Koliko je opasna televizija?
Dana 18. prosinca 1997. u novinama se pojavila udarna vijest da je u japanskom gradu Tokyu velikom broju ljudi pozlilo prilikom prikazivanja jednog crtanog filma na televiziji. Stotine osoba dospjelo je u bolnicu. “Neka su djeca povraćala krv, a druga su dobila neku vrstu epileptičkog napada ili su gubila svijest”, izvijestio je The New York Times. “Liječnici i psiholozi upozoravaju da je ovaj događaj zaprepašćujući podsjetnik na to koliko neke emisije koje se danas prikazuju na televiziji mogu loše djelovati na djecu.”
Njujorški Daily News je izvijestio: “Velika panika zavladala je jučer u Japanu kad je tijekom prikazivanja jednog crtanog filma na televiziji stotine djece širom zemlje dobilo jake grčeve nakon što je čudovište iz crtanog filma sijevnulo svojim crvenim očima.
Gotovo šest stotina djece i nekoliko odraslih osoba je tog utorka navečer nakon prikazivanja (...) crtanog filma na televiziji (...) odmah bilo dopremljeno na odjel za hitne slučajeve.” Neki su bili primljeni na odjel za intenzivnu njegu budući da su se gušili.
Yukiko Iwasaki, majka jedne osmogodišnjakinje, rekla je sljedeće: “Šokirala sam se kad sam vidjela da se moja kći onesvijestila. Počela je disati tek kad sam je udarila po leđima.”
Producenti televizijskih programa za djecu nisu mogli objasniti kako su animacijske tehnike koje su se dosad koristile “stotine puta” mogle izazvati tako opasne i snažne reakcije.
Svjesni opasnih posljedica koje može imati gledanje televizije, neki roditelji pažljivo prate što se u kući gleda na televiziji ili su TV izbacili iz svog doma. Jedan je roditelj iz Allena u Texasu (SAD) zapazio da su njegova djeca, prije nego što se riješio TV-a iz kuće, pokazivala znakove “slabe koncentracije, razdražljivosti, nespremnosti na suradnju i kronične dosade”. Nadalje je objasnio: “Danas je gotovo sve petero naše djece — koja su u dobi od 6 do 17 godina — čisti odlikaši. Kad je nestao TV, brzo se javio interes za raznorazne stvari, između ostaloga, za sportove, čitanje, umjetnost, kompjutere i slično.
Jedan događaj koji naročito pamtim zbio se prije dvije godine. Moj sin, kome je tada bilo 9 godina, nazvao me od svog prijatelja, kod koga je nakon zabave trebao prespavati i rekao mi je da želi ići kući. (...) Kad sam došao po njega i upitao ga što se dogodilo, on je odgovorio: ‘Tako je dosadno. Oni bi samo sjedili i gledali TV!’”