Paragvaj

U SRCU Južne Amerike nalazi se Paragvaj, zemlja bez izlaza na more. Što znači to ime? Mišljenja se razlikuju, no uobičajeno mišljenje na mjesnom području jest da ono znači “rijeka koja potječe iz mora”. Indijanci u tom području vjerovali su da su neka umjetna jezera u brazilskim močvarama, odakle potječe rijeka Paragvaj, bila velika kao i more. Rijeka Paragvaj, koja protječe zemljom od sjevera prema jugu, dijeli zemlju na dva dijela. Istočno od rijeke nalaze se valoviti brežuljci, plodna crljenična polja te guste šume. Zapadno od rijeke nalazi se Chaco, regija s rijetko naseljenim savanskim područjem, šumama šipražja i beskrajnim močvarama koje nastanjuju rojevi kukaca i vrlo mnogo raznolikih šarenih tropskih ptica.

Paragvaj je zemlja u kojoj moderna tehnologija predstavlja kontrast jednostavnom načinu života zemljoradnika. Mlazni avioni i komunikacijski sateliti otvorili su vrata svjetske spoznaje. Visoke zgrade ocrtavaju obzor Asuncióna, glavnog grada. Uz istočnu granicu zemlje, na rijeci Paraná, nalazi se Itaipú, hidroelektrana koja se po kapacitetu snage ne može usporediti ni s jednom takvom elektranom na svijetu.

Možda smatrate da je ta zemlja španjolsko govorno područje, no to nije uvijek bio slučaj, a ni danas nije u potpunosti tako. Rani stanovnici u toj zemlji bili su Guaraní Indijanci. Oko godine 1520. portugalski su istraživači pod vodstvom Aleja Garcíe bili prvi bijelci koji su ušli u tu zemlju. Tokom sljedećeg desetljeća Španjolci su se počeli nastanjivati u području gdje se danas nalazi Asunción. Ta je zemlja ostala pod Španjolskom do 1811, no jezik osvajača nikada nije zamijenio guarani. Kao ishod toga, guarani, divan, melodičan jezik, materinji je jezik većini stanovništva današnjeg Paragvaja, te ga se, zajedno sa španjolskim, priznaje za jedan od službenih jezika.

Nekoliko desetljeća nakon dolaska evropskih istraživača, došli su isusovci kako bi Guaraní Indijance obratili na rimokatolicizam. Dotad Guaraní nisu imali nikakve likove niti hramove. No isusovci su Indijance okupili u zajedničke naseobine gdje su ih poučavali katoličkim obredima i crkvenim pjesmama, dok su ih ujedno učili obrtu i raznim vještinama. Isusovci su koristili nešto od ukupnog prihoda Indijanaca da bi im priskrbili osnovne životne potrepštine, no to su iskoristili i da bi stekli bogatstvo i moć za sebe. Mnogi španjolski zemljoposjednici zavidjeli su im na tome. Žalili su se španjolskom kralju Karlu III zbog rastuće moći isusovaca. Ta pritužba, koja nije stigla od Guaranía nego od katoličkih kolonista, bila je glavni faktor koji je doveo do toga da su Španjolci 1767. protjerali isusovce iz carstva. No katolicizam koji su oni naučavali nastavio je vršiti utjecaj na život naroda. Oni su usvojili vanjsku formu katolicizma, dok su se, u mnogim slučajevima, držali i nekih urođeničkih vjerovanja. To je stvorilo opću atmosferu u kojoj je praznovjerje moglo cvjetati. Uz prihvaćanje katolicizma išao je i snažan utjecaj katoličkog svećenstva na njihov život.

To religijsko naslijeđe nije zemlji donijelo mir. Ratovi su snažno utjecali na povijest Paragvaja, ostavljajući duboke ožiljke u životima ljudi. Od 1864. do 1870, pod vodstvom Francisca Solana Lópeza, Paragvaj se borio protiv Brazila, Argentine i Urugvaja. Ishod je bio katastrofalan. Prema raspoloživim podacima, broj stanovnika te zemlje na početku rata možda je bio oko milijun ili više. Kaže se da je po završetku rata bilo oko 220 000 stanovnika, od čega je bilo najmanje 190 000 žena i djece. Slijedili su drugi ratovi; u jednom je bila uključena razmirica s Bolivijom oko vlasništva nad Chacom, a drugi su uslijedili zbog političkih nemira. Stoga vjerojatno nije neko iznenađenje da oni koji u Paragvaju žele prevlast nad drugima često pribjegavaju fizičkoj sili za postizanje svojih ciljeva.

U ovu je zemlju dobra vijest o Jehovinom Kraljevstvu prvo prenesena biblijskim traktatima, koji su poslani poštom prije 1914, a zatim i osobno godine 1925. i nakon nje. Tako je voda iz jedne druge rijeke, ne iz rijeke Paragvaj ili Paraná nego iz ‘rijeke vode života’, postala dostupnom ovdje kao i širom zemaljske kugle (Otkr. 22:1).

Dolazak istine o Kraljevstvu

Tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, J. F. Rutherford, zamolio je Juana Muñiza da se iz Španjolske preseli u Argentinu kako bi organizirao i proširio propovijedanje dobre vijesti u tom dijelu Zemlje. U Buenos Aires stigao je 12. rujna 1924, a ubrzo nakon toga osobno je otputovao u Urugvaj i Paragvaj da bi širio poruku o Kraljevstvu. Sjeme biblijske istine bilo je posijano, no s malim napretkom.

Godine 1932. Paragvaj je ponovno ušao u rat, ovaj put s Bolivijom. Još jednom je ljudstvo nacije desetkovano. To se jako odrazilo na ekonomiju zemlje kao i na sigurnost onih koji su s dobrom viješću o Kraljevstvu možda došli iz drugih zemalja. Unatoč tome, godine 1934, u jeku rata, argentinska je podružnica poslala tri Jehovina svjedoka u Paragvaj da pozovu osobe iskrena srca da slobodno piju “vodu života”. To su bili brat Martonfi, Koros i Rebacz (Otkr. 22:17).

Žestok otpor svećenstva

“U listopadu te godine”, napisao je brat Rebacz, “brat Martonfi i ja bili smo spremni da se uputimo u unutrašnjost zemlje. Imali smo dvije kutije s literaturom te je svaki od nas imao po kofer. Od Asuncióna do Paraguaría putovali smo vlakom, a odande smo, zato što nismo imali prijevoza, pješačili do našeg prvog odredišta, Carapeguá, grada udaljenog nekih 30 kilometara. Te smo noći spavali na tlu, s literaturom pored glave. Kad smo sljedećeg dana počeli svjedočiti, seoski je svećenik posjećivao ljude i govorio im da nas ne slušaju. Zatim je sa svojim suradnikom jašući otišao u susjedno selo kako bi ljudima tamo rekao neka nas ne slušaju i da nas izbace iz grada, što su neki od njih i pokušali.”

Uz takav pritisak tog svećenika, uručili smo vrlo malo biblijske literature, a nešto su nam od te literature i vratili. Od Carapeguá su Svjedoci pješačili od jednog grada ili sela do drugog — do Quiindya, Caapucúa, Villa Floride i San Miguela. Da bi došli do grada San Juan Bautista, pješačili su cijeli dan, nastavili su pješačiti do ponoći, spavali u polju, a zatim su rano sljedećeg jutra nastavili svoj put. Kad su stigli u grad, najprije su posjetili policiju da bi im objasnili što rade. Ti su ljudi s poštovanjem primili Svjedoke. Zatim su braća cijeli dan provela u službi propovijedanja.

Međutim, kad je brat Martonfi sljedećeg jutra izašao iz kolibe koju su unajmili, dočekalo ga je iznenađenje. Pozvao je brata Rebacza, koji je još bio unutra: “Danas imamo nešto novo.” Literatura koju su prethodnog dana uručili bila je iskidana na komadiće i razasuta oko njihove kolibe. Na nekim su komadićima papira bile ispisane uvrede i prljave izjave, kao i prijetnje da neće izaći živi iz grada.

Dok su doručkovali, došla je policija i uhapsila ih. Što je dovelo do takvog preobrata? Brat Rebacz je kasnije izvijestio: “Kada smo ih upitali koji je razlog za hapšenje, oni su nam pokazali novine u kojima nas se optužuje da smo bolivijski špijuni prerušeni u evangelizatore. Urednik novina bio je vodeći svećenik u toj oblasti.”

Povratak u Asunción

Ta su dvojica Svjedoka kao zatvorenici poslani u Asunción. Bio je to dugačak put koji su išli pješice. Dok su putovali od jedne policijske stanice do druge, uvijek ih je pratio jedan naoružani stražar. Duž ceste neki su ih ljudi vrijeđali i bacali na njih razne predmete. No policajci su se s braćom ophodili s poštovanjem te su čak govorili da je optužba za špijunažu smiješna. Povremeno su policajci koji su jahali nosili prtljagu koju su braća imala. Jedan je čak dozvolio bratu Martonfiu da jaše njegovog konja, dok je on pješačio i slušao ono što mu je brat Rebacz govorio o Božjem Kraljevstvu.

Međutim, u Quiindyu se, kada su ih predali vojsci, s braćom počelo grubo postupati. Držali su ih 14 dana u vojnom zatvoru, gdje im je bilo zapovjeđeno da sjede na ravnim drvenim stolicama, a bilo im je zabranjeno leći ili ustati, vrijeđalo ih se te ih se udaralo bičevima. Kasnije su u Paraguaríu odvedeni do željezničke stanice u lisicama pod pratnjom 12 vojnika s bajunetima. Tamo su opet predani policiji da ih prate ostatak puta do Asuncióna.

Uvjeti pod kojima su bili u zatočeništvu u glavnom gradu također su bili grubi, no oni su koristili Bibliju koju su još uvijek posjedovali i dali su svjedočanstvo ostalim zatvorenicima. Nakon što su tjedan dana bili u pritvoru u glavnom gradu, napokon su odvedeni u ured šefa policije. Ministar unutrašnjih poslova, pukovnik Rivarola, također je bio prisutan. (Kasnije se utvrdilo da je pukovnik Rivarola, kad su mu rekli za optužbe protiv naše braće, koje su se nalazile u novinama u San Juan Bautisti, razaslao telegrame vojnim zapovjednicima u kojima je stajalo da se pobrinu za to da ih se žive dovede u glavni grad.) “Obojica su izrazila žaljenje zbog toga što se dogodilo”, rekao je brat Rebacz. “Rekli su da ovdje, iako je to katolička zemlja, vlada sloboda vjeroispovijesti te da imamo ovlaštenje nastaviti s propovijedanjem od kuće do kuće kao što smo i radili, no da zbog naše osobne sigurnosti ne bismo trebali napuštati glavni grad.”

Kada je brat Muñiz iz Buenos Airesa čuo što su braća proživjela, uputio je braću da se vrate u Argentinu dok rat ne završi. A to je bilo sljedeće godine. Međutim, brat Koros, koji nije bio s ovom dvojicom koja su bila uhapšena, ostao je u Asunciónu.

Prvi uspjesi u Paragvaju

Otprilike u to vrijeme, jedan je pionir sreo čovjeka koji je od njega zatražio literaturu na arapskom za svog tasta, imigranta iz Libanona. Tako je Julián Hadad dobio knjigu koju je počeo jako cijeniti. Uvjeren da je pronašao istinu, počeo je o njoj poučavati svoju djecu. Usto, pisao je Društvu tražeći literaturu koju bi mogao podijeliti svojim susjedima. Nekoliko godina kasnije, jedan je pionir pronašao Juliána u San Juanu Nepomucenu i pružio mu daljnju pomoć u duhovnom pogledu. Godine 1940. Hadadovi su se krstili, te su postali prvi mjesni kršteni objavitelji u Paragvaju. Otad su Julián, jedan njegov sin i nekoliko unuka doživljavali radost sudjelovanja u pionirskoj službi, a Julián ju je vršio sve do kratko pred svoju smrt u 77. godini života.

U međuvremenu je rat oko regije Chaco potaknuo Juana Joséa Brizuela da počne ozbiljno razmišljati o smislu života. Bio je ranjen te su ga Bolivijci zarobili. Kao ratni zarobljenik, vidio je udovice kako plaču zbog svoje djece koja su ostala bez očeva te je promatrao kako katolički svećenici blagoslivljaju bolivijske vojnike. Prisjetio se da su on i drugi, kao paragvajski vojnici, primili sličan blagoslov. Mislio je: “Mora da nešto nije kako treba. Ako Bog postoji, tada to ne smije biti tako. Ali ako Bog zaista postoji, tražit ću ga dok ga ne pronađem.”

Nakon što je rat završio, Julián Hadad susreo je Juana Joséa u gradu Carmen del Paraná. Julián mu je uz pomoć Biblije pomogao da pronađe zadovoljavajuće odgovore na svoja pitanja. Kao što je apostol Pavao davno rekao, Bog je omogućio ljudima koji ga ‘pipajući traže’ da ga ‘zaista nađu’ (Dj. ap. 17:27, NW). Juan José je ubrzo shvatio da je pronašao pravog Boga, Jehovu (5. Mojs. 4:35; Ps. 83:18, NW). Krstio se 1945, a njegova žena, Jóvita, 1946.

U međuvremenu se o biblijskim istinama govorilo i za jednim štandom s povrćem na tržnici u San Lorenzu. Onaj tko je tamo propovijedao nije bio Jehovin svjedok, već samo neka žena koja je pokazala interes za ono što su oni naučavali. Iako je bila nepismena, Sebastiana Vazquez je slušala sa zanimanjem. Kako bi duhovno napredovala, naučila je čitati te se 1942. krstila kao Jehovin svjedok.

Ispiti vjere za jednu malu grupu

U Paragvaju je prva skupština, ili četa, kako su skupštine tada bile poznate, oformljena 1939. U njoj su bila samo dva objavitelja, no bili su revni evangelizatori. Tokom te službene godine, izvijestili su ukupno 847 sati službe propovijedanja te su uručili 1 740 knjiga i brošurica. Sastanke su održavali u jednoj privatnoj kući koja se nalazila na današnjoj Aveniji Gaspar Rodríguez de Francia (prije Amambay), koja se nalazi između ulica Antequera i Tacuarí u Asunciónu. Samo je pet ili šest osoba dolazilo na te sastanke, koji su se održavali u jednoj sobi dimenzija oko četiri sa četiri metra. Ta je lokacija dobro služila do 1944.

Sljedeće su godine braća počela koristiti dva električna gramofona za emitiranje snimaka kratkih govora o različitim biblijskim temama. Svećenstvo se toliko razljutilo da je zamolilo vladu da zabrani svaku daljnju aktivnost Jehovinih svjedoka. Ali Svjedoci su nastavili. Očito je da su jasni, na Bibliji utemeljeni, snimljeni govori bili djelotvorni. Tokom nekoliko narednih godina, takve se snimke na različitim jezicima koristilo na djelotvoran način kako bi se doprlo do ljudi u poljskim, ruskim, njemačkim i ukrajinskim imigrantskim zajednicama koje su bile smještene u južnom dijelu zemlje.

Obitelj Golasik, koja je živjela u poljskoj i ukrajinskoj koloniji blizu Encarnacióna, bila je među prvima koji su na tom području prihvatili istinu. Ubrzo je Roberto Golasik, opremljen gramofonom i literaturom, jahao na konju do različitih kolonija kako bi dao svjedočanstvo. Isprva su se sastanci održavali jednom mjesečno, zatim dvaput mjesečno, a kasnije jednom tjedno. Ponekad bi bili prisutni ljudi iz pet različitih jezičnih skupina, ali svi su oni pomalo upoznavali čist jezik biblijske istine (Sof. 3:9, NW).

Nažalost, nisu svi oni koji su tada sudjelovali u svjedočenju nastavili ići uskim putem koji vodi u život. Nadglednik skladišta literature Društva u Asunciónu počeo je zagovarati vlastite stavove. Kad je on napustio Jehovinu organizaciju, i drugi su odbacili Jehovinu službu. Broj objavitelja Kraljevstva pao je s 33 godine 1943. na 8 godine 1944. A što sad? Jehova je blagoslovio one koji su se dokazali lojalnim Svjedocima, te je organizacija još jednom počela rasti (Ps. 37:28).

Misionari uče o mjesnom načinu života

Pokazujući brigu punu ljubavi za dobrobit stada u Paragvaju, podružnica u Argentini poslala je Gwaenydda Hughesa da nadgledava djelo. Kad je on dobio poziv da 1945. pohađa Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower, učinjene su pripreme da se tamo pošalje Ieuana Daviesa i njegovu ženu Deliu. Međutim, zbog zakašnjenja u pribavljanju potrebnih putnih isprava za njih, Hollis Smith, jedan od diplomaca Škole Gilead, prvi je stigao te je bio tu da pozdravi brata i sestru Davies koji su krajem 1945. riječnim brodom stigli u Asunción. Nekoliko dana kasnije avionom su stigli Albert i Angeline Lang, također diplomci Gileada. Još misionara je slijedilo. Unajmljena je jedna kuća koja je misionarima mogla pružiti smještaj, a usto imati prostor gdje bi se mjesna skupština mogla sastajati. Svi su misionari jedva čekali da počnu sa službom, ali naravno, trebali su se upoznati s načinom života ljudi.

Ustanovili su da su ljudi vrlo religiozni, iako nemaju spoznaju o Bibliji. Svaki grad ima svog “sveca” zaštitnika, kojeg se obično dovodi u tijesnu vezu s “Djevicom Marijom”.

Kako su počeli upoznavati običaje ljudi, mnoge od njih su počeli smatrati privlačnima. Na tržnici je bio veliki izbor voća i povrća, a žene su održavale ravnotežu noseći teške terete u širokim košarama na svojoj glavi. U trgovinama se mogu nabaviti ručno izrađene čipke poznate kao nanduti, koje su tako delikatne i nježne da su slične paukovoj mreži. Također, brzo su primijetili da ljudi svoje poslove započnu rano te da se u podne sve zatvara za siestu tokom najvrućeg dijela dana. Kada su misionari posjećivali domove ljudi da bi im prenijeli poruku o Kraljevstvu, naučili su da moraju stati kod vrata i pljesnuti rukama te da u dvorište smiju ući samo nakon što ih se pozove. Osjećali su prijateljstvo, jednostavnost i srdačnost tih ljudi. No morali su također naučiti komunicirati s njima na njihovom jeziku — ne samo na španjolskom nego i na guaraniu.

U travnju 1946, nedugo nakon što su misionari došli, brat i sestra Davies dobili su novi zadatak u Argentini. Pablo Ozorio Reyes, koji je sastanke pohađao tek nekoliko mjeseci, dobio je zadatak da vodi Studij Kule stražare iako još nije bio kršten. Zašto tako brzo? Zato što je on govorio jezik i dobro je duhovno napredovao. No suočio se s izazovima. Kasnije je brat Ozorio napisao: “Nedugo nakon što sam imenovan za voditelja Studija Kule stražare morao sam ispraviti jedan krivi komentar. Čovjek koji je dao komentar razbjesnio se i izazvao me da se smjesta potučemo. Naravno, to sam odbio, a jedan mi je misionar pomogao da smirimo situaciju. Malo odgovornosti je ono što osobi najviše pomaže u sazrijevanju.” Nažalost, taj pojedinac eksplozivne naravi kasnije je napustio službu Jehovi.

Izgrađivanje organizacije

Pretkraj 1946. bili su potrebni veći objekti koje bi se koristilo kao centar za teokratsku aktivnost. Došlo je još šest misionara — William i Fern Schillinger, zajedno s još četvero. Unajmljena je jedna kuća s velikim dvorištem na Aveniji Mariscal López. Ta se zgrada nalazila odmah preko puta ministarstva obrane. Veliki natpis “Dvorana Kraljevstva” postavljen je na uočljivo mjesto na ulaznim vratima tako da nitko tko je imao posla s vladinom vojnom divizijom nije mogao proći, a da ga ne vidi.

Društvo je 1. rujna te godine oformilo podružnicu u Paragvaju, a nedavno unajmljena zgrada osigurala je prostor za ured podružnice. Uz poboljšanu organizaciju, intenzitet davanja svjedočanstva se povećao, ali i intenzitet protivljenja. Izgleda da se svećenstvo koristilo ispovjedaonicom za pribavljanje informacija i za ulijevanje straha kako bi odvratilo poštare, koji su bili katolici, od dostavljanja literature Watch Towera.

U studenom je brat Hughes došao iz Argentine da bi posjetio i ojačao četiri malene skupštine koje su tada djelovale. On je bio u Školi Gilead te je prisustvovao međunarodnom teokratskom kongresu “Radosne nacije” u Clevelandu, Ohio (SAD), na kojem su se dijelovi programa održavali na 20 jezika i gdje je zadnji dan na stadion došlo 80 000 ljudi kako bi slušali iznašanja. Stoga je imao mnogo toga podijeliti s braćom. Bilo im je potrebno to jačanje kako bi nastavila služiti unatoč nevoljama.

U jeku revolucije

Početkom 1947. izbila je revolucija. Vladine snage postavile su mitraljeze na pločnik ispred misionarskog doma. Nakon jednog dana borbi, vratila se izvjesna doza stabilnosti. Zatim se 7. ožujka situacija opet pogoršala. Vodio se otvoreni ulični rat. Proglašeno je izvanredno stanje. Glavnu policijsku stanicu u centru Asuncióna preplavili su pobunjenici.

Očekujući napad i na glavno vojno zapovjedništvo, general na dužnosti rekvirirao je misionarski dom za vojnu upotrebu te je dao braći tri dana da ga napuste. Nakon što su se braća žalila, taj je rok produžen na deset dana. U jeku revolucije i u vremenu kada je vladalo krajnje pomanjkanje stambenog prostora, braća su se našla u vlastitoj akciji: Operacija “lov na dom”. Očito je Jehova želio da više vlasti u Paragvaju i dalje budu svjesne prisutnosti njegovih Svjedoka. Jedina prikladna kuća koja je bila na raspolaganju nalazila se odmah uz predsjednički dom, u ulici u kojoj je bilo mnogo ambasada.

Što se tiče revolucije, u pismu od 26. ožujka 1947, sluga podružnice je napisao: “Situacija se svakim danom pogoršava. Dok ovo pišem, jedan avion nadlijeće područje nekoliko kilometara odavde i mislim da bombardira aerodrom. Protuavionski topovi pucaju na njega. Stotine vojnika je oko predsjednikovog doma, a buka koju stvaraju njihove puške je strašna. Zrak je crn od barutnog dima, a njegov je miris vrlo neugodan. Snage revolucionara jako su se približile gradu; čujemo neprekidne pucnje iz pušaka i praskove bombi. (...) Stanje s hranom se svakim danom pogoršava.”

Revolucionari su prodrli unutar područja koje je udaljeno deset stambenih četvrti od misionarskog doma prije nego što su ih vladine snage počele suzbijati. Tokom čitavog tog vremena braća su nastavila sa svjedočenjem najbolje što su mogla. Revolucija je trajala oko šest mjeseci te se pokazala pravom kušnjom, osobito za mjesnu braću. Vlasti su grubo postupale s njima zato što su zadržali kršćansku neutralnost.

Ne propuštati sastajanje

Po završetku revolucije, zemlja se počela vraćati u normalu, a neki koji su pobjegli u Argentinu vratili su se. Načinjeni su planovi da se 4-6. lipnja 1948. održi prvi kongres u Paragvaju. No Đavo je bio zaposlen stvaranjem nereda. Dana 3. lipnja došlo je do vojnog udara. Predsjednik i njegov kabinet bili su zatočeni. U glavnom je gradu vladala opća konfuzija. Što će biti s kongresom?

Pokušaji da se unajmi odgovarajuću dvoranu su se izjalovili, no Jehova je otvorio nove puteve. Nekadašnji misionarski dom, koji se nalazio preko puta vojnog zapovjedništva, bio je napušten. Vlasnik je pristao na to da ga braći iznajmi za njihov kongres. Nalazio se dalje od središta grada, gdje je vladao metež. Dvorište se moglo koristiti za održavanje kongresnog programa, a zgrada je mogla pružiti smještaj delegatima koji su doputovali iz drugih gradova. Oni koji su došli pozdravili su jedni druge tako što su se, prema paragvajskom običaju, sa svima rukovali. Preko stotinu ljudi došlo je slušati predavanje “Predstojeća radost za cijelo čovječanstvo”. Kako je to samo bio pravovremen govor za ljude u Paragvaju!

Policija zaustavlja svjetinu

Otkad su Jehovini svjedoci započeli s vršenjem svog biblijskog obrazovnog djela u Paragvaju, religiozno svećenstvo se tome često protivilo. Godine 1948. u gradiću Yuty, koji se nalazi na jugu zemlje, pokrajinski je nadglednik planirao održati javni govor u malom parku u centru grada. On se nalazio baš preko puta katoličke crkve. Mjesni je svećenik poticao ljude da spriječe govor, govoreći da će Svjedoci razdijeliti crkvu i da će svrgnuti njihovu religiju. Prije nego što je predavanje trebalo početi, pred crkvom se okupila velika svjetina. Kad su ugledali Jehovine svjedoke — njih osmero — u parku s druge strane ulice, počeli su vikati: “Odlazite protestanti! Odlazite protestanti!” U međuvremenu je prilično velika grupa ljudi čekala da čuje govor, no zbog svjetine ih je bilo strah ući u park.

Policija je postavila mitraljez pred svjetinu i rekla da će pucati u svakoga tko prijeđe liniju. To je blokiralo svjetinu dok braća nisu sigurno otišla iz tog područja. Međutim, taj su govor najavljivali cijeli tjedan i bili su odlučni zainteresiranim osobama dati priliku da ga poslušaju. Jedan je mjesni Svjedok ponudio svoj dom na korištenje. Nakon što je govor jednom održan, došla je druga grupa ljudi koji su rekli da i oni žele čuti govor; tako je pokrajinski nadglednik taj govor održao dvaput tog dana. U Yutyu su oprečni plodovi dvije različite vrste obožavanja postajali jasno prepoznatljivi.

Misionari se suočavaju s deportacijom

Na zakonskoj je osnovi Paragvaj uglavnom očuvao povijest poznatu po religioznoj toleranciji, iako je, sve do 1992, rimokatolicizam bio zakonski priznata religija. Do poteškoća koje su braća doživljavala uglavnom je dolazilo u ruralnim područjima te na poticaj mjesnih svećenika i njihovih fanatičnih sljedbenika. Međutim, početkom 1950-ih, zakonski se pokušalo protjerati misionare Watch Towera iz zemlje.

Novi je zakon zahtijevao da se svi doseljenici registriraju u ministarstvu za iseljeništvo i da daju potvrdu o svom zanimanju. Međutim, kad su se misionari pokušali registrirati, rečeno im je da to ne mogu učiniti zato što su, u biti, ilegalno ušli u zemlju te da su stoga podložni hapšenju. Izgleda da su vlasti dobile krive izvještaje s obzirom na prirodu njihovog zanimanja.

Neki od vladinih službenika bili su nam naklonjeni, ali čak su i njihova nastojanja kao i nastojanja američke ambasade izgleda završavala pred tvrdim zidom. U Latinskoj Americi često nije to tko si ono što donosi rezultate, već to koga poznaš. U ovom su slučaju braća poznavala jednu osobu koja im je bila naklonjena i koja je, igrom slučaja, radila u predsjednikovu uredu. Preko te osobe pozvali su predsjednikovog osobnog tajnika na večeru u misionarski dom. On je srdačno prihvatio poziv.

To je pružilo priliku za razgovor o stvarnoj prirodi djela koje vrše misionari te o koristima tog djela za zemlju. Razgovarali su i o problemu s registriranjem, a predsjednikov je tajnik bio vrlo zainteresiran za to. Kao ishod toga, 15. lipnja 1950. prvi su se misionari mogli registrirati kao doseljenici sa zakonskim pravom da mogu ostati u zemlji kako bi nastavili vršiti djelo biblijskog obrazovanja.

Težak dan na selu

Tih je dana služba pokrajinskog nadglednika predstavljala poseban izazov. Ti su izazovi obuhvaćali putovanja koja su trajala satima, a u nekim slučajevima, i ustrajanje pod nasilnim protivljenjem. Lloyd Gummeson, jedan od diplomaca Škole Gilead, počeo je 1952. punovremeno služiti kao pokrajinski nadglednik. Nakon što je neko vrijeme proveo u jednoj skupštini na sjeveru Yutya, izvijestio je što se dogodilo. Nedavno se obrađivalo obližnje područje, tako da su učinjeni planovi za svjedočenje u jednom udaljenom gradu. Grupa od šestorice braće i četiri sestre uputila se tamo u 4.00. Svi su pješačili osim jedne sestre kojoj su dali da jaše zato što je imala jednogodišnju bebu. U 11.00 sati su stigli na svoje područje, razdijelili se u dvije grupe i počeli raditi.

‘Radili smo tek sat vremena te smo u podne sjedili u jednoj kući sa slamnatim krovom i svjedočili nekoj zainteresiranoj obitelji’, kaže brat Gummeson, ‘kada su šerif i jedan 16-godišnji vojnik ušli u kuću s puškama uperenima u nas. Odlučno je toj obitelji rekao da nam vrate literaturu, a nama je naredio da idemo s njim u policijsku stanicu. Kad smo stigli, ostali su objavitelji već bili u policijskoj stanici. Pokušao sam razgovarati sa šerifom, ali sam ustanovio da on govori samo guarani, a ne i španjolski. Oči su mu bile crvene od bijesa te nam je svima zapovjedio da odemo iz grada i rekao nam da se više nikad ne vratimo.

Nakon što smo propješačili oko kilometar, sjeli smo pod neko drvo da bismo ručali. Iznenada su svi ustali i počeli trčati. Osvrnuo sam se, a ono šerif i jedan vojnik dolaze na konjima s dugačkim bičevima u rukama. Smatrao sam da je najbolje da ostanem s grupom, pa sam i ja počeo trčati. Kako sam preskočio jedan potok, pale su mi sunčane naočale. Kad sam zastao da ih podignem, začuo se oštar prasak biča kad me udario po leđima. Zatim me šerif pokušao pregaziti konjem; ali znajući nešto o konjima, počeo sam svojom torbom mahati pred konjem tako da mi se nije htio približiti.

U međuvremenu je šerif nekoliko puta bičem udario trojicu ostale braće, a zatim je pokušao konjem pregaziti jednu 70-godišnju pionirku. Na koncu su se ta dvojica okrenula i vratila u grad, a mi smo nastavili svojim putem. Nitko nije bio ozbiljno povrijeđen, iako su neki na svojim leđima imali tamnocrvene tragove od udaraca bičem. No, nitko nije osjećao bol. Kući smo se vratili u 20.00 — nakon 16 sati pješačenja.’

Unatoč takvim incidentima u nekim manjim gradovima i selima, djelo objavljivanja Kraljevstva nastavilo je napredovati.

Nakon promjena u vladi

Godina 1954. pokazala se kritičnom za politički život zemlje. Svrgnuta je vlada Don Federica Cháveza. General Alfredo Stroessner izabran je za predsjednika 11. srpnja. To je bio uvod u period militarističke države koja je trajala preko 34 godine. Kako je to utjecalo na aktivnost Jehovinih svjedoka?

Te je godine u razdoblju od 25. do 28. studenog organizirano održavanje četverodnevnog oblasnog kongresa. U Paragvaju je proglašeno izvanredno stanje, tako da je trebalo dobiti dozvolu od policije ako smo željeli održati bilo kakav sastanak. Hoće li to predstavljati problem? Braća su se već dogovorila za najam prostora. No kad su otišli zatražiti policijsku dozvolu za skup, rečeno im je da ne mogu održati kongres. Zašto ne? Jedan je dužnosnik priznao da svećenici na njih vrše pritisak. Nakon što su ih braća mnogo puta posjetila i razgovarala s njima, konačno su rekli da, iako neće dobiti dozvolu, policija bi im za vrijeme kongresa mogla progledati kroz prste. Braća su diskretno obustavila najavljivanje kongresa putem pozivnica ili u novinama. Svi su pozivi preneseni usmeno. Kongres je prošao bez smetnje.

Religiozno protivljenje se nastavlja

Katoličko svećenstvo nije posustajalo u svojim nastojanjima da zaustavi Jehovine svjedoke. Pretkraj 1955. organiziran je mali pokrajinski sastanak koji se trebao održati u Piribebuyu, koji je smješten 72 kilometra istočno od glavnog grada. Nakon zalaska sunca prve večeri održavanja skupa, župnik je vodio svjetinu naoružanu motkama i mačetama kako bi prekinuli sastanak. Jedan je mjesni učitelj intervenirao, pa se svjetina povukla na ulicu. Tamo su bili cijelu večer vičući te bacajući kamenje i petarde.

Religiozno protivljenje ponovno se počelo osjećati 1. ožujka 1957. u gradu Itá, jugoistočno od glavnog grada. Dosta prije datuma održavanja pokrajinskog sastanka braća su poduzela zakonske mjere kako bi se mogao održati njihov pokrajinski sastanak u tom gradu. Zakonske dozvole za održavanje tog skupa dobili su i od gradskih vlasti Itáe i od policije u glavnom gradu. Međutim, kako su braća počela pristizati u Itáu na pokrajinski sastanak, mogla su primijetiti da nešto nije kako treba. Grad je izgledao sablasno. Ulice su bile prazne; prozori i vrata su bili zatvoreni, a rolete spuštene. Zašto?

Župnik se zavjetovao da se taj skup neće održati te je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da svoj zavjet i ispuni. Čak je dogovorio da jedan avion širom tog područja raznese tisuće letaka. Oni su nosili poruku: “Petak, 1. ožujka 1957, u 17.30, pred crkvom će biti veliko okupljanje svih katoličkih kršćana iz grada i oblasti. (...) U 18.30 snažna manifestacija katolika u svrhu otjerivanja ‘Jehovinih (lažnih) svjedoka’. Protestantski heretici nemaju nikakvog prava na održavanje bilo kakvog skupa u gradu Itái.”

Kada su braća dobila obavijest o tome što svećenik Ayala smjera, smatrali su da je najbolje promijeniti mjesto održavanja tog skupa iz relativno otvorenih objekata koje su unajmili, u kuću nekoga od braće. Kuća bi osigurala bolji zaklon u slučaju napada.

Zamisli taj prizor. U domu tog brata, nekih 60 miroljubivih kršćana okupilo se da razmatra Božju Riječ. Dvije stambene četvrti od njih, mnoštvo koje broji više od tisuću, i svake minute sve više raste, slušalo je svećenikove tirade i njegovo poticanje na nasilje.

Nisu se svi u toj gomili slagali sa svećenikovim postupcima. Solano Gamarra, potporučnik paragvajskih zračnih snaga, pokušao je umiriti svećenika. Obratio se i svećenikovim pomoćnicima, no to je bilo uzalud. Jedan od Ayalinih susvećenika bio je toliko ljut da je udario potporučnika tako da mu je raskrvario usnu. Kad je masa to vidjela, poput vukova se okrenula protiv potporučnika, udarajući ga i zadajući mu otvorene rane na glavi. Svjetina mu je strgnula košulju i nataknula je na motku da bi je spalila. Gamarra je morao pobjeći da spasi goli život.

Krvožedna je svjetina sada krenula prema mjestu održavanja pokrajinskog sastanka, uzvikujući: “Dolje Jehova!” “Smrt Jehovi!” Kad su stigli do mjesta na kojem se održavao pokrajinski sastanak, mala policijska zaštita se razbježala. Braća su iznutra zabarikadirala kućna vrata. Neki iz svjetine pokušali su preko susjedovog imanja ući kroz stražnje dvorište, ali susjed je to odlučno odbio i nije im dozvolio da prođu. On nije zaboravio da su Svjedoci, čiji je dom sada napadnut, bili vrlo ljubazni prema njemu kad je bio bolestan. U međuvremenu su braća, s pouzdanjem u Jehovu, nastavila s održavanjem svog sastanka što su bolje mogla. Zbog sigurnosti su ostali u kući preko noći. Sljedećeg je dana iz policijske centrale u Asunciónu stigla obavijest kojom se ukida dozvola za održavanje skupa kako bi zaštitili Svjedoke i zato što mjesna policija nije u stanju kontrolirati svjetinu. Unajmljen je jedan autobus te su se sretni, raspjevani delegati uputili u podružnicu/misionarski dom u Asunción kako bi dovršili svoj pokrajinski sastanak. Suočili su se s ispitom vjere te su se kroz njega ojačali.

Zakonsko priznanje

Nakon napada svjetine u gradu Itái, podružnica je, oponašajući način postupanja apostola Pavla, poduzela korake da bi ‘zakonski utvrdila dobru vijest’ u Paragvaju (Fil. 1:7, NW; Dj. ap. 16:35-39). Iz tog su proizašli dobri rezultati. Nakon što se udovoljilo svim mjesnim zakonskim zahtjevima, 14. listopada 1957. Watch Tower Bible and Tract Society dobio je priznanje kao pravna osoba, s autorizacijom da predstavlja Jehovine svjedoke u ovoj zemlji. Obavijest o tome izdana je u novinama kao predsjednička odredba. To se pokazalo vrlo korisnim prilikom kupovanja potrebnih imanja te je omogućilo dobivanje trajnog boravka za misionare.

Njihov prvi film

Od 1954. do 1961. korištenjem filmova mnogo se postiglo u upoznavanju javnosti s Jehovinom organizacijom. Organiziralo se prikazivanje filmova Društva na većini istočnog dijela zemlje. Tokom pet godina u kojima se vodila evidencija, preko 70 000 osoba prisustvovalo je prikazivanjima filmova.

Transport generatora zajedno sa svom ostalom opremom koja je bila potrebna za prikazivanje filma u seoskom području pokazao se pravom avanturom. Obično bi izabrali prazno nogometno igralište za prikazivanje. Opremu se instaliralo prije mraka. Zatim bi se preko zvučnika dala obavijest kojom se pozivalo ljude. Ponekad su divljaci bacali kamenje. Broj prisutnih je varirao. U gradu General Artigas, gdje je bila skupština s nešto manje od 20 objavitelja koji su se okupljali osam kilometara od grada, nekih je 1 300 ljudi gledalo film jedne večeri! Nije bilo neobično čuti ljude kako se radosno smješkaju kada bi se tokom prvih trenutaka filma scene počele mijenjati. Konačno, u seoskim je područjima to često bio prvi put da su gledali neki film.

Filmovi su mjesnim Svjedocima i javnosti dali bolju sliku o opsegu djela koje Jehovini svjedoci vrše širom svijeta.

Misionari su se spremno stavili na raspolaganje

Kako su objavitelji brojčano rasli, misionari su uložili složne napore kako bi im pomogli napredovati prema zrelosti. Dobri su se rezultati očitovali kada su misionari imali prednost da 1953. prisustvuju kongresu Društva novog svijeta u New York Cityu. Dok su oni bili odsutni, mjesna su braća trebala voditi brigu u vezi s odgovornostima nadgledavanja skupštine u Asunciónu. Dostiglo se nove najveće brojeve u aktivnostima službe propovijedanja. Mjesna su braća tako dobro obavila taj zadatak da su misionari, kad su se vratili, zamolili braću da nastave obavljati ta zaduženja. To je misionarima omogućilo da služe na drugim mjestima.

Za misionare je bilo mnogo posla. Nakon što je Werner Appenzeller u zemlji proveo oko četiri mjeseca i čim je mogao barem malo govoriti španjolski, dobio je zadatak da se brine za pokrajinu oko Encarnacióna. Većina puteva još nije bila asfaltirana. Putovalo se uglavnom pješice ili na konjima. U cijeloj je pokrajini bilo samo 100 objavitelja, no ohrabrenje i školovanje doprinijelo bi njihovom duhovnom napretku. Nekoliko je godina kasnije Ladislao Golasik, sin Roberta Golasika, koji je bio iz tog područja, dobio zadatak da vrši pokrajinsku službu.

Do kraja 1961. misionari koji su školovani u Školi Gilead bili su aktivni u Paragvaju 15 godina. Tada je tamo bilo 411 Svjedoka organiziranih u 22 skupštine. Preko 594 000 sati posvetilo se propovijedanju dobre vijesti u toj zemlji. U to su vrijeme misionari djelovali iz pet misionarskih domova. Oni su se nalazili u Asunciónu, Encarnaciónu, Villarricu, Coronel Oviedu i u Pedro Juan Caballeru. Iz tih su gradova misionari također putovali da bi propovijedali u okolnom području. Sve do 1961. u službi u Paragvaju sudjelovalo je 50 misionara. Zbog bolesti ili iz nekih drugih razloga, njih 29 moralo se vratiti u svoju domovinu. No svi su oni na različite načine doprinijeli unapređivanju interesa Kraljevstva u Paragvaju. U prosincu 1961. u Paragvaj su stigli Elmer i Mary Pysh, diplomci prvog desetomjesečnog razreda Gileada.

Gradnja vlastitih mjesta za sastajanje

Otprilike u to vrijeme braća u Asunciónu izgradila su i svečano otvorila jednu Dvoranu Kraljevstva, prvu u Paragvaju koja je bila u njihovom vlasništvu. Bila je to lijepa zgrada građena ciglom i cementom, s prostorijom koja je mogla primiti preko 200 osoba. Kakvo li je svjedočanstvo to bilo za ljude u tom kraju dok su muškarci, žene i djeca zajedno kopali, miješali beton, čistili cigle, bojali i čistili! Promatračima je bilo očito da su to marljivi radnici.

Jedna mala grupa Svjedoka, koja još nije bila skupština, imala je toliki broj prisutnih na svojim sastancima u Vacayu, jednom seoskom području na jugu zemlje, da je i ona uvidjela kako im treba Dvorana Kraljevstva. Ali nisu imali novca. Što da učine? Napravili su dogovor s drvosječom po kojem će oni, kao grupa, raščistiti dio zemljišta u zamjenu za građevni materijal i novac. Kada je dvorana bila dovršena, četiri zainteresirane obitelji koje su živjele daleko prodale su svoje farme i preselile se bliže Dvorani Kraljevstva kako ne bi propuštale sastanke.

Kasnije su izgrađeni i objekti za sastanke pokrajine i kongrese. U različitim su prilikama braća koristila klub Martín Pescador kao i prostorije Nacionalnog sveučilišta i jedne škole koja se zvala “American School”. Zatim su, početkom 1970-ih, na poklon dobili zemlju na kojoj su mogli izgraditi svoj vlastiti kongresni centar, a njega se postupno gradilo tokom izvjesnog vremenskog perioda.

Gradnja prikladnih objekata podružnice

Uz povećanu aktivnost i Jehovin blagoslov koji je iz nje proizlazio, bilo je potrebno izgraditi i adekvatnije objekte podružnice. Tokom godina se u tu svrhu unajmljivalo različite kuće. No, godine 1962. je Nathan Knorr, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, dao smjernice za kupovanje imanja na jednoj od ljepših lokacija u gradu, s namjerom da se izgradi podružnica/misionarski dom koji će u svom sklopu imati i Dvoranu Kraljevstva. Imanje se nalazilo na jednoj od glavnih avenija u glavnom gradu, dvije stambene četvrti od glavnog sportskog stadiona u Paragvaju. Nakon što su izvedeni nacrti i nakon što su od grada dobivene dozvole, u siječnju 1965. počelo se s izgradnjom, a projekt je bio završen za deset mjeseci. Bilo je zadovoljstvo za braću što je brat Knorr, početkom 1966, bio s njima na svečanom otvorenju novih objekata, tokom jednog od svojih zonskih posjeta.

Zbog lokacije na kojoj se zgrada nalazila, mnoge tisuće ljudi u Asunciónu svaki su se dan podsjećale na prisutnost Jehovinih svjedoka u njihovoj sredini. A kako su prolazili dok su išli na sportske događaje, daljnje su se tisuće ljudi podsjećale na to da Jehova ima svoje Svjedoke u Paragvaju.

Nova organizacija administracije

Kao što je to bio slučaj u podružnicama Društva širom svijeta, 1. veljače 1976. počeo je djelovati Odbor podružnice, koji je zamijenio rad pojedinačnog nadglednika podružnice. Tokom proteklih 30 godina, u različitom vremenskom trajanju, kao nadglednici podružnice služili su: Albert Lang, William Schillinger, Max Lloyd, Lloyd Gummeson, Harry Kays i Elmer Pysh. Svi su oni mnogo doprinijeli djelu Kraljevstva. Sada počinje djelovati nova organizacijska struktura, u kojoj će odbor zrelih muževa sudjelovati u nadgledavanju aktivnosti Jehovinih svjedoka u cijeloj zemlji.

Elmer Pysh imenovan je za koordinatora Odbora podružnice, a Charles Miller i Isaac Gavilán dobili su zaduženja kao ostali članovi odbora. I brat Pysh i brat Miller bili su diplomci Gileada. Brat Gavilán, Paragvajac, bio je u punovremenoj službi u Paragvaju 13 godina.

Još jedan val protivljenja vlasti

Kao što je to slučaj širom svijeta, Jehovini svjedoci su neutralni s obzirom na političke stvari. Oni uzimaju k srcu ono što je Isus rekao svojim sljedbenicima: “Nijeste od svijeta” (Ivan 15:19). Imajući na umu biblijski savjet: “Čuvajte se idola”, oni ne sudjeluju ni u nacionalističkim ceremonijama, koje smatraju idolopokloničkima (1. Iv. 5:21, St). Vladini službenici, čiji su životi duboko upleteni u politički sustav i koji nacionalizam smatraju sredstvom za ujedinjavanje njihovog naroda, isprva mogu smatrati da je teško razumjeti stav Jehovinih svjedoka. Oni znaju da se druge religiozne grupe, pa čak i svećenstvo, ne ustručavaju sudjelovati u politici i u nacionalističkim ceremonijama. Svećenstvo često koristi tu situaciju da sije sjeme sumnje među vladinim službenicima u vezi s Jehovinim svjedocima.

U pismu od 31. listopada 1974. tadašnji je glavni predstojnik za religijska pitanja, dr. Manfredo Ramirez Russo, zatražio informacije o vjerovanjima i organizaciji Jehovinih svjedoka. Dana 25. veljače 1976. izdan je vladin dekret koji je zahtijevao “svakodnevnu ceremoniju dizanja zastave i pjevanja nacionalne himne” u “svim prosvjetnim institucijama”. Senzacionalističkim stilom pisanja izdanje 3-17. rujna u religioznoj publikaciji El Sendero (Put), sadržavalo je klevetnički članak preko cijele stranice, s naslovom “Jehovini svjedoci”. Patria, službene novine vladine političke stranke, 14. ožujka 1977. pridružile su se tome sa sličnim klevetničkim člankom, pod naslovom “Fanatizam”.

U međuvremenu su predstavnici glavnog ureda Jehovinih svjedoka bili pozvani kod glavnog predstojnika za religijska pitanja na razgovor. Nakon tog sastanka iznesen je sažetak učenja Jehovinih svjedoka. On se posebno usredotočio na njihov stav u vezi sa zastavom, nacionalnom himnom i vojnom službom. Nekoliko je dana kasnije policijski službenik Obdulio Argüello Britez došao u ured Društva u Asunciónu i zatražio informacije o skupu koji su Jehovini svjedoci održali od 6. do 9. siječnja te godine. Nedugo nakon toga, javni tužilac, dr. Clotilde Jiménez Benítez, intervjuirao je predstavnike Društva u vezi s istim pitanjima koja su prethodno razmatrali u Uredu za odnose s vjerskim zajednicama.

Nakon tih lančanih događaja, godine 1978. djecu Jehovinih svjedoka koja nisu htjela pjevati nacionalnu himnu počelo se izbacivati iz škola, bez mogućnosti da se upišu u neku drugu školu. Ali to nije bio kraj.

Zabrana — što je značila

“Bomba” je konačno eksplodirala 3. siječnja 1979. Izdan je dekret koji je ukinuo zakonski status Društva Watch Tower, koje je predstavljalo Jehovine svjedoke.

Novinski naslovi koji su objavili taj dekret šokirali su jednako i Svjedoke i one koji nisu Svjedoci. Gotovo su se svi informativni mediji zainteresirali za taj slučaj. Neki su odobravali taj postupak; drugi su ga osudili. Novine ABC objavile su da taj dekret predstavlja “kršenje temeljnih ljudskih prava, koja jamči 18. član Opće deklaracije o pravima čovjeka”.

Odmah nakon što je obaviješten o zabrani, Odbor podružnice je, još ne znajući opseg ograničenja zabrane, organizirao stvari tako da se djelovanje podružnice može obavljati s nekih drugih lokacija. “Ovu zabranu nikada nismo smatrali religioznim progonstvom”, objavio je dr. Raul Peña, ministar za prosvjetu i religiju. Unatoč tome, Jehovini svjedoci su bili primorani da svoje sastanke održavaju po malenim grupama u privatnim domovima. Ograničena je njihova propovjednička djelatnost, iako to nije utjecalo na revnost i hrabrost većine braće. Da bi izvukli korist iz kršćanskih skupova, neko su vrijeme morali organizirati prisustvovanje takvim skupovima u drugim zemljama.

Kako je započela ta serija događaja? Je li dr. Manfredo Ramirez Russo djelovao isključivo u državničkom svojstvu? Zanimljivo je da su 25. kolovoza 1981. asunsionške novine Ultima Hora objavile fotografiju Manfreda Ramireza Russoa i “monsinjora” Joséa Meesa kako prijateljski stoje licem u lice. Ispod slike stajao je sljedeći tekst: “Počasnu medalju ‘Svetog Grgura Velikog’ uručio je Manfredu Ramirezu Russou, predstojniku za religijska pitanja pri ministarstvu prosvjete, apostolski nuncij Njegove svetosti, monsinjor José Mees, kao znak priznanja za službe koje je vršio za Katoličku crkvu.”

Nakon što je zabrana stupila na snagu, Jehovine svjedoke se hapsilo na mnogim mjestima. Odvodilo bi ih se u pritvor kad bi ih se zateklo u održavanju malih sastanaka u privatnim domovima, kad su posjećivali kuće da bi drugima prenosili biblijsku poruku nade i kad su vodili biblijske studije sa zainteresiranim osobama u njihovim domovima.

Između 8. i 11. listopada 1981. zatvoreno je devetero braće u Encarnaciónu. Kada je Antonio Pereira, jedan mjesni starješina koji nije bio uhapšen, zatražio da razgovara sa šefom policije Juliom Antoniom Martínezom kako bi utvrdio jesu li braća u zatvoru dobro, šef policije je naredio da ga se uhapsi i zatvori u najsigurniju ćeliju. U međuvremenu je Joseph Zillner, brat iz jedne susjedne skupštine, otišao do kuće u kojoj je živjela majka brata koji je prvi bio zatvoren da bi utvrdio što se događa. Mora da je netko o tome obavijestio policiju, tako da je za deset minuta uz policijsku pratnju on bio na putu za zatvor u Encarnaciónu!

Raspirivanje plamena progonstva

Nekoliko godina nakon nametanja zabrane, prestala su hapšenja. Braća su malo pomalo počela koristiti svoje Dvorane Kraljevstva i održavati male skupove. Međutim, sve je to vratolomnom brzinom prekinuto godine 1984. kad su jedne mjesne novine objavile da su četiri učenika, koji su Jehovini svjedoci, izbačena iz srednje stručne tehničke škole u Asunciónu zato što nisu htjeli pjevati nacionalnu himnu. To je zapalilo plamen još veće kampanje protiv Jehovinih svjedoka. Posljedica tog novinskog izvještaja bilo je to da su gotovo sva djeca Jehovinih svjedoka koja su bila školske dobi izbačena iz škole. Velik broj te djece nikada se nije mogao vratiti u školu.

Od 2. do 5. svibnja iste godine novine Hoy (Danas) izdale su seriju klevetničkih članaka koje je napisao katolički svećenik Antonio Colón. Kasnije te godine novi je ministar za prosvjetu i religiju položio zakletvu, no nastavio je provoditi politiku svog prethodnika. Nakon što je dao jednu objavu punu nacionalističkog naboja, većini se djece Jehovinih svjedoka nije odobrio upis u školu sljedeće godine. Za grupu od desetero učenika, od kojih je šestero izbačeno iz škole, a četverima nije odobren upis, sudovima su uložene žalbe za ostvarivanje prava Jehovinih svjedoka da se njihovu djecu obrazuje u školskom sustavu a da se ne moraju odreći svoje vjere ili glasa svoje savjesti. Sudovi su odlučili u korist Svjedoka. No ministarstvo za prosvjetu i religiju slučaj je dalo na Vrhovni sud.

Tokom cijele 1985. ovaj je slučaj bio u središtu pažnje. Neki su kolumnisti branili stav Jehovinih svjedoka, dok su ih oni u vladinim krugovima nastavili napadati. Dana 23. srpnja 1985, dok su polemike bile još u punom zamahu, iz svjetske je centrale Jehovinih svjedoka poslano jedno pismo predsjedniku Paragvaja.

Imajući povoljnu presudu nižestepenog suda u slučaju djece školske dobi, podružnica je potaknula skupštine da još jednom počnu otvorenije koristiti svoje Dvorane Kraljevstva. To bi prisililo vlasti da zauzmu određeniji stav — ili će biti protiv nas ili će nam priznati veću slobodu.

Koordinatora Odbora podružnice su 21. ožujka 1986. priveli u glavnu policijsku stanicu. “Vi ponovno koristite svoja mjesta za sastajanje, a to vam nije dozvoljeno”, glasilo je upozorenje. Brat Gavilán je odvratio: “Dozvolite mi da vas podsjetim na to da je osporena ustavnost dekreta koji je poništio naše zakonsko priznanje. U ovom je trenutku taj slučaj na razmatranju pri Vrhovnom sudu; Sud još nije donio odluku. A s obzirom na to da neustavnost taj dekret čini nevažećim, s pravne točke gledišta mi imamo pravo vršiti svoje aktivnosti sve dok se ne donese konačna odluka Suda.” “Ja nisam pravnik”, odgovorio je policajac, “zato ne mogu raspravljati o tome. U tom mi slučaju donesite popis mjesta na kojima se sastajete pa ćemo vidjeti što će biti dalje.” Tako je završio razgovor. Pružene su tražene informacije, zajedno s odgovarajućim zakonskim dokumentom. Dvorane Kraljevstva nisu bile ponovno zatvorene.

Međutim, 26. veljače 1987. Vrhovni je sud, pod predsjedanjem predsjednika suda dr. Luisa Maríe Argañe, donio presudu protiv Jehovinih svjedoka u slučaju s djecom školske dobi. Mnogi u krugovima inteligencije smatrali su to političkom odlukom, a mnogi su je osudili. Kakav je utjecaj sve to imalo na djelo Jehovinih svjedoka?

Nastavljaju propovijedati dobru vijest

Djelo objavljivanja Kraljevstva nije prestalo tokom tih teških godina. U siječnju 1984. podružnica je pokrenula akciju obrađivanja izoliranih područja uz pomoć privremenih specijalnih pionira. Tokom prve godine u tom je programu sudjelovalo njih trideset. Posjetilo se 75 različitih gradova. U njih 14, mjesne vlasti nisu dozvolile braći da propovijedaju. Ali na ostalim su mjestima, kada se vlastima objasnila vrijednost tog duhovnog djela, one ponudile zaštitu našoj braći, a u nekim slučajevima i prenoćište u samoj policijskoj stanici!

Kao rezultat te akcije, pronašlo se mnoge zainteresirane ljude. Jedna je žena, koja živi oko 200 kilometara od Asuncióna, nakon što je od pionira dobila knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, pisala podružnici tražeći daljnju pomoć. Kad ju je na njezin zahtjev posjetio jedan bračni par Svjedoka, žena je podignula pogled prema nebu i, očiju punih suza, zahvalila Jehovi. Usprkos protivljenju svojih rođaka, ona je postala vjerni Jehovin sluga, te je svjedočila susjedima i poznanicima.

U ovim nekadašnjim izoliranim područjima oformljene su nove grupe objavitelja i nove skupštine. Akcija s privremenim specijalnim pionirima počela se organizirati svake godine i traje sve do danas, s odličnim rezultatima.

Pritisak popušta

U službenim su krugovima Jehovini svjedoci i njihove aktivnosti postajali sve poznatiji. Nastavilo se ulagati trud kako bi se pomoglo vlastima da steknu jasnije razumijevanje o djelu Jehovinih svjedoka sve dok se konačno nije dobilo usmeno odobrenje za održavanje jednog javnog skupa 21. i 22. ožujka 1987, u Kongresnom centru koji je bio u vlasništvu Jehovinih svjedoka.

Kakav radostan dan za braću! Sa suzama u očima, braća i sestre grlili su jedni druge. Nakon devet godina pritiska, napetosti, neizvjesnosti i otvorenog progonstva, to je bio prvi put da su mogli biti zajedno kako bi slobodno vršili obožavanje u Paragvaju. Među prisutnima bili su delegati iz Argentine, Brazila i Urugvaja koji su bili pozvani za tu posebnu priliku. To je bio posljednji udarac utjecaju zabrane.

Još jednom zakonsko priznanje

Paragvaj se suočio s vremenima promjena. Rasla je politička napetost. Na koncu su se, u noći 2. veljače 1989, u Asunciónu začuli zvuci teškog naoružanja. Izbila je revolucija! Sljedećeg je dana srušena militaristička vlada Alfreda Stroessnera.

Odmah se ponovno uložilo napore da bi se dobilo zakonsko priznanje. Konačno, zahtjev je odobren 8. kolovoza 1991. Kakvog li sretnog dana za Jehovin narod u Paragvaju!

Dana 20. lipnja 1992. na snagu je stupio novi ustav. U njega su bile uvrštene značajne klauzule koje su se odnosile na ljudska prava, kao što je sloboda okupljanja, sloboda na prigovor savjesti, sloboda vjeroispovijesti i ideologije te ukidanje državne religije. Ta i druga poboljšanja donijela su olakšanje koje su svi jedva čekali.

Naprijed s radom!

Još je uvijek trebalo izvršiti mnogo posla u propovijedanju dobre vijesti u Paragvaju. Kada je 1979. nametnuta zabrana, u Paragvaju je djelovao 1 541 objavitelj Kraljevstva. U godini kada je ponovno stečeno zakonsko priznanje izviješteno je 3 760 objavitelja. Sada ih ima preko 6 200. No omjer objavitelja i stanovništva još uvijek je 1 prema 817. Što se još može učiniti da bi se doprlo do tih ljudi?

Svake se godine redovito šalje specijalne pionire da svjedoče u gradovima u kojima nema skupština. Ali 49 posto stanovništva živi u ruralnim područjima. Godine 1987. podružnica je opremila jedan kamion osnovnom opremom neophodnom da bi ga se učinilo pokretnim domom za specijalne pionire. Tokom ovih deset godina taj se kamion koristilo da bi se došlo do ruralnih područja koja ne obrađuju skupštine ili privremeni specijalni pioniri. Na taj su se način vode života razlile širom golemih područja te zemlje.

Usto, uloženi su posebni napori da se svjedoči ljudima koji žive duž rijeka. Oni često jedino uz pomoć broda ostvaruju komunikaciju s ostatkom svijeta. Zato je Društvo do 1992. izgradilo jedan brod koji može primiti četveročlanu posadu. Započeli su sustavnu akciju traženja ljudi nalik ovcama duž riječnih obala. Brod je dobio prikladan naziv El Pionero (Pionir).

“Prelazeći rijeku Paragvaj”, piše brat koji je vodio grupu, “stigli smo u Puerto Fonciere, koji se nalazi oko 480 kilometara od Asuncióna, te smo počeli propovijedati od kuće do kuće. Razgovarajući s jednom starijom ženom, spomenuli smo da je Bog rekao kako će on uništiti sve zlo, te da mi, kao Jehovini svjedoci, obavještavamo ljude da će Bog to učiniti putem svog Kraljevstva. Prekinuvši razgovor, ta se žena obrati svojoj unuci i kaže joj da pozove svog djeda i da mu kaže da su stigli ‘njegovi ljudi’. Ubrzo je došao djed, čovjek u svojim 70-ima. Bio je oznojen, budući da je radio na farmi. Srdačno nas je pozdravio te je sa suzama u očima zahvalio Bogu što smo konačno došli. Rekao je da već neko vrijeme čeka naš posjet. Pomalo zbunjeni time, upitali smo za objašnjenje. Odvratio je da mu je neki vojni kapetan s otoka Peña Hermosa dao Bibliju i knjigu ‘Stvari u kojima Bogu nije moguće lagati’. Kapetan je označio nekoliko biblijskih redaka, kao što su Psalam 37:10, 11 i Psalam 83:18, i rekao mu da će jednog dana Jehovini svjedoci doći u njegovu kuću i da će mu reći više o Jehovinim naumima. Odmah smo započeli biblijski studij.”

Do danas je taj brod najmanje dvaput prošao čitavo područje duž obala rijeke Paragvaj, od bolivijske granice na sjeveru do argentinske granice na jugu, što čini ukupnu udaljenost od nekih 1 260 kilometara.

Revni radnici sudjeluju u žetvi

Kad je Isus poučavao svoje učenike iz prvog stoljeća, on ih je potaknuo: “Molite se (...) gospodaru od žetve da izvede poslenike na žetvu svoju” (Mat. 9:38). Jehovini svjedoci današnjeg vremena primili su to k srcu, a Gospodar je uistinu poslao mnoge revne radnike na polje da sudjeluju u duhovnoj žetvi u Paragvaju.

Od 1945. dosad, u Paragvaju je služio 191 misionar. Od toga, njih 60 je u zemlji deset ili više godina (uključujući i 22 koji služe kao misionari, ali nisu diplomci Gileada), a trenutno ovdje služi 84 misionara. U područjima širom istočnog dijela Paragvaja gdje su koncentrirali svoju aktivnost sada djeluje 61 napredna skupština.

Da bi pomogle u davanju svjedočanstva u ovoj zemlji gdje je omjer stanovništva i Svjedoka još uvijek 817 prema 1, susjedne su podružnice dodijelile neke specijalne pionire da služe ovdje. Drugi Svjedoci iz mnogih zemalja također su se preselili u Paragvaj. Došli su iz zemalja kao što su Argentina, Austrija, Bolivija, Brazil, Čile, Danska, Engleska, Finska, Francuska, Italija, Kanada, Luksemburg, Njemačka, Sjedinjene Države, Španjolska, Švedska, Švicarska i Urugvaj. Oni su na mnogo načina koristili svoja sredstva i svoje sposobnosti kako bi unaprijedili djelo objavljivanja Kraljevstva. Neki služe u urbanim sredinama; drugi svoju službu vrše u gradovima i selima gdje vladaju prilično primitivni životni uvjeti. Većina njih su pioniri. Neki su pomagali u gradnji Dvorana Kraljevstva i objekata podružnice.

Paragvaj je tokom godina primio imigrante različitih nacionalnosti. Njemački, poljski, ruski, ukrajinski, japanski i korejski imigranti naselili su se u različitim dijelovima zemlje. I oni dobivaju svjedočanstvo od misionara i od ostalih Svjedoka koji su se doselili u Paragvaj.

No što je s ljudima koji govore guarani? Oni sačinjavaju 90 posto stanovništva. Prema jednoj nedavno provedenoj anketi, 37 posto Paragvajaca govori samo guarani. Mjesni Svjedoci vrše najveći dio djela među tim ljudima i sretni su što imaju brošure na jeziku guarani koje im pomažu da to djelo mogu izvršavati.

Među mjesnim Svjedocima jesu i neki koji su proveli mnoge godine u punovremenoj službi. Tokom 36 godina služenja u svojstvu specijalnog pionira, Edulfina de Yinde je pomogla da 78 osoba dođe do predanja i krštenja. Ona i njezin suprug raduju se zato što na području gdje su služili sada cvjeta pet skupština. I María Chavez je pomogla mnogima tokom 39 godina služenja kao specijalni pionir.

Daljnje tisuće koje nisu pioniri i dalje revno služe Jehovi. Mnogi od njih pješice prevaljuju velike udaljenosti da bi prisustvovali sastancima, a isto tako i da bi dali temeljito svjedočanstvo u ruralnim područjima. Redovito odlaze od kuće na područje prije nego se razdani, često sa sobom noseći dovoljnu zalihu “paragvajske juhe” (vrsta suhe hrane) ili možda zalihu tortilja i jukinog korijenja. Oko sedam sati spremni su da počnu svjedočiti i tako rade skoro do zalaska sunca. Kući se vrate umorni, ali radosni što su dali sebe da bi govorili drugima o Jehovi i o njegovom divnom naumu.

Žedni ‘uzimaju vodu života zabadava’

Kao što je prorečeno u Pismima, poziv se upućuje svakome tko želi ‘uzeti vodu života zabadava’ (Otkr. 22:17). U Paragvaju se nalaze tisuće onih koji su prihvatili taj poziv.

Među njima je Herenia. Ona je bila odgajana kao rimokatolik te je gorljivo vjerovala u crkvene tradicije i u religiozno praznovjerje. Jako se bojala mrtvih i paklene vatre. Vjerovala je da predznaci imaju svoje značenje, a ispunila bi se stravom kad bi vidjela ili čula nešto što je smatrala zlom kobi. U takvom je strahu živjela 20 godina. Zatim je 1985. počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Kako je studij napredovao, vode života donijele su joj veliko osvježenje te su u njoj potaknule želju da vječno živi u Raju koji je prorečen u Božjoj Riječi.

Godine 1996. jedna žena po imenu Isabel iz grada Carapeguá također je kušala vodu života. Međutim, ono što je vidjela u knjizi Spoznaja koja vodi do vječnog života nije bilo suglasno s njezinim vjerovanjima, pa je zamolila Svjedoke da je više ne posjećuju. No ona je sama pročitala knjigu, o njoj razgovarala sa svojim susjedima, a kad je ponovno vidjela nekog Svjedoka već je nekoliko osoba iz četiri kućanstva jedva čekalo da nauče više. Većina je njih izgubila interes uslijed pritiska koji je vršio pentekostalni propovjednik, ali je tako dano dobro svjedočanstvo te su prva žena kojoj je ona svjedočila, kao i jedna njena susjeda, nastavile izvlačiti korist iz životodajne istine.

Kada je voda života prvi put ponuđena Dionisiu i Ani, oni su kao i mnogi drugi ljudi živjeli zajedno a da nisu bili vjenčani, i tako su živjeli 20 godina. Dionisio i njegova najstarija kći počeli su 1986. proučavati s Jehovinim svjedocima; Ana i ostale dvije kćeri su se protivile tome. Ona je molila Svjedoka da prestane razgovarati s Dionisiom, prijetila Svjedoku da će ga ubiti, rekla da će zvati policiju i savjetovala se s jednom katoličkom opaticom. Ana se zatim žalila sudu za maloljetnike na temelju tvrdnje da će biblijski studij ugroziti njezinu najstariju kći. Nakon što je saznala da Dionisio, ustvari, na ispravan način skrbi za svoje kućanstvo, sutkinja je Ani preporučila da zajedno s Dionisiom istražuje Bibliju. Ana se žalila da ju je njezina prijateljica, koja je opatica, upozorila da Svjedoci na svojim sastancima vrše nemoralne stvari. Sutkinja ju je umirila, a zatim joj je rekla: “Mi katolici kažemo da poznajemo Bibliju, ali ustvari ne znamo ništa. Jehovini svjedoci proučavaju Bibliju. Predlažem vam da i vi istražite Bibliju.” Sutkinja je zatim preporučila Ani da se uda za Dionisia.

Iznenađena time, Ana je opet posjetila opaticu i zatražila od nje da proučava Bibliju s njima. Opatica je odgovorila da je to nepotrebno. Nadalje, preporučila je Ani da se ne uda za Dionisia, iako je ta opatica prije, kad Dionisio nije htio niti čuti za vjenčanje, stalno govorila Ani da bi se trebala udati za njega. Nedugo nakon toga, Anin se otac nasmrt razbolio. Mjesni su Svjedoci mnogo pomogli obitelji. To se pokazalo prekretnicom za Anu. Počela je proučavati i udala se za Dionisia. Sada, gotovo deset godina kasnije, Dionisio je starješina, a čitava njegova obitelj revno služi Jehovi.

Ustrajnost puna ljubavi doprla je do srca mnogih u Paragvaju. Naprimjer, godine 1982. na području San Lorenza bila je samo jedna skupština. Unatoč zabrani, mnogi su objavitelji sudjelovali u pionirskoj službi; kao ishod toga, skupštinsko se područje, koje obuhvaća obližnje gradove, počelo redovito obrađivati. Jehova je blagoslovio njihovu revnost. Sada u tom području ima devet skupština. Werner Appenzeller i njegova supruga Alice smatraju da je porast koji su vidjeli dok su služili na tom području najveća radost koju su doživjeli tokom 40 godina služenja u Paragvaju.

Takav se rast nastavlja, i to ne samo u jednom području već u cijeloj zemlji. Godine 1996. svečano su otvoreni lijepi, novi objekti podružnice na lokaciji koja se nalazi oko deset kilometara od Asuncióna. U mnogim dijelovima zemlje izgrađene su Dvorane Kraljevstva, a u njima se redovito održavaju sastanci u svrhu biblijskog poučavanja. Jehovini svjedoci nastavljaju posjećivati ljude u njihovim domovima i razgovarati s njima na ulicama. Oni revno, svim vrstama ljudi, upućuju poziv da ‘uzmu vodu života zabadava’.

[Slika preko cijele stranice 210]

[Slika na stranici 213]

Juan Muñiz sudjelovao je u donošenju poruke o Kraljevstvu u Paragvaj

[Slika na stranici 217]

Julián Hadad bio je među prvima koji su prihvatili biblijsku istinu u Paragvaju

[Slika na stranici 218]

Jóvita Brizuela, krštena 1946, još je uvijek specijalni pionir

[Slika na stranici 218]

Sebastiana Vazquez služi Jehovi od 1942.

[Slika na stranici 222]

William Schillinger je 40 godina služio kao misionar u Paragvaju, sve do svoje smrti

[Slika na stranici 230]

Werner Appenzeller i njegova žena Alice, 40 godina su misionari u Paragvaju

[Slika na stranici 233]

Ponosni na svoju Dvoranu Kraljevstva (u Asunciónu) — prvu koju su Svjedoci izgradili u Paragvaju i koja je bila u njihovom vlasništvu

[Slike na stranici 235]

Kongresni centar Jehovinih svjedoka

[Slika na stranici 237]

Svjedočenje jednom žeteocu šećerne trske u Villarrici

[Slika na stranici 243]

Dvorana Kraljevstva u Fernandu de la Mora (Norte)

[Slika na stranici 243]

Dvorana Kraljevstva u Visti Alegre (Norte), Asunción

[Slike na stranicama 244 i 245]

Revni radnici iz mnogih zemalja došli su u Paragvaj da bi sudjelovali u svjedočenju: (1) Kanada, (2) Austrija, (3) Francuska, (4) Brazil, (5) Koreja, (6) SAD, (7) Belgija, (8) Japan, (9) Njemačka

[Slika na stranici 246]

Brod “El Pionero” na rijeci Paragvaj

[Slike na stranici 251]

Paragvajski Betelski dom i podružnica blizu Asuncióna i oni koji tamo služe

[Slike na stranici 252]

Odbor podružnice (odozgo prema dolje): Charles Miller, Wilhelm Kasten, Isaac Gavilán