Japan

USTRAJNOST u napornom radu te jedinstvenost cilja neke su od značajki koje su doprinijele tome da se iz opustošenog stanja u kojem se našao nakon drugog svjetskog rata Japan uzdigne do suvremene uloge koju ima kao jedna od svjetskih industrijskih velesila. Danas je ta zemlja, u kojoj živi 125 milijuna ljudi, poznata koliko po trgovačkim imenima svojih kamera, automobila i električnih uređaja toliko i po trešnjinim cvjetovima, azalejama i 3 776 metara visokoj snijegom prekrivenoj planini Fuji.

Međutim, još impresivniji od toga jest teokratski napredak koji je uslijedio nakon rata. Godine 1951. je kongresu koji se održao u Tokyu prisustvovalo oko 40 misionara diplomaca Biblijske škole Gilead Društva Watchtower te oko 200 objavitelja iz Japana. Tadašnji predsjednik Društva Watch Tower N. H. Knorr rekao je da se raduje vremenu kada će biti toliko objavitelja Kraljevstva iz samog Japana da će biti teško među njima pronaći misionare. Nije trebalo dugo čekati da dođe taj dan! Uz Isusa Krista kao temelj, misionarima je kao Božjim suradnicima trebalo deset godina da sakupe prvih 1 000 japanskih objavitelja. No 1992. ukupni se broj u prosjeku svakog mjeseca povećavao za 1 000 novih objavitelja. (Usporedi 1. Korinćanima 3:9-11.) Ukupan broj propovjednika Božjeg Kraljevstva na otocima koji čine Japan dostigao je brojku od 220 663, a već više od 18 godina novi najveći broj postiže se svakog mjeseca. To što se odigrava predstavlja uzbudljiv aspekt ispunjenja Izaije 60:8, 9 (Šarić), gdje stoji: “Tko su oni što lete kao oblak, kao golubovi k svojim krletkama? Jest, mene čekaju zemlje na moru.”

Godišnjak 1973 (engl.) iznio je jedan dio te rane povijesti Japana sve do 1972. kada je u toj zemlji bilo oko 14 000 objavitelja, uključujući i preko 3 000 onih u pionirskoj službi čiji se broj povećavao velikom brzinom. Sada smo se ponovno osvrnuli na tu povijest i proširili je za daljnjih 25 godina.

Rano sjeme istine o Kraljevstvu

Kako je u ovoj tradicionalno budističkoj i šintoističkoj zemlji posijano sjeme koje je urodilo tako bogatom duhovnom žetvom? Godine 1911. je C. T. Russell, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, proputovao Japan kako bi izvidio situaciju. Izvijestio je da misionarima nazovikršćanstva uvelike nedostaje stimulacije te da ljudi, općenito govoreći, ne pokazuju baš mnogo iskrenog interesa za religiju. No, bio je mišljenja da je “Evanđelje o Kraljevstvu” ono što je tim ljudima potrebno. Amerikanac R. R. Hollister imenovan je za predstavnika Društva na Orijentu. Prevedeni su traktati i knjige, među ostalim i The Divine Plan of the Ages (Božanski plan vjekova), te su milijune primjeraka distribuirali u prvom redu unajmljeni domaći ljudi. Godine 1926. je Amerikanac japanskog porijekla Junzo Akashi bio poslan u Japan kao predstavnik Društva. Početkom 1927. osnovana je podružnica u Kobeu, a kasnije te iste godine premještena je u Tokyo. Do 1938. je broj kolportera koji su distribuirali časopise i knjige porastao na 110. Međutim, diljem zemlje rasplamsavao se fanatični vjerski nacionalizam i to je vodilo ravno u drugi svjetski rat. Dana 21. lipnja 1939. u jednom je naletu uhapšeno i zatvoreno 130 članova Todaishe (što znači “Udruženje svjetionika”, a to je tada bio lokalni naziv za organizaciju Jehovinih svjedoka), čime je djelotvorno prekinuta organizirana aktivnost tokom ratnih godina.

Nažalost, nakon što je bio izložen pritisku, nadglednik podružnice je otpao. Osim nekolicine lojalnih iznimaka, kao što su obitelji Ishii i Miura, većina članova Todaishe slijedila ga je napustivši Jehovinu službu. Loš ishod te grupe može se pripisati i činjenici da su slijedili čovjeka, Junzo Akashia. On je prihvatio tradicionalni japanski običaj poligamije, iako je već imao ženu. Njegova je žena vjerno nastavila s pionirskom službom u New Yorku tokom više od 40 godina i neki članovi skupštine West Manhattan još uvijek je se s naklonošću sjećaju kao sestre Ogawachi. Kada su nakon rata misionari Gileada došli u Japan, pronašli su veliku grupu Todaishe u Osaki. Njeni su pripadnici naplaćivali krštenja te su, da stvar bude još gora, slijedili Akashia u tome što su prihvatili izrazito nemoralan način života. Odbili su napustiti takav način života, pa je radi očuvanja čistoće skupštine nekih 30-ero njih moralo biti isključeno.

Oni koji su ostali vjerni

Za razliku od toga razmotri primjer Jizoa i Matsue Ishii, koji su bili jedni od prvih japanskih kolportera. Tokom perioda između 1929. i 1939. propovijedali su po čitavoj zemlji. U lipnju 1939. bili su uhapšeni i zatvoreni u Sendaiu. Matsue se još uvijek sjeća prve godine provedene u samici, u jednoj malenoj, prljavoj ćeliji punoj buha. Nije se smjela tuširati niti kupati, a po tijelu su je ujedale stjenice. Spala je na svega 30 kilograma, sama kost i koža, te se našla na ivici smrti. Nakon što je poslana u drugi zatvor u izvjesnoj je mjeri uspjela povratiti zdravlje te je krajem 1944. puštena. Njezin je muž prošao kroz sličan tretman, a kasnije je također pokazao svoju besprijekornost kada je odbio transfuziju krvi (Dj. ap. 21:25). Umro je u dobi od 71 godinu. Matsue sve do danas služi kao vjerni Svjedok. Ona kaže: “Oni koji su se prije rata isticali po svojoj sposobnosti ili inteligenciji većinom su napustili Božju organizaciju kada su bili izloženi velikom pritisku. (...) Oni koji su ostali vjerni nisu imali posebnih sposobnosti i ni po čemu se nisu isticali. Zasigurno se svatko od nas mora uzdati u Jehovu svim svojim srcem” (Pr. Sal. 3:5).

Još jedan vjerni bračni par bili su Katsuo i Hagino Miura, koji su 1931. stupili u kolportersku službu. I oni su bili uhapšeni 1939. u Hiroshimi. Odbili su obožavati cara ili davati podršku japanskom militarizmu. Katsuo je bio teško pretučen te se napatio u zatvoru sve dok u kolovozu 1945. atomska bomba nije razorila zatvor. Iako mu je bilo samo 38 godina, zdravlje mu je bilo upropašteno. Kad su ga pustili izgledao je kao starac. Vratio se na sjever u Ishinomori gdje je Hagino, koja je ranije puštena, odgajala njihovog malog sina Tsutomua.

Kako je Katsuo ponovno stupio u kontakt s Jehovinom organizacijom? Vodeće japanske novine, Asahi, doznale su da je pet mladih dama, misionarki Društva Watch Tower, došlo u Osaku kako bi živjele japanskim načinom života u jednoj japanskoj kući. Novinari su ih posjetili i sastavili izvrstan članak popraćen ilustracijama u kojem je pet sestara bilo uspoređeno s anđelima koji su, poput trešnjinih cvjetova, dolepršali s neba. U članku je ujedno bila navedena i adresa misionarskog doma. Stotinama kilometara sjevernije Katsuo je slučajno naišao na članak. Odmah je ponovno stupio u kontakt s organizacijom i krenuo u pionirsku službu. Vjerno je služio sve do svoje smrti, 1957.

Sve do današnjeg dana u Kobeu služi Miyo Idei, koja sada ima 92 godine. Tokom 65 godina koje je provela u istini pretrpjela je mnoge nevolje. Njezina uzbudljiva životna priča objavljena je u Kuli stražari od 1. rujna 1991.

“Generacija ‘49.”

Nakon drugog svjetskog rata okolnosti za propovijedanje postale su mnogo povoljnije. No 1947. je Junzo Akashi obavijestio ured Društva Watch Tower u Brooklynu (New York) da se više ne slaže s biblijskim učenjima. Brat Knorr je odmah poslao poziv na Havaje, pozivajući havajske dobrovoljce japanskog porijekla da dođu u 11. razred Škole Gilead na školovanje za misionare. “Ali, brate Knorr, što je s Haslettovima?” zauzimao se nadglednik podružnice na Havajima, koji je početkom 1920-ih bio sekretar J. F. Rutherforda. Tako je poziv proširen i na Dona Hasletta i njegovu ženu Mabel, iako su imali gotovo 50 godina. U Gileadu su Shinichi Tohara i Elsie Tanigawa više od 20 studenata poučavali japanskom jeziku.

Tijekom 1949. “Havajci” — Don i Mabel Haslett, Jerry i Yoshi Toma, Shinichi i Masako Tohara i njihovo troje djece te Elsie Tanigawa — preuzeli su svoja zaduženja u bombardiranjem razrušenom gradu Tokyu. Te iste godine slijedila ih je grupa iz Australije, koju su sačinjavali Adrian Thompson, Percy i Ilma Iszlaub te Lloyd i Melba Barry, a bili su dodijeljeni u ratom razoreni grad Kobe. Ti su prvi misionari koji su došli u Japan dobili naziv “generacija ‘49.” Od te grupe šestero ih je dočekalo smrt na svom zaduženju, “umrli su u čizmama” kako kaže uzrečica, a osmero drugih još uvijek punovremeno služi u Japanu i u Brooklynu (New York). Godine 1949. osmero domaćih objavitelja također je izvijestilo vrijeme provedeno u službi za Kraljevstvo.

Porast u Tokyu

Grupa Havajaca imala je izvanredan napredak u Tokyu. Yoshi Toma prisjeća se da su tokom te poslijeratne godine područje obrađivali “od skloništa do skloništa”. Ona kaže: “Ljudi su bili siromašni i s mukom su se nastojali oporaviti od posljedica rata. Hrana se dijelila na porcije i Don Haslett bi sa susjedima stao u red za svoju glavicu kupusa.” No stanari su bili susretljivi i ljubazni te su pažljivo slušali dok su se misionari mučili sa svojim prezentacijama na japanskom. Misionari su morali naučiti da skinu cipele prilikom ulaska u kuću. Zatim bi ušli u susjednu sobu. Ali, stropovi su bili niski te je Don Haslett, koji je bio visoka rasta, zaradio mnogo ožiljaka udarajući glavom o strop. Za samo godinu ili dvije “Havajci” su izgradili čvrst temelj u Tokyu, gdje sada ima 139 skupština.

Don i Mabel Haslett, pomazani Svjedoci iz ‘generacije ‘49.’, pružili su divan primjer u službi propovijedanja čak i kad su bili u poodmakloj dobi. Kada je 1966. Don umro, šestorica braće koji su prilikom pogreba nosili njegov lijes u Dvoranu Kraljevstva svi su bili mladići koje je on doveo do istine i koji su u to vrijeme služili u japanskoj betelskoj obitelji u Tokyu, koja je imala 19 članova.

Mabel je živjela 8 godina dulje od Dona. Kad je već dobrano zašla u svoje 70-e, dobila je rak debelog crijeva. Jedna od glavnih bolnica u Tokyu, u Toranomonu, obzirno je pristala na beskrvnu operaciju, pod uvjetom da Mabel dođe dva tjedna ranije u bolnicu. Prvog dana njenog boravka tamo jedan mladi liječnik posjetio ju je u njezinoj sobi jer je želio znati zašto odbija krv. To je vodilo do lijepih biblijskih razgovora koji su se nastavljali svakog dana sve do operacije. Sudjelovala su četiri liječnika budući da se radilo o vrlo ozbiljnom slučaju. Kad je došla k svijesti, Mabel je uzviknula: “Proklet bio taj Adam!” Kako li je na mjestu takva reakcija! Mabel je samo jedan dan ostala na intenzivnoj njezi, dok je četvero drugih pacijenata koji su tog dana imali istu operaciju, ali uz transfuziju krvi, ostalo nekoliko dana na odjelu za intenzivnu njegu. A što je bilo s mladim liječnikom? On je kasnije rekao Mabel: ‘Vi to niste znali, ali bilo je pet liječnika u toj operacijskoj sali. I ja sam bio tamo kako bih bio potpuno siguran da vam neće dati krv.’ Dr. Tominaga je nastavio svoj biblijski studij u Yokohami. Danas su on i njegova žena te njegov otac koji je također liječnik i njegova žena aktivni članovi skupštine. Divnih li plodova jednog boravka u bolnici!

Mabel je nastavila svoju misionarsku službu u misionarskom domu Mita u Tokyu. Kada joj je bilo 78 godina, rak joj se povratio te je bila prikovana uz krevet. No, kad su se jedne večeri misionari vratili u dom i ispričali neka lijepa iskustva koja su doživjeli tokom akcije s traktatom Vijesti Kraljevstva, Mabel je inzistirala da je obuku i izvedu kako bi raspačavala Vijesti Kraljevstva. Imala je samo toliko snage da posjeti tri obližnje kuće i to iste tri kuće u kojima je prvo svjedočila kad je tek stigla u Japan. Nekoliko tjedana kasnije završila je svoj zemaljski put i prešla na svoje nebesko zaduženje. (Usporedi Luku 22:28, 29.)

Napredak u Kobeu

I u Kobeu je ubrzo porast postao očit. Prvi pravi teokratski kongres u Japanu održao se od 30. prosinca 1949. do 1. siječnja 1950. na posjedu prostranog misionarskog doma u Kobeu. Broj prisutnih na nedjeljnom Sastanku za javnost održanom u dvorani škole Tarumi u Kobeu dostigao je brojku od 101 osobe. Krštene su tri osobe u velikoj javnoj kupaonici u Tarumiu.

Adrian Thompson, jedan od grupe misionara u Kobeu, izvanredno je uznapredovao u učenju japanskog jezika te je 1951. bio imenovan za prvog pokrajinskog nadglednika u Japanu. Kasnije je postao prvi oblasni nadglednik. On je dao velik doprinos tome da se položi čvrst temelj za porast koji je kasnije uslijedio. Adrian je bio sin jedne vjerne dugogodišnje pionirke s Novog Zelanda te je stekao slavu kao prvoklasni igrač ragbija, no kada je izbio drugi svjetski rat, napustio je žarište sportskih zbivanja, postao kršteni Svjedok i zatim stupio u punovremenu službu u Australiji. Iako je umro 1977, “Tommya” će se još dugo pamtiti po njegovoj neizmjernoj energiji i ‘ustrajanju na isključivoj odanosti’ Jehovi (4. Mojs. 25:11, NW).

Misionarima je trebalo vremena da se naviknu na japanske kuće, kulturu i jezik, ali ono za što su prvenstveno bili zainteresirani bilo je prenošenje biblijske istine drugim ljudima. “Tigar” (Percy) Iszlaub, komunikativni Australac iz Queenslanda, rekao je prisjećajući se: “Vodili smo mnogo biblijskih studija. Ja sam imao 36, a Ilma i ostali otprilike isto toliko. Osobe koje su proučavale obično su dolazile u misionarski dom na studij, neke od njih svaki dan. U svakoj prostoriji kuće vođeni su biblijski studiji, po tri ili više svake večeri. Rasprostrli bismo materijal za proučavanje na engleskom i japanskom. Da bismo pomogli osobi, oboje smo brojali redove dok nismo došli do reda u kojem se nalazio odgovor. Išlo je sporo, ali bilo je nevjerojatno kako su shvaćali već samim tim što bi pročitali biblijske retke i usporedili ih s publikacijom. I ti su ljudi danas u istini!”

Na početku su misionari imali na raspolaganju vrlo malo literature o Kraljevstvu za propovijedanje. Jedna je kartonska kutija od prije rata u kojoj su se nalazili primjerci japanskog izdanja drugog dijela knjige Light (Svjetlost) dospjela do Kobea, ali ljudi su znali reći: ‘Radije bih najprije pročitao prvi dio.’ Međutim, jedan od prvih Japanaca koji su u Kobeu upoznali istinu zainteresirao se tako što je čitao drugi dio te je s vremenom sazrio i postao pokrajinski nadglednik. Ubrzo nakon toga počelo se koristiti materijal iz knjige ”Let God Be True“ (“Neka Bog bude istinit”). Nekoliko onih koji su proučavali sami su preveli neka poglavlja te knjige i ti su prijevodi bili umnoženi na šapirografu te su ih misionari međusobno posuđivali i koristili na drugim biblijskim studijima. No neki od tih prijevoda bili su nepouzdani. Ilma Iszlaub bila je šokirana kad je ustanovila da su ‘objašnjenja gđe Ilme Iszlaub’ umetnuta kao fusnote na stranice jednog takvog prijevoda.

Oko deset godina kasnije, u gradu Fukuoki, Percy je doživio jedno veličanstveno iskustvo. Kimihiro Nakata, nasilni zatvorenik osuđen na smrt koji je bio plaćen da ubije dva čovjeka, zatražio je biblijski studij i Percy je proučavao s njim. Rezultat je bio taj da je Kimihiro potpuno odbacio svoju “staru osobnost”. Krstio se u zatvoru, a Percy je rekao za njega da je ‘jedan od najrevnijih objavitelja Kraljevstva koje poznaje’ (Ef. 4:22-24, NW). Učio je Brailleovo pismo i preveo knjigu ”Let God Be True“, brošuricu “Dobra vijest” te članke iz Kule stražare i Probudite se! na Brailleovo pismo. Te su publikacije distribuirane u različite dijelove Japana, između ostalog i u škole za slijepe. Međutim, rano ujutro 10. lipnja 1959. policijski se auto zaustavio ispred misionarskog doma. Kimihiro je zatražio da Percy bude prisutan prilikom njegovog smaknuća tog jutra. Percy je pristao. U dvorištu gdje je izvršeno smaknuće kratko su razgovarali i na kraju zajedno otpjevali jednu pjesmu Kraljevstva. Kimihiro je rekao Percyu: “Percy, zašto drhtiš? Ja sam taj koji bi trebao biti nervozan.” Posljednje riječi koje je rekao prije nego što su ga objesili bile su: “Danas osjećam snažno pouzdanje u Jehovu i u otkupnu žrtvu i u nadu u uskrsnuće. Kratko vrijeme ću spavati i, ako bude Jehovina volja, srest ću se sa svima vama u Raju.” Uputio je srdačne pozdrave svojoj braći diljem svijeta. Kimihiro je umro da bi se zadovoljila pravda, dajući život za život — ne kao okorjeli kriminalac bez ikakve nade, već kao predani, kršteni, vjerni Jehovin sluga. (Usporedi Djela apostolska 25:11.)

Nakon što se oko 10 godina borila s rakom, Ilma Iszlaub umrla je 29. siječnja 1988. u betelskom domu u Ebini. Nakon toga, kao član Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania, Percy je nekoliko puta prisustvovao godišnjim sastancima Društva i nedavno je iznio krasan izvještaj o Japanu; a onda je i on umro 1996.

Krajem 1949. u Kobeu je, unatoč jezičnoj barijeri, Melba Barry prvog dana koji je provela u službi propovijedanja započela biblijski studij. Rezultat tog studija bila su dva nova objavitelja, a jedna od njih, Miyo Takagi, bila je nekoliko desetljeća u pionirskoj službi. Kasnije je rekla Melbi da je se dojmilo to što je vidjela kako dvije misionarke dolaze preko blatnog polja kako bi nju posjetile. Sada, 48 godina kasnije, Miyo koristi kolica da bi išla od kuće do kuće dok nastavlja svoju službu. Za manje od tri godine, prije nego što je bila premještena u misionarsku službu u Tokyu, Melba je pomogla da nekih sedam osoba prihvati istinu. Te su osobe ostale ustrajne tokom godina te su, nasreću, preživjele i veliki potres u Kobeu koji se dogodio 1995.

Još misionara dolazi na područje

Početkom 1950. pet sestara iz 11. razreda Gileada koje nisu mogle dobiti vize za ulazak u Novu Kaledoniju bilo je dodijeljeno u Kobe. Među njima su bile Lois Dyer, koja je sada već 67 godina u pionirskoj službi, i Molly Heron. One su partnerice već 49 godina te trenutno služe u misionarskom domu Mita u Tokyu. Životna priča Lois Dyer objavljena je u Kuli stražari od 15. lipnja 1980. (engl.).

Molly Heron se prisjeća: “Dom u Kobeu bio je prostran i održali smo Spomen-svečanost šest mjeseci nakon što su stigli prvi misionari. Pojavilo se oko 180 ljudi te su popunili blagovaonicu i predvorje, a neki su čak kroz prozore slušali govor koji se prevodio.” Nakon što su na tom sastanku čuli obavijest u vezi sa službom propovijedanja sljedećeg je jutra (u nedjelju) došlo oko 35 osoba koje su željele sudjelovati. Brat Barry izvještava: “Svaki je misionar morao povesti tri ili četiri novozainteresirane osobe na vrata i budući da misionari još uvijek nisu tečno govorili jezik, stanari bi se obratili našim japanskim suradnicima i razgovarali s njima. Što su te novozainteresirane osobe rekle stanarima, nikada nismo saznali.”

Krajem lipnja 1950. iznenada je buknuo korejski rat. Naravno, misionari u Japanu željeli su znati kako se snalazi osmero članova njihovog razreda koji su služili u Koreji. Nisu morali dugo čekati da bi to saznali. Drugog dana nakon što je izbio rat neki od misionara u Kobeu vraćali su se kući putničkim vlakom. Na stanicu je u isto vrijeme stigao vlak iz suprotnog smjera. Kada su vlakovi otišli, gle! Misionari iz Kobea vidjeli su osmero članova misionarske grupe iz Koreje kako stoje na drugom peronu. Kakav li je to ponovni susret bio! Braća iz Koreje uspjela su uhvatiti zadnji avion koji je prevozio civile i napustiti zemlju. Sada se broj članova doma u Kobeu povećao sa 10 na 18 misionara. Područje u tom gradu, od kojeg je većina bila u ruševinama, dobilo je itekako temeljito svjedočanstvo.

Ubrzo su Scott i Alice Counts otišli u misionarski dom u Tokyu, no u listopadu se svih osmero korejskih misionara preselilo u novi dom koji je otvoren u Nagoyi. Od grupe iz Koreje samo su se Don Steele i njegova žena Earlene vratili u tu zemlju kad su to tamošnji uvjeti dozvoljavali.

Polja zrela za žetvu

Grace i Gladys Gregory bile su među onima koji su sudjelovali u osnivanju misionarskog doma u Nagoyi. Ustanovile su da je područje zrelo za žetvu. U travnju 1951. Grace je srela 18-godišnjeg Isamu Sugiuru, koji je radio za nekog trgovca klavirima. Gladys priča: “Majka je Isamua odgojila u jednoj šintoističkoj sekti te mu je bilo rečeno da je Japan shinshu (božja zemlja) te da će kamikaze (božji vjetar) štititi Japan i pomoći mu da pobijedi u ratu. No, njegova vjera u japanske bogove bila je poljuljana kada je Japan kapitulirao te je iskusio užasne ekonomske prilike i nestašice hrane koje su bile posljedice rata. Njegov je otac godinu dana nakon završetka rata umro od pothranjenosti. Mladi je Isamu pozitivno reagirao na nadu u rajsku Zemlju te se krstio na pokrajinskom sastanku u listopadu 1951.”

Oko 50 misionara, kao i nekih 250 Japanaca, prisustvovalo je tom kongresu. Isamu je bio duboko impresioniran činjenicom da su se misionari slobodno i bez predrasuda miješali s Japancima, iako je drugi svjetski rat završio samo šest godina ranije. Nakon 45 godina svesrdne službe, uključujući i Školu Gilead te pokrajinsku i oblasnu službu, brat Sugiura sada služi u Betelu u Ebini kao član Odbora podružnice.

Gladys Gregory sjeća se kako je posjetila jednu ženu koja je bila nominalni budist, ali se kasnije okrenula crkvama nazovikršćanstva; međutim, napustila ih je razbijenih iluzija. Razočarala se kada joj pastori nisu mogli jasno objasniti tko je Bog i zašto ne koriste Božje osobno ime, iako se u njenoj Bibliji (Bungotai, stari klasični prijevod) ono pojavljuje gotovo 7 000 puta. Umjesto da joj pruži odgovor na njena mnoga pitanja, svećenik joj je rekao neka “samo vjeruje”. Dobila je primjerak Kule stražare (koja se od svibnja 1951. izdavala jednom mjesečno na japanskom) koji je Gladys ostavila njenoj prvoj susjedi. Dojmljena onim što je pročitala, potražila je Gladys. Gladys je kasnije u vezi s tim iskustvom rekla sljedeće: “Kada je vidjela biblijske odgovore na svoja pitanja, to ju je dirnulo u srce. Odmah je došla na Skupštinski studij knjige. Tamo je čula obavijesti za službu sljedećeg dana te je izrazila želju da i ona ide. Pokušali smo je malo usporiti, rekavši joj da treba najprije malo proučavati. Ona je rekla: ‘U redu, proučavat ću, ali želim ići i u službu!’ I stvarno je išla te je tog prvog mjeseca provela u službi više od 50 sati! Za samo godinu dana krstila se i počela s pionirskom službom, a kasnije je služila kao produktivni specijalni pionir. U dobi od 80 godina još uvijek je u pionirskoj službi.”

Jehova je dao da raste

Pet misionarki koje su 1951. bile dodijeljene u Osaku bile su sretne što su mnogi ljudi dolazili direktno u misionarski dom da bi proučavali. No, tim je novim misionarkama predstavljalo problem međusobno razlikovati Japance. Švicarka Lena Winteler kaže: “Kad su ljudi stigli, nas pet bismo stale u grupu i oni bi sami izabrali onu koja je s njima vodila studij.” U nastojanju da oponašaju japanski običaj, misionarke bi poredale papuče da ih koriste ljudi koji su dolazili u misionarski dom, ali nisu znale razliku između papuča za goste i papuča za toalet. Jednog je dana jedna žena koja je proučavala pozvala Lenu na stranu i objasnila: “Mi obično ne dajemo gostima papuče za toalet.” Misionarke su malo-pomalo učile.

S vremena na vrijeme su braća misionari iz Kobea posjećivali Osaku kako bi u nekoj mjeri pomogli samim sestrama kojih je tamo bilo pet. U to je vrijeme u cijeloj Osaki bilo samo nekoliko objavitelja. Jednom je prilikom Lloyd Barry zajedno s nekim misionarima iz Osake otišao na operni koncert na otvorenom, koji se održao na velikom stadionu za bejzbol u Koshienu. Netko je primijetio: ‘Zar ne bi bilo divno kad bismo jednog dana mogli za kongres ispuniti ovaj stadion?’ To je djelovalo nemoguće.

No, krajem 1994. brat Barry, koji je sada član Vodećeg tijela u Brooklynu, bio je pozvan da održi govor za otvorenje novoizgrađene Kongresne dvorane Hyogo koju koriste 52 skupštine s područja Kobea. Bio je to prekrasan sastanak kojem je prisustvovalo i nekoliko prvih japanskih objavitelja iz Osake. Za sljedeći dan planiran je mnogo veći skup. A gdje se trebao održati? Nigdje drugdje nego na stadionu za bejzbol u Koshienu. Okupilo se više od 40 000 osoba, no kakav je samo red vladao u toj grupi ljudi! I mnogi drugi prisustvovali su na 40 drugih lokacija diljem Japana tako što su bili povezani telefonom. Tako je ukupan broj prisutnih iznosio preko 254 000 — što je čak i više od broja prisutnih na velikom kongresu u New Yorku održanom 1958. Na kakav li je divan način Jehova ‘dao da raste’ u Japanu! (1. Kor. 3:6, 7).

Početkom 1951. osnovan je misionarski dom u Yokohami. I taj se grad pokazao kao vrlo plodno područje. Gordon Dearn, brat koji je prvi služio kao sluga misionarskog doma, a sada je udovac, i dalje služi u punovremenoj službi u podružnici u Ebini, u Tokyu. Danas u Yokohami ima 114 skupština, a porast traje i dalje dok domaća braća nastavljaju tamo gdje su misionari stali.

Godine 1952. osnovan je misionarski dom i u gradu Kyotu. Misionari iz Osake i Kobea premješteni su u Kyoto da bi se pridružili revnoj grupi novih misionara koji su se tamo nalazili. Lois Dyer i Molly Heron su u travnju 1954. također premještene iz Kobea u Kyoto.

U Kyotu ima oko tisuću hramova, gotovo na svakom uglu po jedan. Grad nije bio bombardiran tokom rata kako bi se sačuvalo hramove. Lois se prisjeća: “Dok smo bili tamo, upoznali smo Shozo Mimau, veletrgovca mješovitom robom, koji se kod kuće oporavljao od podulje bolesti. Iako je bio revni budist, rekao mi je da želi saznati nešto o pravom Bogu. Bilo je sasvim lako s njim započeti biblijski studij. Kasnije su njegova žena i kćerke također počele proučavati, te je čitava obitelj došla u istinu. Simpatični Shozo postao je duhovni stup u skupštini Kyoto.”

Švicarka Margrit Winteler pridružila se svojoj starijoj sestri Leni u Kyotu. Ustanovila je da se na svom novom zaduženju mora naviknuti na gestikuliranje koliko i na govorni jezik. Naprimjer, čovjek koji je želio da njegova žena odluči hoće li prihvatiti literaturu mogao je samo mahnuti malim prstom kako bi pokazao da ona nije kod kuće. Žena bi, s druge strane, znala podići palac, što je predstavljalo muža, i reći da on nije kod kuće. Margrit je s vremenom shvatila da kada su ljudi u Kyotu samo gledali u ponuđene časopise, povremeno pažljivo okrećući stranicu, zapravo su ih gestikuliranjem odbijali i željeli da ona to shvati, a da oni to ne moraju izreći. No, ni u kom slučaju nisu svi odgovori, bilo riječima bilo gestikuliranjem, bili negativni. Danas u Kyotu ima 39 rastućih skupština Jehovinih svjedoka.

Izaći na kraj s hladnim zimama i novim jezikom

Kada je 1953. s Havaja u Japan stiglo još misionara, među njima i Adeline Nako i njena partnerica Lillian Samson, bili su dodijeljeni u hladan sjeverni grad Sendai. Noćne temperature spuštale su se do pet stupnjeva Celzijusa ispod nule. Don i Mabel Haslett su prethodnog listopada tamo osnovali novi misionarski dom, a pridružili su im se i Shinichi i Masako Tohara. Za Havajce, koji su odrasli u tropima, hladne zime u Sendaiu predstavljale su izazov. Postali su poznati kao “svježe smrznuti Havajci”.

Lillian se prisjeća: “Prvi put u svom životu naučili smo cijepati drva za štednjak. Grijalo se samo u kuhinji, pa smo pokušavali zagrijati svoj krevet uz pomoć yutanpa, japanske metalne grijalice za krevet. Tokom dana bismo kupili ishi-yakiimo (slatke krumpire pečene na kamenu), stavili ih u džepove da bi nam grijali ruke, a zatim ih pojeli za ručak.”

No nije samo zima predstavljala problem. Misionari su dolazili u neugodne situacije dok nisu naučili čitati japanska slova. Adeline još uvijek pamti dan kada je, zato što nije znala čitati japanski, aktivirala požarni alarm za slučaj opasnosti, misleći kako se radi o crvenom zvoncu na vratima. Ljudi su izletjeli iz svojih stanova da vide što se dogodilo. Dobro su je izgrdili zbog te greške.

Ipak, sjećanja tih misionara obuhvaćaju daleko više od samo osobnih iskustava koja su stekli tokom tih početnih godina provedenih u Japanu. Za njih mnoge tisuće njihove japanske braće i sestara te događaji koje su zajedno doživjeli imaju svoje mjesto u njihovom “obiteljskom albumu”. Pozivamo te da pregledaš stranice tog albuma dok se vraćamo u prošlost i osvrćemo na još neke događaje koji su doprinijeli rastu teokratskog društva u Japanu.

Specijalni pioniri otvaraju nova područja

Djelovanje specijalnih pionira odigralo je značajnu ulogu u širenju poruke Kraljevstva do udaljenih dijelova te zemlje. Neke od njih obučavali su sami misionari, pa i oni pokazuju jednako tako vrsnu revnost za Jehovu. Dok su misionari radili na svom djelu, ti su japanski specijalni pioniri bili poslani u manje gradove i mjesta. Mnogi od prvih specijalnih pionira su, iako imenovani tek kratko vrijeme nakon svog krštenja, pokazali izuzetnu odanost i ustrajnost.

Hisako Wakui dobila je imenovanje nakon što je samo godinu i četiri mjeseca bila krštena. Ona i njezina partnerica Takako Sato zajedno su u specijalnoj pionirskoj službi od 1957. Njih dvije su, radeći na devet područja gdje su bile dodijeljene, pomogle da preko 80 osoba postane krštenim Svjedocima.

Govoreći o učinku koji je Jehovin blagoslov imao na jedan od prvih biblijskih studija koje je vodila, Hisako kaže: “Ta je žena revno išla u crkvu, no ipak je rekla: ‘Ako se radi o biblijskom studiju, onda ga mogu imati svaki dan.’ Nakon što je saznala da je Božje ime Jehova i da je on Isusov Otac, napustila je crkvu i ubrzo krenula u službu propovijedanja.” Njena revnost nije splasnula ni onda kada se preselila u jedno vrlo hladno područje gdje nije bilo skupštine. Danas su i njezin muž i četvero djece u istini. Tri sina služe kao starješine, a kćerka je specijalni pionir.

Dok su bile u Tsuruu, u prefekturi Yamanashi, Hisako i Takako ustanovile su da se porast odvija veoma sporo. Samo je četiri ili pet osoba prisustvovalo sastancima. Pokrajinski je nadglednik smatrao da bi se možda trebale premjestiti na neko plodnije područje, ali sestre nisu željele napustiti Tsuru. Bile su duboko uvjerene da tamo sigurno ima Jehovinih ovaca kad ih je poslao u Tsuru. Stoga je pokrajinski nadglednik rekao: “Ako ovog vikenda 18-ero ljudi dođe na javno predavanje, prenijet ću Zajednici vašu želju da ostanete na ovom području.” Pionirke su učinile sve što su u skladu s Biblijom mogle kako bi dovele ljude na nedjeljni sastanak. Začudo, prisustvovalo je 19 osoba! Sljedećeg je tjedna broj prisutnih ponovno pao na četiri ili pet, ali pionirke su mogle nastaviti svoje djelo na tom području. Danas skupština Tsuru ima lijepu grupu objavitelja i prekrasnu Dvoranu Kraljevstva.

Kazuko Kobayashi još je jedna specijalna pionirka koja već 40 godina služi na otvaranju novih područja. Kada ju je Pauline Green, misionarka u Kyotu, prvi put srela, Kazuko je pokušavala pronaći smisao života. Pauline joj je pokazala stavak iz Propovjednika 12:13 i Kazuko je bila zadovoljna tim odgovorom. Zaključila je da misionarkin način života najbliže odgovara načinu na koji bi jedan kršćanin trebao živjeti, pa je zato takav život učinila svojim osobnim ciljem. Kada je imenovana za specijalnog pionira, bila je krštena samo tri godine. No ubrzo je u svojoj specijalnoj službi osjetila Jehovinu zaštitničku ruku punu ljubavi te je vidjela dobre rezultate. Kazuko je isto tako shvaćala kako razmišljaju ljudi koji žive u zabitnim selima — da strah od toga što će drugi ljudi misliti utječe na njihove odluke. Kako se nosila s time? Ona kaže: “Trudila sam se postati njihov prijatelj. Ja volim ljude i kamo god sam išla nastojala sam zadržati na umu da ih i Jehova voli. Tada nije bilo teško postati njihov prijatelj.”

U ožujku 1971. podružnica je poslala još novih specijalnih pionira kako bi propovijedali na izoliranim područjima. Tipičan primjer bile su dvije mlade sestre od svojih dvadesetak godina, Akemi Idei (sada Ohara), usvojena kćerka Miyo Idei, i Kazuko Yoshioka (sada Tokumori), koje su dodijeljene u Kagu, grad u središnjem dijelu Japana. Do tog su vremena služile pod zaštitnim okriljem svojih roditelja i skupštine. “Sada smo se nalazile u drugačijoj situaciji”, prisjeća se Kazuko. “Mi smo bile jedine koje smo objavljivale dobru vijest na području koje nam je bilo dodijeljeno.” Da bi probile led kod ljudi koji su bili sumnjičavi kad se radilo o strancima, prakticirale su predstaviti se na mjesnom dijalektu i to točno onakvom intonacijom kakvu su koristili ljudi. Među osobama koje su prihvatile istinu bila su i trojica mladića koji su bili članovi atletskog tima. Kazuko kaže da joj je, kada su njih trojica počela ići u službu propovijedanja, bilo vrlo teško držati korak s njima. Oni su bili trkači na duge pruge i znali su doslovno trčati od jedne do druge seoske kuće.

Kako su revni specijalni pioniri svjedočili na dotad neobrađivanim područjima, tako je porastao broj skupština i izoliranih grupa te je u siječnju 1976. dostigao brojku od 1 000.

Razvoj događaja na Okinawi

Došlo je do napretka i na otocima Okinawe. Ti su otoci, na kojima živi 1 200 000 stanovnika, nakon drugog svjetskog rata potpali pod upravu Sjedinjenih Država. Okinavljani su po prirodi mirni, strpljivi, srdačni i prijateljski raspoloženi ljudi. Naša braća i sestre s Okinawe ispoljavaju i dobra svojstva ustrajnosti i revnosti za istinu.

Okinawa je bila dodijeljena japanskoj podružnici te ju je Lloyd Barry, koji je tada već bio nadglednik podružnice u Tokyu, prvi put posjetio 1953. Dočekala su ga četvorica braće, koja su došla s Filipina i tamo radila na obnovi zemlje, i odmah su ga odvezla u američki vojni kazneno-popravni centar gdje su bila zatvorena trojica vojnika. Ovi su mladići zauzeli stav za biblijsku istinu, no nisu baš bili taktični. Znali su odlaziti u krajnosti. Naprimjer, čitavi objekt zbog njih nije mogao spavati, jer su do kasno u noć glasno pjevali pjesme Kraljevstva. Pomoglo im se da budu uravnoteženiji. Usput rečeno, zatvorski je kapelan primijetio da, prema tome kako on gleda na situaciju, na Kristovo Kraljevstvo treba čekati još tisuću godina. Jedan od tih mladića kasnije je služio kao član bruklinske betelske obitelji; sva su trojica postali odgovorni sluge u kršćanskoj skupštini. Tijekom te posjete održan je sastanak i više od 100 otočana okupilo se u jednoj montažnoj baraci.

Tom je sastanku prisustvovala i jedna domaća Okinavljanka, Yoshi Higa. Na Okinawi vlada običaj da se ostaci umrlih stave u veliku pećinu, čiji se ulaz oblikuje tako da izgleda poput utrobe — što ukazuje na to da se oni koji umru vraćaju tamo otkuda su i došli. Yoshi je za vrijeme užasne bitke za Okinawu u drugom svjetskom ratu pronašla zaklon u jednoj takvoj pećini. Gledajući ljudske posmrtne ostatke koji su se tamo nalazili, došla je do uvjerenja da su mrtvi stvarno mrtvi. Proučavajući Bibliju, spremno je prihvatila njeno učenje o stanju mrtvih i divnu nadu u uskrsnuće.

Yoshi je postala prvi okinavski objavitelj kao i prvi opći pionir. Na mjesnoj radiostanici željeli su emitirati biblijske diskusije, ali svećenici nazovikršćanstva nisu bili zainteresirani da pripreme program za to. Međutim, ustanovili su da je Yoshi i više nego spremna da upotpuni tu prazninu. Nekoliko je mjeseci čitala članke iz časopisa Kula stražara.

Ubrzo je bilo moguće organizirati pokrajinski sastanak za nekih 12-ero novih domaćih objavitelja, a programske točke vodili su naizmjence Adrian Thompson i Lloyd Barry na japanskom. Djelo se brzo širilo, a broj objavitelja i pionira naglo se povećavao.

Yoshi Higa stupila je u pionirsku službu u svibnju 1954. Tijekom 43 godine vjerne pionirske službe pomogla je da preko 50 osoba upozna istinu, a mnoga od njezinih prvih ‘pisama preporuke’ došla su iz mjesne crkve u Shuriu (2. Kor. 3:1-3, NW). Ona je i dalje u pionirskoj službi u Ginowanu.

Još jedna veoma oduševljena Svjedokinja jest udovica Mitsuko Tomoyori, koja je sa svojom kćerkom Masako počela s pionirskom službom 1957. u Shuriu, drevnom glavnom gradu Okinawe. Dok Mitsuko priča o proteklih 40 godina koje je s radošću provela u pionirskoj službi i o mnogim ljudima kojima je pomogla da prigrle istinu koja vodi do vječnog života, oči joj još uvijek sjaje.

Godine 1965. Društvo Watch Tower osnovalo je podružnicu na Okinawi, a misionar s Havaja Shinichi Tohara bio je nadglednik podružnice. (On je okinavskog porijekla.) To je organizacijsko rješenje ostalo na snazi i nakon što su otoci 1972. vraćeni pod upravu japanske vlade. Kada je u veljači 1976. organizirano djelovanje Odbora podružnice, Shinichi Tohara, James Linton (australski misionar) i Chukichi Une (Okinavljanin i diplomac Gileada) bili su imenovani da služe u odboru.

Potrebna je ustrajnost

Tijekom 1976. službene godine, s ciljem da se proširi propovijedanje dobre vijesti, specijalni su pioniri bili dodijeljeni na još neke od otoka koji su bili u nadležnosti podružnice na Okinawi. Na nekim su otocima naišli na dobar odaziv. Na nekim drugim trebalo je proći mnogo godina prije nego što se moglo svladati prepreke kao što su običaji, praznovjerje i snažne obiteljske veze. Specijalni pioniri koji su dodijeljeni da rade na takvim područjima trebali su biti izuzetno ustrajni. Zbog nepovjerenja prema strancima koje je vladalo među mještanima, često je bilo gotovo nemoguće pronaći smještaj unatoč tome što je bilo mnogo praznih kuća. Znalo se dogoditi da je jedina kuća koja im je stajala na raspolaganju bila kuća u kojoj je netko počinio samoubojstvo. No, zbog praznovjerja mještana takva se kuća nije mogla koristiti kao mjesto za sastajanje.

Pa ipak, uz mnogo ustrajnosti, pioniri su počeli uočavati plodove svog rada. Na otoku Tokuno Shima jedna je obitelj došla na javno predavanje za vrijeme posjete pokrajinskog nadglednika. Otac je bio aktivno uključen u vrlo popularan domaći sport, borbu bikova. (Bikove se nahuška da se bore jedan protiv drugoga kako bi se vidjelo koji može snažnije gurati.) Imao je iznimno vrijednog bika dresiranog za natjecanja. No njegov interes za Bibliju bio je potaknut preko njegove kćerke s kojom su Jehovini svjedoci razgovarali u Japanu. Obitelj je prihvatila biblijski studij te su on, njegova žena, kćerka i tri sina postali predani Svjedoci. Dvije obitelji iz susjedstva također su došle u istinu. Ta je grupa zbog svoje aktivnosti postala poput prave košnice. Na tom malenom otoku sada djeluje skupština od 49 objavitelja i 16 pionira.

Na udaljenom južnom otoku Ishigaki objavitelji su bili iznenađeni kad ih je jedan mladić, poznati boksač, pronašao i zatražio biblijski studij. Prethodno je proučavao u Yokohami, ali se bojao suočiti s odgovornošću na koju ukazuje Biblija. Da bi izbjegao tu odgovornost, pobjegao je na Iriomote, jedan rijetko naseljen otok gdje je bio siguran da neće biti nikoga od Jehovinih svjedoka. No nije prošlo dugo kad je slučajno naišao na publikacije Watch Towera, te je bio zapanjen kad je shvatio da su Jehovini svjedoci i tamo propovijedali. Zaključio je da ni na koji način ne može pobjeći od Jehove. (Usporedi Jonu 1:3.) Koristeći adresu nekog objavitelja koja je bila zapisana u jednoj od publikacija, pronašao je Svjedoke na obližnjem otoku Ishigaki. Za kratko je vrijeme postao predani Svjedok i revni pionir.

Nakon posjeta zonskog nadglednika Miltona Henschela u rujnu 1980, Okinawa je ponovno potpala pod nadležnost japanske podružnice. Brat Tohara i njegova žena te brat Une i njegova žena nastavili su punovremenu službu na Okinawi, a brat i sestra Linton vratili su se u oblasnu službu na većim otocima Japana.

Braća u putujućoj službi igraju važnu ulogu

Budući da putujući nadglednici i njihove žene ispoljavaju duh samopožrtvovnosti, oni na mnogo načina mogu doprinijeti rastu i zrelosti japanskih skupština. Njihova služba ima izgrađujuć učinak na skupštine. Braća uviđaju činjenicu da su ti nadglednici i njihove žene ostavili ‘kuću i majku i oca radi evanđelja’ (Mar. 10:29).

Kada su tijekom ranih dana pokrajinski nadglednici posjećivali skupštine, bilo je dostupno vrlo malo domova koji bi omogućavali privatnost u pravom smislu te riječi. No budući da su oni s radošću prihvaćali sve što je stajalo na raspolaganju, braća su ih zavoljela. Keiichi Yoshida prisjeća se s dozom humora kad su jednom prilikom još 1983. on i njegova žena bili smješteni kod jednog neoženjenog brata i njegove nevjerujuće obitelji u velikoj kući na selu, na sjevernom dijelu otoka Honshu. On kaže: “Obitelj nas je srdačno primila i pokazala nam naše odaje — sobu u kojoj se nalazio veliki budistički oltar. Dok smo se odmarali, djed je, u svojoj noćnoj košulji, bez upozorenja otvorio klizna vrata, pozvonio zvoncem na oltaru, upalio tamjan, izmolio svoje molitve i izišao na suprotnu stranu sobe, a da nama nije rekao ni riječi. Nakon njega uslijedili su i drugi članovi obitelji. Čitav tjedan proveli smo u uzbuđenju jer nikad nismo znali kada će ili iz kojeg smjera netko doći i posjetiti oltar. No, proveli smo ugodni tjedan dana s ovom ljubaznom i gostoljubivom obitelji.”

Putujući nadglednici, kojih trenutno ima 209, u prosjeku su oko 20 godina u punovremenoj službi. Većinom su to nekadašnji specijalni pioniri. To im iskustvo omogućava da pružaju dobro školovanje u svjedočenju od vrata do vrata. Njihovo je oduševljenje za službu propovijedanja u znatnoj mjeri doprinijelo izvrsnom pionirskom duhu u Japanu.

Neki od tih pokrajinskih nadglednika pomažu pojedincima i obiteljima, potičući ih da se presele u područja gdje je veća potreba za Svjedocima Kraljevstva. Drugi pridaju posebnu pažnju bračnim drugovima koji nisu vjernici, što rezultira time da neki postaju kršteni Svjedoci. I mladima se pomaže da posegnu za duhovnim ciljevima tako što braća u putujućoj službi pokazuju osobni interes posebno za njih te pružaju dobar primjer.

Misionari i dalje daju svoj doprinos

Do 1970-ih misionare se dodjeljivalo u manje gradove. U tim su mjestima ljudi skloniji konzervativnijim gledištima te su vezani za tradiciju, tako da je djelo stvaranja učenika sporije napredovalo. Tamo gdje su već postojale skupštine, misionari su pomagali domaćoj braći da stječu iskustvo tako što su im prepuštali vodstvo. Akita, Gifu, Kofu, Kawaguchi, Kochi, Nagano, Wakayama i Yamagata neki su od gradova u kojima su služili.

Strpljivo su nastojali pomoći domaćim Svjedocima da shvate kako je mudro prihvatiti sve biblijske istine (Jevr. 6:1). Masao Fujimaki, predsjedavajući nadglednik jedne skupštine u Kofuu, sjeća se vremena kad je skupština proučavala knjigu Obiteljski život učiniti sretnim. Jedan je stariji brat imao problema s prihvaćanjem smjernice da muževi trebaju otvoreno pokazivati naklonost prema svojoj ženi. Taj je brat rekao: “Naravno, to nije moguće za nas koji smo bili odgajani prije rata.” Richard Bailey, jedan od misionara u skupštini, susretljivo mu je pomogao i nasamo mu rekao: ‘Istine koje proučavamo trebaju nadilaziti nacionalno porijeklo ili generacije; one su uvijek primjenjive i uvijek korisne. Ako umanjimo važnost bilo kojeg dijela istine, to nas može potaknuti da odbacimo čak i njene važnije aspekte’ (Luka 16:10). Brat je shvatio poantu i nakon toga moglo ga se vidjeti kako radosno sjedi sa svojom ženom — što je za njih bilo sasvim novo iskustvo.

I u nekim su drugim pogledima domaći Svjedoci izvukli korist iz toga što su se družili s misionarima. Jedna je sestra rekla sljedeće: “Bili su veseli i znali su kako služiti Bogu s radošću. Od njih sam također naučila koliko je važno držati se načela koja se temelje na ljubavi, a ne stvarati pravila” (5. Mojs. 10:12; Dj. ap. 13:52).

Misionari su mnogima pomogli da budu još svjesniji činjenice da su dio svijetom raširenog bratstva. Kazuko Sato, koja je u početku proučavala s Melbom Barry u Tokyu, sjeća se kako je bila ojačana dok je služila kao pionir u jednom seoskom području gdje je uvelike vladala vjerska netrpeljivost. Osjećajući se usamljeno, misionarima s kojima je surađivala u skupštini gdje je prethodno služila napisala je sljedeće: “Propovijedam potpuno sama.” Kao odgovor, stiglo je pismo s porukama od nekoliko misionara, a neke su bile pomno fonetski napisane na japanskom, i u njima je stajalo: “Kazuko, nisi sama! Poslušaj, i s one strane jabukovog voćnjaka čut ćeš korake, korake revne i vjerne braće iz čitavog svijeta.” (Usporedi Otkrivenje 7:9, 10.)

Trenutno 41 misionar još uvijek služi u pet misionarskih domova u Japanu — u Yamagati, Iwakiu, Toyami i dva u Tokyu. Pored toga, devetero misionara služi u putujućoj službi, a devetero u Betelu u Ebini. Ti misionari pružaju dobar primjer lojalnosti Jehovi i njegovoj organizaciji. Riječima i djelima oni daju svoj doprinos kako bi se Jehovini svjedoci u Japanu ‘rasprostranili’ u svojim gledištima i produbili razumijevanje istine (2. Kor. 6:13; Ef. 3:18).

Ljetne aktivnosti da bi se obradila neobrađena područja

I drugi su također imali udjela u širenju dobre vijesti po udaljenim gradovima i mjestima. Godine 1971. upućen je poziv općim pionirima da tijekom ljetnih mjeseci rade na neobrađenim područjima. Zatim je 1974. uvedena privremena specijalna pionirska služba u trajanju od tri ljetna mjeseca. Svake je godine 50 privremenih specijalnih pionira bilo dodijeljeno na 25 različitih područja i raspačane su velike količine literature.

Do 1980. preostalo je samo oko 7 800 000 ljudi koji žive u područjima koja ne obrađuje niti jedna skupština u Japanu. Stoga je, umjesto da na ta područja dodijeli privremene specijalne pionire, podružnica uputila poziv skupštinama, grupama općih pionira i obiteljima da tijekom ljetnih mjeseci rade na neobrađenim područjima. Za japanske Svjedoke, koji se osjećaju ugodnije kada sve stvari rade zajednički, bio je to radostan događaj koji ih je očekivao.

Rezultati su bili dirljivi. Godine 1986. jedan je objavitelj radeći na jednom neobrađenom području prišao kući koja je bila smještena na brdu u selu Miwa, u prefekturi Ibaraki, i dočekala ga je domaćica koja je u rukama držala knjige Obiteljski život učiniti sretnim i Moja knjiga biblijskih priča. Žena je nekom ranijom prilikom nabavila te knjige te ih je mnogo puta pročitala. Bezuspješno je pokušavala pronaći Bibliju u knjižarama te se stoga radovala kad je čula da će se jedna kršćanska obitelj doseliti u selo. Odmah je započet biblijski studij i sada je čitava obitelj u istini.

Postepeno su preostali gradovi i sela bili dodijeljeni obližnjim skupštinama da ih obrađuju.

Specijalizirana poduka za starješine

Kako se širilo propovijedanje dobre vijesti, tako je rastao broj i veličina skupština. Često je na raspolaganju bio samo jedan osposobljeni brat, ili možda dvojica, da preuzme vodstvo u skupštini. Malo tko od njih primio je temeljitu obuku što se tiče skupštinskih stvari. No nakon što su 1. listopada 1972. ustanovljena starješinstva, novoimenovani starješine bili su pozvani u podružnicu u Numazuu i tamo su primili specijaliziranu poduku u trajanju od dva tjedna.

Ta je škola bila prava prekretnica. Instruktori su nastojali pomoći braći da uvide koliko je važno pokazivati iskrenu ljubav te biti uravnotežen i razuman pri ophođenju s drugim Svjedocima (2. Kor. 1:24). Također su istaknuli koliko je važno da se starješina brine za vlastitu obitelj u duhovnom pogledu (1. Tim. 3:4; 5:8). Tome se uglavnom nije baš poklanjala pažnja u istočnjačkim obiteljima.

Braća su žarko željela ponijeti kući što je moguće više uputa koje su dobili u školi. No, mnogi su bili skloni učiti napamet, kao što su to činili tokom svog obaveznog školovanja. Takashi Abe, jedan od instruktora, prisjeća se: “Polaznici bi ostajali do kasno u noć marljivo pišući bilješke s diskusija od tog dana. Nastojali smo ih odvratiti od toga da prave mnogo bilježaka i stvaraju pravila te smo ih poticali da umjesto toga koriste vlastitu sposobnost razmišljanja i primjenjuju biblijska načela” (Rim. 12:1; Jevr. 5:14).

Mnoga su braća morala učiniti velike osobne žrtve da bi prisustvovala toj školi. Neka su doputovala sa snježnog Hokkaida, koji se nalazi 1 300 kilometara sjeverno; a druga pak sa suptropske Okinawe, 1 800 kilometara južno. Među njima su bili i oni koji su prihvatili rizik da će morati pronaći novo svjetovno zaposlenje nakon što se vrate svojoj obitelji. Godine 1977. dvodnevno školovanje održano je na različitim lokacijama diljem zemlje. To je uvelike olakšalo braći da budu prisutna.

Izaći na kraj s protivljenjem u obitelji

Kada netko želi postati kršćanin u Japanu, tada to nosi sa sobom izvjesne izazove. “Naročito u seoskim područjima nove osobe doživljavaju veliko protivljenje svojih rođaka koji žive u njihovoj okolini”, objašnjava Hiroko Eto, koja je u pionirskoj službi već 37 godina. “Za rođake je sramota ako je neki član njihove obitelji različit od drugih u okolini i strah od ljudi vrlo je snažan.”

Hirokoina majka, Yuriko Eto, imala je ljubav prema Bibliji još i prije nego što je stupila u kontakt s Jehovinim svjedocima. No, kada su joj 1954. oni pomogli da razumije kako je Božji naum ne samo da malo stado vjernih kršćana uzme na nebo nego i da Zemlju učini rajem ispunjenim sretnim Jehovinim slugama, ona je žarko željela tu dobru vijest prenijeti drugim ljudima. Ona i nezina djeca strpljivo su pomogli mnogima da nadvladaju strah od ljudi kako bi stekli Jehovino odobravanje.

Dok je nastojala pomoći jednoj iskrenoj ženi, Hiroko je imala sljedeće iskustvo. Jedna domaćica koja je počela proučavati suočila se s protivljenjem svoje svekrve koja je živjela s njom i njezinim mužem. Budući da nije željela remetiti mir u obitelji, domaćica je prestala proučavati. “Ja sam pažljivo gledala kada će naići na cesti i onda sam je hrabrila da bude ljubazna prema svojoj svekrvi”, kaže Hiroko, “i da primjerom pokaže kakav dobar učinak ima proučavanje Biblije. Ona je taktično svom mužu postavljala pitanja o onome što je proučavala te se postepeno i on zainteresirao. Muž joj je u početku rekao: ‘U seoskom području, kao što je naše, nemoguće je biti kršćanin.’ No, ljubav prema Jehovi pomogla im je da nadvladaju veliko protivljenje.” Sada su kršteni oni i njihov najstariji sin. Muž je sluga pomoćnik i vodi u svom domu Skupštinski studij knjige, a njegova je majka, na iznenađenje sviju, prisustvovala sastanku kad je održao svoje prvo javno predavanje.

Protivljenje često dolazi od bračnih drugova. Neki se muževi protive zato što su ljubomorni ili zato što su odrasli u okolini gdje je muški šovinizam uobičajena stvar. Kada je početkom 1970-ih tek vjenčana Keiko Ichimaru počela proučavati Bibliju, njezin joj se muž Hiroyuki snažno protivio te joj naredio da ne posjećuje sastanke. “Jednostavno nisam mogao podnijeti pomisao da ću joj ja biti manje važan od religije”, objasnio je kasnije Hiroyuki. Keiko je voljela svog muža, pa ga je taktično zamolila da provjeri je li to što ona proučava dobro. On je odlučio sam proučavati Bibliju, ali je nije mogao razumjeti. Na koncu je upitao svoju ženu bi li joj se mogao pridružiti na njenom studiju. Oboje su postali kršteni Svjedoci. Hiroyuki je na koncu postao opći pionir i sada je starješina.

Nakon što je 1971. započelo djelo objavljivanja Kraljevstva u Chikugu, Mayuki Sakamoto bila je jedna od prvih koji su prihvatili biblijsku poruku. Toyota, njezin muž, protivio se kada su njegova žena i mladi sin počeli posjećivati sastanke u susjednom gradu. Budući da je čvrsto odlučio da je zaustavi, Toyota se još više protivio. Njegovo se protivljenje nastavilo tijekom 14 godina, čak i nakon što se ona 1973. krstila. Jednom je uperio pištolj u nju i viknuo: “Ubit ću te ako ne prekineš!” Njezina je mirna reakcija zaintrigirala Toyotu. Pitao se što ju je učinilo tako nepokolebljivom.

Prolazeći kroz sve to, Mayuki je nastojala pokazivati ljubav prema svom mužu. Nikada nije odustala od nastojanja da mu pomogne upoznati istinu (1. Petr. 3:1, 2). Jednog je dana Toyota, uznemiren činjenicom da su njegova žena i sin u pionirskoj službi dok on radi na svjetovnom poslu, otišao na posao i dao otkaz. To je bio veliki potez s njegove strane budući da muškarci u Japanu obično svoj posao smatraju gotovo svetinjom. Toyota se nadao da će njegovoj ženi i sinu biti žao zbog toga. No kad je došao kući i rekao im što je učinio, oni su zapljeskali od radosti. To je Toyotu potaknulo na razmišljanje. Ubrzo je počeo proučavati. S vremenom im se pridružio u pionirskoj službi i sada služi kao kršćanski starješina.

Početkom 1970-ih muškarci koji bi prvi put prisustvovali našim sastancima često bi primijetili da su prisutne samo žene i djeca. No otada su deseci tisuća muškaraca izvrsno napredovali u duhovnom pogledu. Organizacija sada ima čvrst temelj sačinjen od duhovno zrelih muškaraca koji se brinu za sve organizacijske potrebe. Među njima su i neki koji su još 1970-ih bili protivnici.

Pioniri pohađaju školu

Budući da je tijekom 1970-ih svaka skupština imala visoki postotak pionira (25 do 30 posto), bilo je mnogo polaznika Škole pionirske službe koja je u Japanu započela djelovati u siječnju 1978. To je školovanje u velikoj mjeri doprinijelo zrelosti skupština.

Prvi koji su bili pozvani u školu bili su specijalni pioniri, misionari i putujući nadglednici sa svojim ženama. Shigeru Yoshioka, jedan od prvih instruktora, prisjeća se: “Velika je pomoć bila to što smo u prvim razredima imali te iskusne pionire. Ono što smo naučili iz komentara i iskustava tih zrelih propovjednika mogli smo prenijeti razredima koji su kasnije uslijedili.”

Od veljače 1980. Škola pionirske službe održavala se u svakoj pokrajini. Pokrajinski nadglednici i druga zrela braća koja su već pohađala taj tečaj služili su kao instruktori. Tijekom osam godina nakon što je uvedena škola broj općih pionira u prosjeku se povećavao za 22 posto godišnje, u usporedbi s 12-postotnim porastom broja objavitelja. Sada većina pokrajina redovito svake godine ima dva ili više razreda pionira s oko 25 do 30 polaznika.

Pioniri koji pohađaju ovu školu većinom su još prilično novi u istini, no školovanjem stječu pouzdanje i vještinu u svojoj službi te dobivaju pouke iz kršćanskog života koje su od neprocjenjive vrijednosti. Jedna je pionirka na sljedeći način to opisala: “Služba, odgajanje djece, kršćanska osobnost i biblijska spoznaja, sve je to u mom umu dosada bilo ispremiješano u istoj ladici. No, uz pomoć desetodnevnog školovanja bila sam u stanju sve to razvrstati i staviti na ispravno mjesto.” Do rujna 1997. održano je 3 650 razreda koje je pohađalo 87 158 pionira.

Odazivaju se sve vrste ljudi

Ljudi vrlo različitog porijekla sačinjavaju živopisnu strukturu teokratske organizacije u Japanu. Toshiaki Niwa je starješina blage ćudi koji služi u jednoj skupštini u Yokohami. No krajem drugog svjetskog rata on je prošao obuku za pilota Ohke, raketne jedrilice, za izvođenje samoubilačkih napada kamikaza protiv ratnih brodova Sjedinjenih Država. Takva se služba smatrala dokazom odanosti caru. Međutim, rat je završio prije nego što je on dobio priliku da pogine za svoju zemlju. Kasnije je njegova žena proučavala Bibliju s Jehovinim svjedocima. Kad je Toshiaki saznao da su Svjedoci tokom rata zadržali strogu neutralnost, on se također zainteresirao. Godine 1977. pridružio se svojoj ženi u prenošenju biblijske poruke mira drugim ljudima.

I u svijetu zabave našli su se ljudi koji su bili spremni promijeniti svoj način života kako bi postali hvalitelji Jehove. Yoshihiro Nagasaki je s nekoliko prijatelja s fakulteta osnovao dixieland jazz-sastav. Zamolili su čovjeka koji ih je naučio svirati jazz da bude vođa njihovog sastava. Taj je čovjek, Yoshimasa Kasai, jedan od najboljih japanskih jazz muzičara, u međuvremenu stupio u kontakt s “Trummyem” Youngom, profesionalnim trubačem koji je došao u posjetu s Havaja. “Od tog dana započela je poduka, ne o glazbi nego o istini”, prisjeća se Yoshihiro, koji sada služi u Odboru podružnice. “Ne, mi nismo uopće bili zainteresirani, ali budući da je on bio toliko oduševljen time, a mi nismo željeli izgubiti vođu sastava, slušali smo ga.” Čak su pristali na studij. No, za Yoshihiroa je prekretnica nastala kada je u travnju 1966. prisustvovao pokrajinskom sastanku. Na tom je sastanku jedna srednjoškolka koju je prethodno upoznao pozvala Yoshihiroa da joj se pridruži u službi propovijedanja. Ona je svjedočila iz Biblije, a on je stanarima uručivao pozivnice. “Prvi put mi je istina stvarno počela nešto značiti”, prisjeća se on. Nakon što je prisustvovao tom skupu, svaki je dan odlazio u službu te je brzo napredovao. Četiri od šest članova tog sastava sada su aktivni Svjedoci.

Shinji Sato bio je svećenik u poznatom svetištu Izumo u prefekturi Shimane, jednom od najvažnijih šintoističkih svetišta u Japanu. Ujedno je bio učitelj u sekti Izumo Oyashirokyo. Iako je gotovo 20 godina bio šintoistički svećenik, bio je razočaran nepravdom i nedostatkom ljubavi koje je zapazio među svećenicima. Shvatio je da šintoistički bogovi ne nude spasenje, te je počeo tragati za pravim Bogom. Počeo je čitati Bibliju, ali je još uvijek imao mnogo pitanja.

Tada je na ulici sreo jednog poznanika za kojeg je znao da je Jehovin svjedok. Zato mu je postavio pitanja za koja je smatrao da će identificirati pravu religiju: “Ima li vaša religija ikakve veze s politikom? Je li vaša organizacija neprofitna? Potječu li vaša učenja od Boga, a ne od ljudi? Da li ljudi u vašoj centrali žive u skladu s onim što propovijedaju?” Zatim je upitao: “Ukoliko vaša organizacija zadovoljava sve te uvjete, hoćeš li biti tako ljubazan da me poučavaš o Bibliji?” Kakvo li je olakšanje bilo za njega kada se konačno oslobodio Babilona Velikog! (Otkr. 18:4). On kaže: “Sad kad sam Jehovin svjedok i poučavam druge putu pravog Boga, osjećam se baš onako kako je opisano u Pričama Salamunovim: ‘Gospodnji blagoslov obogaćuje i ne prati ga nikakva muka’” (Pr. Sal. 10:22, St).

Poznati likovni umjetnici i muzičari, jedan pisac stripova, sumo hrvač i neki profesionalni biciklisti napustili su svoju nekadašnju slavu. Profesionalci, kao što su liječnici, jedan glasoviti kaligraf i odvjetnici, uočili su svjetlo istine i koriste svoje vještine za promicanje interesa Kraljevstva. Bivši gangsteri, kriminalci, policajci i političari miroljubivo žive zajedno sa svojom duhovnom braćom (Iza. 11:6-9). Budistički monasi, šintoistički svećenici i jedna žena koja je osnovala vlastitu religiju izašli su iz Babilona Velikog (Otkr. 18:2). Profesori, istaknuti japanski biznismeni i obrtnici različitih struka zajedno rade na teokratskim projektima. Rast Jehovine organizacije omogućuje da se u njoj nađu sve vrste ljudi, kojima se pomaže kako bi mogli “obući novu osobnost, koja je bila stvorena po Božjoj volji u istinskoj pravednosti i lojalnosti” (Ef. 4:24, NW).

Žarki pionirski duh

Unatoč tome što se područje sve više smanjuje a ravnodušnost prema religiji raste, i dalje vlada veliko oduševljenje za pionirsku službu. U proljeće, kada velik broj objavitelja služi u pomoćnoj pionirskoj službi, ukupan broj svih pionira naraste na preko 50 posto od broja objavitelja. U ožujku 1997. u pionirskoj je službi bilo 108 737 osoba.

Često se postavlja pitanje: “Zašto u Japanu ima toliko mnogo pionira?” Izgleda da nekoliko faktora igra ulogu u tome. Revni misionari položili su temelj za poslijeratni porast u Japanu, a učenici puni cijenjenja nastoje oponašati one koji ih poučavaju (Luka 6:40). Kao rezultat toga, na sljedeću generaciju učenika preneseno je naslijeđe revnosti za službu. Pored toga, činjenica je da su japanske kuće općenito prilično skromne, pa stoga ne zahtijevaju mnogo vremena za održavanje i većinom je uobičajeno da se živi jednostavnim načinom života. To domaćicama može olakšati stvari kako bi mogle duhovnim interesima dati prioritet (Mat. 6:22, 33). Osim toga, klima u Japanu uglavnom je umjerena te u zemlji vladaju povoljni politički i ekonomski uvjeti.

Očito je još jedan faktor kod toga kulturna pozadina i nacionalne karakteristike. Općenito uzevši, Japanci su poslušni uputama, prijemljivi za poticaj koji dolazi putem kolektivnog duha te su revni u svom poslu. S obzirom na to, Shinichi Tohara, Amerikanac japanskog porijekla koji je u Japan došao kao jedan od prvih poslijeratnih misionara, rekao je: ‘Piloti kamikaze ginuli su za cara tako što su svoj avion usmjerili na neprijateljske ratne brodove. Ako su Japanci toliko vjerni ljudskim vladarima, što će tek učiniti kad pronađu pravog Vladara, Jehovu?’ Da, iza svake molbe za pionirsku službu stoji žarka želja da se ugodi Jehovi.

Roditelji pioniri

Tko su sve pioniri? Najvećim su dijelom to sestre i to uglavnom koje su udane i imaju djecu. Mnoge su pionirke bez duhovne podrške nevjerujućih supruga i rođaka.

“Kada sam započela s pionirskom službom, moja je najmlađa kćerka imala samo nekoliko mjeseci”, kaže Mutsuko iz Fujisawe koja je preko 20 godina u pionirskoj službi. “Moj je muž radio u banci i obično nije dolazio kući dok se mi nismo vratili s večernjih sastanaka. Iako je za to bilo potrebno mnogo napora, željela sam nastaviti s pionirskom službom.” Bila je nagrađena time što joj se sve troje djece, nakon što su maturirali, pridružilo u pionirskoj službi. Nakon mnogo godina prvo protivljenja a zatim ravnodušnosti, i njezin se muž počeo mijenjati. Kakvu je samo radost doživjela Mutsuko kada je u skupštini slušala svog sina kako iznosi prvu polovinu javnog predavanja, a nakon njega slijedio je njezin muž koji je iznio ostatak!

Očevi koji su pioniri također vrše koristan utjecaj. Hisataka je znao da je njegov otac napustio svoj posao profesora informatike kako bi mogao biti pionir. Kad je Hisataka imao ljetne praznike u osnovnoj školi, otac ga je pozvao da pođe s njim raznositi mlijeko rano ujutro, što mu je bio posao. “Negdje u vrijeme kad je nebo na istoku bilo prekriveno veličanstvenim nijansama narančaste boje”, prisjeća se Hisataka, “otac mi je iznio svoje intimne dojmove o tome koliko zadovoljstvo osjeća čovjek kad služi Jehovi cijelom dušom. To što sam vidio kako s radošću naporno radi zbog Jehove dirnulo me više nego što bi to ikakve riječi mogle učiniti.” Hisataka sada služi kao član betelske obitelji u Ebini.

Spašeni od karoshia

“Ako umirete od želje za poslom, zaposlite se u nekom japanskom poduzeću”, znaju neki reći u šali. To je zato što je tipični japanski obiteljski čovjek do krajnosti odan svom poslu te provodi duge sate na svom radnom mjestu. Međutim, mnogo je očeva koji su se nekada radeći dovodili do karoshia (smrt od prekomjernog rada) a sada su predani ne nekom svjetovnom poduzeću već Jehovi Bogu te su se pridružili svojoj obitelji u pionirskoj službi.

Shunji iz područja Kobea, koji je nekada radio za jedno veliko građevinsko poduzeće, kaže sljedeće: “Ono što mi je davalo poticaj bila je privrženost mom poslu i želja za uspjehom. Kada su se gradilišta na kojima sam radio nalazila daleko od kuće, tada sam u najboljem slučaju svojoj obitelji dolazio samo tijekom kratkih vikenda.” Što je promijenilo cijelu tu situaciju? On odgovara: “Bojao sam se smrti i bio sam zabrinut zbog onoga što bi se moglo dogoditi mojoj obitelji ako bih ja umro. Nisam mogao dokučiti zašto su moja žena i sin uvijek bili toliko radosni zato što su odlazili propovijedati.” Dok je Shunji pomagao mjesnoj skupštini oko nekih tehničkih detalja u vezi s građenjem njihove Dvorane Kraljevstva, jedan ga je starješina potaknuo na biblijski studij. On je pristao na studij i sada zajedno sa svojom obitelji dijeli radost koju donosi opća pionirska služba. Također uživa prednost što može služiti u Regionalnom odboru za gradnju.

Potrebna je prava vjera i duh samopožrtvovnosti da bi poglavari obitelji napustili nešto što se smatra osiguranim doživotnim zaposlenjem u poduzeću i onda obavljali honorarne poslove koji su u neku ruku neizvjesni kako bi mogli raspolagati vremenom koje im je potrebno za pionirsku službu. Mitsunobuov otac, koji živi u Chibai, promijenio je svoj posao. U velikom poduzeću u kojem je nekada radio i u kojem su njegovi nekadašnji kolege bili promaknuti na položaje u upravi išao je od ureda do ureda i sakupljao papir za recikliranje. S iskrenim cijenjenjem Mitsunobu kaže: “Koliko sam samo zahvalan svojim roditeljima koji su me osobno naučili cijeniti dragocjenost pionirske službe i tako mi pomogli da i ja tu službu učinim svojim životnim pozivom!” Osobe koje poduzmu takve promjene u životu uvjerene su da su financijske nagrade tek privremenog karaktera, a da duhovno bogatstvo ima daleko veću vrijednost (Mat. 6:19-21).

Pazite na sebe da biste živjeli dulje

Oni koji svesrdno žele dati sve od sebe u Jehovinoj službi svladavaju također i ozbiljne zdravstvene probleme. “U najboljem slučaju, doživjet ćete da vam sin odraste. Nikada se nemojte prenaprezati, već pazite na sebe u svakom pogledu da biste živjeli dulje.” To je rekao liječnik koji je kod Yaeko Ono dijagnosticirao zdravstvene probleme povezane sa srcem. Njenom je sinu tada bilo tri godine. “Kako da provedem ostatak svog života a da ni zbog čega ne požalim?” pitala se ona dok se vraćala kući iz bolnice. Prije nego što je stigla kući odlučila je postati pionir. Kada su za to saznali njeni rođaci, bili su zabrinuti, no to je nije navelo da se predomisli. Ona kaže: ‘Počela sam s pionirskom službom u rujnu 1978. Tada nisam znala da sam trudna. Majka mi se ozbiljno razboljela. Moje se stanje pogoršalo. Pa ipak, Isusove riječi davale su mi hrabrost: “Ako imate vjere koliko je zrno gorušičino, možete premještati gore” (Mat. 17:20, Duda-Fućak). Odlučila sam dati sve od sebe.’

Nakon 17 godina, Yaeko je rekla: “Osjećam da Jehovine okrepljujuće ruke počivaju na meni.” Ponekad je bila gotovo shrvana problemima, ali podsjetila bi se na Jehovine blagoslove i to joj je pomoglo da ustraje. Dojmljen njezinom revnošću, njen je muž počeo proučavati. A njena je radost bila okrunjena kada je, kao odgovor na njene usrdne molitve, on postao njezin partner u pionirskoj službi!

Takvog su kalibra pioniri iz Japana. Moglo bi se spomenuti još mnogo njih — osobe kao što je brat koji je bio paraliziran od vrata nadolje no drugima je bio stalan izvor ohrabrenja dok je izvršavao pionirsku službu uglavnom putem pisanja pisama, sestra koja je rođena na samom prijelazu stoljeća i koja je provela zadnjih 13 godina svog života, sve do 1994, kao pionir u području koje je prekriveno snijegom te starješina koji je slijep, a preselio se u drugi gradić kako bi tamo služio kao pionir i pomogao tamošnjoj maloj skupštini. Sve je njih, poput vjernih svjedoka drevnog vremena, unatoč fizičkim slabostima Bog ‘ojačao’ kako bi vršili njegovu volju (Jevr. 11:32-34).

New World Translation na japanskom

Korištenje same Biblije u službi propovijedanja diljem svijeta je znak prepoznavanja Jehovinih svjedoka. Objavitelji u Japanu silno su željeli imati točnu, lako razumljivu Bibliju na suvremenom japanskom jeziku. Mnogi su se mučili s klasičnim prijevodom. Unatoč prekrasnom načinu izražavanja i dosljednoj upotrebi Božjeg svetog imena, onima koji su se školovali poslije rata bilo je teško razumjeti zastarjelu sintaksu rečenica u toj Bibliji. Zato su u siječnju 1970. braća u podružnici bila presretna kada su iz centrale primila pismo kojim je odobreno prevođenje grčkog dijela New World Translationa na japanski.

Tri godine kasnije je, na Međunarodnom kongresu “Božanska pobjeda” u Osaki, mnoštvo od 31 263 prisutnih aplauzom otvoreno izrazilo svoju radost kada je Lyman Swingle, član Vodećeg tijela, objavio izlaženje japanskog izdanja New World Translation of the Christian Greek Scriptures (Novi svijet prijevod Kršćanskih grčkih pisama). U devet godina nakon što je izdano raspačano je 1 140 000 primjeraka tog izdanja, što je otprilike 75 puta više od broja objavitelja u vrijeme kad je tek objavljeno. Ta je Biblija tiskana u Sjedinjenim Državama, no nije trebalo dugo čekati da dođe dan kada će se posao tiskanja i uvezivanja obavljati u našim objektima u Japanu.

Mogu li se pronaći bolja mjesta za sastajanje?

Kako se broj skupština širom Japana i dalje množio, postajalo je sve očitije da su krajnje potrebna prikladna mjesta za sastajanje. Do 1970-ih je vrlo mali broj skupština posjedovao vlastito mjesto za sastanke. Ustvari, tijekom 1960-ih u cijelom desetljeću otvoreno je samo devet Dvorana Kraljevstva. Skupštine su se većinom sastajale u unajmljenim javnim dvoranama ili u privatnim domovima.

Prisjećajući se neugodnih strana takvih “portabl sastanaka”, sestra po imenu Ai Nakamura iz Hirosakia kaže: “Negdje oko 1963. unajmili smo dvoranu gradskog Kulturno-prosvjetnog centra i koristili smo je vikendom, a u dane kad je centar bio zatvoren, skupština od oko 15 objavitelja došla bi u moju kuću na sastanak. Svi smo morali pomagati oko prenošenja časopisa, literature, prenosivog podija i ostalog, i to svaki put kad smo imali neki sastanak.” U unajmljenim se dvoranama često osjećao jak miris duhana te su imale političke ili vjerske slogane i ukrase. Ništa od toga nije odgovaralo duhovnom sadržaju na sastancima Svjedoka.

Molly Heron i Lois Dyer sjećaju se dvorane koju su unajmili za sastanke u Kyotu. Bila je to soba prekrivena tatamijima, ili slamnatim prostiračima, na drugom katu nekog skladišta. S obje su se strane nalazile druge sobe. U sobi s jedne strane davali su se satovi šamizena, japanskog žičanog instrumenta; a u sobi s druge strane muškarci su igrali go, jednu japansku igru na ploči. “Usred te graje mi smo pokušavali održavati naš Studij Kule stražare. Takva smo mjesta morali koristiti u to vrijeme”, rekla je Lois Dyer. Budući da nismo imali stalna mjesta za sastajanje poput drugih vjerskih grupa, ljudi su bili skloni smatrati da smo mi tek neka beznačajna, prolazna sekta.

No, do sredine 1970-ih, kad su u velikom broju počele nicati nove skupštine, braća su već tragala za objektima koji bi se mogli koristiti kao Dvorane Kraljevstva. Do srpnja 1974. diljem zemlje je 646 skupština koristilo gotovo 200 Dvorana Kraljevstva. Od toga su samo tijekom 1974. službene godine otvorene 134 dvorane.

Iako su naša braća bila ograničena u financijskom pogledu, njihovoj dosjetljivosti nije bilo kraja. Naprimjer, na otoku Kyushu skupština Kitakyushu Wakamatsu izgradila je Dvoranu Kraljevstva veličine 130 kvadratnih metara na zemljištu koje je stavio na raspolaganje jedan domaći objavitelj. Od pet kuća koje su tada baš bile u fazi rušenja skupština je besplatno nabavila polovno građevno drvo i crepove. Isto tako, iz javne kupaonice koja je bila zatvorena besplatno su nabavili drva. Od sveg građevnog materijala kupili su samo ono što će se vidjeti kad dvorana bude završena. Iz obližnje kinodvorane koja je prestala raditi besplatno su nabavili stolice te su ih nanovo obojili i postavili u dvoranu. Nakon šest mjeseci napornog rada braća su imala lijepu Dvoranu Kraljevstva.

Zbog astronomskih cijena zemljišta, neki su Svjedoci koji su posjedovali imanje u gradskim područjima srušili svoju kuću i ponovno je izgradili tako da se Dvorana Kraljevstva nalazi u prizemlju, a njihov stan iznad nje.

Potrebna je izgradnja podružnice da bi se išlo ukorak s porastom

Kao što dijete uvijek iznova preraste svoju odjeću, tako je i objekte koje koristi podružnica u Japanu neprestano trebalo proširivati kako bi bilo moguće brinuti se za sve veći broj Svjedoka u zemlji. Godine 1971. izrađeni su nacrti za izgradnju troetažne tiskare i petoetažnog Betelskog doma u Numazuu, s kojeg se pruža jasan pogled na prekrasnu planinu Fuji.

Objekti tiskare prvobitno su korišteni prvenstveno za tiskanje japanskih izdanja Kule stražare i Probudite se! U tom pogledu je prekretnica nastala kada je posebno izdanje Probudite se! od 8. listopada 1972. tiskano na novoinstaliranom rotacionom tiskarskom stroju od 40 tona tipa Tokyo Kikai. Bio je to prvi časopis koji su proizvela naša braća u tiskari u Numazuu. No osoblje strojarnice još je mnogo toga trebalo naučiti. Ponekad su se pitali hoće li ikada biti u stanju na ispravan način rukovati tiskarskim strojem. “U to je vrijeme”, rekao je jedan brat koji je radio u tiskari, “sloj boje na nekim slovima bio toliko debeo da si ih gotovo mogao opipom čitati!” Druga su slova pak bila nejasna ili zamrljana. Međutim, kako su braća stjecala sve više iskustva, kvaliteta tiskanja konstantno se poboljšavala, a povećavao se i broj časopisa uručenih u službi propovijedanja.

Kada je 1973. brat Knorr održao govor na programu svečanog otvorenja tih objekata podružnice u Numazuu, gosti su se okupili u praznom prostoru na trećem katu nove tiskare. Govoreći o tome za što će taj kat biti korišten, rekao je: “Ovaj prazan prostor predstavlja vašu vjeru. Vjerujemo da će za godinu ili dvije ovaj prostor biti potreban. Božja organizacija ide naprijed i to vrlo velikom brzinom.”

Kao što je brat Knorr i predvidio, taj se prostor ubrzo počeo koristiti. Do 1974. bile su potrebne dvije dodatne zgrade — jedna za skladišni prostor, a druga za smještaj radnika. “Bio je to prvi građevinski projekt u Japanu u koji su Svjedoci krenuli potpuno sami”, kaže Toshio Honma. “Pomalo smo bili zabrinuti, pitajući se hoće li biti dovoljno iskusnih radnika ili neće. Bog nas je blagoslovio tako što nam je stavio na raspolaganje ljude poput Tadazo Fukayame, nadglednika gradnje koji je stekao preko 30 godina iskustva radeći s jednim velikim građevinskim poduzetnikom.”

Nakon što je godinama radio na svjetovnom poslu zbog kojeg je izbivao iz svog doma, Tadazo je upravo bio napustio svoj posao zato da bi više vremena provodio sa svojom obitelji. Zato se dvoumio kada su ga zamolili da razmotri mogućnost da dođe u Numazu kako bi nadgledavao proširenje Betela. Hoće li morati ponovno napustiti svoju obitelj? “Ne!” stigao je odgovor iz podružnice. Njegova žena i dva sina, u dobi od 18 i 20 godina, također su bili pozvani.

Iako su građevine koje su u to vrijeme izgradili bile relativno male u usporedbi s onim što je kasnije uslijedilo, taj je projekt braći omogućio da steknu iskustvo i pouzdanje u to da, uz Jehovinu pomoć, mogu krenuti čak i u veće projekte.

Japanska braća preuzimaju teže odgovornosti

U travnju 1975. Lloyd Barry, koji je od 1952. bio nadglednik podružnice, otišao je iz Japana kako bi služio kao član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. On je revno sudjelovao u djelu u vrijeme tokom kojeg je teokratska organizacija narasla od 8 objavitelja koliko ih je tamo bilo 1949. na preko 30 000 revnih objavitelja Kraljevstva. Nakon njegovog odlaska odgovornost nadgledanja podružnice povjerena je Toshio Honmi, bratu Japancu koji je tada služio kao nadglednik tiskare.

U vezi sa sposobnostima brata Honme jedan njegov suradnik u tiskari je rekao: “Toshio nije bio jedan od onih koji će sjediti i čekati da mu netko kaže svaku sitnicu koju treba napraviti. Njemu si mogao dati neki posao i reći: ‘Idemo u ovom pravcu’, a on bi onda prihvatio loptu i trčao prema golu. Djelotvorno je organizirao stvari i znao je kako motivirati ljude.”

Još jedna organizacijska promjena dogodila se u veljači 1976. Kao što je bio slučaj i u svim drugim podružnicama diljem svijeta, odgovornost nadgledanja podružnice u Japanu stavljena je na odbor sastavljen od više braće, a ne više samo na jednog nadglednika podružnice. Petorica koja su u početku imenovana bila su Toshio Honma, koordinator, Masataro Oda, Shigeo Ikehata, Kiichiro Tanaka i James Mantz. Japanska su braća spremno prihvatila takvu novu organizaciju, budući da su dobro upoznata s konceptom grupnog pristupa i usaglašavanja mišljenja kod donošenja odluka. Kasnije je jedan član odbora primijetio: “Kada djeluje Odbor podružnice, tada braća na čitavu grupu zrele braće gledaju kao na predstavnike organizacije. Rezultat toga je da se pažnja braće usmjerava na Božju organizaciju, a ne na nekog pojedinca.” Kada se mora donijeti neka teža odluka, ovakva organizacija stvari omogućuje da grupa duhovnih muškaraca različitog porijekla i sposobnosti razmotri to pitanje i traži vodstvo svetog duha i Božje Riječi.

U siječnju 1983. je Masataro Oda, koji je služio u Betelu od veljače 1960, postao koordinator. On je zamijenio brata Honmu, koji je dotada već imao dvogodišnjeg sina za kojeg se morao brinuti. Među ostalima koji su otada tokom različitih vremenskih perioda služili u Odboru podružnice su i Ryosuke Fujimoto, Percy Iszlaub, Isamu Sugiura, Yoshihiro Nagasaki, Makoto Nakajima, Kenji Mimura i Richard Bailey. Trenutno sedmorica braće služe u Odboru podružnice. Kako se djelo sve više širilo, svaki od te braće ponizno je svojim talentima doprinosio napretku interesa Božjeg Kraljevstva u ovom dijelu svijeta.

“Sada, kada pogledamo unatrag”, primjećuje brat Oda, “možemo vidjeti da je djelovanje odbora rezultat božanske mudrosti. Od kada je 1976. uvedeno djelovanje odbora, djelo je poraslo do te mjere da se niti jedan čovjek ne bi mogao sam s time nositi. Jehova je Vodećem tijelu dao mudrost da delegira odgovornost mnogoj braći i na taj način nije usporen nesmetani tok kojim djelo napreduje.”

Domaća braća organiziraju kongrese

Slično tome, tijekom 1970-ih se odgovornost povezana s organiziranjem kongresa počela prenositi na domaće Svjedoke. Jedan od prvih japanskih oblasnih nadglednika koji je služio u svojstvu nadglednika kongresa bio je Takashi Abe. On je surađujući s misionarima kao što je Percy Iszlaub stekao dragocjeno iskustvo. Percy je bio nadglednik kongresa na Međunarodnom kongresu “Mir na Zemlji” koji se 1969. održao na tokijskom biciklističkom stadionu Korakuen. Brat Abe je dvije godine kasnije služio kao nadglednik kongresa na nacionalnom kongresu održanom na tom istom stadionu. Uz iskustvo koje je stekao na kongresu 1969, sve je išlo glatko. No uslijedile su još teže odgovornosti.

Godine 1973. Društvo je imenovalo brata Abea da bude nadglednik kongresa na petodnevnom Međunarodnom kongresu “Božanska pobjeda” koji se trebao održati u Osaki. Očekivalo se da će prisustvovati oko 30 000 ljudi, a među njima i 400 stranih delegata. Kakva je bila njegova reakcija? On se prisjeća: “Kad sam dobio pismo u kojem se nalazilo imenovanje, jako sam se razbolio i nekoliko dana proveo u krevetu te nisam bio u stanju čak niti sjesti. Samo sam razmišljao o tome koliki je izazov organizirati sve kongresne odjele. Kako sam samo bio sretan kad sam, nekoliko mjeseci prije kongresa, od Društva dobio brošuricu Convention Organization (Kongresna organizacija)! Mnogi su problemi bili riješeni slijeđenjem postupaka koji su utemeljeni na Bibliji.”

Jedan od izazova koji su zahtijevali da im se odmah pokloni pažnja bio je pobrinuti se za dovoljan broj sjedišta za sve delegate. Kongres se trebao održati na Festivalskom trgu u Spomen-parku Expo (1970) u Osaki, ali tamo nije bilo sjedišta niti podijuma. Okolne skupštine bile su zamoljene da prikupe informacije o tome gdje bi se moglo unajmiti sklopive stolice za kongres. U jednom se gradu stupilo u kontakt sa svim ravnateljima škola. Isto tako, generalnog direktora poduzeća koje je najveći proizvođač električnih aparata u Japanu upitali su da li je njegovo poduzeće voljno iznajmiti stolice za kongres. Jedan predstavnik tog poduzeća sastao se s nadglednikom kongresa u vezi s tom molbom. Iako poduzeće nije imalo dodatnih sklopivih stolica koje bi moglo iznajmiti, dobrovoljno je poklonilo novac za unajmljivanje 5 000 stolica. No, još uvijek nije bilo dovoljno sjedišta. Kako to riješiti? Tako da se naprave klupe od građe za skele unajmljene od neke građevinske firme. Klupe su napravljene nekoliko dana prije kongresa i publika od 31 263 osobe slušala je javno predavanje. Bio je to posljednji put da je bilo moguće organizirati da se svi Jehovini svjedoci iz Japana i s Okinawe okupe na jednom kongresu, budući da se njihov broj sve više povećavao.

Tom su kongresu prisustvovala petorica članova Vodećeg tijela kao i nadglednik tiskare iz svjetske centrale u Brooklynu te su ohrabrili publiku. Drugi su delegati bili iz Australije, Gvatemale, Havaja, Kanade, Nigerije, Novog Zelanda, Njemačke, Papue Nove Gvineje, Sjedinjenih Država i Velike Britanije, čineći taj kongres uistinu međunarodnim.

Nakon tog kongresa u Osaki mjesna su braća u većem broju počela nositi odgovornosti oko organiziranja kongresa. To je olakšalo braći da naprave ravnotežu između pretkongresnog posla i svojih ostalih odgovornosti. Osim toga, putujući nadglednici sada su se mogli koncentrirati na svoje zaduženje umjesto da mjesecima prije svakog kongresa obavljaju posao povezan s kongresom.

Međunarodni kongresi “Pobjedonosna vjera” 1978

Četvrti međunarodni kongres koji se održao u Japanu bio je petodnevni kongres “Pobjedonosna vjera” 1978. Ovaj put korištena su četiri kongresna mjesta kako bi se moglo smjestiti sve prisutne. Na glavnom kongresu održanom u Osaki bio je najveći broj prisutnih od 31 785, među kojima je bilo i preko 200 delegata iz Sjedinjenih Država, Kanade, Njemačke, Švicarske, kao i iz drugih evropskih, azijskih i južnoameričkih zemalja. Bila su prisutna i tri člana Vodećeg tijela kako bi sudjelovala u kongresnom programu.

Kako su prolazile godine, tako se razvijao izvrstan duh suradnje. Braća su stekla potpuno pouzdanje u to da će uz Jehovinu pomoć biti u stanju izvršiti čak i velika teokratska zaduženja.

Od kuglane do Kongresne dvorane

Postalo je očito da braći osim Dvorana Kraljevstva trebaju uvijek stajati na raspolaganju i veći objekti za održavanje sastanaka pokrajine. Do početka 1970-ih mnoge se javne objekte nije željelo iznajmljivati vjerskim grupama, a ugovori sa sportskim dvoranama znali su biti u posljednji tren otkazani zato što su mjesne sportske priredbe imale prednost. Hirofumi Morohashi mnogo je godina služio kao nadglednik sastanaka pokrajine na području Tokya i sjeća se jednog naročitog događaja koji je potaknuo braću da počnu tražiti vlastitu Kongresnu dvoranu. On kaže: “Godine 1974. dali smo predujam u iznosu od 200 000 jena [700 američkih dolara] kako bismo za naš pokrajinski sastanak koristili dvoranu u jednom zabavnom parku u gradu Oyami. Nakon nekog vremena zabavni je park pao pod stečaj. Bilo nam je vrlo teško isposlovati povrat predujma kao i pronaći drugu lokaciju za sastanak pokrajine.” Zatim im je Percy Iszlaub pokazao slike jedne stare tkalačke tvornice koja je pretvorena u prekrasnu Kongresnu dvoranu u Australiji. Braća u Tokyu smatrala su da je došlo vrijeme da i oni pokušaju napraviti nešto slično.

Pronašli su kuglanu koja više nije bila u upotrebi. Nalazila se u Higashi-Matsuyami, u predgrađu Tokya. Vlasnik tog objekta, budući da nije ništa znao o Jehovinim svjedocima, pisao je jednoj obitelji kod koje je boravio dok je bio u Sjedinjenim Državama da bi se raspitao o Jehovinim svjedocima. Primio je vrlo povoljan odgovor u kojem je stajalo da su Jehovini svjedoci najpoštenija vjerska grupa u Sjedinjenim Državama. Otada nadalje stvari su išle vrlo glatko te je sklopljen ugovor.

Tako je u prosincu 1976. završena prva Kongresna dvorana u Japanu. U međuvremenu je jedan drugi značajan građevinski projekt bio u toku.

Jehova upravlja preseljenjem

U vrijeme kad je 1977. otvoren prošireni kompleks u Numazuu bilo je više od 40 000 objavitelja. Podružnica je dobila uputstvo da traži zemljište koje je 300 posto veće od posjeda u Numazuu. Pronađena je jedna stara tvornica tekstila u Ebini, negdje na pola puta između Numazua i Tokya, sa zemljištem veličine oko sedam hektara. Radilo se o površini 1 600 posto većoj od posjeda u Numazuu. No hoće li Vodeće tijelo odobriti takvo preseljenje u zemlji u kojoj su cijene zemljišta nevjerojatno visoke? Taj bi posjed koštao više od dvostrukog iznosa koji su Sjedinjene Države platile Rusiji da bi dobile Aljasku još 1867. Neko vrijeme nije bilo nikakvog odgovora iz centrale. “Zatim je iz New Yorka nenadano došao brat Barry s Maxom Larsonom, nadglednikom tiskare Društva u Brooklynu, kako bi pogledali zemljište, i dobili smo odobrenje”, kaže Toshio Honma. “Gledajući unatrag na porast koji smo imali u proteklih 20 godina, sada smo zahvalni Jehovi što je upravljao stvarima tako da smo kupili taj ogroman posjed.”

U siječnju 1979. započela je izgradnja dvoetažne tiskare, zgrade s uredskim prostorom, tri stambene zgrade sa 161 betelskom sobom, Dvorane Kraljevstva i dva manja objekta s radionicama. U to vrijeme bio je to jedan od najvećih građevinskih projekata koji su ikada Jehovini svjedoci poduzeli igdje u svijetu.

Mnogi su obiteljski ljudi koji imaju iskustva u građevinarstvu napustili svoj prijašnji posao i preselili se sa svojim obiteljima u Ebinu ili u okolne gradove kako bi sudjelovali u gradnji. Jedan od njih bio je i Yoshiaki Nishio. U vrijeme kad je prvi put primio poziv da sudjeluje u projektu kao vodoinstalater, upravo se bio preselio u jedan gradić na otoku Shikoku kako bi služio tamo gdje je veća potreba. Budući da je imao troje male djece te je bio nezaposlen i u financijskoj oskudici, isprva je odbio poziv. No kad je primio ekspresno poslani treći poziv, osjećao je da mu Jehova govori da ide. Razmotrio je situaciju sa svojom ženom i ona se ponudila da će izdržavati obitelj dok je on odsutan. “Tek kad sam stigao u Betel, shvatio sam da smo pozvani svi petero! To je bilo nevjerojatno!” prisjeća se Yoshiaki. Njegovo troje djece je odraslo i postali su pioniri, a jedno od njih sada služi kao član betelske obitelji u Ebini.

“Uvijek iznova mogli smo vidjeti kako nam Jehova otvara vrata kad se radilo o toj izgradnji”, prisjeća se James Mantz, predsjedavajući Odbora za gradnju. “Pred nama su stajale naizgled nesavladive prepreke. Vlada u prefekturi Kanagawa imala je neke od najstrožih zakona za sprečavanje zagađenja u čitavoj zemlji. Rečeno nam je da u kanal koji prolazi posjedom ne smijemo ispustiti niti jednu kap otpadnih voda. No Jehova je pronašao rješenje. Tvornica koja se nekada nalazila na tom posjedu je za rashlađivanje svojih strojeva koristila vodu iz tri bunara. Ta je voda otjecala u kanal i koristila se za navodnjavanje usjeva koji se nalaze u susjedstvu. Kad su susjedi čuli da se više neće moći na taj način opskrbljivati vodom, otišli su u gradski ured i žalili se, rekavši: ‘Nama je nužno potrebna voda koja dolazi s tog imanja za navodnjavanje naših usjeva.’ Zato su gradski funkcionari promijenili svoju odluku i odredili minimalnu količinu vode koju moramo svaki dan ispuštati u kanal kako bismo opskrbljivali poljoprivrednike. Osim pročišćene otpadne vode koja otječe u kanal, morali smo iz svojih bunara pumpati vodu za potrebe poljoprivrednikâ.”

Dovršene su zgrade 15. svibnja 1982. posvećene Jehovi, a bio je prisutan Frederick Franz, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower. Lloyd Barry i njegova žena Melba također su bili prisutni i sudjelovali su u programu svečanog otvorenja. Dok je brat Barry intervjuirao 14-ero svojih kolega diplomaca Gileada iz 11. razreda koji su bili poslani u Japan, publika je mogla osjetiti duboku ljubav koju osjeća prema braći u Japanu.

Napredak u kvantiteti i kvaliteti

Broj objavitelja nastavio je rasti, a s njim i potražnja za literaturom. Još i prije otvorenja kompleksa u Ebini podružnica je u listopadu 1979. došla u posjed svog prvog četverobojnog ofsetnog rotacionog stroja. Taj je tiskarski stroj bio 75 tona težak, 20 metara dugačak i mogao je proizvesti 300 časopisa u minuti i to u četiri boje. Je li to bilo dovoljno za naše potrebe?

“Godine 1981”, prisjeća se brat Mantz, “došao nam je u zonski posjet brat Jaracz. Zapazio je da radimo u dvije smjene na tiskarskom stroju i preporučio da tražimo odobrenje za kupnju još jednog stroja. Mi smo oklijevali sa zahtjevom za drugi tiskarski stroj zato što smo smatrali da je ekonomičnije ako se snalazimo samo s jednim. Međutim, za mjesec dana dobili smo uputstva iz Brooklyna da naručimo drugi ofsetni rotacioni stroj. U to vrijeme nismo znali što nas sve očekuje. No kad je u svibnju, godinu dana kasnije, stroj bio isporučen, odmah smo morali započeti s proizvodnjom kompletnog New World Translationa na japanskom koji je trebao biti izdan na oblasnim kongresima za samo dva mjeseca. Na tom je kongresu trebala biti objavljena i knjiga I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Tako smo ponovno mogli vidjeti kako Jehovina ruka upravlja stvarima. Ni u kom slučaju ne bismo mogli proizvesti časopise, Bibliju i knjigu na samo jednom tiskarskom stroju.”

Treći tiskarski stroj, vrlo snažan stroj Mitsubishi, instaliran je 1984. Imao je dvije papirne trake i četiri uređaja za boju kao i jedan dodatni uređaj za crnu boju; mogao je proizvoditi 1 000 časopisa u minuti. To je u to vrijeme bio najbrži tiskarski stroj u zemlji i postao je predmetom razgovora svjetovnih tiskara. Ichiki Matsunaga, koji je primio specijalnu obuku za rukovanje strojem, bio je uzbuđen kada je vidio kako radi maksimalnom brzinom. “No”, rekao je, “još je uzbudljivije razmišljati o izvanrednoj brzini kojom će se tiskana poruka širiti.”

Kako izaći na kraj sa 60 000 časopisa svakih sat vremena? Braća su u strojarskoj radionici na koncu konstruirala i načinila električni transportni sistem koji prenosi časopise od tiskarskog stroja kroz uređaj za hidrauličko prešanje i trorezač do prostora za pakiranje. Nadglednik postrojenja objašnjava: “Tiskarski se stroj svakih 20 minuta poslužuje papirnom rolom od pola tone, a na drugom kraju linije časopisi se slažu direktno u kartonske kutije s etiketom, spremni za otpremu.” Za pet minuta papir iz role prođe kroz tiskarski stroj, trorezač i dođe do kartonske kutije. Ovakvom linijom smanjen je broj potrebnih radnika te je u velikoj mjeri ušteđen skladišni prostor.

Vrlo kvalitetno tiskanje koje omogućuje ovakva oprema kao i poboljšanja u pogledu kvalitete ilustracija i papira uvelike su poboljšali izgled časopisâ. Objavitelji su ih s oduševljenjem nudili u službi propovijedanja.

‘Stručnjaci na raspolaganju’

Kako bi se išlo ukorak s prijelazom na ofsetni tisak, Društvo je počelo uvoditi kompjuteriziranu pripremu za tiskanje. Je li bilo japanskih Svjedoka koji su raspolagali dostatnim tehničkim znanjem i koji su se mogli staviti na raspolaganje da bi se poduzela ova promjena? Da, bilo je! Yasuo Ishii, jedan od pionira u tehnici na području informatike u Japanu, postao je predani sluga Jehove. O svojoj je vjeri govorio i svojim kolegama. Kao rezultat toga, šestero ljudi koji su bili inženjeri kompjuterske tehnologije i stručnjaci za programiranje postali su kršteni Svjedoci. Čitava ta grupa prihvatila je poziv da sudjeluje u projektu Društva, neki kao članovi betelske obitelji, a drugi kao vanjski suradnici. Prisjećajući se tih događaja, Toshio Honma, tadašnji koordinator Odbora podružnice, rekao je: “Jehova je imao obilje stručnjaka na raspolaganju baš u trenutku kad su bili potrebni.”

Što se tiče kompjutera koji su trebali koristiti, ured u Brooklynu preporučio je da se uzme u zakup IBM-ov model 4341 centralnog kompjutera koji je tek trebao biti izbačen na tržište. Ždrijebom je bilo odlučeno da japanska podružnica Društva bude druga po redu koja će dobiti jedan od tih najnovijih centralnih kompjutera. Međutim, zastupnik IBM-a u Japanu smatrao je da bi bilo bolje dati ga jednom od njihovih stalnih kupaca koji raspolaže sredstvima potrebnim za programiranje. Petorica braće i jedna sestra koji su radili na našem projektu brzo su napravili specifikaciju sistema u skladu s jedinstvenim potrebama Društva. Kada je vidjelo tako precizne specifikacije, poduzeće je bilo spremno našu narudžbu uključiti u svoju prvu pošiljku ovog novog modela.

Pod vještim vodstvom tih stručnjaka više od 40-ero spremne mlade braće i sestara primilo je školovanje za programere. Cilj je bio konstruirati potpuno automatizirani sistem izrade filma i prijeloma teksta za japanske publikacije koje izdaje Društvo. Sistem je dobio naziv SCRIPT (Sistem reproduciranja slova pomoću fotosloga). Za manje od dvije godine sistem je bio spreman za testiranje. Prva publikacija proizvedena na taj način bila je knjiga “Dođi Kraljevstvo tvoje” sa 192 stranice.

Do 1987. se kapacitet osobnih računala svjetovnih proizvođača povećao do te mjere da su mogli zadovoljiti specifične potrebe japanskog pisma. Stoga, kada je fotosložni stroj povezan sa sistemom SCRIPT prestao funkcionirati, prešlo se na jeftiniji sistem slaganja sloga koji je konstruiralo Društvo. Specijalne karakteristike koje su razradila naša braća za sistem SCRIPT, a obuhvaćaju i japansku “abecedu” koja sadrži nekih 8 000 kompliciranih japanskih slova, tada su uklopljene u sistem MEPS. Nekoliko programera koji su radili na japanskom sistemu sada radi u drugim podružnicama kako bi doprinijeli globalnoj izdavačkoj djelatnosti Društva.

Otvara se novi odjel

Gotovo 30 godina je tiskara Društva u Brooklynu opskrbljivala Japan knjigama koje su bile potrebne za službu propovijedanja. No, kada je 1978. započeo posao na izgradnji nove tiskare u Ebini, donesena je odluka da japanska podružnica počne sama proizvoditi knjige.

Kada je saznao za naše planove, posjetio nas je direktor jedne velike tvornice ljepila. Saznavši da namjeravamo sami praviti ljepilo, ponudio je da nam nabavi sirovine i opremu koja će nam biti potrebna. Ili, ako želimo, on bi nam bio spreman po tvorničkoj cijeni praviti ljepilo. Zašto? Nekoliko godina ranije on je prisustvovao jednoj izložbi strojeva za uvezivanje i tiskanje u Chicagu (SAD). Tamo su on i njegova grupa upoznali braću iz bruklinskog Betela koja su ih pozvala da razgledaju tiskaru Društva Watchtower u New Yorku. Čitavo postrojenje, a naročito ljubaznost i marljiv rad braće, ostavilo je dubok dojam na cijelu grupu. Sada nam je želio na bilo koji njemu mogući način pomoći. Ispostavilo se da je jeftinije od njega nabavljati ljepilo nego da ga sami pravimo. Preko njega smo ujedno imali mogućnost doći u kontakt s drugim nabavljačima materijala i time smo u velikoj mjeri uštedjeli novac.

Mnogi su proizvođači strojeva na sličan način surađivali. Kada su u Ebinu došli predstavnici jedne firme koja proizvodi trorezače i strojeve za sabiranje kako bi sastavili ugovor, bili su duboko dojmljeni svime što su vidjeli na gradilištu, a naročito marljivim radom dobrovoljaca. Zbog toga su ponudili da snize cijenu svojih strojeva za 1 000 000 jena (10 000 američkih dolara).

Tko će obučavati braću?

Nitko u tiskari nije imao prakse niti iskustva što se tiče uvezivanja knjiga. Robert Pobuda bio je pozvan u Brooklyn kako bi primio obuku u trajanju od oko šest tjedana i dobio uputstva o tome kako obučavati braću u Japanu. Odgovarajuće gradivo je prevedeno i održana je škola uvezivanja. Kao nadopuna tome došli su pomoći i profesionalci iz komercijalnih poduzeća te su učili braću kako koristiti materijal za uvezivanje knjiga. Također smo organizirali razgledavanje nekih komercijalnih knjigovežnica kako bi braća promatrala ono što se tamo radi.

Jednom su prilikom, nakon što su razgledala jednu takvu knjigovežnicu, braća bila pozvana u direktorov ured. “Znate li zašto sam vam dozvolio da dođete?” upitao je on. “U normalnim okolnostima nikada ne dozvoljavamo ljudima iz drugih knjigovežnica da vide našu radionicu, no tjedan dana prije nego što ste vi zatražili dozvolu za obilazak jedna je Svjedokinja došla na moja vrata i ponudila časopise Kulu stražaru i Probudite se! Bio sam impresioniran njezinim lijepim ponašanjem i onim što sam pročitao u časopisima.” Uzeo je još literature, među ostalim i pretplate na Kulu stražaru i Probudite se!, te je ponudio da pomogne tako da izvjestan broj braće tokom mjesec dana primi obuku u njegovoj radionici.

Tijekom godina koje su uslijedile radnici u knjigovežnici nastavili su usavršavati svoje vještine i produbljivati svoje znanje. Čak su komercijalna poduzeća koja se bave uvezivanjem knjiga slala svoje radnike kako bi razgledali našu tiskaru. Uvijek su impresionirani kada zapaze čistoću i pažnju koja se poklanja svakom detalju. James Mantz, nekadašnji nadglednik tiskare, prisjeća se: “Jedna je knjigovežnica dobila dozvolu da napravi videosnimku dok njezini predstavnici uobičajenom turom obilaze tiskaru. Planirali su tu videosnimku koristiti kako bi obučavali svoje osoblje. Oni su imali istu takvu opremu i radili sličan posao, no željeli su betelske radnike upotrijebiti kao primjer zbog njihovog stava, koji se odražavao na njihovim sretnim licima dok su radili, te zato što su vrlo djelotvorno obavljali posao.” Brat Mantz se isto tako sjeća koliko je zapanjen bio direktor jednog poduzeća koji je razgledavao knjigovežnicu Društva. Taj je direktor rekao: “Mladi ljudi u Japanu pate od onog što oni nazivaju sindromom tri ‘K’ — kiken, kitanai i kitsui.” To znači opasno, prljavo i zahtjevno. Ako posao uključuje bilo koju od te tri stvari, većina mladih nije zainteresirana. No to nije slučaj u tiskari u Ebini.

Naročiti interes vlada za našu knjigovežnicu gdje se uvezuju luksuzna izdanja. Ta knjigovežnica u našem kompleksu u Ebini jedan je od primarnih izvora informacija što se tiče uvezivanja luksuznih izdanja u Japanu. U toj se knjigovežnici serijski proizvode Biblije s kožnim koricama.

Proizvodnja kompletnog New World Translationa

Prijelazom na ofsetno tiskanje, osnivanjem knjigovežnice te konstruiranjem sistema SCRIPT položen je temelj za proizvodnju kompletnog New World Translationa.

Odobrenje da se nastavi s prevođenjem Hebrejskih pisama New World Translationa stiglo je 1975. To je trebao biti timski pothvat. Određeno je da tri prevodioca sudjeluju u tom projektu. Što se moglo poduzeti kako bi različiti ljudi koji na tome rade zadržali visok nivo stilske dosljednosti? Napravljene su opsežne i detaljne liste prijevoda, s informacijama o vlastitim imenima, životinjama, biljkama, mineralima, bojama, bolestima i pojedinostima kao što je alat, odjeća, hrana i žrtveni prinosi, i te su liste podijeljene prevodiocima. Stotine skupina sinonimnih riječi i važnih fraza također se moralo pažljivo proučavati i dodavati tim listama. Kasnije su japanski prevodioci Biblije, među ostalima, bili pozvani da svoje iskustvo podijele s onima koji su u centrali konstruirali kompjuterski sistem za prevođenje Biblije. Njihovi su prijedlozi među onima koje danas koriste prevodioci Biblije diljem svijeta.

Kompletni New World Translation na japanskom bio je i tiskan i uvezan u našim objektima u Ebini. Da bi mogli proizvesti 136 000 primjeraka Biblije, koliko je trebalo da bi se mogla izdati na 17 oblasnih kongresa “Istina o Kraljevstvu” održanih 1982, grafički odjel, tiskara i knjigovežnica radili su 24 sata dnevno. Neka su braća radila u smjenama koje su trajale od 12 do 16 sati. Ono što im je pružalo poticaj bilo je to što su zadržali na umu da provode djelo jednako kakvo je vršio i Ezdra, ‘vješti prepisivač Božjeg zakona’ (NW), u drevna vremena. No, dok je Ezdra to radio ručno, oni su koristili četverobojni ofsetni rotacioni stroj velike brzine kako bi to napravili na japanskom jeziku. Kao podsjetnik da oponašaju tog vještog prepisivača s jedne strane tiskarskog stroja stavili su natpis s riječima iz Ezdre 7:6.

Te su godine sva braća koja su radila u knjigovežnici prisustvovala zadnjem kongresu održanom u Fukushimi. Posljednju Bibliju koja je bila potrebna za izdavanje završili su samo osam minuta prije kraja zadnjeg radnog dana prije kongresa. Shigeru Yoshioka, koji je tada radio u knjigovežnici, priča: “Bili smo iscrpljeni, no kada smo vidjeli suze radosnice na licima braće kada su primila dugo očekivani kompletni New World Translation, svi smo osjećali da je to itekako bilo vrijedno truda.”

Raspolažući japanskim prijevodom Biblije u elektronskom obliku, nije bilo teško proizvesti niz izdanja različitih formata. Tijekom godina otkako je 1982. završen New World Translation na japanskom, proizvedeno je gotovo 3 000 000 primjeraka različitih izdanja.

Daljnja proširenja da bi se išlo ukorak s porastom

Baš poput adolescenta koji brzo raste, teokratska je organizacija u Japanu ubrzo prerasla svoje objekte podružnice. U veljači 1984. najavljeno je daljnje proširenje, a ovog puta radilo se o šestoetažnom proširenju tiskare i osmoetažnoj stambenoj zgradi, s tim da oba objekta imaju podrum. Nova je tiskara trebala imati 22 500 kvadratnih metara, što je dvostruko veća kvadratura od one u prvobitnoj tiskari u Ebini. Nova je stambena zgrada trebala imati 128 soba za smještaj betelskih dobrovoljaca.

Građevinski radovi na proširenju započeli su u rujnu 1984, a dovršeni su u veljači 1988. Za to je vrijeme broj objavitelja u Japanu prešao granicu od 100 000 i nastavio je rasti. Taj je projekt omogućio podružnici ne samo da zadovolji sve veće potrebe japanskog područja već i da pomogne udovoljiti potrebama drugih zemalja u pogledu tiskanja. Novi su objekti 13. svibnja 1989. bili posvećeni Jehovi, Onome koji je prouzročio porast zbog kojeg su ti objekti i bili neophodni.

Briga za obitelj važnija od drugih interesa

Jehovini svjedoci se ponekad putem državnih medija znaju naći u središtu zanimanja javnosti. Kampanja koju su 1986. pokrenuli mediji probudila je svijest javnosti, pokazujući u kolikoj se mjeri Jehovini svjedoci brinu za svoju djecu. U naslovu jednog članka u Mainichi Daily Newsu stajalo je: “Vodeći rukovodilac JNR-a daje otkaz da bi mogao biti sa svojom obitelji.” Kada u Japanu jedan otac koji ima djecu tinejdžerskih godina na poslu dobije premještaj, tada se nađe pred teškim izborom, čak i onda kad to znači da je unaprijeđen. Premještaj se može dobiti neovisno o obiteljskoj situaciji osobe. Ako njihova djeca pohađaju srednju školu, roditelji često prezaju od pomisli da kao cijela obitelj otiđu iz grada u kojem žive. Otac obično prihvati premještaj i ostavi za sobom svoju obitelj. To se na japanskom naziva tanshinfunin. Novinski je članak izvijestio da je Jehovin svjedok po imenu Takeshi Tamura bio imenovan za generalnog direktora Podružnice Kyushu Japanskih državnih željeznica (JNR-a). Međutim, on je odlučio radije dati otkaz nego preuzeti ovaj utjecajan položaj i ostaviti svoju obitelj. “Mjesto generalnog direktora može preuzeti bilo tko. Ali otac mojoj djeci mogu biti samo ja”, rekao je brat Tamura prema citatu iz jednih novina.

Ljudi su bili zbunjeni. Mediji su ranije prikazivali Jehovine svjedoke kao vrlo okrutne ljude, ljude koji su spremni dozvoliti da njihova djeca umru. No sada se tu našao čovjek koji je, zato što je želio biti sa svojom obitelji, bio dovoljno hrabar da podnese ostavku na položaj za koji bi većina muškaraca iz JNR-a dala sve na svijetu da ga može dobiti. Novinari s televizije išli su od kuće do kuće. Intervjuirali su tanshinfunin biznismene koji su upravo stigli vlakom kako bi vikend proveli sa svojom obitelji. Novinari su pitali ljude što misle o odluci brata Tamure. Uobičajen odgovor bio je: ‘Divim se njegovoj odluci. Kamo sreće da i ja imam hrabrosti učiniti to isto.’

Prisjećajući se što se dogodilo, brat Tamura kaže: “Ne znam kako su novine Mainichi došle do te informacije. Obično JNR, kad procuri neka takva informacija, namjerno promijeni čitavu kadrovsku shemu samo da bi dokazao da nije istina ono što je rečeno. Međutim, ovaj put dogodilo se točno tako kako je bilo objavljeno preko medija. Mora da je Jehova stajao iza svega toga. Japanci su putem medija dobili poruku da su Jehovini svjedoci ljudi koji se brinu za svoju obitelj.” Danas brat Tamura i njegova obitelj služe kao punovremeni evangelizatori. On je predsjedavajući nadglednik u svojoj skupštini, a njegov je sin privremeni betelski dobrovoljac.

Napredak na Okinawi

Nakon što je Okinawa pripojena japanskoj podružnici djelo je i nadalje dobro napredovalo na tom području gdje drevne tradicije još uvijek snažno utječu na život ljudi. Poodmakla dob nije spriječila 70-godišnju Kiku Sunagawa da stupi u pionirsku službu. Mnogo je godina bila ropski vezana za yutu, ili tamošnjeg duhovnog medija. No kada je iz Pisama saznala da pravi Bog ima ime i da može čitati srca ljudi, to ju je duboko dirnulo. Odmah je uništila sve što je posjedovala a što je bilo povezano s yutom. Zatim je odlučila naučiti čitati kako bi mogla u još potpunijoj mjeri stjecati spoznaju o Božjoj volji. Voditelj njenog studija strpljivo joj je pružio potrebnu pomoć. Krstila se 1981, a sljedeće je godine postala pionir.

Iako je nekad bila nepismena, sada je mogla ostarjelog muža jedne žene koja je proučavala Bibliju naučiti čitati i pisati kako bi on i njegova žena mogli zajedno napredovati do krštenja. Taj je zahvalni bračni par skupštini Akamichi poklonio jedan odgovarajući komad zemlje na kojem je mogla izgraditi lijepu novu Dvoranu Kraljevstva. Trud koji je Kiku ulagala bio je nadalje blagoslovljen i time što su se njezine dvije mlađe sestre također oslobodile utjecaja yute kako bi služile pravom Bogu, Jehovi.

Godine 1989. jedan je stariji bračni par prihvatio zadatak da svjedoči na malom otoku Aguni Jima koji je oko 60 kilometara udaljen od Okinawe. Prodali su svoje vjenčane prstene kako bi skucali novac koji im je trebao za put do tog udaljenog otoka. Proveli su tamo dvadeset dana da bi posjetili 600 kuća, koliko ih ima na tom otoku. Jednog dana, dok je ljetno sunce pržilo a oni su hodali uz kamenu ogradu, dvije djevojčice ponudile su im gutljaj vode iz svoje čuture. Dirnut ljubaznošću djevojčica, bračni je par odlučio posjetiti njihove roditelje. Kad su se predstavili kao Jehovini svjedoci, roditelji su ih srdačno zagrlili. Ovi ljudi nisu vidjeli nijednog od Jehovinih svjedoka otkako su se osam mjeseci ranije preselili s Okinawe. Organiziran je biblijski studij putem dopisivanja, a kasnije je studij predan jednoj skupštini u Nahi (Okinawa). Roditelji su zajedno sa svojom najstarijom kćerkom kršteni 1993. Oni mnogim ljudima pomažu da upoznaju istinu na tom izoliranom otoku.

Kada je 1980. Okinawa vraćena u nadležnost japanske podružnice, broj objavitelja na Okinawi i susjednim otocima iznosio je 958 u 22 skupštine. Sada u prefekturi Okinawa ima više od 2 600 objavitelja Kraljevstva koji aktivno služe.

Regionalni odbori za gradnju pružaju pomoć

Nekoliko su desetljeća skupštine gradile Dvorane Kraljevstva koristeći iskustvo i sredstva kakva su im god bila dostupna odgovarajuće mjesnim okolnostima, no dolazilo je do građevinskih, pravnih i drugih problema. Skupštine većinom nisu mnogo obraćale pažnju na usklađivanje boja. Nekvalificirani dobrovoljci sačinjavali su glavni dio radne snage te je trebalo mnogo vremena da bi se projekti dovršili. Neki su građevinski projekti trajali mjesecima, pa čak i godinama, i to je ugrožavalo duhovnost skupštine, a naročito osoba koje su bile uključene u gradnju. To je bilo pogodno vrijeme da se razmotri mogućnost primjenjivanja principa brze gradnje kakvi su se koristili u Sjedinjenim Državama.

Prvi Regionalni odbor za gradnju osnovan je u rujnu 1990. u području Tokya. Uslijedilo je osnivanje sedam daljnjih odbora da bi se moglo pokriti i druge dijelove zemlje. U ožujku 1991. u Nakaminatu, u prefekturi Ibaraki, podignuta je prva Dvorana Kraljevstva u Japanu na kojoj su primijenjene metode brze gradnje. Iako je silovita oluja koja je izbila drugog dana gradnje uzrokovala privremeni zastoj, dvorana sa 120 sjedišta dovršena je za samo četiri dana.

Otada se prvotni broj od osam Regionalnih odbora za gradnju diljem Japana povećao na 11, a oni pomažu da se svake godine izgradi od 80 do 100 Dvorana Kraljevstva. Među njima su i objekti koji sadrže dvije Dvorane Kraljevstva kao i dvorane koje zbog visokih cijena zemljišta u prizemlju imaju parkiralište. Na Okinawi je Regionalni odbor za gradnju morao preinačiti građevinske nacrte kako bi se moglo izaći na kraj s naletima tajfuna koji su česta pojava na tim otocima.

Dan prije nego što je trebao započeti projekt brze gradnje za skupštinu Kochinda na Okinawi preminuo je brat koji je poklonio zemljište. Njegov se sprovod trebao održati sljedeće nedjelje u 16.00 — u Dvorani Kraljevstva koja još nije bila izgrađena. Brat je bio dobro poznat u okolini, pa je njegov sprovod bio najavljen preko medija. Videći na gradilištu tek betonske temelje, ljudi su pitali: “Hoćete li stvarno moći podignuti objekt na vrijeme kako bi bio gotov za sprovod?” Da, dvorana je bila na vrijeme dovršena i mnogi su se ljudi, među njima i pojedinci iz pravnih i političkih krugova, tamo okupili kako bi slušali komemorativni govor.

Trenutno diljem Japana i Okinawe ima 1 796 Dvorana Kraljevstva, a od toga je 511 izgrađeno ili obnovljeno metodom brze gradnje. Te dvorane pružaju uvjerljivo svjedočanstvo o prisutnosti Jehovinih svjedoka te na prikladan način donose hvalu Bogu kojeg oni obožavaju.

Kongresne dvorane širom zemlje

Jednako se može reći i za Kongresne dvorane gdje se održavaju programi sastanka pokrajine i dana posebnog sastanka. Od 1980-ih Kongresne dvorane građene su jedna za drugom — u Kansaiu, Ebini, Chibi, Tokaiu, Hyogou, Gummi, Hokkaidu i Tochigi. Deveta Kongresna dvorana, izgrađena na Kyushuu, dovršena je 1997.

Primjerno vladanje marljive braće često je potaknulo susjede da promijene svoj stav, iako u početku nisu bili povoljno raspoloženi. Kada se u blizini Nagoye gradila Kongresna dvorana Tokai, jedan se susjed snažno protivio tom projektu te je pokušao organizirati kampanju kako bi ga spriječio. Svakog je dana dolazio na gradilište kako bi promatrao što se događa. Jednog je dana došao s pilom u ruci. Kada ga je brat koji je nadgledavao projekt upitao što namjerava učiniti, on je rekao: “Gledao sam što ste dosada napravili. I čini mi se da vam ovo drveće bambusa blokira put. Dozvolite mi da danas sudjelujem u dobrovoljnoj službi.” Prihvatio se posla kako bi pomogao.

Kada su 1995. braća gradila Kongresnu dvoranu Hokkaido na najsjevernijem otoku, sredstva kojima su raspolagala bila su prilično ograničena. Zato su bila presretna kada su besplatno nabavila 2 000 sjedala. Kako je došlo do toga? Dok je gradnja bila u toku Kobe i okolne gradove pogodio je snažan potres, nakon čega su mnogi objekti bili neupotrebljivi. Kokusai Kaikan u Kobeu, u kojem se nalazila i prekrasna koncertna dvorana, bio je jedan takav objekt. Nakon što je odlučeno da se objekt sruši, u jednom izvještaju na televizijskim vijestima bili su prikazani muzičari kako se opraštaju od dvorane. Vidjevši te vijesti, Svjedoci koji su radili u akciji pružanja pomoći u Kobeu stupili su u kontakt s osobama u čijoj je nadležnosti bio objekt i dobili dozvolu da izvade stolice i otpreme ih u Kongresnu dvoranu Hokkaido. Trećina od 2 000 stolica bila je potpuno nova, a ostatak se moglo koristiti nakon ponovnog tapeciranja. Ljudi iz poduzeća koje je rušilo koncertnu dvoranu bili su sretni što su se riješili stolica.

Od 1995. kada su građene Kongresne dvorane Tochigi i Hokkaido, braća i sestre koji su ispunjavali preduvjete da služe pod vodstvom Regionalnih odbora za gradnju u vezi s izgradnjom Dvorana Kraljevstva uključili su se i u gradnju Kongresnih dvorana. Braća izuzetno cijene svoje Kongresne dvorane i to što imaju priliku međusobno se družiti prilikom većih skupova. U tim lijepim objektima ona vide još jedan dokaz da Jehova bogato blagoslivlja njihova nastojanja da mu prinose dostojnu žrtvu hvale.

Prikladna mjesta za održavanje kongresa

Tijekom 1980-ih veliki oblasni kongresi većinom su se održavali na stadionima otvorenog tipa. To je značilo boriti se s izrazitom ljetnom vrućinom i vlagom, kao i s tajfunima čiji naleti na Japan počinju negdje u vrijeme ljetnih kongresa.

Godine 1983. planiran je oblasni kongres s preko 20 000 prisutnih u terminu od 18. do 21. kolovoza na Trgu zelenila u Spomen-parku Expo u Osaki. U toku priprema dobrovoljni su radnici u nedjelju 14. kolovoza podignuli dva ogromna šatora. No, jedan tajfun je brzinom od 160 kilometara na sat jurio ravno prema Osaki. Braća su odlučila rastaviti šatore kako bi se izbjegla opasnost. “Kongresni ured izgledao je poput meteorološke stanice, budući da su braća pomno pratila napredovanje tajfuna”, kaže Shogo Nakagawa, nadglednik tog kongresa.

“Šesnaesti kolovoza bio je dan za molitvu. Da bi kongres počeo na vrijeme, braća bi morala početi s podizanjem šatora najkasnije do pet sati ujutro 17. kolovoza. U večernjim je novinama od 16. kolovoza stajalo: ‘Očekuje se oluja s provalom oblaka u području Osake.’ Da bismo mi mogli prema planu podignuti šatore, tajfun je trebao napredovati još većom brzinom, a zatim skrenuti u desnom pravcu te su se oblaci na zapadu trebali razići. Upravo se to i dogodilo. Sedamnaestog u 4.00 padala je jaka kiša u južnom dijelu Osake, ali ne i na mjestu održavanja kongresa. Na vrijeme su ponovno podignuti šatori za kongres koji je počeo u četvrtak 18. kolovoza, u 13.20, baš kao što je i planirano.”

No, s vremenom su postajali dostupni stadioni i dvorane zatvorenog tipa koji mogu primiti preko 10 000 ljudi. Jehovini svjedoci su tijekom 1990-ih počeli unajmljivati takve klimatizirane dvorane. Jedan od najvećih takvih sastanaka na zatvorenom održan je 1992. na tokijskom stadionu Dome. Ukupno je 39 905 osoba prisustvovalo tom Oblasnom kongresu pod nazivom “Nosioci svjetla”. Budući da se stadion nalazi u centru Tokya, kongres je promatračima pružio dobro svjedočanstvo. Jedan je čovjek koji radi u blizini stadiona priznao jednoj pionirki koja ga je posjetila u njegovom domu da su on i njegovi kolege s posla imali kritički stav prema Svjedocima. No nakon što je promatrao kongresne delegate, ispričao se i rekao: “Sada kada se moj stav promijenio, ja i moja žena ćemo pročitati te časopise.”

Dobrodošlica evakuiranim osobama

Tijekom 1980-ih stavljena je na ispit sposobnost braće da udovolje potrebama drugih. Kao što su kršćani iz prvog stoljeća imali prilike pokazati koliko je duboka njihova ljubav tako što su pružali pomoć svojim suvjernicima u Judeji koji su bili u oskudici, tako i posljednjih godina u Japanu Jehovini svjedoci imaju prilike pokazati jednake kršćanske osobine u vrijeme katastrofe (Dj. ap. 11:28, 29; Rim. 15:26). Način na koji to čine pruža daljnji dokaz ispunjenja Isusovih riječi: “Po tom će svi poznati da ste moji učenici ako uzimate ljubav medju sobom” (Ivan 13:35).

Prvi primjer opsežnog pružanja pomoći uslijedio je nakon što je 21. studenog 1986. došlo do erupcije vulkana na planini Mihara, na otoku Izu Oshima. Jiro Nishimura, starješina jedine skupštine na tom otoku, u 4.17 osjetio je žestoku eksploziju. “Kad sam izišao van”, rekao je brat Nishimura, “iznad planine Mihara uzdizao se dim u obliku gljive baš poput dima nakon eksplozije atomske bombe.” Unutar sat vremena 80 potresa uzdrmalo je otok. Više od 10 000 ljudi bilo je preko noći evakuirano s otoka.

Za samo nekoliko sati nakon erupcije imenovani su odbori za elementarne nepogode na poluotoku Izu i u Tokyu kako bi zbrinuli evakuirane Svjedoke. Nakon što je izdana naredba o evakuaciji Yoshio Nakamura je u dva sata ujutro zajedno s drugima iz tokijskih skupština pohitao na pristaništa kako bi pomogao članovima skupštine Izu Oshima. Jedan od evakuiranih Svjedoka kasnije je rekao: “Kad smo sišli s broda, opazili smo natpis na kojem je stajalo ‘Jehovini svjedoci’. (...) Mojoj su ženi navrle suze na oči jer je osjetila ogromno olakšanje kad je vidjela našu braću koja su nas dočekala u pristaništu.”

Erupcija na Shimabari

Nepunih pet godina nakon toga, u lipnju 1991, eruptirao je vulkan na planini Fugen na poluotoku Shimabara u blizini Nagasakija. Poginulo je preko 40 ljudi. Jedna je Svjedokinja, čija se kuća nalazila na putu rijeke pregrijanog plina i pepela, jedva jedvice uspjela pobjeći sa svojom djecom. Od 42 objavitelja koliko ih surađuje sa skupštinom Shimabara, 30-ero je moralo biti evakuirano. Skupština više nije mogla koristiti svoju Dvoranu Kraljevstva budući da se nalazila unutar opasne zone. Skupštine diljem zemlje bile su obaviještene o potrebama braće u pogođenom području te je otvoren bankovni račun za novčanu pomoć. Odaziv je uslijedio bez odlaganja; bio je toliko velik da se mjesna banka nije bila u stanju nositi s time. Zamolili su da se novčane pošiljke privremeno obustave dok su oni pokušavali dovršiti njihovu obradu. Za manje od mjesec dana tamošnji Odbor za elementarne nepogode zamolio je skupštine da prestanu slati novac, jer su već dobili i više nego što im je bilo potrebno. Osim što su pomogle da se zbrinu oni koji su izgubili svoj posao i dom, poslane donacije omogućile su da skupština Shimabara dobije lijepu novu Dvoranu Kraljevstva kao i novoosnovana skupština Arie u kojoj je polovina izbjeglica sada služila.

Aktivnost pružanja pomoći kao i briga puna ljubavi izražena u preko 3 000 pisama koja su stigla duboko su dirnule srca Svjedoka iz područja koja su pogođena katastrofom. Učinak toga bio je taj da je sljedeće godine nakon katastrofe 28 objavitelja iz skupštine Shimabara kao i 20 krštenih članova skupštine Arie u travnju stupilo u pomoćnu pionirsku službu. Bio je to zalog njihove zahvalnosti Jehovi.

Potrebna je pravna pomoć

Dakako, Sotona nije sretan zbog ujedinjenog djelovanja Jehovinih slugu. Kao što je to slučaj i u drugim zemljama, on nastoji stvoriti barijere kako bi usporio napredovanje Jehovinog naroda. Zbog toga je ponekad potrebno prepustiti da sud rješava stvari. (Usporedi Djela apostolska 25:11.)

Da bi se moglo rješavati situacije koje zahtijevaju pravne savjete, početkom 1980-ih u podružnici je osnovana pravna služba. Godine 1991. je jedan mladi odvjetnik sa svojom ženom došao u podružnicu kako bi dobrovoljno punovremeno služio. Nakon što se konzultirao s drugom braćom koja su po profesiji pravnici, pripremio je mnogo korisnih informacija za starješinstva o pitanjima kao što su unajmljivanje i posjedovanje Dvorana Kraljevstva, kako ispravno postupiti u slučaju nasilja nad Jehovinim narodom i koje je korake mudro poduzeti u slučaju brakorazvodnih sporova i sporova u vezi s povjeravanjem djece na čuvanje i odgoj. Osim toga, podružnica je dobila savjete koji su joj potrebni da bi mogla izaći na kraj s promjenama zakona vezanih za izdavačku djelatnost, izvoz biblijske literature i slične stvari.

Religiozna savjest dolazi na sud

U jedan slučaj koji je značajno spomenuti a koji je bio iznesen pred sud bio je uključen 16-godišnji Kunihito Kobayashi, koji je bio upisan u Gradski industrijsko-tehnički koledž u Kobeu. (U Japanu tehnički koledži pružaju petogodišnje neobavezno školovanje koje obuhvaća i tri godine srednje škole.) U izvjesnim je školama postojala praksa da se dâ negativna ocjena učenicima koji nisu učestvovali u vježbama borilačkih vještina ili da ih se isključi iz škole. Na taj im je način uskraćeno pravo na obrazovanje. Kada je u prosincu 1986. Lloyd Barry došao u zonski posjet podružnici, bilo je preporučeno da se odabere neki primjerni brat koji se suočavao s tim problemom, po mogućnosti sin starješine, te da se uloži žalba sudu protiv njegovog isključenja iz škole.

Godine 1990. je Kunihito Kobayashi zajedno s četvoricom drugih učenika odbio sudjelovati u vježbama kenda (japanska mačevalačka vještina) u skladu sa zapovijedi iz Izaije 2:4 koja kaže da se ‘raskuju mačevi na raonike i da se više ne uči boju’. Zbog toga im je uskraćen prelazak u sljedeći razred. Kunihito je, iako je što se tiče učenja bio među najboljima u svom razredu, nakon toga bio isključen iz škole jer je dvije godine zaredom dobio negativnu ocjenu iz tjelesnog odgoja. Kunihito i četvorica drugih učenika uložili su žalbu protiv mjera koje je poduzela škola, tvrdeći da je povrijeđeno njihovo ustavom zajamčeno pravo na slobodu obožavanja i pravo na obrazovanje. Nakon različitih tužbi, Kunihitov je slučaj na koncu dospio do Vrhovnog suda. Dana 8. ožujka 1996. suci malog sudskog vijeća pri Vrhovnom sudu jednoglasno su presudili u njegovu korist, objavljujući da je koledž pogriješio kada ga je prisilio da bira između svoje religije i obrazovanja. Bio je to prvi put da je sud rješavao slučaj u kojem je razmatrana sloboda vjeroispovijedi u odnosu na nadležnost škole što se tiče njenog nastavnog programa. Novi je ravnatelj sazvao sve učenike, priznao da škola nije dobro prosudila stvari u tom slučaju i pozvao ih da “izraze srdačnu dobrodošlicu gosp. Kobayashiu kao svom školskom kolegi”. U travnju 1996, četiri godine nakon isključenja, brat Kobayashi se sada u dobi od 21 godinu ponovno vratio u školu.

O toj se odluci opširno izvještavalo diljem zemlje, a Jehovini svjedoci radovali su se što su Jehovino ime i njegovi pravedni putevi ponovno došli u središte pažnje javnosti i da je pruženo dobro svjedočanstvo (Mat. 10:18).

Pokazivati poštovanje prema Božjem zakonu o krvi

Iako je dobro poznata briga koju Jehovini svjedoci pokazuju prema životu svojih bližnjih, potrebno je ulagati neumorne napore da bi se nadvladale duboko ukorijenjene predrasude protiv poštovanja svetosti krvi kakvo gaje Svjedoci (1. Mojs. 9:4; Dj. ap. 15:28, 29). Do 1980-ih podružnica je vodila popis bolnica i liječnika koji su vršili beskrvne operacije. No, to nije bio popis liječnika koji su spremni na suradnju; neki od njih su tek nerado vršili beskrvne operacije.

Da li se moglo nešto više učiniti kako bi se pomoglo Svjedocima kojima su bila potrebna imena liječnika spremnih vršiti beskrvne operacije? Akihiro Uotani, koji je bio izravno uključen u posao oko zadovoljavanja te potrebe, prisjeća se: “Bili smo frustrirani jer često nismo znali što učiniti s očajničkim telefonskim pozivima upućenim Zajednici kojima se tražilo imena liječnika koji su spremni operirati bez krvi.” Zatim su početkom 1989. do Japana doprle glasine da se u Sjedinjenim Državama navodno održavaju seminari za Odbore za kontaktiranje s bolnicama (OKB). Ta je vijest pobudila zanimanje podružnice, pa je da bi se raspitala o tome napisala pismo centrali u Brooklynu. Kasnije, u studenom te iste godine, stiglo je pismo od Službe za bolničke informacije u Brooklynu kojim je podružnica dobila obavijest da je Izdavački odbor dao odobrenje da se u ožujku 1990. u Japanu održi seminar za OKB. To je trebao biti jedan od prvih seminara održanih izvan Sjedinjenih Država.

Uz 91 novoimenovanog člana OKB-a trebalo je prisustvovati 111 putujućih nadglednika, 25 liječnika koji su Svjedoci iz Japana, 44-ero braće iz Republike Koreje i 3 instruktora iz Brooklyna. Seminar se trebao održati na engleskom jeziku i prevoditi na korejski i japanski.

“Na seminaru su instruktori uvijek iznova isticali koliko je potrebno ‘educirati liječnike’”, prisjeća se brat Uotani. “Neki su izrazili ozbiljne sumnje o tome hoće li razgovaranje s liječnicima i posjećivanje bolnica s ciljem educiranja liječnika biti prihvaćeno u Japanu. To je posebice zato što su Japanci u skladu sa svojim običajima bez pogovora prihvaćali bilo koje liječenje koje im je liječnik propisao, a liječnici nisu baš bili skloni s laicima raspravljati o tome što rade. Međutim, nakon seminara tri su instruktora sastavila timove s članovima Odbora za kontaktiranje i posjetila bolnice u području Tokya, postigavši odlične rezultate.”

Educiranje medija i liječnika

Budući da su se u tisku pojavljivali izvještaji temeljeni na predrasudama i netočnim informacijama, smatralo se da je potrebno poduzeti mjere kako bi se educiralo medije kao i liječnike u pogledu našeg stava prema krvi. Stoga je podružnica počevši od rujna 1990, nakon što je izdana brošura Kako ti krv može spasiti život?, pokrenula kampanju kojoj je cilj bio stupiti u kontakt s novinarima koji pišu medicinske članke za nacionalne i lokalne novine. Kampanja se pokazala vrlo uspješnom. Neki su se novinari, dojmljeni onim što im je bilo pokazano, čak ponudili da napišu članak o liječnicima koji vrše beskrvne operacije.

Još jedan izvrstan rezultat ove kampanje bio je taj što su novinari koji pišu znanstvene članke za vodeće nacionalne novine obavijestili OKB iz Osake da je Odbor za etička pitanja pri Državnom centru za bolesti krvotoka razmatrao kako postupati sa Svjedocima. Odmah je napisano pismo u kojem je zatražen razgovor s direktorom centra. Tom su sastanku prisustvovali direktor i zamjenik predsjedatelja Odbora za etička pitanja. Rezultat toga bio je taj da je 22. travnja 1991. donesena odluka o poštivanju prava Svjedoka na odbijanje transfuzije krvi.

Nakon ovako lijepog početka stupilo se u kontakt s odborima za etička pitanja i u drugim bolnicama te su postignuti slični rezultati. Kada je Odbor za etička pitanja za bolnice i rodilišta na širem gradskom području Tokya pripremao upute o tome kako postupiti u slučaju odbijanja transfuzije krvi iz vjerskih razloga, pozvan je jedan predstavnik Službe za bolničke informacije iz podružnice kao i članovi OKB-a iz Tokya da sudjeluju u tome. Odbor od 13 članova preporučio je da svih 16 bolnica koje spadaju u nadležnost tokijske metropolitanske uprave poštuju želje odraslih pacijenata koji žele beskrvno liječenje čak i onda kada liječnici smatraju da je krv neophodna. “U slučaju da je pacijent doveden u bolnicu u nesvjesnom stanju no posjeduje dokument koji potvrđuje da on ili ona ne želi primiti transfuziju, liječnik u prvom redu mora poštovati tu želju”, izvijestio je Mainichi Shimbun. Nadalje, navedeno je da će se “želje djece srednjoškolske dobi u vezi s transfuzijom poštovati jednako kao da se radi o odraslim osobama”.

Čak su i bolnice koje su nekad imale postavljene natpise na kojima je stajalo “Ne primaju se Jehovini svjedoci” promijenile svoj stav te su spremne liječiti Svjedoke i pritom koristiti beskrvne metode. Na popisu liječnika koji su spremni na suradnju sada ima više od 15 000 imena. Neki su liječnici smatrali da ih se omalovažava ukoliko ih lokalni OKB nije uvrstio na popis. U listopadu 1995. bolnica Shin-Tokyo u Matsudu započela je program beskrvnog liječenja kojim se u potpunosti poštuje stav Svjedoka u pogledu krvi. Prema tome, došlo je do izvrsnog napretka što se tiče tog važnog pitanja.

Ljubav sjedinjena s organizacijom

Kao što je i prorekao Isus Krist, u ovim posljednjim danima veliki potresi nastavljaju pogađati jedno mjesto za drugim (Mat. 24:3, 7). Jedan je takav potres u utorak 17. siječnja 1995. pogodio područje Kobea. Potres je bio jačine 7,2 stupnja Richterove ljestvice i odnio je preko 5 000 ljudskih života te su još tisuće ljudi ostale bez svog doma. Među 9 000 Svjedoka koji su živjeli u pogođenom području, 13-ero krštenih Svjedoka i 2 nekrštena objavitelja izgubili su život. Hiroshi i Kazu Kaneko, bračni par specijalnih pionira koji je služio u skupštini Nishinomiya centar, pronađeni su tog jutra ispod ruševina jednog starog stana. Trebalo je više od četiri sata da bi se iskopalo brata Kanekoa, no njegova je žena Kazu poginula pod ruševinama. Budući da je Hiroshi dugo vremena bio pod težinom ruševina, bubrezi su mu otkazali te se zbog toga još danima nalazio u kritičnom stanju. “Postao sam duboko svjestan toga koliko su beskorisni materijalni posjedi”, rekao je Hiroshi. “S druge strane, uvidio sam koliko su važne unutarnje osobine kao što su vjera i nada. Te nam osobine pomažu nadvladati i najgore okolnosti u kojima bismo se mogli naći.”

Svjedoci su, potaknuti snažnom ljubavlju prema svojoj braći, hitro krenuli u akciju pružanja pomoći. Na svu sreću, pokrajine na području Kobea bile su organizirane tako da dijele grad od sjevera prema jugu. Budući da je potres pogodio područje duž obalne linije od istoka prema zapadu, u svakoj je pokrajini bilo skupština koje nisu nastradale i koje su mogle pružiti pomoć onima kojima je bilo potrebno. Starješine iz takvih nepogođenih obližnjih skupština preuzeli su inicijativu u organiziranju pomoći. Sljedeći dan nakon prvog udara potresa konvoj od 16 motocikla isporučio je hranu i vodu skupštinama u centru Kobea.

Pokrajinski su nadglednici odmah osnovali privremene centre za pružanje pomoći da bi se zbrinulo Svjedoke iz pogođenog područja. Podružnica je odredila šest Dvorana Kraljevstva koje nisu bile razorene da služe kao depoi za zalihe humanitarne pomoći. “Za manje od pet sati te su dvorane bile dupkom pune”, prisjeća se Yoshihiro Nagasaki, član Odbora podružnice koji je stigao u pogođeno područje vozeći se na stražnjem sjedalu motocikla jednog drugog Svjedoka. “Morali smo zamoliti braću da preusmjere isporuku pomoći u obližnje Kongresne dvorane.” Osnovani su centri gdje su predstavnici lokalnih skupština mogli podignuti potrebne stvari, a zatim bi ih u svakoj skupštini starješine razdijelili članovima skupštine.

Biblija potiče kršćane da ‘čine dobro svakome, a osobito onima koji su s njima u vjeri’ (Gal. 6:10). Svjedoci su drage volje sa svojim bližnjima podijelili ono što su dobili. Kada je dva dana nakon potresa u Kobeu jedan starješina zaključio da potrebnih stvari ima dovoljno za Svjedoke, ali da su drugim ljudima očajnički potrebne, brzo je u lokalni izbjeglički centar poslao dva kombija puna hrane.

Daljnje pružanje pomoći

Poklonilo se pažnju također i emocionalnim i duhovnim potrebama. Odmah su učinjene pripreme da bi se nastavili održavati skupštinski sastanci. Jedna se skupština još istog dana kad se dogodio potres sastala u jednom parku. Većina skupština iz tog područja je do nedjelje nakon potresa održala svoj redoviti Studij Kule stražare. Da bi se pobrinuli za emocionalne i duhovne potrebe osoba iz pogođenih područja, u pet pogođenih pokrajina je pored pokrajinskih nadglednika koji inače tamo služe poslano još dodatnih sedam pokrajinskih nadglednika. Oni su vršili prigodne posjete kod braće da bi ih ojačali i pomogli im da unatoč katastrofi koja ih je zadesila interese Kraljevstva zadrže na prvom mjestu u svom životu.

Deset Dvorana Kraljevstva nije se više moglo koristiti. Domovi mnoge braće bili su potpuno ili djelomično uništeni. Svaki od 11 Regionalnih odbora za gradnju u Japanu organizirao je timove od 21 radnika kako bi se popravilo oštećene kuće. Iz Sjedinjenih Država o vlastitom je trošku stigao tim Svjedoka za pružanje pomoći kako bi sudjelovao u poslu. Do vremena kad su bili gotovi s poslom, timovi su popravili 1 023 kuće i raščistili 4 kuće koje su bile razorene. Samopožrtvovna braća koja su došla iz čitave zemlje nanovo su izgradila pet i obnovila četiri Dvorane Kraljevstva.

S nevjerujućim članovima obitelji ophodilo se s jednakom ljubaznošću kakva se pokazivala i prema vjerujućim članovima takvih kućanstava. Jedna je sestra koja ima nevjerujućeg muža i četvero djece u potresu izgubila drugog sina. Obitelj je tjedan dana boravila u Dvorani Kraljevstva zajedno sa 70-ero drugih Svjedoka. Kada je zapazio kako braća pokazuju brigu i na praktičan način pružaju pomoć, muž je počeo cijeniti Jehovinu organizaciju. Jednog je dana posjetio centar za organiziranje pomoći u Suiti. Tamo je vidio kako mnoga braća naporno rade za dobrobit ljudi koje ne poznaju. Preplavljen emocijama, nije mogao zadržati suze. Tog istog dana pristao je na biblijski studij.

Konstruktivno izlaziti na kraj s promjenama

Kako su prolazile godine prilike u Japanu su se mijenjale. Do kraja ožujka 1992, četrdeset i tri godine nakon što je 1949. stigla prva grupa misionara, na čitavom području koje je dodijeljeno japanskoj podružnici redovito se propovijedalo dobru vijest o Kraljevstvu. Međutim, došlo je do promjene kako u stavu tako i u okolnostima ljudi, a to je zahtijevalo od Jehovinih svjedoka da pokazuju fleksibilnost.

Rodney Kealoha, misionar koji je mnogo godina proveo u putujućoj službi, zapazio je: “Prije 25 godina [1970-ih] Japanci su bili vrlo uljudni i prijateljski raspoloženi ljudi. Kada su ih Svjedoci posjetili, slušali su iako ih to nije interesiralo.” Ljudi su odvajali vrijeme za čitanje i u pravilu su visoko cijenili moralno ponašanje i društveni red. Međutim, s vremenom su postali sve više zaokupirani rastućim materijalnim prosperitetom. Domaćice su se počele zapošljavati. Sve se manje ljudi moglo pronaći kod kuće tijekom dana. Oni koji su i bili kod kuće, često su bili prezaposleni za neke opširnije razgovore o religiji te nisu željeli prihvatiti literaturu za koju su smatrali da je nemaju kada pročitati.

Gradile su se stambene zgrade i kuće s jakim osiguranjem i interfonima. Objavitelji u takvim područjima morali su se prilagoditi tome da svoje prezentacije iznose preko interfona. Naučili su ponovno navraćati kod ljudi koji su bili tek ljubazni i prijatni. Pionirku po imenu Hiroko, koja služi u Sapporou, odbila je jedna žena preko interfona, rekavši da je šintoistkinja. Uvjerena da ta žena sigurno ima dobro srce, sudeći prema njenom veselom glasu i uljudnom ponašanju, Hiroko je ponovno navratila. Postepeno je preko interfona razvila prijateljski odnos. Nakon deset mjeseci takvih posjeta, konačno je bila dočekana riječima: “Molim vas, pričekajte trenutak”, te se žena pojavila na vratima i pozvala je u kuću. Razgovor o jednom obiteljskom problemu brzo je vodio do biblijskog studija, a zatim i do krštenja. Ta je nova sestra, koja je sada pionirka, doista imala dobro srce.

Budući da su mnogi ljudi preko dana rijetko kad kod kuće, Naša služba za Kraljevstvo preporučila je da se u većoj mjeri svjedoči u večernjim satima i na ulici. Objavitelji su se odmah s oduševljenjem odazvali. Ubrzo ih se diljem Japana moglo vidjeti kako nude Kulu stražaru i Probudite se! na ulici, a naročito oko prometnih željezničkih stanica.

Tipičan primjer je jedna sestra koja živi u blizini Yokohame. Iako je imala posao s punim radnim vremenom, željela je biti pomoćni pionir. Jedan joj je starješina predložio da bi svaki dan prije nego što ide na svjetovni posao mogla od 6.00 do 8.00 svjedočiti na ulici u blizini neke željezničke stanice. Kad je nadvladala vlastitu strašljivost i početno izrugivanje nekih putnika, uspostavila je rutu s časopisima s nekih 40 osoba koje su rado uzimale časopise. Među njima su bili putnici, radnici na željezničkoj stanici te vlasnici obližnjih trgovina. U prosjeku je mjesečno uručivala 235 časopisa u području gdje su pioniri obično uručivali oko 30 časopisa. Time što je svakog dana pojedinim ljudima samo nekoliko trenutaka prenosila misli iz Biblije, imala je mogućnost započeti šest različitih biblijskih studija — od toga je jedan bio s policajcem.

Drugi su objavitelji primijenili prijedloge u vezi sa svjedočenjem putem telefona kako bi doprli do ljudi u zgradama s jakim osiguranjem. Ustrajnošću i isticanjem neke privlačne teme otvoren je put za mnoge biblijske studije. Kada je jedna sestra preko telefona upitala jednu ženu da li je razmišljala o tome što donosi budućnost za nju i njezinu obitelj, žena je rekla da jest. To što se razočarala u sposobnost drugih ljudi da poboljšaju stvari utjecalo je na njezino zdravlje. Zbog toga se izolirala u svojoj kući. Dirnuta iskrenom brigom koju je pokazala Svjedokinja, pristala je da se sastanu kod obližnjeg supermarketa. Kad je vidjela sadržaj knjige Obiteljski život, spremno je prihvatila biblijski studij.

Svesrdna aktivnost na području kao i sve veća zrelost skupština rezultirale su stabilnim i kontinuiranim porastom. Aktualni uzastopni niz najvećih brojeva objavitelja započeo je u siječnju 1979. i bez prekida traje već više od 18 godina. Tijekom druge polovine 1980-ih i početkom 1990-ih porast objavitelja u Japanu iznosio je u prosjeku preko 10 000 svake godine. Do ožujka 1995. u toj je zemlji bilo 200 000 objavitelja Kraljevstva. Do kolovoza 1997. je 220 663 objavitelja surađivalo sa 3 785 skupština, za razliku od 14 199 objavitelja u 320 skupština koliko ih je bilo u kolovozu 1972. Međutim, sve većem broju objavitelja japanski nije materinji jezik.

Pomoć grupama na stranim jezicima

Zbog vrlo povoljnih ekonomskih prilika u Japanu, u tu su se zemlju doselili mnogi radnici koji ne govore japanskim, već nekim drugim jezicima. Među njima ima i Jehovinih svjedoka. Japan više nije zemlja u kojoj je materinji jezik gotovo svih ljudi japanski. Kako bi se moglo u duhovnom pogledu pomoći stanovništvu koje govori stranim jezicima?

Do 1980-ih bilo je relativno malo stanovnika koji su govorili stranim jezicima. Na Misawi, Tachikawi i Okinawi osnovane su male izolirane grupe ili skupštine da bi se pomoglo suprugama i djeci američkih vojnih službenika kao i drugim zainteresiranim osobama.

Najveće su bile za američke vojne baze na Okinawi. Godine 1968. su se Karl i Evalyn Emerson, nekadašnji misionari u Koreji, preselili sa svojim malim sinom kako bi pomogli stanovništvu engleskog govornog područja na Okinawi. Kasnije su im se na tom plodnom području pridružili Bill i Mary Ives te Wayne i Penny Frazee iz 40. i 52. razreda Gileada. Wayne je, vozeći maleni rasklimani auto od 360 kubika oko raštrkane zrakoplovne baze Kadena, bio naročito djelotvoran kad je radio među regrutima zato što je i sam nekad radio u vojsci. Wayne i Penny su u 15 godina koliko su služili na Okinawi zajedno imali priliku pomoći da oko 100 osoba dođe do krštenja. Njihova je služba bila toliko djelotvorna da ih je zapovjednik jedne baze zamolio da propovijedaju negdje drugdje. Zašto? “Odvodite mi najsposobnije ljude”, žalio se on.

Iako su ljudi neprestano dolazili i odlazili iz skupštine, budući da su dobivali premještaje u neke druge vojne baze, doslovno su tisuće ljudi prisustvovale sastancima i stotine su dobile pomoć da zauzmu stav za Jehovu. Većina njih nastavila je služiti Jehovi nakon što su se vratili u Sjedinjene Države. Neki su postali starješine i sluge pomoćnici. Jedan od njih, Nick Simonelli, kasnije je pohađao 93. razred Gileada, slijedeći tako stope onoga tko je proučavao s njim. Sada sa svojom ženom služi u Ekvadoru.

Englesko govorno područje u Japanu

Krajem 1970-ih, nakon završetka vijetnamskog rata, grupe na engleskom jeziku u Japanu postepeno su se rasformirale. No kada je početkom 1980-ih James Mantz, mlađi, zapazio da u okolini američke pomorske zrakoplovne baze Atsugi, koja se nalazila samo 15 minuta vožnje od Betela, ima izvjestan broj ljudi koji govore engleskim jezikom, pozvao je svoje roditelje koji su u to vrijeme živjeli u Kaliforniji (SAD) da dođu na Orijent i pomognu. (Usporedi Djela apostolska 16:9.) Tako su se u ožujku 1981. James Mantz, stariji, i njegova žena Ruth, u dobi od 62 i 59 godina, preselili u Sagamiharu blizu baze Atsugi. “Naše područje nalazilo se svagdje gdje smo mogli pronaći ljude koji govore engleski”, prisjeća se Ruth. “Dok je svjedočila na ulici Ruth je često znala, ispruženih ruku pokazujući im časopise, zaustavljati mlade američke vojnike na biciklima”, prisjeća se jedan član betelske obitelji u Ebini. Nažalost, James Mantz, stariji, preminuo je ubrzo nakon što je stigao u Japan, no Ruth je još neko vrijeme ostala u tom području i pomogla nekolicini ljudi da dođu u istinu. Mala engleska grupa Sagamihara je u listopadu 1985. postala skupštinom.

Kako su tijekom 1980-ih ekonomske prilike u Japanu bivale sve pogodnije, broj stranaca drastično se povećavao. Na tisuće Filipinaca, Južnoamerikanaca, Afrikanaca, Kineza i Korejaca slijevalo se u zemlju da bi radili kao strani radnici. Društvo je poduzelo korake kako bi se pružilo duhovnu pomoć i tim stranim radnicima. Japanski pioniri koji su govorili engleskim jezikom, kao i mnogi koji su služili u Betelu, bili su zaduženi da daju svoj doprinos. “Kada je Društvo preuzelo vodstvo u tome”, rekao je jedan brat koji je mnogo godina služio u engleskoj skupštini, “porast je odmah uslijedio.” Do 1. rujna 1997. bilo je 18 engleskih skupština organiziranih u jednu zasebnu pokrajinu.

Pomoć Brazilcima

Mnogo Japanaca čiji su roditelji ili pak bake i djedovi emigrirali u Brazil vratilo se u Japan kako bi tamo radili, no oni nisu razumjeli niti japanski niti engleski. Godine 1986. su se Kazuyuki i Nanako Kiritani, bračni par nekadašnjih misionara koji su služili u Brazilu, preselili u Yokohamu gdje je bilo nekoliko sestara i osoba koje su proučavale Bibliju, a koje su govorile portugalskim jezikom. Ta je mala grupa počela jednom mjesečno održavati Studij Kule stražare kao i Teokratsku školu propovijedanja u skraćenom obliku na portugalskom.

Društvo je u proljeće 1991. pozvalo trojicu starješina Brazilaca koji su živjeli u Tokyu, Nagoyi i Toyohashiu, kao i brata Kiritania, da razmotre što se može poduzeti u vezi sa širenjem portugalskog područja. U kolovozu 1991. počele su djelovati četiri portugalske grupe. Podružnica je angažirala voljne betelske radnike i organizirala tečaj portugalskog jezika u Betelu. Oni su marljivo učili jezik te su među ostalima tvorili temelj za osnivanje portugalskih grupa. Uskoro su novooformljene grupe postale skupštine i za manje od šest godina postojala je 21 skupština na portugalskom govornom području te su i one organizirane u zasebnu pokrajinu.

Otvara se španjolsko područje

U rujnu 1987. održan je prvi sastanak na španjolskom kako bi osam sestara koje su dotada surađivale s portugalskom grupom dobilo pomoć. Louis Delgado, neoženjeni brat iz Perua, preuzeo je vodstvo. Neke su sestre u to vrijeme putovale šest sati kako bi prisustvovale sastancima na španjolskom, no radi duhovne pomoći koju su primile to se isplatilo. Neke od njih, koje su se radi financijske sigurnosti udale za japanske državljane, imale su zbog jezične barijere poteškoća u braku te im je ujedno bilo teško izraziti svoje osjećaje starješinama u japanskim skupštinama.

Služba propovijedanja je također predstavljala izazov za španjolsku grupu. Da bi mogli organizirati područja, išli su do svih 29 stanica linije Yamanote, željezničke linije koja okružuje centar Tokya, tražeći španjolska imena na vratima. Iako je to bio zamoran posao koji je odnosio mnogo vremena, omogućio im je da raspolažu točno određenim područjem na kojem mogu raditi.

Preko dana bi grupe sestara posjećivale područja gdje su živjele mnoge žene iz Kolumbije. Te su žene radile u barovima koje je obično vodila yakuza, japanska mafija. Kad god bi izgledalo da neka žena duhovno napreduje, yakuza bi intervenirala i premjestila je na neko drugo mjesto. No, jedna od tih žena koja je proučavala Bibliju napredovala je do te mjere da je shvatila kako mora promijeniti svoj posao da bi ugodila Jehovi. To je značilo da mora pobjeći i skrivati se od yakuze. Uz pomoć osobe koja je s njom vodila studij na koncu je uspjela vratiti se u svoju zemlju.

Tako je početkom 1990-ih, kada se veliki broj radnika slijevao u Japan iz Perua, Argentine, Paragvaja, Bolivije i drugih zemalja, Jehova imao malu španjolsku grupu pripravnu da se brine za njihove duhovne potrebe. Godine 1991. započet je tečaj španjolskog za betelske radnike koji su željeli pomoći. Neki su za manje od godinu dana iznosili javna predavanja. Godine 1993. osnovana je prva španjolska skupština u području Tokya. Do 1997. već je bilo 13 rastućih španjolskih skupština. One sačinjavaju zasebnu pokrajinu na stranom govornom području.

Pomaganje ljudima iz Azije

I Kinezi su se u znatnom broju stjecali u Japan. Među njima su bile tisuće studenata kao i potomaka japanske djece koja su nakon završetka drugog svjetskog rata ostala u Kini. Prema procjenama u Japanu je živjelo preko 300 000 Kineza, a od toga 200 000 u širem području Tokya. Kad su podignula svoje oči i promotrila njive kineskog područja, braća su mogla vidjeti da su dovoljno bijele za žetvu, ‘ali radnika je bilo malo’ (Mat. 9:37, DF; Ivan 4:35, St).

Masayuki Yamamoto i njegova žena Masako proveli su osam godina u misionarskoj službi na Tajvanu. Godine 1992. nekoliko betelskih radnika koji su bili spremni pomoći stanovništvu kineskog govornog područja učilo je kineski. Masayuki je odmah stupio u kontakt s onima koji su u izvjesnoj mjeri govorili kineski i osnovana je kineska grupa sa 28 objavitelja. Većinom su to bili japanski pioniri koji su, premda su se još uvijek mučili sa svojim kineskim, žarko željeli pomoći zainteresiranim osobama koje govore tim jezikom. Takva revnost koju su pokazivali japanski Svjedoci dirnula je srca Kineza. Jedna je mlada žena dobila knjigu Najveći čovjek koji je ikad živio od brata koji je studirao na istom fakultetu kao i ona. Pročitala je knjigu za tjedan dana. To ju je potaknulo da počne dolaziti na sve sastanke. Bila je zadivljena kad je vidjela da toliko mnogo Japanaca uči kineski samo zato da bi mogli prenositi dobru vijest ljudima koji govore kineski. Ona i njezin mlađi brat brzo su napredovali i za manje od godinu dana su se krstili. Ona je još i prije nego što se krstila i sama vodila biblijske studije.

U svibnju 1993. održan je prvi pokrajinski sastanak na kineskom. Prisustvovalo je 399 osoba i 8 ih je kršteno. Ubrzo je počelo djelovati pet skupština na mandarinskom kineskom, kao i grupa za studij knjige na kineskom u jednoj japanskoj skupštini.

Grupe na drugim jezicima

Krajem 1980-ih Penn Pitorest i njegova žena Phiksang počeli su proučavati Bibliju. Oboje su bili izbjeglice iz Kambodže i izgubili su roditelje u masakru koji se dogodio u njihovoj domovini. Njihov se napredak odvijao sporo jer praktički nije bilo nikakvih publikacija za proučavanje na kambodžanskom jeziku. No na koncu su se krstili. Budući da su bili zainteresirani za duhovne potrebe drugih izbjeglica iz Kambodže, nastojali su s njima voditi biblijske studije. Ubrzo je osnovana mala kambodžanska grupa. Daljnju pomoć dobili su 1994. kada je počela izlaziti Kula stražara na kambodžanskom. Nakon toga je desetoro braće iz Betela počelo učiti jezik te su bili dodijeljeni da prisustvuju sastancima na kambodžanskom jeziku.

Iako su Korejci najveća grupa ljudi stranog govornog područja u Japanu većina njih razumije japanski, stoga godinama nije postojala posebna skupština za njih. No s vremenom se pokazalo da bi Korejci koji žive u Japanu mogli brže razumjeti istinu ukoliko bi je proučavali na svom materinjem jeziku. To je vodilo do toga da je u travnju 1996. osnovana jedna korejska grupa u blizini Betela te kasnije još jedna grupa u gradu Itami, prefektura Hyogo.

Ne treba previdjeti niti skupštine na znakovnom jeziku. Mnogi dobrovoljci naučili su japanski znakovni jezik kako bi pomogli osobama s oštećenim sluhom u čitavoj zemlji. Od 1982. Društvo je na nekim oblasnim kongresima organiziralo prevođenje na znakovni jezik. Međutim, nastojanja da bi se sustavno pomagalo osobama s oštećenim sluhom počela su 1992. kada su u gradovima Fukuoka i Kumamoto osnovane skupštine na znakovnom jeziku. Pripremljene su i videokasete na znakovnom jeziku. Sada širom Japana postoji 11 skupština i 9 manjih grupa koje aktivno pomažu ljudima s oštećenim sluhom.

Tako su se Jehovini svjedoci u Japanu svojski potrudili kako bi u toj zemlji doprli do grupa ljudi koji govore mnogim jezicima i pomogli im da izvuku korist iz dobre vijesti na jeziku koji najbolje razumiju.

Oduševljen stav prema novoj školi

Godine 1993. se neoženjenim starješinama i slugama pomoćnicima u Japanu otvorila uzbudljiva nova prilika. To im je pružilo mogućnost da prošire svoju službu kako unutar zemlje tako i u inozemstvu. Dvojica braće s mnogo godina iskustva u putujućoj službi, James Hinderer i David Biegler, poslana su iz Sjedinjenih Država da održe prvi razred Škole za osposobljavanje slugu u Japanu. U tom prvom razredu nastava je održana na engleskom jeziku, a prisustvovalo je i sedam promatrača iz Japana, Republike Koreje i s Filipina. Ti su se promatrači pripremali kako bi u svojim zemljama služili kao instruktori.

Govoreći o tome što su mogli naučiti u školi, jedan je polaznik prvog razreda rekao: “Mislim da je to mnogima od nas bio problem kad smo trebali misliti svojom glavom i donositi odluke primjenjivanjem odgovarajućih biblijskih načela. Draža su nam bila pravila. No tijekom školovanja, čestom upotrebom pitanja ‘Zašto?’ i ‘Kako?’ naučili smo duboko razmišljati o razlozima koji stoje iza činjenica i odgovora.” Ponavljajući tu istu misao, jedan drugi polaznik tog razreda sjeća se što se dogodilo kada je jedan od instruktora predložio da bi sluga pomoćnik koji je u skupštini zadužen za časopise mogao pripremiti prezentaciju časopisa koju bi se moglo koristiti prilikom ponude novih časopisa i zatim to prenijeti objaviteljima. Pitanje koje je o tome postavio jedan polaznik vodilo je do impresivnog razjašnjenja o tome kakva je razlika između pravednosti i dobrote. Instruktor je objasnio: “Pravednost ispunjava pisane upute, no dobrota ide dalje od onoga što se zahtijeva, radeći u korist drugih ljudi. Mi trebamo biti ne samo pravedni već i dobri te činiti sve što je u našoj moći kako bismo bili od koristi članovima skupštine i to bez nekog pisanog pravila.”

Mlada neoženjena braća u Japanu obično ne žure sa stupanjem u brak. Polaznici prvih 18 razreda u prosjeku su bili u dobi od 29 godina, 13 godina u istini i 8 godina u punovremenoj službi. Do kolovoza 1997. preko 790 polaznika diplomiralo je u 33 razreda Škole za osposobljavanje slugu, a još tisuće njih čekaju da bi je pohađali. Nakon što su diplomirali neki su bili dodijeljeni u pokrajinsku, specijalnu pionirsku i misionarsku službu (Ps. 110:3).

Kada takvi dobro školovani starješine i sluge pomoćnici surađuju sa skupštinama, odmah se može osjetiti koristan učinak. Jedan je starješina, komentirajući o dobrom utjecaju koji je jedan diplomac vršio na njihovu skupštinu, rekao: “Skupština je postala mnogo življa i radosnija. Pionirski duh postao je snažniji i svi su članovi skupštine počeli još dublje shvaćati koliko je važno izvršavati stvari u skladu s teokratskom procedurom. Poraslo je oduševljenje mladih prema duhovnim stvarima i mnogi su se upisali u Teokratsku školu propovijedanja.” Na taj način skupštine postaju snažnije i izgrađene.

Slanje delegata na kongrese u inozemstvu

Jehovini svjedoci u Japanu su tijekom godina imali mnogo prilika da se ‘rasprostrane’ u ispoljavanju ljubavi prema međunarodnom bratstvu (2. Kor. 6:13). Kada je za Japance putovanje u inozemstvo postalo financijski pristupačnije, Društvo je pozvalo japansku podružnicu da pošalje delegate na posebne međunarodne kongrese koji su se održavali u Evropi, Africi, Aziji, obje Amerike, na Havajima i Novom Zelandu.

Broj delegata koji su se odazivali na pozive kroz godine se povećavao te nije bilo neobično vidjeti da se među delegatima u velikom broju nalaze pioniri i drugi punovremeni sluge. Godine 1996. održani su posebni kongresi u Češkoj Republici i u Mađarskoj, a među 1 320 delegata iz Japana bilo je 1 114 punovremenih slugu.

Ono što su japanski delegati vidjeli i čuli na tim posebnim kongresima proširilo je njihove vidike i pružilo im daljnji poticaj da cijelim srcem služe Jehovi. Shigeo Ikehata, koji je 1978. posjetio međunarodne kongrese u Republici Koreji, Hong Kongu, na Filipinima i Tajvanu, objašnjava: “Duboko me se dojmila veza ljubavi koja postoji među braćom i sestrama u stranim zemljama. To što sam iz prve ruke vidio kako su Jehovini svjedoci povezani čistim jezikom posebno je utjecalo na moje cijenjenje službenih prednosti koje uživam te na sadržaj mojih molitvi.”

To što su posjetili zemlje gdje su Jehovini sluge odolijevali teškom progonstvu i čuli iz prve ruke njihova iskustva, pobudilo je u delegatima želju da oponašaju njihovu vjeru. Misako Oda je 1992. prisustvovala prvom međunarodnom kongresu u bivšem Sovjetskom Savezu u Sankt Peterburgu. Ona se prisjeća: “Kada je prvog dana kongresa počela uvodna pjesma, sestra iz Rusije koja je sjedila do mene počela je plakati. Kad sam podignula glavu, vidjela sam da i mnoge druge ruske sestre imaju suze u očima te da ne mogu dovršiti pjesmu. Duboko sam zahvalila Jehovi na njegovoj nezasluženoj dobrohotnosti što je dozvolio da ja, koja nisam iskusila takvo progonstvo kroz kakvo su oni prolazili, budem ovdje s njima i sudjelujem u tom povijesnom trenutku pobjede kako za Jehovu tako i za tu vjernu braću.”

Jedna mlada pionirka po imenu Seiko Namba (sada Nakajima) živo se sjeća kongresa održanog 1990. u Buenos Airesu. Ona kaže: “Od braće i sestara u Argentini naučila sam kako izražavati ljubav i cijenjenje te koliko je važno te osjećaje pokazivati drugima. Jedna starija sestra me prilikom našeg odlaska zagrlila i dala mi poklon. Sa suzama u očima, stalno je ponavljala riječi: ‘Hasta luego en el Paraíso’ [Vidimo se u Raju]. Kad sam se vratila u Japan, nastojala sam izražavati istu takvu ljubav i dobrohotnost prema ljudima u mojoj skupštini i na području.” Drugim japanskim delegatima, premda su oni sami uglavnom više sramežljivi i šutljivi, druženje sa suvjernicima iz Latinske Amerike pomoglo je da budu otvoreniji u izražavanju svoje ljubavi.

Japanska je podružnica tijekom godina imala prednost poslati tisuće delegata na posebne kongrese koji su se održavali u drugim zemljama. Pozivi razaslani skupštinama nailaze na izvanredan odaziv i to je pokazatelj da naša braća osjećaju veliko oduševljenje te cijene takvu priliku da mogu biti sa svojom međunarodnom kršćanskom obitelji.

Udovoljavati potrebama iz cijelog svijeta

Velika je prednost u današnje vrijeme imati mogućnost na različite načine pomagati svijetom raširenom bratstvu. Budući da je stekla dragocjeno iskustvo u tiskarskoj djelatnosti, japanska je podružnica u mogućnosti pomoći susjednim podružnicama što se tiče njihovih potreba povezanih s tiskanjem. U tiskari u Ebini sada se svakog mjeseca proizvede preko 9 000 000 primjeraka Kule stražare i Probudite se! na deset jezika.

Japanska podružnica sada tiska knjige, Biblije, brošure i brošurice na 26 jezika, uključujući i kineski, laoski, singaleski, tamil (za Šri Lanku), tajski i 11 filipinskih jezika — i to sve u četiri boje. Ofsetni rotacioni tiskarski strojevi velike brzine omogućuju da tiskara može brzo reagirati na potrebe područja. Naprimjer, u rujnu 1993. u Japan je poslan materijal za tiskanje posebnog izdanja dugo očekivane Biblije na tagalogu koje je obuhvaćalo i New World Translation of the Christian Greek Scriptures. Do sredine listopada, tiskano je i otpremljeno 70 000 Biblija na tagalogu, baš na vrijeme da bi se mogle podijeliti braći na njihovim oblasnim kongresima u prosincu. Biblije na cebuano i iloko jeziku ubrzo su slijedile. U tiskari u Ebini sada se također vrši i uvezivanje luksuznih izdanja Biblija na portugalskom i španjolskom.

Nakon što je 1989. u svjetskoj centrali osnovan Odjel prevodilačkih službi, japanska je podružnica bila pozvana da sudjeluje u pomaganju prevodiocima diljem Azije i pacifičkih regija. Tamo živi više od polovine svjetskog stanovništva, no mnogim ljudima, koji govore mnogim različitim jezicima, još uvijek nisu dostupne publikacije Društva Watch Tower. Japanska braća koja imaju iskustva s prevođenjem i koja se razumiju u kompjutersku opremu imala su prednost posjetiti Indiju, Pakistan, Šri Lanku, Nepal, Libanon, Maleziju, Tajland, Kambodžu, Indoneziju, Mianmu, Solomonske otoke, Guam i druge zemlje kako bi pomogla kod pronalaženja, školovanja i organiziranja timova prevodilaca te da bi instalirala kompjuterske programe koje je Društvo izradilo kao pomoć prevodiocima.

Uzajamno ohrabrenje

Ne treba previdjeti niti 76-ero japanske braće i sestara koji su, oponašajući misionare koji služe u Japanu, revno prihvatili zaduženja da unapređuju interese Kraljevstva u devet zemalja u inozemstvu. Među njima je i 13 diplomaca Škole za osposobljavanje slugu. Zemlje u koje su dodijeljeni su Brazil (7), Guam (2), Kambodža (1), Malezija (2), Nigerija (1), Papua Nova Gvineja (11), Paragvaj (8), Solomonski otoci (5) i Tajvan (39). Pisma koja su stigla od onih koji se nalaze u svojim dodijeljenim područjima pokazuju da su uspješno naučili nositi se s novim jezicima, običajima, hranom i tropskim bolestima te da su ujedno spremni služiti u primitivnim područjima, ponekad bez tekuće vode, plina ili struje, za razliku od bogatstva u suvremenom Japanu. Zavoljeli su tamošnje ljude te su naučili biti zadovoljni zato što posjeduju dobar odnos s Bogom. Oni su radosni što na taj način mogu unapređivati interese Kraljevstva.

Kada je zbog teokratskog napretka u Japanu ponovno bilo neophodno proširiti objekte podružnice, posao je započeo uz međunarodnu suradnju. Taj projekt obuhvaća dva 13-etažna stambena objekta i jedan 5-etažni objekt tehničkih službi. Frank Lee iz Sjedinjenih Država dodijeljen je 1994. da služi kao nadglednik gradnje. Steve Givins, međunarodni sluga iz Sjedinjenih Država, također služi u odboru za gradnju. Oko 50 dobrovoljaca došlo je iz Australije, Engleske, Finske, Francuske, Italije, Kanade, Kostarike, Luksemburga, Novog Zelanda i Sjedinjenih Država kako bi dali svoj udio u poslu. Svi su se oni s radošću odrekli sređenijeg života u svojoj domovini kako bi svoje iskustvo i vještine podijelili sa svojom braćom u inozemstvu i unapređivali interese Kraljevstva.

Upečatljiv je bio i golemi odaziv japanske braće, jer je preko 4 600 kvalificiranih i nekvalificiranih radnika podnijelo molbe za rad na projektu. Većina njih mora napraviti velike promjene da bi mogla raditi na projektu, čak i kad se radi o kratkom periodu. To uključuje napuštanje posla i obitelji. No, oni smatraju da su bogato nagrađeni za svoj trud.

Stariji, ali još uvijek revni

Porast ovog velikog mnoštva hvalitelja Jehove u Japanu započeo je 1949. i 1950. dolaskom misionara iz 11. razreda Gileada. Drugi su im se priključili, među njima i neki iz 7. razreda te više njih iz kasnijih razreda. Pedeset i devet misionara je još uvijek u punovremenoj službi u Japanu. Neki od njih sada su u 70-im ili 80-im godinama i svi su još uvijek revni u službi. Lois Dyer je, nakon 64 godine odlučne punovremene službe, rekla: “Neprestano se s pouzdanjem molim kao što je to i David tako često činio, govoreći: ‘Kad me izdaje snaga moja (...) u starosti i kad osijedjeh nemoj me ostaviti, Bože’” (Ps. 71:9, 18). Jehova nije ostavio ove lojalne pojedince koji su veći dio svog života proveli u vjernoj službi za Kraljevstvo. Jedna je članica misionarske obitelji ovako to formulirala: “Jehovina je organizacija poput majke koja nas umotava u toplu deku i čvrsto nas drži.”

Dvadeset i jedan od tih dugogodišnjih slugu sada se nalazi u tokijskom misionarskom domu Mita. Zgrada u Tokyu u kojoj se prvobitno nalazila podružnica potpuno je renovirana da bi se moglo smjestiti ove misionare poodmaklih godina. To je izuzetna misionarska obitelj! U prosjeku imaju 74 godine i 50 godina su u istini. Osmero je iz 11. razreda Gileada. Misionarska je obitelj zajedno tijekom godina dala gomilu svjedočanstva, pomažući da najmanje 567 osoba upozna istinu. Iako je nekoliko članova te obitelji dobrano zašlo u svoje 80-e te imaju ozbiljnih zdravstvenih problema, oni nipošto nisu neaktivni. Tijekom 1997. službene godine u prosjeku su svaki mjesec proveli preko 40 sati u službi propovijedanja te su uručili ukupno 17 291 časopis i stotine knjiga na svojim područjima koja su već dobro obrađena. Ovim dugogodišnjim propovjednicima članovi njihovih skupština iskazuju čast, a poštuju ih i njihovi susjedi.

Ruth Ulrich sada ima 87 godina, a od toga je 68 godina provela u pionirskoj i misionarskoj službi. Ona kaže: “Moju je vjeru osnažilo to što sam vidjela kako svi ti ljudi izlaze iz poganskih religija i dolaze u istinu te zaista postaju naša braća i sestre.”

Dok smo pregledavali “obiteljski album” koji govori o suvremenoj povijesti Jehovinih svjedoka u Japanu, upoznali smo mnoge od tih revnih Jehovinih slugu. No to je samo mala grupa od preko 220 000 osoba u Japanu koje objavljuju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Misionari su duboko zadovoljni onim što su postigla njihova duhovna djeca i unuci, do treće i četvrte generacije. Ujedno sa živim zanimanjem iščekuju da vide koju će im još ulogu Jehova dodijeliti, kako tijekom završnih dana sadašnjeg sustava tako i u njegovom novom svijetu koji je sada vrlo blizu!

[Slika preko cijele stranice 66]

[Slike na stranici 71]

Lojalni japanski objavitelji iz predratnog vremena: (1) Jizo i Matsue Ishii, (2) Miyo Idei, (3) Katsuo i Hagino Miura

[Slike na stranicama 72 i 73]

Neki od misionara koji su počeli služiti u Japanu u periodu 1949-50: (1) Don i Mabel Haslett, (2) Lloyd i Melba Barry, (3) Jerry i Yoshi Toma, (4) Elsie Tanigawa, (5, 6) Percy i Ilma Iszlaub, (7) Norrine Thompson (djevojački Miller), (8) Adrian Thompson, (9) Lois Dyer, (10) Molly Heron, (11) Shinichi i Masako Tohara

[Slika na stranici 79]

N. H. Knorr (gore lijevo) drži govor na kongresu održanom 1951. u misionarskom domu u Kobeu

[Slika na stranici 81]

Grace (iznad) i Gladys Gregory, iz 11. razreda Škole Gilead

[Slika na stranici 82]

Margrit Winteler (desno, 23. razred Gileada) pridružila se svojoj sestri Leni (15. razred) u Japanu

[Slika na stranici 88]

Don Haslett i Lloyd Barry u betelskom domu u Tokyu 1953.

[Slika na stranici 89]

Japanski specijalni pioniri koji služe već 40 godina (slijeva nadesno): Takako Sato, Hisako Wakui, Kazuko Kobayashi

[Slika na stranici 90]

Podružnica na Okinawi, 1979.

[Slika na stranici 95]

Odlazak na svjedočenje tijekom zime na Hokkaidu

[Slike na stranici 95]

Gore: Adeline Nako

Dolje: Lillian Samson

[Slika na stranici 99]

Yuriko Eto

[Slika na stranici 102]

Sretna obitelj pionira kreće u službu propovijedanja

[Slike na stranici 110]

Podružnica u Tokyu, 1949-62.

Podružnica u Tokyu, 1963-73.

Objekti podružnice u Numazuu, 1972-82.

[Slika na stranici 115]

Toshio Honma, nadglednik podružnice sredinom 1970-ih

[Slika na stranici 116]

Odbor podružnice 1997 (slijeva nadesno): Richard Bailey, Shigeo Ikehata, Isamu Sugiura, Masataro Oda, Makoto Nakajima, Yoshihiro Nagasaki, Kenji Mimura

[Slika na stranici 124]

James Mantz je sudjelovao u nadgledavanju tiskare (prikazan sa svojom ženom Sarah)

[Slike na stranici 132]

Kongresne dvorane: Hyogo, Ebina, Kansai

[Slika na stranici 139]

Kunihito Kobayashi

[Slika na stranici 142]

Kobe nakon potresa 1995.

[Slika na stranici 150]

Masayuki i Masako Yamamoto

[Slike na stranici 156]

Japanski delegati na kongresima u inozemstvu: (1) Kenija, (2) Južnoafrička Republika, (3) Rusija

[Slike na stranici 158]

Podružnica i Betelski dom u Ebini; umetnuta slika prikazuje dodatne objekte izgrađene 1997.