Kako sam imala koristi od Božje brige

U JUTRO 18. svibnja 1963, probudila sam se puno sretnija nego inače. Bio je to početak divnog, toplog sunčanog dana. No prije nego što objasnim zašto mi je taj dan bio tako poseban, dozvolite mi da vam kažem nešto o sebi.

Rođena sam u Philadelphiji (Pennsylvania, SAD) 20. svibnja 1932. kao najmlađa djevojčica u obitelji sa četiri kćeri. Moja je majka umrla kad sam imala dvije godine, a otac se ponovo oženio kad sam imala pet. S vremenom je u našu obitelj došlo šestero mlađe braće i sestara. Bili smo baptisti, a jednom sam čak pomišljala da postanem učiteljica vjeronauka u nedjeljnoj školi.

Rođena sam s reumatoidnim artritisom, što je doprinijelo veoma teškom djetinjstvu. Kad sam imala devet godina, doktor mi je rekao da će mi biti sve gore kako godine budu prolazile. Nažalost, njegovo predviđanje se obistinilo. Do svoje 14. godine više nisam mogla hodati. Konačno su mi ruke, stopala i noge postali potpuno onesposobljeni, a kukovi ukočeni i bolni. Prsti su mi se toliko deformirali da mi je bilo teško pisati ili samo podizati stvari. Zbog svog stanja nisam se mogla vratiti u javnu školu.

Kad sam sa 14 godina primljena u bolnicu, bila sam sretna jer su mi medicinske sestre dozvolile da radim male poslove kako bih im pomogla. Jako sam uživala u tome. Kasnije sam došla do točke kad se više nisam mogla sama uspraviti u sjedeći položaj. Liječnici su rekli mojim roditeljima da ne mogu ništa napraviti za mene, tako da sam nakon tri mjeseca u bolnici poslana kući.

U sljedeće dvije godine, do svoje 16, nisam radila gotovo ništa osim što sam ležala u krevetu. Omogućeno mi je nešto školovanja kod kuće, ali onda se moje stanje pogoršalo. Dobila sam čir na desnom gležnju, kao i reumatsku groznicu, što je zahtijevalo povratak u bolnicu. Tamo sam navršila 17. Još jednom sam u bolnici ostala tri mjeseca. Kad sam se vratila kući, više nisam udovoljavala preduvjetima za posjete kućnog učitelja.

Dok sam se približavala 20, bila sam vrlo jadna i najveći dio svog vremena provela sam u plakanju. Znala sam da Bog postoji i mnogo puta sam mu se molila da mi pomogne.

Nada za budućnost

Dok sam bila u filadelfijskoj Općoj bolnici kako bih primila daljnji tretman za svoj gležanj, bila sam u istoj sobi s mladom djevojkom po imenu Miriam Kellum. Postale smo prijateljice. Kad je Miriamina sestra Catherine Miles došla u posjetu, Catherine bi mi prenosila informacije iz Biblije. Nakon što sam otpuštena iz bolnice, uvijek sam nekako uspijevala održati kontakt s Catherinom, koja je Jehovin svjedok.

Nažalost, moja maćeha nije me baš jako voljela. Kad sam imala 25 godina, doselila sam se k jednoj od svojih starijih sestara, a Catherine se slučajno doselila u kuću iza ugla. Nazvala sam je i ona je počela proučavati Bibliju sa mnom koristeći knjigu Let God Be True (Neka Bog bude istinit) kao pomagalo za proučavanje. Kakva je samo bila radost saznati da neću uvijek biti onesposobljena i da će jednog dana sve zlo biti uklonjeno! (Priče Salamunove 2:21, 22; Izaija 35:5, 6). Te su mi se istine sviđale, zajedno s nadom u uskrsnuće i izgledom da ću opet vidjeti svoju majku (Djela apostolska 24:15).

Odmah sam počela prisustvovati sastancima Jehovinih svjedoka. Catherinin muž bi me odnio u njihov auto i odvezao me do Dvorane Kraljevstva. Kad sam išla na sastanke osjećala sam se ohrabrenom zbog ljubavi koja mi je pokazivana.

Svladavanje prepreka

Nažalost, moja sestra i njen muž su se razdvojili, što je zahtijevalo da opet živim sa svojim ocem i maćehom. Budući da se moja maćeha vrlo protivila Jehovinim svjedocima, od 1958. do 1963. Bibliju sam morala proučavati u tajnosti. Ona ne bi dozvolila nijednom Jehovinom svjedoku da uđe u kuću. Ja bih proučavala s različitim osobama preko telefona ili kad sam bila u bolnici.

Druga prepreka bila je ta što je moja maćeha ponekad odbijala hraniti me i prati. Jednom mi nije oprala kosu osam mjeseci. Također mi nije dozvoljavala da čitam bilo kakvu poštu dok je ona najprije ne odobri. Međutim, Jehovina briga bila je očita, budući da mi je moj brat dozvolio da se moja pošta šalje na njegovu adresu. Ta je priprema omogućila da Pat Smith, kršćanska sestra s kojom sam se dopisivala, ostane u kontaktu sa mnom i da me opskrbljuje biblijskim ohrabrenjem. Moj brat bi prokrijumčario njena pisma do mene; ja bih napisala odgovor, a on bi moja pisma prokrijumčario van.

Godine 1963. morala sam se vratiti u bolnicu, a Pat Smith je tamo nastavila proučavati sa mnom. Jednog me dana pitala: “Da li bi se željela krstiti na našem pokrajinskom sastanku?”

“Da!” odgovorila sam.

Bila sam na odjelu za rehabilitaciju i mogla sam dobiti dozvolu za izlaz na jedan dan. Na sam dan pokrajinskog sastanka, Pat je, zajedno s drugim Svjedocima, došla po mene. Braća su me morala podignuti preko pregrade i spustiti me u vodu kako bih se mogla krstiti. Sada sam jedna od Jehovinih slugu! To je bio 18. svibanj 1963, dan koji nikad neću zaboraviti.

Ulasci i izlasci iz staračkih domova

U studenom sam trebala otići iz bolnice. Nisam se željela vratiti kući jer sam znala da će moja služba Jehovi tamo biti ograničena. Zato sam organizirala da otiđem u starački dom. Tamo sam počela sudjelovati u službi tako što sam pisala pisma ljudima s kojima su Svjedoci teško mogli stupiti u kontakt tokom službe od kuće do kuće. Također sam u novinama čitala osmrtnice i pisala rođacima osoba koje su nedavno umrle, prilažući utješne citate iz Biblije.

Zatim sam se, u svibnju 1964, preselila u New York City kod svoje najstarije sestre i njenog muža. On mi je kupio moja prva invalidska kolica i počela sam posjećivati sastanke. Kakva je bila radost kad sam održala svoju prvu temu u Teokratskoj školi propovijedanja dok sam bila u New York Cityu!

Neki prijatelji iz Philadelphije zamolili su me početkom 1965. da provedem dva tjedna s njima. Dok sam bila u Philadelphiji, pisala mi je moja sestra i rekla da me više ne želi i da ostanem tamo gdje jesam. Organizirala sam da ponovo otiđem u starački dom. Dok sam živjela tamo, nastavila sam posjećivati sastanke i svjedočiti ljudima pišući pisma. U to sam vrijeme uspjela proširiti svoju službu sudjelujući u onome što je poznato kao pomoćna pionirska služba.

Primanje brige pune ljubavi

Daljnji pokazatelj Jehovine brige bila je pomoć koju mi je pružala skupština Jehovinih svjedoka West iz Philadelphije. Osim što su me vozili na kršćanske sastanke, nabavili su mi pisaći pribor i druge stvari koje sam trebala za svoju službu.

Godine 1970. pokazao se daljnji dokaz Jehovine brige kad su učinjene pripreme da se preselim kod Maude Washington, kršćanske sestre i umirovljene medicinske sestre. Iako se u to vrijeme približavala 70, bila je spremna brinuti se za mene tokom sljedeće dvije godine sve dok joj je to bilo moguće.

Dok sam bila s Maude, braća iz skupštine Ridge u Philadelphiji marljivo su radila kako bih mogla prisustvovati svim sastancima. To je zahtijevalo da me tri puta tjedno nose gore i dolje preko tri stepeništa. Kako sam samo zahvalna onima koji su tako vjerno radili kako bi mi pomogli da dođem na sastanke!

Godine 1972, kad se sestra Washington više nije mogla brinuti za mene, odlučila sam nabaviti vlastiti stan. Ta prilagodba ne bi bila moguća bez samopožrtvovne pomoći i ljubavi kršćanskih sestara iz skupštine Ridge. One su mi organizirale prehranu, kupanje i brigu oko mojih osobnih potreba. Drugi su pomagali odlazeći u kupovinu i obavljajući druge neophodne poslove.

Svakog jutra sestre su rano dolazile da me nahrane i obuku za taj dan. Kad bi mi pomogle da uđem u svoja invalidska kolica, odvezle bi me do mog stola u malom uglu stana, blizu prozora. Tamo bih sjedila, sudjelujući u službi koristeći telefon i pišući pisma. Taj dio svog stana zvala sam rajski kutak, budući da sam ga ukrasila s puno teokratskih slika. Cijeli dan bih provela u službi sve dok navečer netko ne bi došao da me stavi u krevet.

Godine 1974. zbog zdravstvenog stanja morala sam otići u bolnicu. Dok sam bila tamo, doktori su me pokušali prisiliti da primim krv. Oko tjedan dana kasnije, kad mi se stanje popravilo, došla su me posjetiti dvojica doktora. “O, sjećam se vas dvojice”, rekla sam im. “Vi ste me pokušali uvjeriti da primim krv.”

“Jesmo”, odgovorili su, “ali smo znali da nam to neće uspjeti.” Imala sam priliku dati doktorima svjedočanstvo o biblijskom obećanju o uskrsnuću i o rajskoj Zemlji (Psalam 37:29; Ivan 5:28, 29).

U prvih deset godina dok sam živjela sama, uspjela sam prisustvovati kršćanskim sastancima. Nikada nisam izostajala s njih, osim ako sam bila bolesna. Ako je vrijeme bilo loše, prijatelji bi mi zamotali noge u deku i prekrili ih kako bi ostale suhe. Povremeno bi me došao posjetiti putujući nadglednik. Za vrijeme svojih posjeta “pratio” bi me na biblijskom studiju koji sam vodila preko telefona. Za mene su to bila razdoblja velike radosti.

Izlaženje na kraj sa sve težom situacijom

Godine 1982. došla sam do točke kad više nisam mogla izaći iz kreveta. Nisam mogla posjećivati sastanke, niti sam mogla biti pionir, što sam bila neprekidno 17 godina. Te okolnosti su me jako rastužile i često bih plakala. Međutim, Jehovina briga bila je očita — kršćanski starješine su organizirali da se Skupštinski studij knjige održava u mom malom stanu. Kako sam još uvijek zahvalna za tu pripremu!

Budući da sam čitav dan bila vezana za krevet i nisam mogla otići do svog stola, počela sam pisati na listu papira koji bih stavila na grudi. U početku se ono što sam napisala nije moglo pročitati, ali uz puno vježbanja postalo je čitljivo. Neko sam vrijeme opet mogla davati svjedočanstvo pišući pisma, i to mi je donijelo određenu mjeru radosti. Nažalost, moje se stanje još više pogoršalo tako da više nisam u stanju sudjelovati u toj grani službe.

Iako nakon 1982. fizički nisam bila u stanju prisustvovati oblasnom kongresu, u kongresno vrijeme pokušavam ući u duh te prigode. Jedna kršćanska sestra donosi mi kongresnu značku i stavlja mi je na spavaćicu. Osim toga, upalim televiziju kad je bejzbolska utakmica na Veteran’s stadionu u Philadelphiji i razmišljam o tome gdje sam znala sjediti za vrijeme naših kongresa koji su se tamo održavali. Obično netko snimi kongresni program, tako da ga mogu cijelog preslušati.

Ne odustajati

Iako u službi ne mogu raditi onoliko koliko sam radila prije, još sam uvijek savjesna u razgovaranju s ljudima o biblijskim istinama. To što sam mogla biti pionir i pomoći mnogim zainteresiranim osobama u proučavanju Biblije predstavlja mi izvor radosti. Iako nije bilo lako živjeti sam tokom protekle 22 godine, uživala sam u slobodi da služim Jehovi bez smetnje, što ne bih mogla da sam ostala kod kuće.

Također sam uvidjela potrebu da marljivo radim na prilagođavanju vlastite osobnosti. S vremena na vrijeme moje izjave nisu uvijek bile rečene blago kad sam davala uputstva onima koji su mi dobrovoljno došli pomagati (Kološanima 4:6). Nastavljam se moliti Jehovi da mi pomogne popraviti se na ovom području. Zaista sam zahvalna za strpljiv duh opraštanja koji su pokazivali oni koji su tokom godina u ljubavi morali izlaziti na kraj sa mnom. Njihova s ljubavlju pružena pomoć blagoslov je za koji zahvaljujem njima i Jehovi.

Iako fizički već godinama ne mogu prisustvovati sastancima — čitavo to vrijeme nisam izašla iz svog stana osim jednom kad sam išla u bolnicu — još uvijek sam radosna i sretna. Moram priznati, s vremena na vrijeme padnem u depresiju, ali Jehova mi pomaže da brzo izađem iz nje. Sada uživam slušajući sastanke preko telefona povezanog s Dvoranom Kraljevstva. Oslanjajući se na Jehovu kroz molitvu i uzdajući se u njega, nikada se nisam osjećala sama. Da, stvarno mogu reći da sam imala koristi od Jehovine brige. (Ispričala Celeste Jones.)

[Slika na stranici 24]

Ovaj dio stana gdje sam sudjelovala u službi nazvala sam rajski kutak