marin — Hélène Pérasie i Thérèse Padra. Do 1975. nekolicina braće i sestara iz tih mjesta morala je putovati sve do Rivière Pilotea da bi prisustvovala sastancima. Uz Jehovin blagoslov djela nakon toga osnovane su skupštine u Le Marinu 1979, u Le Vauclinu 1984, u Sainte Luceu 1993. i Sainte Anneu 1997. Braća iz svih tih sela sada se sastaju u prekrasnim Dvoranama Kraljevstva i rastuće skupštine brinu se za duhovne potrebe ljudi u tim područjima.
Prikladna mjesta za velike skupove
Ubrzo je postalo nužno pronaći prikladnije mjesto za sastanke pokrajine i oblasne kongrese. Velike dvorane koje su tada bile na raspolaganju bile su plesne dvorane zvane paillotes (slamnate kućice) zato što su bile okružene isprepletenim granama kokosove palme. Veterani se sjećaju plesnih dvorana u Kerlysu i u Serge Rouchu, gdje su se naši oblasni kongresi održavali niz godina. No s vremenom takav tip dvorane više nije bio prikladan.
Naša su braća izradila prijenosnu čeličnu konstrukciju i tako je bilo moguće održavati sastanke pokrajine u bilo kojem dijelu otoka. Svako selo ima svoje nogometno igralište. Tako smo godinama u vrijeme održavanja sastanaka pokrajine montirali našu prijenosnu Kongresnu dvoranu na različitim igralištima na otoku. Kako je samo dobro svjedočanstvo dano! I kakvo je to samo ohrabrenje bilo za Svjedoke koji su živjeli u selima u kojima su se održavali sastanci pokrajine!
Za oblasne kongrese koristili smo natkriveni sportski kompleks Stadiona Louisa Achillea u Fort-de-Franceu. Još uvijek se sjećamo Međunarodnog kongresa “Pobjedonosna vjera” 1978. kada smo bili počašćeni posjetom glavnog predavača, člana Vodećeg tijela, brata Johna C. Bootha. U jednom od svojih govora brat Booth je izjavio: “Uopće nemamo razloga gubiti vjeru u Jehovinu organizaciju”, i dodao: “Naša nepokolebljiva vjera bit će nagrađena kada pobjedonosno trijumfiramo. Jehova nikad neće razočarati svoje lojalne sluge.” Programom je bilo jako ohrabreno 2 886 prisutnih osoba.
Biblijske drame privlače pažnju
Prva biblijska drama koja je izvedena 1966. ostavila je trajni utisak. Nije bilo kasetofona na kojem bi se moglo pustiti kasetu drame. Učesnici su morali napamet naučiti svoje uloge i izgovarati ih. Ta drama, o Jeremiji, trajala je gotovo dva sata! Morali smo sinkronizirati pokrete različitih likova s korištenjem mnogih mikrofona koji su se nalazili svaki na svom stalku. Nadalje, zbog ograničenog broja Svjedoka na Martiniqueu u to vrijeme, pojedinci su morali igrati više uloga, mijenjati kostime između prizora u skladu s likom kojeg će glumiti. Kakav je to samo posao bio! No oduševljena publika je bila ushićena.
Zatim, tu su bili i zvučni efekti. Iza pozornice brat je udarao po komadu valovitog lima oponašajući grmljavinu. Dok su svjetla u dvorani bila ugašena, drugi je brat, nalazeći se iznad pozornice, koristio fotoaparat s flešom da bi simulirao sijevanje. Na otoku se vijesti brzo šire. Kad je javnost doznala za biblijske drame koje prikazujemo, televizijska je stanica poslala svoje predstavnike da snime našu probu. Time što su te snimke emitirane, pridan je dobar publicitet tim kongresima.
Rušenje, ali i izgrađivanje
Nema sumnje da je istina iz Jehovine Riječi srušila mnoge tvrđave laži i praznovjerja na Martiniqueu. Jehovini pomazani sluge, poput proroka Jeremije, od Boga su dobili zadatak ‘da istrebljuju i obaraju, i da zatiru i raskopavaju’ ali i ‘da grade i da sade’ (Jer. 1:10). Stoga, osim što razotkrivaju ono što Božja Riječ osuđuje, Jehovini svjedoci koriste tu Riječ da bi pomogli poniznim osobama da se ‘obuku u novoga čovjeka, koji je sazdan po Bogu u pravdi i u svetinji istine’ (Ef. 4:24).
Kako je broj osoba koje su pozitivno reagirale na Božju Riječ rastao, ukazala se potreba i za drugom vrstom gradnje. Broj Jehovinih svjedoka na Martiniqueu povećavao se — sa 1 000 objavitelja 1975. na 1 500 koliko ih je bilo 1984, a zatim na 2 000 do 1986. Broj prisutnih na skupštinskim sastancima često je dvostruko veći od broja objavitelja, a posjećenost je još i veća na godišnjoj Spomen-svečanosti. Da bi se osigurala mjesta za osobe koje pohađaju sastanke, bile su potrebne dodatne Dvorane Kraljevstva. Izgrađeno je 20 dvorana, svaka s po 250 do 300 sjedala. Također su bili potrebni prikladni objekti za podružnicu.
Važan korak
Nakon godina marljivog traženja braća su našla zemljište na jednom brdu s pogledom na centar Fort-de-Francea i prekrasnim pogledom na zaljev. Na Martiniqueu je započelo izvanredno iskustvo.
Među tamošnjom braćom bio je vrlo mali broj osposobljenih radnika koji su mogli punovremeno poslužiti. Tako je Vodeće tijelo organiziralo da osposobljeni Svjedoci iz drugih zemalja dođu pomoći. Prvi koji je stigao, u veljači 1982, bio je Robert Weinzaepflen, arhitekt iz Francuske. Nekoliko dana kasnije, stigao je Sylvain Théberge iz Kanade da bi nadgledao gradilište. Ekipa je bila upotpunjena nekoliko tjedana kasnije kada je došlo još oko 20 braće i sestara iz Kanade i nekoliko dobrovoljaca s Martiniquea. Tamošnja braća podržala su projekt gradnje ne samo svojim predanim radom već i svojim velikodušnim prilozima, svatko prema svojim mogućnostima, a neki su čak davali svoj zlatni nakit. Kako je samo dobro svjedočanstvo dano zbog revnosti, jedinstva i ljubavi pokazanih u vezi s ovim projektom!
Jesu li napori koji su bili uloženi u gradnju omeli propovijedanje dobre vijesti na Martiniqueu u to vrijeme? Sasvim suprotno, došlo je do vidljivog porasta. U ožujku 1982. bilo je 1 267 objavitelja aktivnih u službi propovijedanja, od kojih su 19 bili opći pioniri i daljnjih 190 pomoćni pioniri. Kako se projekt približavao kraju, godine 1984, broj objavitelja popeo se na 1 635, sa 491 pomoćnim pionirom u travnju. Bilo je očito da Jehova blagoslivlja naše napore.
Ali napredak se nije zaustavio. U programu svečanog otvorenja, 22. kolovoza 1984, John Barr, član Vodećeg tijela, govorio je o temi “Ići naprijed s Jehovinom organizacijom”. Opisao je novu četverokatnu podružnicu i Betelski dom kao “divno sredstvo za suočavanje s porastom i za bolje služenje Jehovinim ovcama”. U toj međunarodnoj publici koja je prisustvovala programu bilo je četvero misionara koji su bili protjerani prije gotovo 34 godine i koji su se radovali dokazu da Jehova blagoslivlje svoje sluge na ovom malom karipskom otoku.
Korisna pomoć od duhovnih muževa
Naravno, pružena pomoć uključivala je više nego samo izgrađene objekte. Pruženo je također nadgledavanje puno ljubavi. Tokom mnogo godina, do 1977, propovjedničko djelo na Martiniqueu nadgledala je podružnica na Guadeloupeu. Tokom tog se razdoblja putujuće nadglednike, duhovne pastire, slalo s tog sestrinskog otoka. Starija braća sjećaju se Pierrea Jahnkea i Nicolasa Brisarta. Zatim je od 1963. Armand Faustini redovito posjećivao skupštine.
Nakon njih, drugi putujući nadglednici s različitim nastupima i osobnostima doprinijeli su duhovnoj izgradnji skupština. Xavier Noll je u toj službi godinama sudjelovao. Tu su bili i Jean-Pierre Wiecek i njegova supruga Jeanine. David Moreau i njegova supruga Marylène također su ovdje posjećivali skupštine kao i u Francuskoj Gvajani, koja je u to vrijeme pripadala podružnici Martinique. Kada je osnovana podružnica u Francuskoj Gvajani, brat Moreau, koji je primio školovanje u podružnici na Martiniqueu, imenovan je za koordinatora Odbora podružnice u Francuskoj Gvajani. Claude Lavigne i njegova žena Rose Marie služili su kao misionari u Kourouu u Francuskoj Gvajani kada je dobio imenovanje da služi kao pokrajinski nadglednik na Martiniqueu, a sada služe kao misionari u Republici Gvineji. Druga su braća također kraće vrijeme služila u pokrajinskoj službi, ali sva su ona ostala u lijepom sjećanju zbog svog napornog rada i lojalnog duha. U slučaju oženjene braće, njihove su supruge bile dragocjene družice i dobri primjeri za sestre u skupštinama. Sada Alain Castelneau i Moïse Bellay, zajedno sa svojim suprugama, posjećuju skupštine u dvije pokrajine, a te skupštine imaju prosječno pet starješina i sedam slugu pomoćnika.
Iako je Martinique samo mali otok, članovi Vodećeg tijela s ljubavlju nadgledavaju tamošnje Jehovine sluge. Došli su Ewart C. Chitty, Daniel Sydlik, Karl Klein, William K. Jackson, Lloyd Barry i Milton Henschel te drugi zonski nadglednici. Dvanaestero braće i sestara koji žive i rade u Betelskom domu, kao i ostali Jehovini svjedoci na Martiniqueu, izuzetno cijene te posjete.
‘Jehova vidi ponizne’
Psalmist David je napisao: “Visok [je] Jehova, a ipak poniznoga vidi” (Ps. 138:6, NW). I učenik Jakov je dodao da Bog “daje nezasluženu dobrohotnost poniznima” (Jak. 4:6, NW). Za to postoji velik dokaz među onima na Martiniqueu koje je Jehova privukao k sebi.
Christian Bellay i njegova supruga, Laurette, koji su tada živjeli u Fort-de-Franceu, doživjeli su takvu nezasluženu dobrohotnost. Bili su zbunjeni prisutnošću različitih religija na Martiniqueu. Koju Bog odobrava? Kada je Christian Bellay pročitao Otkrivenje 22:18, 19, osjetio je da je pronašao ključ za odgovor na to pitanje. Koja religija ništa ne dodaje Božjoj Riječi niti joj bilo što oduzima? Nakon što je preispitao činjenice, uvjerio se da su to Jehovini svjedoci. Također je uvidio da mora primijeniti isto pravilo i u svom vlastitom životu — niti dodavati Božjoj Riječi niti joj oduzimati, odbacivati ili ne uvažavati, ništa od toga. Dotada je nevjenčano živio, ali je 1956. ozakonio svoju vezu s Laurette. Govor za vjenčanje koji je održan tom prilikom bio je prvi takav govor na Martiniqueu koji je održao Svjedok. Sljedeće su se godine oni krstili u rijeci Madame u Fort-de-Franceu. Njegov brat Leon, njegov otac i njegova majka, a također Laurettin brat Alexandre, svi su prihvatili istinu. Moïse Bellay, jedan od sinova Christiana i Laurette, sada služi kao pokrajinski nadglednik. Koje li je obilje nezaslužene dobrohotnosti od Jehove doživjela ta obitelj!
Jednostavni postupci iz ljubaznosti prema Jehovinim slugama mogu otvoriti vrata blagoslova osobama dobrohotnog srca (Mat. 10:42). To je bio slučaj s Ernestom Lassusom, koji je imao zlatarnicu u Fort-de-Franceu. Redovito je primao časopis Probudite se!, ne zato što je bio osobno zainteresiran, već više kao znak ljubaznosti. Jednog mu je dana Svjedok koji mu je uručio časopis objasnio da će samo Isus Krist, Knez Mira, moći prouzročiti da pravda prevladava na Zemlji. To je bilo ono što je Ernest Lassus želio. Složio se da ga Svjedok posjeti kod kuće. Započet je biblijski studij. “Sada”, kaže on, “imam sve što bih mogao poželjeti. Većina moje djece je u istini; jedna moja kćerka je pionirka, sin koji je pionir ujedno je i starješina, a stariji sin je član betelske obitelji na Martiniqueu.”
Odlučni da služe Jehovi
Ohrabrujuće je vidjeti mlade kako dolaze Jehovi i pokazuju cijenjenje za njegovo vodstvo puno ljubavi. Mnogi od njih bili su izbezumljeni zbog nedostatka zdravog vodstva u svijetu. Ali Božja Riječ im pomaže da doznaju pravu svrhu života (Prop. 12:13). Kad doznaju ono što Biblija kaže, počinju uviđati stvarne koristi koje proizlaze iz slijeđenja savjeta zapisanog u Izaiji 30:21, koji kaže: “Uši će tvoje slušati riječ iza tebe gdje govori: to je put, idite njim.”
Jedna od tih mladih je desetogodišnja djevojčica po imenu Claudia, koja je postavljala brojna pitanja Svjedokinji koja je posjećivala njenu obitelj. Zbog bolesti njenog oca, majčin studij postao je neredovit, ali djevojčica je nastavila proučavati i primjenjivati biblijske savjete koje je naučila. Spalila je svoj katekizam i misal i uništila svoje religiozne likove. Nakon smrti svog oca odbila je nositi crninu u znak žalosti i svjedočila je osobama koje su željele moliti za dušu njenog oca. Pokazujući duh koji je imala izraelska djevojčica koja je bila sluškinja Namanove žene, ohrabrila je svoju majku da posjećuje skupštinske sastanke (2. Car. 5:2-4). U Dvorani Kraljevstva djevojčica se uključila u Teokratsku školu propovijedanja. Uskoro je sudjelovala u službi propovijedanja i 1985, kad joj je bilo 12 godina, krstila se zajedno sa svojom majkom. Majka je otvoreno priznala da je njezina kćerka u velikoj mjeri doprinijela njenom duhovnom napretku.
Neki mladi neustrašivo koriste prilike da daju svjedočanstvo u školi. Profesorica francuskog jezika u Le Françoisu zadala je svojim učenicima da istraže različite religije na Martiniqueu. Roselaine, koja je tada imala 18 godina, i jedna njena kolegica imale su priliku dati dobro svjedočanstvo, koristeći knjigu Čovječanstvo u potrazi za Bogom. Uručile su oko 20 knjiga, kako učenicima tako i profesorici.
Iako se na teme o kojima se raspravlja u školi gleda kao na jako kontroverzne, mladi su Svjedoci ovdje na Martiniqueu progovorili kako bi razjasnili visoka načela Jehovine Riječi. Mary-Suzon Monginy iznosi svoje iskustvo: “Jednog dana dok smo razmatrali probleme povezane s prenapučenošću, nastavnik je spomenuo suvremene metode kontrole rađanja. Pojavilo se pitanje abortusa i odmah izazvalo žučnu raspravu. Zamolila sam nastavnika da mi dozvoli iznijeti neke informacije sljedećeg dana da objasnim svoje gledište o toj temi. Pristao je na to, i gotovo dva sata raspravljao je cijeli razred.” Informacije su bile uzete iz časopisa Probudite se!, uključujući i “Dnevnik nerođenog djeteta” u francuskom izdanju od 22. kolovoza 1980. Rezultat je bio bolji stav razreda prema Jehovinim svjedocima.
Martinique ima mlado stanovništvo. Mladi su većinom beznadno usisani u vakuum ekonomskog sustava koji nerazumno naglašava materijalne posjede. Ali mladi Svjedoci počeli su cijeniti duhovne vrijednosti. Dirljivo je vidjeti Dvorane Kraljevstva na Martiniqueu ispunjene mladim ljudima koji žele upoznati Jehovu i njegove puteve.
Oslobođeni od robovanja drogama
Kao što je to slučaj i u drugim zemljama gdje je materijalizam stavio na stranu duhovne vrijednosti, mnogi mladi na Martiniqueu uništili su svoje zdravlje i pokvarili svoje živote koristeći crack i druge droge koje stvaraju ovisnost. Međutim, pravo je kršćanstvo oslobodilo neke od ovih pogubnih navika. Paul-Henri i Daniel, iz Fort-de-Francea, bili su dio rastafarijanske zajednice, u kojoj se slobodno uživalo marihuanu. Rastafarijanci su imali svoje vlastito objašnjenje onoga što Otkrivenje kaže o ‘lišću za iscjeljivanje naroda’. No nisu niti pokušali objasniti većinu ostalog dijela te biblijske knjige. Ali Paul-Henri i Daniel željeli su to razumjeti, i Jehovini svjedoci su im ponudili pomoć.
Paul-Henri i Daniel kažu: “Oklijevali smo posjećivati sastanke Jehovinih svjedoka, bojeći se da ćemo naići na neprijateljski doček zbog našeg fizičkog izgleda, koji je bio prilično odbojan.” Ali kad su tamo otišli, bili su iznenađeni ljubaznošću, toplinom, potpunom iskrenošću među onima koje su sreli u Dvorani Kraljevstva. Sljedećeg su se tjedna ošišali i počeli prikladnije oblačiti. Za kratko vrijeme također su prestali pušiti. Uskoro su i oni dobru vijest prenosili drugima.
Paul-Henri dodaje: “Jednog dana dok sam svjedočio na ulici, policijski inspektor, s kojim sam prije imao problema zbog zloupotrebe droge, zaprepašteno je uzviknuo: ‘Pa to je Grosdésormaux!’ Izvadio sam iz svoje torbe, ne drogu, nego Bibliju i časopise, koje je on sa zadovoljstvom prihvatio, čestitao mi i ohrabrio me da nastavim. To sam i učinio. Krstio sam se 1984. i pridružio se redovima općih pionira 1985. Danas sam oženjen i poglavar obitelji te služim kao starješina u mjesnoj skupštini. I moj je prijatelj Daniel slično napredovao u istini.”
Ne žele samo mladi rješenja za probleme u životu. Žele ih i odrasli. Kako bi pomogla svima koji su spremni učiti, podružnica je u travnju i svibnju 1995. stavila na raspolaganje za raspačavanje 250 000 primjeraka Vijesti Kraljevstva pod naslovom “Zašto u životu ima toliko problema?” Budući da otok ima svega 330 000 stanovnika, to je značilo da će se svaka odrasla osoba, uključujući i mnoge mlade, moći okoristiti tom važnom porukom. To je stvorilo prilike za mnoge plodne razgovore.
Pokrajinski nadglednik izvijestio je da je jedna žena sa sela, nakon što je pročitala traktat, odlučila telefonirati podružnici Zajednice. U žurbi je okrenula krivi broj, ali na kraju se pokazalo da je i taj broj bio pravi. Telefon je zazvonio u Dvorani Kraljevstva u Fort-de-Franceu. Baš su se tada objavitelji pripremali da krenu u službu s pokrajinskim nadglednikom. Žena je zamolila: “Molim vas, pošaljite mi što prije nekog Jehovinog svjedoka. Želim proučavati Bibliju.” Sljedećeg je dana dobila pomoć koju je željela.
Napokon naša Kongresna dvorana
Pronalaženje mjesta za održavanje naših kongresa postajalo je ozbiljan problem. Broj prisutnih stalno je rastao. Nadalje, sportska dvorana u kompleksu stadiona koju smo koristili za kongrese više nije bila prikladna. Što se moglo učiniti?
U to je vrijeme starješina iz skupštine Rivière Salée tražio zemljište na kojem bi se izgradilo Dvoranu Kraljevstva. Začudo, bilo mu je ponuđeno zemljište od oko 6 hektara — mnogo više nego što je potrebno za Dvoranu Kraljevstva! Na svu sreću, zemljište se nalazilo u središnjem dijelu otoka. Na tom se imanju nalazio jedan stari željezni hangar, koji je, iako nije bio u najboljem stanju, mogao poslužiti kao privremeni kongresni objekt. Godine 1985. prvi smo put tamo održali kongres. Bilo je 4 653 prisutnih, što je bilo 600 više od prethodne godine.
Radovi na novoj zgradi započeli su 1992. Došlo je mnogo braće i sestara iz Italije, na svoj vlastiti trošak, kako bi pomogli u izgradnji. Tamošnji Svjedoci velikodušno su darovali svoje vrijeme i financijska sredstva. Projekt je sada bio završen. Ova predivna Kongresna dvorana ima 5 000 sjedala. Ustvari, to je najveća dvorana za predavanja na Martiniqueu.
Više ne moramo odgađati svoje sastanke pokrajine — često u zadnji čas — zbog odgođenih nogometnih utakmica. Nadalje, naporan rad u vezi s montiranjem, demontiranjem, prijevozom i uskladištenjem prijenosne čelične konstrukcije također je završio. Naša Kongresna dvorana, smještena usred cvijeća, kraljevskih palmi i paunovih cvjetova, odaje čast Jehovi.
Organizacija koja daje hvalu Jehovi
Jehova se pobrinuo da se tokom proteklih pola stoljeća pravo obožavanje na Martiniqueu ukorijeni i da procvjeta. Putem svoje je organizacije pružio školovanje onima kojima je povjereno nadgledavanje. Xavier Noll, sa svojom suprugom, primio je misionarsko školovanje u sklopu 31. razreda Gileada. Kasnije je brat Noll dobio daljnje školovanje na desetomjesečnom tečaju Gileada 1964. To se školovanje pokazalo vrlo korisnim kada je Vodeće tijelo odlučilo osnovati podružnicu Društva Watch Tower na Martiniqueu u veljači 1977.
Prvi članovi Odbora podružnice bili su Xavier Noll, koordinator, Valentin Carel i Gérard Trivini. Kasnije je imenovan i Armand Faustini, koji je mnoge godine proveo kao putujući nadglednik. Nakon što je brat Trivini umro, a brat Carel preselio u Francusku, u rujnu 1989. imenovan je Henri Ursulet za trećeg člana Odbora podružnice. On je rođen 1954, iste godine kada su Xavier i Sara Noll stigli iz Francuske da se posvete službi na Martiniqueu. Od najranijeg djetinjstva Henri je izvlačio korist iz majčinog primjera vjere, baš kao što je to bio slučaj s Timotejem, suradnikom apostola Pavla (2. Tim. 1:5).
Godine 1975. bilo je 1 000 objavitelja i ukupno 15 skupština na otoku. Tijekom 1997. dostignut je najveći broj od preko 4 000 objavitelja. Svi oni služe u 46 skupština. Tokom proteklih 20 godina postigli smo prosječan godišnji porast od 7 posto.
Na Martiniqueu sada već imamo omjer od 1 Svjedoka na 90 stanovnika. Tisuće biblijskih studija vode se sa zainteresiranim osobama. Jehovino djelo poznato je širom otoka. Njegovi Svjedoci također su dobro poznati. Ljudima je sve teže i teže govoriti negativne stvari o Svjedocima zato što se u blizini uvijek nađe netko tko će ukoriti klevetnike. Svjedočenjem na ulicama, trgovima, tržnicama i parkiralištima bolnica i velikih trgovačkih centara postiže se da poruka Kraljevstva bude vrlo uočljiva ljudima. I kad ljudi u kući čuju nekoga da pita “To-to-to, il y a du monde?” (“Dobar dan, ima li koga?”), oni odmah znaju da su im to Jehovini svjedoci došli govoriti o Božjem Kraljevstvu.
U nekim dijelovima otoka sada se nerijetko događa da se područja obrađuje svaki tjedan. Kad objavitelji odlaze u službu propovijedanja, možda im je kao područje dodijeljeno samo 10 do 15 kuća. U takvim područjima oni svjedoče ljudima koji su čuli poruku mnogo puta. To zahtijeva od objavitelja da mijenjaju svoje uvode i teme o kojima razgovaraju sa stanarima. Moraju djelotvorno koristiti sva sredstva i prijedloge koje vjerni i razboriti rob stavlja na raspolaganje. Donedavno se na francuskom govornom području vrlo rijetko svjedočilo na ulici, no sada to postaje zanimljiv i produktivan vid službe.
“Si Bon Dié Lé”
Martinikanci u svoje rečenice redovito ubacuju izraz “Si bon Dié lé” (“Ako je Božja volja”). Naravno, Božja volja jasno je izražena u Bibliji. Psalam 97:1 (St) kaže: “Jahve kraljuje: neka kliče zemlja, nek se vesele otoci mnogi.” Psalam 148:13 (St) dodaje: “Nek svi hvale ime Jahvino.” I preko svog proroka Izaije Jehova je proširio poticajni poziv: “O, da si pazio na zapovijesti moje! mir bi tvoj bio kao rijeka” (Iza. 48:18). Božja je volja, zbog njegove dobrote, “da se svi ljudi spasu, i da dodju u poznanje istine” (1. Tim. 2:4). Božja je volja također da oslobodi svoja stvorenja, slomi njihove okove i cijelu Zemlju načini rajem nastanjenim ljudima svih rasa i boja koji su ujedinjeni u obožavanju svoga Stvoritelja (Rim. 8:19-21). Ljudima na Martiniqueu još uvijek je otvorena mogućnost da se okoriste tim naumom punim ljubavi.
Martinique se mnogo promijenio u zadnjih deset godina, kao i veći dio planete. Droge, materijalizam i pad morala promijenili su ono što je nekad bilo idilični raj. Božja Riječ je prorekla promjene u stavovima ljudi koje su dovele do ovakvog stanja (2. Tim. 3:1-5). Ali takvo stanje nije Božja volja. Umjesto toga, Jehova i dalje između ljudi odvaja one koje opisuje kao “poželjne stvari” i priprema ih za život u svijetom raširenoj zajednici svog naroda koji će živjeti u Raju (Agej 2:7, NW). To nije narod koji ravnodušno ništa ne poduzima zato što vjeruje da će se nešto ionako dogoditi ako je to Božja volja. Umjesto toga, to je narod koji pažljivo istražuje Pisma da bi saznao Božju volju i tada, potaknut ljubavlju, revno čini stvari koje su Bogu ugodne (Dj. ap. 17:11; Titu 2:13, 14).
[Karta na stranici 192]
(Vidi publikaciju)
Četrdeset i šest skupština nalazi se na označenim mjestima
SAINT PIERRE
CASE PILOTE
SCHOELCHER (2)
FORT-DE-FRANCE (14)
LES TROIS ÎLETS
AJOUPA BOUILLON
LE MORNE ROUGE
GROS MORNE
VERT PRÉ
SAINT JOSEPH (2)
LE LAMENTIN (3)
DUCOS
SAINT ESPRIT
RIVIÈRE SALÉE
RIVIÈRE PILOTE
SAINTE LUCE
BASSE POINTE
LE LORRAIN
MARIGOT
SAINTE MARIE
TRINITÉ (2)
LE ROBERT (2)
LE FRANÇOIS (2)
LE VAUCLIN
LE MARIN
SAINTE ANNE
[Slika preko cijele stranice 162]
[Slika na stranici 167]
Xavier i Sara Noll, one godine kada su stigli na Martinique
[Slike na stranici 175]
Dugogodišnji lojalni sluge Jehove: (1) Leon Bellay, (2) Jules Nubul, (3) Germain Bertholo, (4) Philippe Dordonne, (5) Roger Rosamond, (6) Christian Bellay, (7) Albert Nelson, (8) Vincent Zébo, (9) Vincent Muller
[Slike na stranici 177]
Žene koje su pružile dobar primjer kao učiteljice Božje Riječi: (1) Stella Nelzy, (2) Victor Fousse (sada Lasimant), (3) Léonide Popincourt, (4) Andrée Zozor, (5) Emma Ursulet
[Slika na stranici 183]
Prva Dvorana Kraljevstva u njihovom vlasništvu (u Fort-de-Franceu)
[Slika na stranici 186]
Obitelj Moutoussamy, čiji su svi članovi povezani s kršćanskom skupštinom
[Slika na stranici 191]
Mount Pelée i Saint Pierre nizvodno
[Slika na stranici 199]
Betelska obitelj na Martiniqueu
[Slike na stranici 207]
Napokon Kongresna dvorana — u Rivière Saléeu