Poslije Buchenwalda našao sam istinu
ODRASTAO sam u Grenobleu, u Francuskoj, u 1930-im. Moj učitelj njemačkog jezika, Francuz, bio je fanatični nacist. U školi je uvijek naglašavao da će njemački jezik jednog dana “postati koristan”. Međutim, većina naših učitelja, koji su bili veterani prvog svjetskog rata, bila je zabrinuta zbog porasta nacizma u Njemačkoj. I ja sam bio zabrinut kad je postalo sve očitijim da se približava rat.
Na početku drugog svjetskog rata, 1940, izgubio sam voljenog strica u teškoj borbi kod rijeke Somme. Bio sam jako ogorčen, no bio sam premlad da bih postao vojnik Francuske vojske. No, tri godine kasnije, za vrijeme njemačke okupacije Francuske, dobio sam priliku da koristim svoje sposobnosti kao crtač za francuski Pokret otpora. Isticao sam se u kopiranju potpisa i također sam radio na krivotvorenju njemačkih žigova. Boriti se protiv neprijateljskih okupacijskih snaga na taj način predstavljalo je za mene takvo zadovoljstvo da je komunističko uvjerenje mojih drugova u to vrijeme malo značilo za mene.
Uhapšen
Mjesni Pokret otpora sazvao je 11. studenoga 1943. demonstraciju za spomen na kraj prvog svjetskog rata. No, francuske motorizirane straže blokirale su prilaz mostu koji je vodio prema ratnom spomeniku i savjetovali su nam da se vratimo kući. Naša povorka je umjesto toga odlučila ići prema drugom spomeniku unutar grada. No, zaboravili smo jednu stvar. Spomenik je bio u neposrednoj blizini uredâ Gestapoa.
Naša grupa bila je brzo okružena naoružanim vojnicima koji su nas postavili u red prema zidu. Kad su nas vojnici pomakli, našli su nekoliko pištolja na zemlji. Kad nitko nije htio priznati da su njegovi, vojnici su otpustili samo žene i mlade do 16 godina. Tako sam ja, u starosti od 18 godina, bio zarobljen zajedno sa 450 drugih zarobljenika. Nekoliko dana kasnije bili smo premješteni u tranzitni logor blizu Compiègnea, u sjevernoj Francuskoj.
Na putu za Njemačku
Moj prvi — ali nažalost ne i posljednji — susret s njemačkim vojnicima, čije kacige su bile ukrašene kukastim križem s lijeve strane i inicijalima SS (Schutzstaffel) s desne strane, bio je 17. siječnja 1944. Skupili su stotine zatvorenika i mi smo morali pješačiti do kolodvora u Compiègneu. Doslovno su nas udarcima nogu ugurali u teretne vagone. Samo u mom teretnom vagonu bilo nas je 125 zarobljenikâ. Tri dana i dvije noći nismo imali ništa za jelo ni za piće. Već nakon nekoliko sati su se slabiji srušili i bili pogaženi. Dva dana kasnije stigli smo u Buchenwald, blizu Weimara, duboko u Njemačkoj.
Nakon što su me dezinficirali i obrijali mi glavu, dobio sam registracijski broj 41 101, te sam bio klasificiran kao “komunistički terorist”. Za vrijeme karantene sreo sam dominikanskog svećenika Michela Riqueta, koji je nakon rata postao slavan zbog svojih propovijedi u katedrali Notre Dame, u Parizu. Zajedno s drugim mladićima moje dobi pitao sam ga zašto Bog dopušta takve strahote. Odgovorio je: “Morate proći kroz mnoge patnje da biste zaslužili odlazak u nebo.”
Svakodnevni život
Zatvorenici iz sve 61 barake morali su ustajati oko četiri i trideset ujutro. Izlazili smo goli do struka i često smo morali lomiti led da bismo se mogli oprati. Bio dobrog ili lošeg zdravlja, svatko se morao pokoravati. Tada je bila podjela kruha — 200 do 300 grama bljutavog kruha na dan, s trunom margarina i nečim neodređenim nalik na marmeladu. U 5.30 sati morali su se svi skupiti na prozivku. Kako je bilo grozno iskustvo iznositi svako jutro na leđima one koji su noću umrli! Oštar miris dima prilikom spaljivanja mrtvaca podsjećao nas je na naše drugove. Bili smo obuzeti osjećajima gnušanja, očaja i mržnje, jer smo znali da možemo i mi isto tako završiti.
Moj posao u BAU II Kommandu sastojao se u kopanju jaraka ni za kakvu svrhu. Čim je bio iskopan 2 metra dubok jarak, morali smo ga ponovo što pažljivije zatrpati. Posao je počeo u 6.00 sati ujutro s pauzom od pola sata u podne, nakon koje smo nastavili raditi do 19.00 sati. Često se činilo da večernja prozivka nikada neće završiti. Kad god su Nijemci pretrpjeli teške gubitke na ruskoj fronti, moglo je trajati i do ponoći.
Drugačija grupa
Svatko tko je pokušao pobjeći iz logora bio je lako prepoznatljiv jer smo svi imali neuobičajenu frizuru. Naša kosa je bila vrlo kratko obrijana ili ošišana po sredini ili na stranama. Međutim neki zatvorenici su bili uobičajeno ošišani. Tko su oni bili? Upravitelj naše barake zadovoljio je našu znatiželju. “To su Bibelforscheri (Istraživači Biblije)”, rekao je. “Ali što Istraživači Biblije rade u koncentracionom logoru?” Pitao sam se. “Oni su ovdje zato što obožavaju Jehovu”, saznao sam. Jehova! Tada sam prvi put čuo Božje ime.
Konačno sam saznao nešto više o Istraživačima Biblije. Većinom su bili Nijemci. Neki od njih bili su u koncentracionim logorima već od sredine 1930-ih godina, zbog odbijanja poslušnosti Hitleru. Mogli su biti oslobođeni, ali su odbili kapitulirati. SS-ovci su ih koristili kao svoje osobne brijače i oni su dobivali posebne zadatke koji su zahtijevali povjerljivo osoblje, kao što je posao u upravi. Što je za nas bilo najneobičnije bila je njihova smirenost, potpuni nedostatak mržnje ili duha protesta i osvete. Nisam to mogao razumjeti. Nažalost, nisam znao dovoljno njemački da bih tada mogao razgovarati s njima.
Vlak smrti
Kad su se savezničke snage približavale, bili su zatvorenici poslani u logore dalje prema unutrašnjosti, ali ti su logori postali strašno prenatrpani. Ujutro 6. travnja 1945. SS je poveo 5 000 nas i prisilio nas na 9 kilometara dugo hodanje cestom prema Weimaru. Oni koji nisu mogli ići ukorak bili su hladnokrvno ustrijeljeni u potiljak. Kad smo konačno stigli na kolodvor u Weimar, popeli smo se na otvorene teretne vagone i vlak je krenuo. Dvadeset dana vozio je amo-tamo od jednog kolodvora do drugog kroz Njemačku i onda za Čehoslovačku.
Jednog jutra bio je dio našeg vlaka odvojen na sporedni kolosijek. Vojnici su otkočili mitraljeze, otvorili vrata jednog teretnog vagona i masakrirali sve ruske zarobljenike u njemu. Iz kojeg razloga? Desetak zarobljenika pobilo je njihovu stražu i pobjeglo noću. Još danas mi je pred očima slika kako krv curi sa poda vagona na prugu.
Konačno je vlak stigao u Dachau, gdje nas je dva dana kasnije oslobodila američka vojska. Jedina hrana koju smo imali za vrijeme tog 20-dnevnog putovanja bilo je nekoliko nekuhanih krumpira i nešto vode. Bilo nas je 5 000 kad smo krenuli, no samo 800 njih je preživjelo. Mnogi drugi umrli su sljedećih dana. Ja sam najveći dio putovanja proveo sjedeći na mrtvacu.
Novi korak
Nakon mog oslobođenja nije se činilo ništa prirodnijim nego da aktivno podupirem Francusku komunističku partiju, budući da sam se u Buchenwaldu tijesno družio s mnogim njenim članovima, uključujući i istaknute. Postao sam pomoćnik tajnika ćelije u Grenobleu i bodrili su me na pohađanje tečaja za rukovodioce u Parizu.
Međutim, ubrzo sam se razočarao. Na dan 11. studenoga 1945. bili smo pozvani da učestvujemo u paradi u Parizu. Camarade odgovoran za našu grupu dobio je izvjesnu svotu novca za naš smještaj i opskrbu; međutim, nije izgledalo da je voljan upotrijebiti je u našu korist. Bili smo primorani podsjetiti ga na načela poštenja i prijateljstva koja su nas trebala sjediniti. Također sam uvidio da mnogi istaknuti ljudi koje sam poznavao jednostavno nemaju rješenje za svjetske probleme. Osim toga, većinom su bili ateisti, a ja sam vjerovao u Boga.
Kasnije sam se preselio u Lyon, gdje sam nastavio raditi kao crtač. Godine 1954. posjetile su me dvije Jehovine svjedokinje i ja sam se pretplatio na časopis Probudite se!. Dva dana kasnije posjetio me jedan čovjek s jednom od tih žena koje su mi pokucale na vrata. Moja žena i ja brzo smo uvidjeli da se oboje zanimamo za duhovne stvari.
Tokom razgovorâ koji su slijedili sjetio sam se Bibelforschera u Buchenwaldu koji su bili tako postojani u svojoj vjeri. Tek tada sam shvatio da su ti Bibelforscheri i Jehovini svjedoci bili jedni te isti ljudi. Zahvaljujući biblijskom studiju, zauzeli smo moja žena i ja svoj stav za Jehovu i krstili se u travnju 1955.
Moja sjećanja su tako živa kao da se sve dogodilo jučer. Ne žalim muke koje sam prošao. Ojačale su me i pomogle su mi uvidjeti da vladavine ovog svijeta imaju malo toga za ponuditi. Iako osobna iskustva mogu samo do određene mjere pomoći drugima, bio bih sretan kad bi moje moglo pomoći upravo mladim ljudima danas prozreti prijevaru ovog svijeta i dosljedno težiti za dobrim, ispravnim vrijednostima u pravom kršćanstvu kako ga je naučavao Isus.
Danas su patnje i nepravda dio svakodnevnog života. Poput Bibelforschera u koncentracionim logorima, očekujem i ja bolji svijet koji će doći, gdje će umjesto nasilja i fanatičnog idealizma prevladavati bratska ljubav i pravda. U međuvremenu pokušavam služiti Bogu i Kristu što bolje mogu kao starješina u kršćanskoj skupštini zajedno sa svojom ženom, djecom i unucima (Psalam 112:7, 8). (Ispričao René Séglat.)
[Slike na stranici 28]
Gore: Prozivka u logoru
Lijevo: Ulazna vrata u Buchenwald. Na natpisu piše: “Svakom svoje”
[Slike na stranici 29]
Gore: Krematorij u Buchenwaldu
Lijevo: Šesnaest zatvorenika u svakom redu