Jehova — tvoj poznanik ili tvoj prijatelj?
“IVANE, mogu li te upoznati sa svojim prijateljem? Ovo je — oprosti, možeš li ponoviti ime?”
Jesi li kada čuo ovakvu vrstu pogreške u razgovoru? Ona nam je primjer kako neki ljudi pogrešno upotrebljavaju riječ “prijatelj”. Ustvari, oni misle samo “poznanik”, ili ponekad čak niti to. Poznavati gospodina Kovača s druge strane ulice je jedno; a biti mu prijatelj je sasvim drugo.
Jedan rječnik definira “poznanika” kao “osobu sa kojom je netko imao neku društvenu vezu, ali prema kojoj nema jaku osobnu privrženost”. Ona ukazuje na “manje prisnosti, bliskosti, druženja i dobrih želja nego PRIJATELJ”.
Ovo pomanjkanje jake osobne privrženosti pomaže nam razumjeti zašto često obraćamo malo pažnje na ono što se događa poznanicima, dok smo srdačno umiješani u život naših prijatelja. Dijelimo njihove radosti i tuge, dozvoljavamo da nas duboko dirnu. Naravno, moramo paziti da ne dozvolimo da nas emocionalna uključenost zavede da se miješamo u njihove privatne stvari (1. Petrova 4:15).
Posjedovanje jake osobne privrženosti prema našim prijateljima također objašnjava zašto im mi, prirodno, želimo udovoljiti. Ako poznanik smatra da je naše ponašanje neugodno ili nedolično, njegovo negodovanje nas, vjerojatno, neće potaknuti da se promijenimo. Ali, prijatelj zaista može vršiti snažan utjecaj po pitanju odijevanja, ponašanja ili stava.
Što se tiče povjerenja, naklonosti, poštovanja i lojalnosti, prijateljstvo zahtijeva viši stupanj odgovornosti nego poznanstvo. Onaj tko traži prijateljstvo bez, takoreći, ikakvih uvjeta, ustvari želi samo poznanika, ne prijatelja. Bliski prijatelji su sretni da ispune odgovornosti koje sa sobom donosi jaka osobna privrženost, shvaćaju da im to daje priliku da dokažu svoje prijateljstvo.
Prijateljstvo s Bogom
Kao Stvoritelj, Jehova je nebeski Otac čovječanstva i zaslužuje da ga se ljubi, sluša i poštuje. Ali, on želi da to ljudi čine zbog jake osobne privrženosti, a ne jednostavno zbog osjećaja dužnosti (Matej 22:37). On također želi da ga ljube kao Prijatelja (Psalam 18:1). Budući da “on najprije pokaza ljubav k nama”, on sam je položio savršen temelj za takvo prijateljstvo (1. Ivanova 4:19).
Naši praroditelji, Adam i Eva, poznavali su Jehovu. Pitanje je bilo: Hoće li prihvatiti ponuđeno prijateljstvo? Nažalost, nisu. Njihova sebična težnja za neovisnošću od Boga, nije ukazivala na osjećaj snažne osobne privrženosti. Bili su spremni prihvatiti blagoslove prijateljstva koje je nudio, ali nisu bili spremni ispuniti odgovornosti tog prijateljstva. To je bilo kao da su željeli uživati udobnost i sigurnost njihovog ugodnog rajskog doma, a da nisu spremni platiti najam.
Svi smo mi, neki u većoj mjeri od drugih, naslijedili ovaj duh nedostatka poštovanja i neovisnosti (1. Mojsijeva 8:21). Naprimjer, neki mladi ljudi su dozvolili da ih prirodna želja za neovisnošću navede da ne poštuju roditelje. To je dovelo do sloma najdragocjenijeg prijateljstva koje bi trebalo postojati između njih i njihovih roditelja cijeli život. Koliko god je to tužno, ipak je slom prijateljstva sa našim nebeskim Ocem puno ozbiljniji. Ustvari, može biti poguban!
Zahtjevi za prijateljstvo
Bez povjerenja nijedna veza, bilo sa ljudima ili sa Bogom, ne može dugo trajati. To je razumio patrijarh Abraham i zbog toga je uvijek iznova pokazivao bezuvjetno povjerenje u Boga. Pročitaj 1. Mojsijevu 12:1-5 i 22:1-18, i pogledaj dva izvanredna primjera njegovog povjerenja u Jehovu. Da, “vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost”. Zbog toga “postade ‘Božji prijatelj’ ” (Jakov 2:23, St).
Daljnji zahtjev za prijateljstvo s Bogom je udovoljavanje obavezama koje to prijateljstvo donosi sa sobom. Zbog našeg niskog položaja u odnosu na Jehovu, te obaveze su, logično, puno veće nego što bi bile u ljudskom prijateljstvu. One idu iznad naše želje da mu udovoljimo u nekim stvarima — kao što bi bilo sa ljudskim prijateljem. One uključuju našu želju da mu udovoljimo u svim stvarima. Isus, Božji Sin i najbliskiji prijatelj, pokazao je to kada je rekao o Jehovi: “Ja uvijek činim što je njemu ugodno” (Ivan 8:29, St).
Prema tome, prijateljstvo sa Jehovom ili sa njegovim Sinom nije dostupno po principu ‘bez ikakvih uvjeta’; ono ovisi o tome da li živimo prema preduvjetima koje su oni postavili za prijateljstvo. (Vidi Psalam 15:1-5.) Isus je to jasno pokazao u razgovoru sa svojim učenicima. “Vi ste moji prijatelji”, rekao im je, “ako učinite što vam zapovijedam” (Ivan 15:14, St).
Sljedeći zahtjev za prijateljstvo je otvorena i iskrena komunikacija. Na dan svoje smrti, Isus je rekao svojim vjernim apostolima. “Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što namjerava učiniti gospodar. Nazvao sam vas prijateljima, jer vam saopćih sve što sam čuo od Oca” (Ivan 15:15, St). Dok je svoje misli prenosio prijateljima, Isus je slijedio primjer svog nebeskog Oca, o kome Amos 3:7 kaže: “Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima” (St).
Zar to nije normalna stvar među prijateljima? Možda nećemo osjećati želju da podijelimo iskustva sa gospodinom Kovačem s druge strane ulice. Sasvim sigurno nećemo željeti odati mu naše najdublje misli i osjećaje. Na kraju krajeva, on je samo poznanik. No, jedva ćemo čekati da svojim prijateljima kažemo takve stvari!
Jednako je i u našem prijateljstvu s Bogom. Jedva čekamo da mu pristupimo u molitvi, otkrijemo mu svoje potrebe, želje i najdublje osjećaje. Naravno, ako je komunikacija jednostrana, prijateljstvo će se uskoro ugasiti. Zato moramo dozvoliti Bogu da nam govori. To ćemo učiniti pažljivim slušanjem njegove napisane Riječi, meditiranjem o njegovom savjetu i zatim primjenom na najbolji mogući način.
Koliko ti je važno Jehovino prijateljstvo?
Kao pomoć u odgovoru na ovo pitanje, razmotri posebnu vrstu ljudskog prijateljstva. Ako si mlada osoba, možda se zanimaš za prijateljstvo koje bi moglo voditi do braka. Naravno, ti shvaćaš da je samo poznanstvo sa budućim bračnim drugom jedva prikladan temelj za brak. Poznanstvo se najprije mora pretvoriti u prijateljstvo. To prijateljstvo se tada može razvijati i oblikovati u prisniju vezu koja će konačno činiti prikladan temelj za sretan brak.
Sada razmisli. Koliko napora većina ljudi ulaže u razvijanje takve vrste prijateljstva? Koliko vremena i novaca troše za njegovo utemeljenje i razvijanje? Koliko vremena potroše razmišljajući o tome? Do koje mjere prave planove — ili pokazuju spremnost mijenjati planove — sa ciljem da poboljšaju ili održe tu vezu?
Tada se upitaj: ‘Kako se ovo može usporediti sa mojim naporima da razvijem prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem, ili da ga poboljšam i ojačam? Koliko vremena trošim na to? Do koje mjere prijateljstvo sa Jehovom zaokuplja moje misli? Do koje mjere pravim planove ili pokazujem spremnost mijenjati planove — sa ciljem da poboljšam i ojačam tu vezu?’
Mladi kršćani bi trebali biti potpuno svjesni da su sva ljudska prijateljstva, uključujući ona koja konačno vode do braka, druga po važnosti prema prijateljstvu koje trebaju imati sa svojim Stvoriteljem. Zbog toga su potaknuti u Propovjedniku 12:1: “I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti.” Mnogi to čine javnom službom kao Božji sluge, a stalno raste broj onih koji služe kao punovremeni propovjednici, ili pioniri.
Unatoč rastu cinizma i bezbožnosti oko njih, oni hrabro brane Jehovu kada čuju ruganje i lažne optužbe iznesene protiv njega. Zar to nije ono što bi Jehova, s pravom, mogao očekivati od svojih prijatelja? Zar to ne bismo mi također očekivali od naših prijatelja? I zar ne bi razveselilo naša srca kad bismo uvidjeli da to naši prijatelji čine revno i sa uvjerenjem? (Usporedi Priče Salamunove 27:11.)
Da, prijateljstvo s Bogom — kao i s ljudima — donosi odgovornosti koje se moraju ispuniti ako prijateljstvo treba trajati. Osoba koja nije pripravna prihvatiti te odgovornosti, ili nije spremna učiniti predanje Bogu i tada to provesti, može zaista biti upoznata sa Jehovom. Ipak, ona još treba iskusiti radosti imati ga za Prijatelja.
[Slika na stranici 25]
Abraham je vjerovao Bogu i zbog toga je nazvan Jehovinim prijateljem