Zahvalna za Jehovinu podršku koja nikada ne zataji

ISPRIČALA SHARON GASKINS

RAJ na Zemlji! Vidjela sam se kako jurim po livadama, lovim leptire, igram se s mladunčadi lavova. To je zvučalo tako dobro! No, bilo je sumnji. Kako je samo često moja nada završila u očaju!

Dokle mi seže pamćenje, invalidska kolica su moj stalni pratilac. Od rođenja pa nadalje, cerebralna paraliza oduzela mi je radosti djetinjstva. Druga djeca su se zabavljala na koturaljkama i biciklima, a ja sam sjedila sama, nisam čak mogla ni hodati. Zato smo se, kad me majka vodila od jednog iscjelitelja vjerom do drugog, iskreno nadali čudu. Ipak, uvijek iznova, jednostavno bi uzela kolica i odvezla me natrag. Za mene je to bilo razočaranje, ali njoj se slamalo srce!

Čeznuvši za pravom nadom, moja majka je početkom 1964. počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Tada sam imala oko šest i pol godina.

Bilo je divno naučiti da je jednom postojao prekrasan raj na ovoj Zemlji. Nažalost, prvi čovjek, Adam, odbacio je to, ali ja sam željela bliskost s Bogom koju je on jednom uživao. Kako bi to izgledalo uživati u odnosu s Bogom? Ili živjeti kad je njegov Sin hodao po Zemlji? Moja sanjarenja nosila su me i u budući Raj. Čak i u toj ranoj dobi, bilo mi je jasno da smo pronašli istinu.

Majka je počela odvoditi obitelj u Kraljevsku dvoranu Jehovinih svjedoka. Njihovi sastanci bili su tako različiti od onoga što smo vidjeli u crkvama! Ljudi i okolina duboko su me dirnuli.

Za majku je odlaženje s nama u Kraljevsku dvoranu bilo naporno. Osim mene, tu je bilo troje mlađe djece a nismo imali automobil. Uzeli smo taksi kad si ga je mogla priuštiti. Još uvijek se sjećam kako se naprezala jedne nedjelje. Na vidiku nije bilo taksija. Iznenada, naizgled niotkud, neki se čovjek dovezao u svom kamionu i poveo nas. Zakasnili smo na sastanak, ali smo došli. Kako smo samo bili zahvalni Jehovi!

Ubrzo su nas naša draga duhovna braća i sestre koji su imali automobile s puno ljubavi naizmjence prevozili. Majčino ohrabrenje da nikada ne propuštamo sastanke ako nismo stvarno bolesni utisnulo je u moj mladi um važnost da se ‘sastajemo zajedno’ (Hebrejima 10:24, 25, St). Potaknuta onim što je naučila, moja je majka predala svoj život Jehovi i krstila se 1965.

Do tog vremena ja sam bila dovoljno stara da potpunije cijenim sastanke. U skupštini Cypress Hills u Brooklynu (New York), bilo je Evropejaca, crnaca, Hispanaca i drugih koji su vršili obožavanje jedan uz drugoga. Izgledalo je tako ispravno da bogobojazni ljudi žive u takvom pravom bratstvu (Ps 133:1).

Majka me naučila kako se pripremati za sastanke. Mentalno, to nije bio problem, ali je bio u fizičkom smislu. Cerebralna paraliza jednostavne zadatke pretvara u velike projekte. Bilo mi je nemoguće, i još uvijek jest, povući ravnu crtu kako bih označila odgovore u našoj biblijskoj literaturi. Međutim, kroz praksu se moje podcrtavanje popravilo.

Misli su mi bile prepune stvari koje sam htjela reći. No, dok su putovale do usta, riječi su se pobrkale. Opuštanje je bilo neophodno kako mi mišići ne bi postali napeti. Također sam se morala koncentrirati na izgovaranje svake riječi što je jasnije moguće. U meni bi se pojavljivale frustracije ako komentar nije ispao onako kako je trebao ili kad sam znala da drugi nisu razumjeli moje riječi. No, kad su me jednom upoznali, braća i sestre u skupštini mogli su bolje razumjeti moj govor. Međutim, još uvijek imam dobre i loše dane s tim problemom.

Šest uznemiravajućih mjeseci

U starosti od osam godina, imala sam šestomjesečno iskustvo čije posljedice osjećam do dan danas. Unatoč svoj fizikalnoj, radnoj i govornoj terapiji koju sam već primila, doktori su me poslali u bolnicu za rehabilitaciju u West Haverstraw u New Yorku. Majka i ja bile smo slomljena srca. Nekoliko godina ranije, kad su mi doktori pogrešno postavili dijagnozu da sam mentalno retardirana, rekla im je da me nikada neće dati u bolnicu. Zato joj je čak i privremeno razdvajanje bilo teško. Međutim, smatrala je da će to što vodim produktivan život neovisno o njoj i mom ocu značiti da sam fizički sposobna da se brinem sama o sebi koliko god je to moguće.

Objekt je bio lijep, ali ja sam se osjećala napušteno. Napadaji plača i izljevi gnjeva jasno su pokazali što osjećam prema tom mjestu. Roditelji su rijetko mogli krenuti na trosatno putovanje autobusom da bi me posjetili, naročito jer je majka bila trudna sa petim djetetom. Kad su trebali otići, toliko bih se uzbudila da je doktor rekao kako posjete ne smiju biti toliko česte. Bilo mi je dozvoljeno da idem kući samo dva puta.

Terapeuti su me učili kako hodati pomoću proteza i štaka koje su otežane olovom. Činilo se da su teže od tone. Međutim, težina mi je pomagala da održim ravnotežu i sprečavala je da se prevrnem. To je bio prvi korak prema cilju da hodam sama bez proteza.

Narezati jelo, zakopčati dugme — bilo koji zadatak gdje se zahtijeva upotreba prstiju — za mene je to bilo teško, ako ne i nemoguće. No, u određenoj mjeri naučila sam kako da se sama hranim i oblačim. To mi je kasnije pomoglo u mojoj službi Bogu.

Kad je osposobljavanje završilo, vratila sam se kući. Majka me zaposlila kako bih upotrebila svoja nova umijeća. To je predstavljalo emocionalnu bitku, jer iako sam željela sama raditi stvari, provođenje toga dovodilo bi do frustracije, gutalo bi mnogo vremena i iscrpljivalo bi me. Samo oblačenje za sastanak bio je projekt koji je trajao dva sata!

Kad smo se preselili točno preko puta Kraljevske dvorane, počela sam stvarno hodati sama. To nije bila mala pobjeda!

Najsretniji dan mog života

Moja se majka pobrinula da obitelj ima uravnoteženu duhovnu prehranu. Proučavala je sa mnom i očekivala od mene da pročitam svaki broj naših časopisa, Kule stražare i Probudite se! Tu su bili i sastanci za koje se trebalo pripremiti i kojima je trebalo prisustvovati. Iako su moj um i srce gorljivo prihvaćali tu spoznaju, ozbiljne misli o predavanju svog života Jehovi i simboliziranju toga krštenjem u vodi, bile su u pozadini. Majka mi je pomogla da uvidim kako me Bog, unatoč mojoj nesposobnosti, smatra duhovno odgovornom za sebe. Nisam mogla očekivati da uđem u novi svijet na temelju njenih zasluga, da uđem držeći se njoj za suknju.

Ljubila sam Boga, ali me moje stanje odvojilo kao onu koja je različita od drugih — bolna spoznaja za tinejdžera. Bilo mi je teško prihvatiti svoja ograničenja. Često bi me svladao gnjev, a to se moralo dovesti pod kontrolu prije krštenja (Galaćanima 5:19, 20). A što ako ne budem mogla ispuniti svoje predanje Jehovi?

Na majčin zahtjev, jedan skupštinski starješina razgovarao je sa mnom. Citirao je pitanje koje je prorok Ilija postavio Izraelcima: “Dokle ćete hramati na obje strane?” (1. Carevima 18:21). Jasno, Jehova nije bio zadovoljan s mojom neodlučnošću.

Probudila sam se duhovno i gorljivo molila za Jehovinu pomoć i za odlučnost da svoj život posvetim njemu. Jedna sestra u skupštini proučavala je sa mnom. Bila je mlađa od mene i izgubila je majku u ranoj mladosti. Ipak, predala se Bogu dok je još bila prilično mlada.

U starosti od 17 godina, donijela sam odluku. Željela sam služiti Jehovi najbolje što mi mogućnosti dopuštaju. Deveti kolovoz 1974 — datum kad sam se krstila — bio je najsretniji dan mog života.

Radost u službi

Sudjelovanje u službi predstavljalo je neke prepreke nalik planinama. Najveći izazov bio je taj da govorim razumljivo. Govorila bih što je jasnije moguće. Zatim bi, kad je god bilo potrebno, moj partner u službi propovijedanja ponovio moje primjedbe stanaru. Neki su reagirali negativno, gledajući na mene kao na žrtvu eksploatacije od strane Svjedoka. No, propovijedanje je moje pravo i iskrena želja mog srca.

Hodanje od vrata do vrata čak i u jednom bloku može me potpuno iscrpiti. Mnoge kuće na našem području za svjedočenje imaju stepenice, što mi onemogućava da im se približim. Zimi mi je zbog zaleđenih ulica praktički nemoguće ići u službu od vrata do vrata (Djela apostolska 20:20). Međutim, duhovna braća su jako puno pomogla, a Jehova me sada blagoslovio invalidskim kolicima s motorom, što mnogo olakšava službu.

S vremenom sam počela svjedočiti putem pošte. Pisanje pisama rukom ne bi imalo smisla jer većina ljudi ne može čitati moj rukopis. Zato je moj pisar postao električni pisaći stroj. Kucanje mi ide vrlo polako zbog slabe koordinacije ruku. Svako malo naciljam jedno slovo a udarim drugo. Ponekad mi treba jedan sat ili više da nakucam samo jednu stranicu.

Usprkos pomanjkanju snage, s vremena na vrijeme služim kao pomoćni pionir, posvećujući službi 60 sati ili više mjesečno. To zahtijeva dobar vremenski raspored, dodatno naprezanje i podršku suvjernika. Njihov pionirski duh me ohrabruje. Majka je također ostavila odličan primjer služeći kao opći ili kao pomoćni pionir dok se suočavala s poteškoćama, lošim zdravljem i izazovom podizanja sedmero djece u religiozno razdijeljenom kućanstvu.

Samostalna

U starosti od 24 godine, odlučila sam da se osamostalim. Moje preseljenje u dio Brooklyna po imenu Bensonhurst pokazalo se blagoslovom. Skupština Marlboro bila je poput tijesno povezane obitelji. Kako je samo jačalo vjeru biti s njima! Čak i sa samo dva ili tri automobila na raspolaganju u skupštini, duhovna braća su me vozila na sve sastanke. No, tamo nisam bila dugo.

Osjećajući se kao potpuni promašaj, vratila sam se svojoj obitelji i uronila u trogodišnji period duboke depresije. Izljevi gnjeva su se vratili. Zatim su došle misli o samoubojstvu i nekoliko pokušaja da ga izvršim. Smrt se dizala kao crni oblak. No, oslonila sam se na Boga i obećala sam da ću pokazivati cijenjenje za njegov dar života. Savjet i utjeha došli su od starješina. To, zajedno s molitvom, osobnim studijem, strpljenjem moje obitelji i nešto profesionalne pomoći, ispravilo je moje razmišljanje.

Kroz Kulu stražaru, Jehova je nježno pružio uvid u teške depresije. Da, on stvarno brine za svoj narod i razumije naše osjećaje (1. Petrova 5:6, 7). S vremenom se duboka depresija povukla. Deset godina kasnije, Jehova mi i dalje pomaže izlaziti na kraj s frustracijom i depresijom. Ponekad me osjećaji bezvrijednosti gotovo progutaju. No, molitva, biblijski studij i moja duhovna obitelj divna su pomoć za preživljavanje.

Nakon uzaludnog traženja novog stana, nevoljko sam odlučila da ostatak svog života proživim sa svojom obitelji. Tada je Jehova odgovorio na moje molitve. Bilo je moguće nabaviti stan u dijelu Brooklyna po imenu Bedford-Stuyvesant. Uselila sam se krajem ljeta 1984. i tamo sam sve odonda.

Članovi vrlo drage skupštine Lafayette ljubazno su me vozili na sastanke. U mislima mi je još uvijek svjež prvi Skupštinski studij knjige u toj skupštini kojem sam prisustvovala. Održavao se na četvrtom katu — bez lifta! Samo uz Jehovinu pomoć uspjelo mi je popeti se i sići tim stepenicama. Nakon nekog vremena omogućena je lokacija koja je lakše pristupačna. A sada me Jehova blagoslovio prednošću da se Skupštinski studij knjige održava u mom domu.

Sjajan pionirski duh prožima ovu skupštinu. Kad sam došla, bilo je oko 30 pionira, a neki su me uzeli pod svoje. Revna atmosfera motivirala me da češće budem pomoćni pionir.

U travnju 1989, skupštine Lafayette i Pratt izgradile su novu Kraljevsku dvoranu baš preko puta mog stana. I to je bilo baš na vrijeme, budući da mi je zbog daljnjeg pogoršavanja tjelesnog zdravlja hodanje ponovo postalo problem. Međutim, s mojim motoriziranim skuterom i sa duhovnom braćom i sestrama koji mi pružaju pomoć i podršku, putovanja na sastanke i natrag su ugodna. Kako duboko cijenim takvu ljubaznu pomoć!

Zahvalna za Božju podršku

Iako su mi noge nesigurne, srce mi je postojano. Dobra izobrazba malo mi je olakšala život, no Bog me podržavao. Ponekad nisam znala odakle će mi doći sljedeći obrok, ali Jehova mi je davao podršku i vjerno se brinuo. Davidove riječi su mi zaista drage: “Bijah mlad i ostarjeh, i ne vidjeh pravednika ostavljena, ni djece njegove da prose hljeba” (Psalam 37:23-25).

Jehova me nekoliko puta osposobio da zadržim biblijsko gledište time što mi je pomogao da odbijem prihvatiti krv za vrijeme kirurškog zahvata (Djela apostolska 15:28, 29). Nedavno je umro moj otac. Izgubiti nekoga tako bliskog zaista je bio težak udarac. Samo snaga od Jehove izvukla me kroz tu i druge kušnje.

Zdravlje će možda biti sve slabije, ali moje pouzdanje u Boga i moj odnos s njim moja su užad za spašavanje. Kako sam samo sretna što sam među Jehovinim narodom i što imam njegovu podršku koja nikada ne zataji!