Obećanje koje sam čvrsto odlučio održati

ISPRIČAO MARIJAN CIBULSKI

U VELJAČI 1945. bilo mi je 20 godina i bio sam vojnik sovjetske armije, koja je tjerala Nijemce stotinama kilometara natrag u njihovu zemlju. Svakodnevno sam gledao ratne strahote i moje suborce kako ginu svuda oko mene. Stigli smo do predgrađa Breslaua (Njemačka), današnjeg Wrocława (Poljska). Tamo sam, onako umoran od krvoprolića i patnje, jedne večeri obećao Bogu da ću posvetiti svoj život vršenju njegove volje, ako mi dopusti da se sigurno vratim kući.

Tri mjeseca kasnije Njemačka je izgubila rat. Nakon što sam u prosincu 1945. bio otpušten iz vojske, dopješačio sam do Rogizna, naselja nedaleko od Lavova u Ukrajini, inače rodnog mjesta mog oca. Idućeg jutra naišao sam na jednog Jehovinog svjedoka koji mi je opširno svjedočio o Božjem Kraljevstvu. Premda sam već znao ponešto o Bibliji, pa čak i čitao neku literaturu Svjedoka, sada me ovo dirnulo u srce. Shvatio sam da je ovaj susret na neki način povezan s mojim obećanjem.

Nastavljam ispunjavati obećanje

Uskoro sam se zaposlio kao učitelj u jednoj osnovnoj školi. No nepune dvije godine kasnije dobio sam otkaz kad je predsjednik okružnog prosvjetno-pedagoškog vijeća donio odluku da djecu treba odgajati u ateističkom duhu. Nekako u to vrijeme, u svibnju 1947, počeo sam sudjelovati s Jehovinim svjedocima u javnom djelu propovijedanja. Svjedoci su me potaknuli da se preselim na jug u grad Borislav, gdje sam se odmah zaposlio kao električar.

U Borislavu sam upoznao ljude koji su postali Svjedoci 1930-ih. Posjedovali su mnoštvo biblijskih publikacija koje sam puno čitao, među ostalim, sveske djela Studies in the Scriptures (Studije Pisama), i većinu knjiga koje je napisao Joseph F. Rutherford, nekadašnji predsjednik Društva Watch Tower. Također sam čitao stara izdanja časopisa Kula stražara i The Golden Age (Zlatni vijek, današnji Probudite se!), koja su posjedovali neki Svjedoci. No najviše me se dojmila zbirka pisama što su ih napisali njemački Svjedoci koji su za vrijeme Hitlerovog režima bili osuđeni na smrt. Ta su pisma bila prevedena na poljski, umnožena pomoću šapirografa i potom uvezana u brošuricu. Kasnije mi je prisjećanje na besprijekornost te njemačke braće pomoglo da skupim snagu kako bih ustrajao u kušnjama.

Na kraju sam se 1949. krstio u jednom od borislavskih jezera, čime sam i formalno ispunio svoje obećanje da ću služiti Bogu, koje sam dao na ratištu. No sada se ovo moje obećanje temeljilo na točnoj spoznaji.

Počinju moje kušnje

Nedugo zatim bio sam otpušten s posla. Tako sam se u veljači 1950. preselio u obližnji grad Strij, gdje sam se opet zaposlio kao električar. Moja su me kršćanska braća srdačno dočekala i čak su me zamolila da održim govor za godišnju Spomen-svečanost obilježavanja smrti Isusa Krista, koja je održana nekoliko tjedana kasnije.

Tada se počelo oštrije provocirati Svjedoke, a i prijetnje su postale ozbiljnije. Pratili su nas članovi KGB-a, Komiteta državne sigurnosti. Zato smo bili oprezni i pripremali se za moguće hapšenje i ispitivanje. Pjevanje pjesama Kraljevstva na sastancima pomoglo nam je da ostanemo duhovno jaki.

Dana 3. srpnja 1950. bio sam pozvan da potpišem Štokholmski apel, apel protiv nuklearnog naoružanja koji je navodno potpisalo preko 273 000 000 ljudi, mahom građana komunističkih zemalja. Kad sam to odbio, objasnivši da sam politički neutralan, opet sam dobio otkaz. Nakon tog incidenta bio sam uhapšen, izveden pred sud i osuđen na 25 godina robije u radnom logoru.

Od logora do logora

U prosincu 1950. mnoge od nas ukrcali su u željeznički vagon za stoku i otpremili u područje blizu Sjevernog Urala, udaljeno nekih 3 000 kilometara, koje djelomično razdvaja azijski dio Rusije od njenog evropskog dijela. Tamo sam robijao u različitim logorima. Svugdje je vladao isti režim — težak posao i slaba hrana. Dva do tri mjeseca bila su dovoljna da se mladi i zdravi muškarci pretvore u žive mrtvace. Mnogi su umrli. Nitko se nije usudio misliti o preživljavanju, a pogotovo mi koji smo služili dugogodišnje kazne.

Veoma mi je teško palo to što godinu dana nisam imao nikakve biblijske literature niti kontakata s drugim Svjedocima. Ta izoliranost bila mi je najveće mučenje. No ipak sam se duhovno ojačao kad su neki logoraši s pažnjom slušali dok sam im govorio o Božjem Kraljevstvu. Na kraju je Bog uslišio moju usrdnu molitvu, pa sam bio premješten u jedan veliki logorski kompleks, oko 2 000 kilometara jugoistočno, kod novoosnovanog grada Angarska u istočnom Sibiru. Tamo se upravo gradila jedna velika tvornica kemijskih proizvoda, a većinu građevinskih radova obavljali su logoraši.

Ja sam bio raspoređen u 13. logor, koji se nalazio nedaleko od gradilišta. Tamo sam odmah sreo druge Svjedoke, koji su mi dali najnovija izdanja Kule stražare i Informatora, kako se tada zvala Naša služba za Kraljevstvo. Kakva je to samo bila duhovna gozba! No odakle je sve to došlo?

U travnju 1951. tisuće ukrajinskih Svjedoka bile su prognane u Sibir, a mnogi od njih bili su prognani u područja nedaleko od Angarska. Ta su braća nabavljala i potajno umnožavala primjerke Kule stražare i drugih publikacija, a potom su ih tajnim kanalima slala u logore. Uspjeli smo nabaviti i Bibliju. Razdijelili smo je na više dijelova, pa je svatko dobio po dio. Tako bismo kod eventualnog pretresa izgubili samo jedan dio Biblije. U logorima smo održavali čak i Studij Kule stražare i Teokratsku školu propovijedanja!

Krajem 1952. bio sam premješten u 8. logor. U ožujku iduće godine proslavili smo Spomen-svečanost u jednoj maloj prostoriji u kojoj su logoraši držali svoje osobne stvari. Prisustvovalo je samo 12 osoba — 3 Svjedoka i 9 zainteresiranih osoba. Za naš su sastanak nekako doznali i nadzorni organi, tako da su mene protjerali u kažnjenički 12. logor, zato što sam, prema njihovim riječima, bio “podmukli agitator”. U tom se logoru već nalazilo pet drugih Svjedoka, koji su također robijali zbog propovijedanja. Dok smo tamo boravili, tjerali su nas da s najobičnijim krampovima i lopatama kopamo veliku jamu za polaganje građevinskog temelja.

Mnogi logoraši iz 12. logora bili su najgori kriminalci. Ljudi iz uprave očito su smatrali da će nas slomiti ako nas smjeste s njima. No mi smo s njima razgovarali o Božjem Kraljevstvu i u barakama smo pjevali pjesme Kraljevstva. Jednom prilikom, nakon što smo prestali pjevati, njihov logorski kolovođa bio je tako dirnut da je pristupio jednom Svjedoku i rekao: “Samo nek’ vas netko takne, ja ću mu skinuti glavu s ramena!” Čak su i neki kriminalci naučili naše pjesme Kraljevstva te su nam se pridružili u pjevanju!

Sredinom 1953. mnogi Svjedoci iz drugih logora bili su premješteni u 1. logor. U početku je u tom 1. logoru bilo 48 Svjedoka, no za nepune tri godine naš je broj porastao na 64. Da, u tom je periodu 16 osoba zauzelo stav za biblijsku istinu i krstilo se! Premda su nas nadležni ljudi u logoru uvijek budno motrili ne bi li našli kakve dokaze o vjerskoj aktivnosti, ipak smo mogli održavati svoje sastanke i organizirati krštenja u logorskoj kupaonici, budući da je osoba koja je bila zadužena za vođenje brige o njoj bila Svjedok.

Sloboda, a potom i obitelj

Godine 1956. većina Svjedoka bila je puštena iz logora, tako da su se glasnici dobre vijesti raspršili na sve strane ogromnog teritorija Sovjetskog Saveza. Meni je zatvorska kazna smanjena s 25 na 10 godina, a potom na 6 godina i 6 mjeseci. Tako sam u veljači 1957. i ja pušten na slobodu.

Najprije sam otišao u Birjusinsk, sibirski gradić koji se nalazi oko 600 kilometara sjeverozapadno od Angarska. U to su područje bili deportirani mnogi Svjedoci iz Ukrajine, pa sam se radovao prilici da s njima izmijenim iskustva i da saznam što je bilo s nekim drugim Svjedocima koje su i oni poznavali. Odatle sam se vratio u Borislav (Ukrajina), gdje je živjela ukrajinska Svjedokinja po imenu Evgenija Bahinska. Ona je bila puštena iz logora godinu dana prije mene.

Evgenija je bila odvažna Svjedokinja koja je zbog svoje propovjedničke aktivnosti 1950. bila osuđena na smrt. Međutim, nakon što je 18 dana čekala izvršenje smrtne kazne, njena je kazna smanjena na 25 godina robije u specijalnom logoru. Vjenčali smo se pretkraj 1957, kad sam se vratio u Ukrajinu. Nakon vjenčanja namjeravali smo se naseliti u Borislavu, gdje sam se ja krstio devet godina ranije. Međutim, dobio sam 48 sati da napustim Ukrajinu!

Preselio sam se u područje Kavkaza, na jugu Rusije, gdje mi se Evgenija kasnije pridružila. No nakon što smo tamo živjeli otprilike šest mjeseci u nekoj maloj baraci, otišli smo u Birjusinsk da bismo se pridružili svojoj prognanoj kršćanskoj braći i sestrama. U Birjusinsku ih je bilo petstotinjak i sačinjavali su pet skupština, a ja sam bio imenovan za predsjedavajućeg nadglednika u jednoj od njih. Godine 1959. rodila nam se kći Oksana, a potom i Marijana 1960. Od najranijeg djetinjstva uvijek su bile na sastancima i rasle su prateći duhovni ritam skupštinskih aktivnosti u Sibiru.

Sibirske vlasti bile su manje-više tolerantne prema našim skupštinskim aktivnostima, barem u usporedbi sa strogim ograničenjima našeg djela u Ukrajini. Pa ipak, nije bilo lako organizirati zajedničko sastajanje čitave naše skupštine. Sprovodi su bili prilike da se okupimo u velikom broju. U tim bi prigodama nekoliko braće održalo poučne biblijske govore. No kad su vlasti shvatile što se događa, poduzele su mjere da to spriječe. Naprimjer, jednom je prilikom zaustavljena pogrebna povorka, a lijes je nasilu odnesen na groblje i zakopan.

Povratak u Ukrajinu

Godine 1965. vratili smo se u Ukrajinu i naselili se u Kremenčugu. U tom gradu, koji se nalazi skoro 800 kilometara istočno od Borislava, bilo je samo 12 Svjedoka. Tamo smo živjeli otprilike pet godina; a ja sam veći dio tog razdoblja služio u skupštinama kao putujući nadglednik. Godine 1969, kad je našim djevojčicama bilo devet odnosno deset godina, bili smo zamoljeni da se preselimo na jug kako bismo pomagali braći u gradiću Moločansku.

U Moločansku sam od KGB-a dobio poziv da dođem na razgovor koji je potrajao nekoliko sati. Ustvari, dobio sam šest takvih poziva! Na svakom od tih razgovora obećavali su mi divnu budućnost ukoliko prekinem veze s “Jehovcima”. Na kraju su KGB-ovci izgubili strpljenje, pa smo jedan Svjedok i ja bili osuđeni na godinu dana zatvora.

Nakon što sam odslužio kaznu, 1973. sam se s obitelji preselio u jedno malo naselje nedaleko od Kremenčuga. Tokom 1974. u svom smo domu potajno održavali kršćanske sastanke, pa tako i proslavu Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti. Idućeg jutra u našem je domu učinjen pretres i ja sam bio uhapšen.

Suđenje, radni logor i protjerivanje

Moje je suđenje bilo zatvoreno za javnost i prisustvovali su samo pozvani pojedinci. Na suđenje su došli najviši politički i društveni djelatnici, sama društvena elita. Odlučio sam da neću uzeti odvjetnika, tako da sam dobio 45 minuta za iznošenje svoje obrane. Dan prije suđenja Evgenija i moje kćeri molile su se na koljenima, ali ne da dobijem blažu kaznu ili da budem oslobođen, već samo da se da dobro svjedočanstvo o Kraljevstvu i Jehovinom svetom imenu.

Suđenje je započelo tako da je sudac pročitao nekoliko ulomaka iz časopisa Kula stražara i Probudite se! Reakcija prisutnih bila je drugačija od one koju je sudac očekivao. Kad su ljudi čuli da će ovaj zao svijet nestati u Harmagedonu i da će Božje Kraljevstvo zavladati Zemljom, bili su zbunjeni — nisu znali što da misle. Sudac je ubrzo shvatio da je pogriješio, pa je nastojao ispraviti grešku tako što je neprestano prekidao moje izlaganje dok sam iznosio završne argumente. No time što je izravno citirao iz naših publikacija sudac je ipak omogućio da se da lijepo svjedočanstvo, zbog čega je moje srce bilo puno zahvalnosti. Međutim, bio sam osuđen na pet godina prisilnog rada, nakon čega me čekalo pet godina izgnanstva.

Idućih pet godina proveo sam među okorjelim kriminalcima u radnom logoru Jodva, daleko na sjeveru u Autonomnoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici Komi. U tom sam periodu često imao priliku svjedočiti o Kraljevstvu kako logorašima, kojih je bilo otprilike 1 200, tako i upravi logora. Nakon što sam 1979. pušten na slobodu, bio sam protjeran u Vorkutu, iznad arktičkog kruga. Obitelj mi se pridružila čim sam našao posao i stan.

Vorkuta je poznata po tome da je sagrađena na kostima svojih logoraša, među kojima su bili i mnogi Svjedoci koji su ovdje robijali proteklih desetljeća. Danas je to grad kao i svaki drugi, a radnim logorima nema niti traga. No u trajno zaleđenom tlu samog grada i njegove okolice leže tijela nebrojenih žrtava koje su dale svoj život hvaleći Jehovu.

Radost zbog religiozne slobode

Godine 1989. otputovali smo iz Vorkute u Poljsku kako bismo prisustvovali dvama međunarodnim kongresima Jehovinih svjedoka. Nismo se stidjeli suza radosnica koje su nam potekle dok smo u Varšavi i Katowicama promatrali desetke tisuća kršćanske braće i sestara kako uživaju u radosnom druženju, bez bojazni da će ih netko uhapsiti. San je postao stvarnost. Po povratku u Vorkutu bili smo još odlučniji da služimo interesima Kraljevstva.

Međutim, u području iznad arktičkog kruga vlada oštra klima koja je štetno djelovala na Evgenijino zdravlje. Zato smo se kasnije te godine vratili u Kremenčug, gdje sada s više slobode radosno služimo Jehovi. Oba naša zeta služe kao skupštinski starješine ovdje u Ukrajini. A naše su kćeri pionirke, kako se nazivaju punovremeni propovjednici, premda podižu četvero djece.

Ponekad se još uvijek sjetim ratišta iz 1945. i obećanja koje sam dao prije više od pola stoljeća. Da bih ga mogao održati, Jehova mi je dao točnu spoznaju, onu istu spoznaju koja je omogućila milijunima drugih ljudi da daju slično obećanje — da će zauvijek služiti Jehovi.

[Karta/slika na stranici 23]

RUSIJA

Vorkuta

Lavov

Borislav

UKRAJINA

Kremenčug

Moločansk

Kavkaz

Birjusinsk

Angarsk

S naše dvije kćeri, njihovim supruzima i njihovo četvero djece

[Zahvala]

Mountain High Maps® Copyright © 1997 Digital Wisdom, Inc.