Crna smrt — pošast srednjovjekovne Evrope

MONGOLI su na Krimu postavili opsadu oko zidina đenovske trgovačke ispostave Kaffe (današnje Feodosije). Budući da im je neka misteriozna bolest nanijela velike gubitke u ljudstvu, Mongoli su odustali od napada. No prije nego što su se povukli zadali su neprijatelju smrtonosni udarac. Pomoću ogromnih katapulta prebacili su preko gradskih zidina leševe vojnika koji su netom umrli od pošasti. Kasnije su se neki đenovski branitelji ukrcali na galije kako bi pobjegli iz grada kojim je počela harati pošast i tako su proširili bolest u svaku luku u kojoj su pristali.

U roku od nekoliko mjeseci smrtonosna pošast zahvatila je čitavu Evropu. Naglo se proširila po sjevernoj Africi, Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, Francuskoj, Austriji, Ugarskoj, Švicarskoj, Njemačkoj te skandinavskim i baltičkim zemljama. Za nešto više od dvije godine preko 25 posto evropskog stanovništva, otprilike 25 milijuna ljudi, stradalo je od pošasti koja je nazvana “najtežom demografskom katastrofom koja je ikad zadesila ljudski rod” — bila je to crna smrt ili kuga.a

Okolnosti koje su vodile do katastrofe

Tragedija crne smrti prelazila je okvire zdravstvenog problema. Postojalo je više faktora koji su pojačali tu katastrofu, a jedan od njih bio je vjerska gorljivost. Uzmimo za primjer doktrinu o čistilištu. “Do kraja 13. stoljeća doktrina o čistilištu bila je već posvuda uvriježena”, kaže francuski povjesničar Jacques le Goff. Početkom 14. stoljeća Dante je napisao utjecajno djelo Božanstvena komedija, koje sadrži slikovite opise pakla i čistilišta. Tako se razvila vjerska klima u kojoj su ljudi bili skloni gledati na kugu s iznenađujućom ravnodušnošću i pasivnošću, jer su je smatrali Božjom kaznom. Kao što ćemo kasnije vidjeti, takvo pesimistično gledište zapravo je doprinijelo širenju bolesti. “Ništa nije moglo poslužiti kao bolja podloga za širenje kuge”, piše Philip Ziegler u svojoj knjizi The Black Death (Crna smrt).

Daljnji problem bio je u tome što su u Evropi više puta zaredom usjevi loše rodili. Zbog toga je rastuće evropsko stanovništvo bilo pothranjeno — nesposobno da se othrva bolesti.

Kuga se širi

Prema riječima Guya de Chauliaca, osobnog liječnika pape Klementa VI, Evropom su harale dvije vrste kuge: plućna i bubonska. Chauliac slikovito opisuje te bolesti: “Prva je trajala dva mjeseca epidemijskog perioda, bila je popraćena stalnom vrućicom i pljuvanjem krvi, a od nje se umiralo za tri dana. Druga vrsta trajala je ostatak perioda, također je bila popraćena stalnom vrućicom, ali i nakupinama gnoja i potkožnim karbunkulima, prvenstveno pod pazuhom i na preponama. Od te vrste umire se za pet dana.” Liječnici nisu mogli spriječiti širenje kuge.

Mnogi su ljudi bježali glavom bez obzira — ostavljajući za sobom na tisuće zaraženih. Da, među prvima koji su pobjegli iz ugroženih područja bili su bogati plemići, plemkinje i obrtnici. Premda je i svećenstvo bježalo, pripadnici mnogih vjerskih redova skrivali su se u samostanima, nadajući se da će tako izbjeći zarazu.

Usred sve te panike papa je 1350. godinu proglasio Svetom godinom. Onima koji budu hodočastili u Rim obećano je da će odmah otići u raj i da neće morati proći čistilište! Stotine tisuća hodočasnika odazvalo se na taj poziv — šireći kugu posvuda kuda su prolazili.

Uzaludni napori

Napori da se suzbije crna smrt bili su uzaludni, budući da nitko ustvari nije znao kako se ona prenosi. Većina ljudi znala je da je opasno doći u kontakt s osobom oboljelom od kuge — pa čak i s njenom odjećom. Neki su se čak bojali samog pogleda zaražene osobe! Međutim, stanovnici Firence smatrali su da kugu uzrokuju mačke i psi. Poubijali su te životinje, ne sluteći da su time zapravo oslobodili teren stvorenju koje je sudjelovalo u širenju zaraze — štakoru.

Kako je broj mrtvih sve više rastao, neki su se počeli obraćati Bogu za pomoć. Muškarci i žene poklanjali su crkvi svu svoju imovinu, nadajući se da će ih Bog zaštititi od bolesti — ili da će ih bar nagraditi nebeskim životom ako umru. Tako se crkva dokopala silnog bogatstva. Razne amajlije i likovi Krista također su bili popularna sredstva za zaštitu od kuge. Neki su se ljudi okrenuli praznovjerju, magiji i nadriliječništvu. Pričalo se da neki parfemi, ocat i posebni napici štite od bolesti. Puštanje krvi bio je još jedan omiljeni lijek. Školovani medicinari s Pariškog sveučilišta čak su povezivali pošast kuge s položajem planetâ! Međutim, kriva objašnjenja i kojekakvi “lijekovi” nisu nimalo zaustavili širenje smrtonosne pošasti.

Dugotrajne posljedice

Nakon pet godina izgledalo je da je najzad došao kraj pošasti crne smrti. No ipak se do kraja stoljeća vratila još najmanje četiri puta. Zbog toga se posljedice kuge uspoređuju s posljedicama prvog svjetskog rata. “Praktički se svi današnji povjesničari slažu s tvrdnjom da je pojava endemske kuge u velikoj mjeri utjecala i na privredu i na društveni život nakon 1348”, stoji u knjizi The Black Death in England (Crna smrt u Engleskoj), koja je objavljena 1996. Kuga je pokosila velik dio stanovništva i prošle su još stotine godina prije nego što su se neka područja oporavila od nje. Zbog smanjenja broja radno sposobnih stanovnika automatski je porasla cijena rada. Nekad dobrostojeći zemljoposjednici ostali su bez igdje ičega, a propao je i feudalni sistem — istaknuto obilježje srednjeg vijeka.

Tako je kuga bila pokretačka snaga koja je izazvala političke, vjerske i socijalne promjene. Prije epidemije kuge u Engleskoj obrazovani su slojevi ljudi većinom govorili francuski. Međutim, smrt brojnih učitelja francuskog doprinijela je tome da u Velikoj Britaniji engleski jezik preuzme dominaciju nad francuskim. Došlo je do promjena i na polju religije. Prema riječima francuske povjesničarke Jacqueline Brossollet, zbog manjka kandidata za svećeničku službu “Crkva je veoma često zaređivala neuke, ravnodušne osobe”. Gđa Brossollet tvrdi da je “dekadencija koja je vladala u [crkvenim] centrima za obrazovanje i vjeronauk bila jedan od uzroka reformacije”.

Crna smrt je uistinu ostavila dubok trag u umjetnosti, a smrt je postala čest motiv umjetničkih djela. Čuveni žanr danse macabre (mrtvački ples), karakterističan po prikazivanju kostura i leševa, postao je popularna alegorija koja govori o moći smrti. Ne znajući što im donosi budućnost, mnogi koji su preživjeli pošast kuge odbacili su sva moralna ograničenja. Tako je moral spao na veoma niske grane. S druge strane, zbog nemoći crkve da spriječi pošast crne smrti, “srednjovjekovni čovjek smatrao je da ga je njegova Crkva iznevjerila” (The Black Death). Neki povjesničari također kažu da su društvene promjene koje su nastupile nakon pošasti crne smrti poticale razvoj individualizma i poduzetništva te povećanu društvenu i ekonomsku mobilnost — a to su bili prvi nagovještaji kapitalizma.

Crna smrt također je potakla vlasti mnogih država da uvedu sanitarne zaštitne mjere. U Veneciji je nakon smirivanja pošasti započelo čišćenje gradskih ulica. Slično tome, francuski kralj Ivan II, zvan Dobri, naredio je čišćenje ulica kao zaštitnu mjeru protiv pojave epidemije. Kralj se odlučio na taj korak nakon što je saznao da je jedan drevni grčki liječnik spasio Atenu od neke pošasti time što je dao očistiti i oprati ulice. Mnoge srednjovjekovne ulice, koje su izgledale kao otvorena kanalizacija, najzad su bile očišćene.

Stvar prošlosti?

Međutim, tek je 1894. francuski bakteriolog Alexandre Yersin izolirao bacil koji uzrokuje crnu smrt. Uzročnik je po njemu nazvan Yersinia pestis. Četiri godine kasnije jedan drugi Francuz, po imenu Paul-Louis Simond, otkrio je da buhe (koje žive na tijelu glodavaca) sudjeluju u prenošenju te bolesti. Ubrzo je načinjeno i cjepivo, no ono nije bilo pretjerano djelotvorno.

Je li kuga stvar prošlosti? Nipošto. U zimi 1910. u Mandžuriji je od kuge umrlo oko 50 000 ljudi. Osim toga, Svjetska zdravstvena organizacija svake godine registrira na tisuće novih slučajeva — a taj broj neprestano raste. Otkrivene su i nove vrste te bolesti — vrste koje se ne daju liječiti. Da, ukoliko se ljudi ne budu držali osnovnih pravila higijene, kuga će i dalje prijetiti čovječanstvu. Stoga knjiga Pourquoi la peste? Le rat, la puce et le bubon (Što uzrokuje pošast kuge? Štakor, buha i buboni), koju su objavili Jacqueline Brossollet i Henri Mollaret, zaključuje da “kuga nipošto nije bolest stare srednjovjekovne Evrope, (...) nažalost, ona je možda bolest budućnosti”.