Kvezal — divotna ptica

KOSTARIKA zauzima manje od 0,03 posto Zemljine površine, no na njenom teritoriju živi čak 875 registriranih vrsta ptica. Prema jednom izvoru, to je više od broja svih vrsta ptica koje žive na području Kanade i Sjedinjenih Država. Stoga ne iznenađuje da je Kostarika postala jedno od glavnih mjesta na koja odlaze zaljubljenici u promatranje ptica. Pođite s nama na promatranje jedne od tih ptica, a riječ je o divotnom kvezalu.

Početkom 16. stoljeća u Meksiko je stigao španjolski konkvistador Hernán Cortés. Tamo je od Azteka dobio na poklon ukras za glavu načinjen od kvezalovog perja. Samo su članovi aztečke kraljevske obitelji imali prednost nositi taj veoma cijenjeni ukras. Moguće je da se kvezalovo smaragdnozeleno perje smatralo dragocjenijim od zlata.

Danas ova neobično lijepa ptica živi na ogromnom području koje se proteže od Meksika sve do Paname. Kvezal zna živjeti u maglovitim šumama, na nadmorskoj visini od 1 200 do 3 000 metara. Magla u tim šumama nastaje uslijed podizanja toplog zraka koji se brzo hladi. Zbog toga tijekom cijele godine imaju bujnu vegetaciju raskošnih boja, a u njima rastu i ogromna stabla koja se izdižu u maglu po 30 ili više metara.

Otprilike 200 kilometara sjeverno od San Joséa nalazi se Šumski rezervat Santa Elena — prava lokacija za promatranje kvezala u njegovom prirodnom staništu. U pratnji vodiča krećemo u potragu za divotnim kvezalom. Budući da ima perje smaragdnozelene boje, ptica nije uočljiva jer se stapa s bojama šumskog raslinja. Naš vodič počinje oponašati kvezalov nježan, milozvučan zov. Zvuk podsjeća na cviljenje šteneta. Ustvari, kad je jedna žena iz naše grupe čula kvezalov odgovor, pomislila je da se neki pas izgubio u šumi!

Nedugo zatim, na grani koja se nalazi 15-ak metara iznad tla bojažljivo se pojavljuje mužjak koji želi vidjeti što se dešava. Kad ga gledamo kroz dvogled, žive boje njegovog perja djeluju još spektakularnije nego što smo zamišljali. Prsa su mu jarko grimiznocrvena i čine kontrast sa smaragdnozelenim perjem. Njegovu zadivljujuću ljepotu upotpunjuje bijelo repno perje, a kontrast čine dva repna pera koja se prelijevaju u raznim nijansama zelene boje. To su repna pokrovna pera i duga su oko šezdesetak centimetara. Vidjeti kvezala kako sjedi na visokoj grani dok mu dugačko repno perje lagano leprša na povjetarcu znači vidjeti prizor spokojstva i ljepote.

Pronaći kvezala zaista je jedinstveno iskustvo. Ustvari, naš je vodič spomenuo da se često mora po nekoliko puta odlaziti u šumu da bi se vidjelo kvezala. Najbolje je promatrati kvezale u sezoni gniježđenja, koja traje od ožujka do lipnja. Tijekom tog perioda znaju dvaput snijeti po dva jaja.

Na povratku u službene prostorije rezervata čujemo još jednog kvezala. Graciozno leti dok mu zelena repna pera lepršaju zrakom, a zatim slijeće na jednu granu ne dalje od pet metara od mjesta gdje mi sjedimo! Vodič nam kaže da je nestao ptić iz kvezalovog gnijezda. Otac leti od drveta do drveta u potrazi za svojim mladim. Saznajemo da se samo otprilike 25 posto jaja sačuva do vremena kad se iz njih ležu mladi. Ostatak unište grabežljivci kao što su vjeverice, smaragdni tukani, smeđe šojke, lasice i tajre. Daljnji izazov kvezalovom preživljavanju jest mjesto na kojem gradi gnijezdo. U starim natrulim deblima, na visini od 3 do 20 metara, kvezal pravi rupe koje nalikuju dupljama djetlića. Kad se spuste velike kiše, rupe se mogu napuniti vodom i uništiti se.

Također doznajemo da je kvezalova omiljena hrana divlji avokado. Kvezal zna sjediti na grani gledajući avokado koji samo što nije pao s grane susjednog drveta. Potom hitro zamahne krilima, zaleti se prema meti, kljunom uhvati plod i vrati se na svoju granu. Proguta čitav plod, a nakon 20 do 30 minuta izbaci veliku sjemenku avokada.

U potrazi za divljim avokadom kvezal se zna seliti po padinama Continental Dividea. Naprimjer, od srpnja do rujna zadržava se na pacifičkom slivu. Potom u listopadu seli na karipsku stranu kako bi se tamo hranio svježim plodovima avokada.

Dok prelazimo viseći most koji se uzdiže 30-ak metara iznad šumskog tla, jedan se kvezal skoro zaletio u nas! Izgleda da je ženka bila u potjeri za svojim ručkom kad smo joj se našli na putu. Sjeda tik iznad nas i upućuje nam prijekoran pogled zbog toga što smo je omeli.

Čuli smo da kvezal voli i kupine, koje rastu na trnovitom grmlju. Kad se obrušava da bi ugrabio plod, ponekad mu dugačka repna pera zapnu o trnje i tako ih izgubi. No nakon nekog vremena pera mu ponovno narastu.

Stoga ptica s pravom nosi svoje ime. Riječ “kvezal” potječe od aztečke riječi “quetzalli”, što znači “dragocjen” ili “lijep”. Nažalost, kvezalova ljepota dovodi u opasnost opstanak vrste. Da, kvezal se ubraja u ugrožene vrste. Ljudi ih love zbog kože, koja se prodaje kao suvenir. Neke hvataju žive te ih prodaju kao kućne ljubimce. Međutim, vodič kaže da je kvezal sada donekle zakonom zaštićen od istrebljivanja.

Daljnju prijetnju kvezalovom opstanku predstavlja sječa šuma, zbog koje ptica gubi svoj životni prostor. Da bi se zaštitilo ovu divotnu pticu i ostale životinje, u Kostariki je oko 27 posto teritorija proglašeno zaštićenim područjem.

Naš pohod da vidimo kvezala uistinu nam je pružio veliko zadovoljstvo. Istina, u londonskom British Museumu možete vidjeti ukras za glavu načinjen od kvezalovog perja koji je Hernán Cortés dobio na poklon. No kvezalovo je perje daleko zanimljivije kad ga vidite na ptici u prirodi! Kvezali koji se nalaze u divljini barem zasad uživaju u slobodi i relativnoj sigurnosti maglovitih šuma Srednje Amerike.