‘Oboren, ali ne i uništen’
ISPRIČAO ULF HELGESSON
U srpnju 1983, doktori koji su se naginjali nada me uzviknuli su: “Budan je!” Bio mi je odstranjen 12 centimetara dugačak tumor iz leđne moždine u 15-satnoj kompliciranoj operaciji. Ostao sam potpuno paraliziran.
NEKOLIKO dana kasnije, premjestili su me u bolnicu koja je skoro 60 kilometara udaljena od mog rodnog grada Hälsingborga, na jugu Švedske. Tamo sam se uključio u rehabilitacijski program. Fizioterapeut je rekao da će to biti vrlo zahtjevna stvar, ali ja sam jedva čekao da započnemo. Stvarno sam želio ponovno hodati. Pohađajući marljivo dnevni petosatni program vježbi, postigao sam nagli napredak.
Mjesec dana kasnije kad je putujući nadglednik služio u našoj skupštini, on i drugi kršćanski starješine poduzeli su dugačko putovanje da bi u mojoj bolničkoj sobi održali sastanak skupštinskih starješina. Kako se moje srce radovalo nad ovakvim dokazom bratske ljubavi! Sestre s odjela cijelu su grupu poslije sastanka poslužile čajem i sendvičima.
Doktori su u početku bili zapanjeni mojim napretkom. Poslije tri mjeseca mogao sam uspravno sjediti u invalidskim kolicima i čak stajati nekoliko trenutaka. Bio sam sretan i potpuno odlučan da ponovno prohodam. Prilikom svojih posjeta moja obitelj i sukršćani pružili su mi veliku podršku. Čak sam bio u mogućnosti otići kući na kraća razdoblja.
Istinsko pogoršanje
Ipak, poslije toga nisam postigao nikakav daljnji napredak. Uskoro mi je fizioterapeut prenio bolnu vijest: “Nećete postići veći oporavak od ovog!” Sada je cilj bio da me ojačaju kako bih se sam mogao kretati u invalidskim kolicima. Pitao sam se što će biti sa mnom. Kako će se moja žena snaći? Ona je i sama imala ozbiljnu operaciju i bila joj je potrebna moja pomoć. Da li će mi biti potrebna neprestana institucionalna njega?
Postao sam duboko potišten. Moja čvrstina, hrabrost i snaga postepeno su nestale. Dani su prolazili, a ja sam ostao nepokretan. Ne samo da sam u fizičkom pogledu bio paraliziran već sam i emocionalno i duhovno bio otupio. Bio sam ‘oboren’. Sebe sam uvijek doživljavao kao duhovno snažnog. Imao sam čvrsto ukorijenjenu vjeru u Božje Kraljevstvo (Danijel 2:44; Matej 6:10). Bio sam uvjeren u biblijsko obećanje da će sve bolesti i slabosti biti izliječene u Božjem pravednom novom svijetu i da će tamo čitav ljudski rod biti vraćen u savršen život (Izaija 25:8; 33:24; 2. Petrova 3:13). Sada sam se osjećao paralizirano ne samo fizički nego i duhovno. Osjećao sam se ‘uništeno’ (2. Korinćanima 4:9, St).
Prije nego što nastavim dalje, dozvolite mi da ispričam nešto o svom porijeklu.
Sretna obitelj
Rođen sam 1934, i bio sam oduvijek dobrog zdravlja. U ranim ‘50-ima sreo sam Ingrid, i 1958. mi smo se vjenčali i nastanili u Östersundu, gradiću u središnjoj Švedskoj. Godine 1963. došlo je do prekretnice u našem životu kad smo započeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. U to smo vrijeme imali troje male djece — Ewu, Björna i Lenu. Uskoro je čitava naša obitelj proučavala i dobro napredovala u spoznaji biblijskih istina.
Ubrzo nakon što smo počeli proučavati, preselili smo se u Hälsingborg. Tamo smo se moja žena i ja predali Jehovi i 1964. smo se krstili. Naša se radost povećala kad se 1968. naša najstarija kćer, Ewa, krstila. Sedam godina kasnije, 1975, krstili su se i Björn i Lena, a sljedeće sam godine bio imenovan za starješinu u kršćanskoj skupštini.
Svjetovni mi je posao omogućavao da zadovoljavam materijalne potrebe svoje obitelji. A naša je radost porasla kad su Björn i Lena prihvatili punovremenu službu. Björn je uskoro bio pozvan da služi u podružnici Jehovinih svjedoka u Arbogi. Život nam se takoreći smiješio. A onda, na početku 1980, počeo sam osjećati fizičke posljedice tumora koji je kasnije u toj ozbiljnoj operaciji 1983. bio odstranjen.
Prevladavanje duhovne paralize
Kad su mi rekli da više neću hodati, život mi se počeo činiti beznadnim. Kako sam ponovno zadobio duhovnu snagu? Bilo je lakše nego što sam mislio. Jednostavno sam uzeo svoju Bibliju i počeo čitati. Što sam više čitao to sam više dobivao duhovne snage. Počeo sam osobito cijeniti Isusovu Propovijed na gori. Čitao sam je uvijek iznova i meditirao o njoj.
Vratio mi se radostan pogled na život. Kroz čitanje i meditiranje, počeo sam zapažati mogućnosti umjesto prepreka. Ponovo sam dobio želju da prenosim biblijske istine drugima i tu sam želju ispunio svjedočeći bolničkom osoblju i drugim ljudima koje sam susretao. Moja me obitelj u potpunosti podržavala te je primila poduku o tome kako će me njegovati. Konačno sam bio u stanju napustiti bolnicu.
Napokon sam bio kod kuće. Kako je to bio radostan dan za sve nas! Moja je obitelj napravila raspored koji je uključivao meni potrebnu njegu. Moj sin, Björn, odlučio je napustiti posao u podružnici Jehovinih svjedoka te je došao kući kako bi pomagao u brizi oko mene. Bilo je krajnje utješno biti predmetom tolike ljubavi i brige od strane svoje obitelji.
Borba s ponovnim pogoršanjem
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, moje se zdravlje pogoršalo i bilo mi je teško kretati se. Na kraju, unatoč predanim naporima moje obitelji, oni nisu više bili u mogućnosti brinuti se za mene kod kuće. Stoga sam zaključio da bi za mene bilo najbolje otići u sanatorij. To je ponovo značilo promjene i novu rutinu. Ali nisam dozvolio da to predstavlja duhovno nazadovanje.
Nikad nisam prestao s čitanjem i istraživanjem Biblije. Nastavio sam promišljati o onom što bih mogao učiniti, a ne o onom što ne bih mogao. Meditirao sam o duhovnim blagoslovima koje imaju svi Jehovini svjedoci. Ostao sam blizu Jehove u molitvi i koristio sam svaku priliku da propovijedam drugima.
Sada noći i dio dana provodim u sanatoriju. Popodneva i večeri provodim ili kod kuće ili na našim kršćanskim sastancima. Gradska služba organizira mi redovan prijevoz na sastanke i nazad i prijevoz do kuće i natrag. Moja vjerna obitelj, braća u skupštini i osoblje u sanatoriju na izvanredan se način brinu za mene.
Činim što mogu
Ja se ne smatram invalidom, a ni moja obitelj, niti moja kršćanska braća ne ophode se tako prema meni. Brinu se za mene s puno ljubavi, omogućavajući mi da kao starješina nastavim djelotvorno služiti. Svakog tjedna vodim Skupštinski studij knjige, kao i tjedni skupštinski studij Kule stražare u Dvorani Kraljevstva. Teško mi je listati Bibliju, pa se stoga nekoga u skupštini odredi da bi mi na sastancima u tome pomagao. Vodim sastanke i držim predavanja u invalidskim kolicima.
Na taj način još uvijek mogu činiti mnoge stvari koje sam ranije uživao činiti, uključujući obavljanje pastirskih posjeta (1. Petrova 5:2). Njih obavljam kada braća i sestre dolaze k meni po pomoć ili savjet. Koristim i telefon tako što poduzimam inicijativu nazivajući druge. Ohrabrenje koje iz toga proizlazi obostrano je (Rimljanima 1:11, 12). Jedan mi je brat nedavno rekao: “Baš kad sam snužden, ti nazoveš da me razveseliš.” Ali i ja sam ohrabren, znajući da Jehova blagoslivlja moj trud.
Prije i poslije sastanaka, uživam u divnom društvu djece u skupštini. S obzirom na to da sjedim u invalidskim kolicima, razgovaramo tako da su nam oči na istoj razini. Cijenim njihovu iskrenost i neposrednost. Jedan mi je dječak jednom prilikom rekao: “Ti si izuzetno lijep invalid!”
Koncentrirajući se na ono što mogu učiniti umjesto da se uznemiravam zbog onog što ne mogu, uživam služeći Jehovi. Mnogo sam naučio iz ovog što mi se dogodilo. Shvatio sam da nas kušnje kroz koje prolazimo obučavaju i jačaju (1. Petrova 5:10).
Primijetio sam da mnogi zdravi ljudi ne shvaćaju kako moramo uvijek ozbiljno shvatiti obožavanje našeg nebeskog Oca. Ako tako ne činimo, naš raspored proučavanja, sastanci i služba propovijedanja mogu postati obična rutina. Smatram da su ove pripreme vitalne za preživljavanje kraja ovoga svijeta u Božji obećani zemaljski Raj (Psalam 37:9-11, 29; 1. Ivanova 2:17).
Nadu u život u Božjem novom svijetu koji dolazi moramo uvijek održavati živom u svojim srcima (1. Solunjanima 5:8). Naučio sam također da ne odustajem u borbi protiv bilo kakve sklonosti da postanem obeshrabren. Naučio sam gledati na Jehovu kao na svog Oca, a na njegovu organizaciju kao na svoju majku. Došao sam do saznanja da ako se potrudimo, Jehova može bilo koga od nas koristiti da bude njegov djelotvoran sluga.
Iako sam povremeno osjećao da sam, da tako kažem, ‘oboren’, nisam bio ‘uništen’. Jehova i njegova organizacija nikad me nisu napustili, kao ni moja obitelj i moja kršćanska braća. Zahvaljujući tome što sam posegnuo za Biblijom i počeo je čitati, povratio sam svoju duhovnu snagu. Zahvalan sam Jehovi Bogu koji, kad se uzdamo u njega, daje ‘snagu koja je iznad obične’ (2. Korinćanima 4:7, NW).
S punim povjerenjem i potpunim pouzdanjem u Jehovu, željno iščekujem budućnost. Uvjeren sam da će vrlo brzo Jehova Bog ispuniti svoje obećanje o ponovnom uspostavljanju raja ovdje na Zemlji zajedno sa svim divnim blagoslovima koje će to donijeti (Otkrivenje 21:3, 4).