Dobar stres i loš stres
“Budući da je stres nespecifična reakcija tijela na bilo koju potrebu, svatko je uvijek u nekoj mjeri pod stresom” (dr. Hans Selye).
DA BI violinist mogao svirati, žice na njegovom instrumentu moraju biti zategnute — ali do određene mjere. Ako su previše napete, puknut će. Ako su žice previše otpuštene, neće dati nikakav zvuk. Odgovarajuća mjera napetosti leži negdje između ovih dviju krajnosti.
Slično je sa stresom. Previše stresa, kao što smo već vidjeli, može štetiti. Ali kako bi bilo da uopće nema stresa? Iako ta mogućnost možda zvuči privlačno, činjenica je da vam je stres potreban — barem u nekoj mjeri. Naprimjer, zamislite da dok prelazite ulicu odjednom zapazite kako vam automobil juri u susret. Stres je taj koji vam omogućava da pobjegnete na sigurno — i to brzo!
Ali stres nije samo koristan u nepredviđenim situacijama. Stres vam je također potreban da ispunite svakodnevne obaveze. Svi smo neprestano u nekoj mjeri pod stresom. ‘Jedini način da izbjegnete stres jest da umrete’, kaže dr. Hans Selye. Dodaje da je izjava “on je pod stresom” jednako tako besmislena kao izraz “on ima temperaturu”. “Ono što tim izrazima ustvari mislimo”, kaže Selye, “jest da se radi o abnormalnom stresu i tjelesnoj temperaturi.” I rekreacija, što se toga tiče, uključuje stres, kao i spavanje, budući da vam srce mora i dalje kucati, a pluća i dalje raditi.
Tri vrste stresa
Baš kao što postoje različiti stupnjevi stresa, tako postoje i različite vrste stresa.
Akutni stres produkt je napetosti koje život svakodnevno donosi. On se često javlja u neugodnim situacijama koje treba razriješiti. Budući da su one slučajne i samo prolazne, takav se stres obično može nadvladati. Naravno, postoje neki koji upadaju iz jedne krizne situacije u drugu — izgleda kao da im je kaos zapravo sastavni dio osobnosti. Čak se i ova razina akutnog stresa može držati pod kontrolom. Međutim, onaj tko ga doživljava možda izbjegava mijenjati svoj način života dok ne uvidi kakve posljedice takav buran način života ostavlja na njega i one oko njega.
Dok je akutni stres privremen, kronični je stres dugotrajnog karaktera. Onaj tko ga doživljava ne vidi izlaz iz stresne situacije, kao što je, naprimjer, siromaštvo ili nezadovoljavajući posao — ili pak nezaposlenost. Kronični stres može također biti posljedica dugotrajnih obiteljskih problema. Briga za onemoćalog rođaka može također biti izvor stresa. Koji god da je uzrok, kronični stres razara svoju žrtvu iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. “Najgori aspekt kroničnog stresa jest to da se ljudi na njega naviknu”, kaže jedna knjiga na tu temu. “Ljudi odmah postaju svjesni akutnog stresa zato što im je to nov osjećaj; na kronični se stres ne obaziru budući da im on predstavlja stari, dobro poznati, a ponekad gotovo i ugodan osjećaj.”
Traumatski stres posljedica je neke teške tragedije, kao što je silovanje, nesreća ili prirodna katastrofa. Mnogi ratni veterani te preživjeli iz koncentracionih logora pate od ove vrste stresa. Simptomi traumatskog stresa mogu uključivati živo sjećanje na traumu, i to čak mnogo godina kasnije, zajedno s povećanom osjetljivošću na relativno nevažne događaje. Ponekad se kod osobe koja pati od takvog stresa može dijagnosticirati bolest koja se naziva posttraumatski stres (PTSD). (Pogledajte okvir iznad.)
Izrazito osjetljivi na stres
Neki kažu da način na koji sada reagiramo na stres u velikoj mjeri ovisi o tome koliko smo stresa i kakvu vrstu stresa doživjeli u prošlosti. Kažu da traumatični doživljaji mogu zapravo promijeniti kemijske moždane krugove, nakon kojih osoba postane puno osjetljivija na budući stres. Naprimjer, u studiji kojom je bilo obuhvaćeno 556 veterana drugog svjetskog rata, dr. Lawrence Brass je otkrio da je onima koji su bili ratni zarobljenici prijetila osam puta veća opasnost od moždanog udara nego onima koji to nisu bili — čak i nakon 50 godina od tog traumatičnog iskustva. “Stres zbog toga što su bili RZ-i [ratni zarobljenici] bio je toliko intenzivan da je promijenio način na koji su ovi ljudi kasnije reagirali na stres — postali su izrazito osjetljivi.”
Stresne događaje iz djetinjstva ne bi trebalo podcjenjivati, kažu stručnjaci, budući da oni mogu ostaviti znatne posljedice. “Većinu djece koja dožive neku traumu ne odvede se liječniku”, kaže dr. Jean King. “Ona prebrode problem, nastave dalje sa svojim životom da bi godinama kasnije konačno završila u našoj ordinaciji, pateći od depresije ili srčanih bolesti.” Razmotrite, naprimjer, traumu gubitka roditelja. “Tako snažan stres koji doživite kad ste mladi može uzrokovati trajno restiliziranje moždanih tokova”, kaže dr. King, “zbog čega postajete manje sposobni nositi se s normalnim, svakodnevnim stresom.”
Naravno, kako osoba reagira na stres može također ovisiti o brojnim drugim faktorima, između ostalog i o njenoj fizičkoj građi kao i pomoći koja joj stoji na raspolaganju da prebrodi stresne događaje. Stres se ipak, bez obzira na uzrok, može nadvladati. To, istina, nije jednostavno. Dr. Rachel Yehuda zapaža: “Reći nekome tko je izrazito osjetljiv na stres da se jednostavno opusti isto je kao da osobi koja pati od nesanice kažete da jednostavno zaspi.” Ipak, postoji puno toga što osoba može učiniti kako bi umanjila stres, kao što će sljedeći članak pokazati.
[Okvir na stranici 7]
Stres od posla — “globalni fenomen”
U izvještaju Ujedinjenih naroda navodi se sljedeće: “Stres je postao jedan od najozbiljnijih zdravstvenih problema 20. stoljeća.” Njegova je prisutnost na radnom mjestu očita.
● Broj zahtjeva za plaćanje odštete zbog stresa koje ulažu državni službenici u Australiji za samo tri je godine porastao za 90 posto.
● Jedna je anketa u Francuskoj pokazala da 64 posto medicinskih sestara i 61 posto nastavnika kaže da su uznemireni zbog stresne okoline u kojoj rade.
● Bolesti povezane sa stresom Sjedinjene Države godišnje koštaju nekih 200 milijardi dolara. Smatra se da je 75 do 85 posto svih industrijskih nesreća povezano sa stresom.
● U sve više zemalja dolazi na vidjelo da žene pate više od stresa nego muškarci, vjerojatno zbog toga što pokušavaju izaći na kraj s više obaveza na poslu i kod kuće.
Stres na poslu nedvojbeno je, kako ga jedan izvještaj UN-a naziva, “globalni fenomen”.
[Okvir na stranici 8]
PTSD — normalna reakcija na abnormalno iskustvo
‘Tri mjeseca nakon što smo doživjeli automobilsku nesreću, još uvijek nisam mogla prestati plakati ili prospavati čitavu noć. Užasavalo me i samo napuštanje kuće’ (Louise).
LOUISE pati od posttraumatskog stresa (PTSD), iscrpljujuće bolesti koju karakteriziraju uznemiravajuća sjećanja ili snovi traumatičnog događaja koji se uvijek iznova vraćaju. Osoba koja pati od PTSD-a može također postati plašljiva i pretjerano oprezna. Naprimjer, stručnjak za mentalno zdravlje, Michael Davis, navodi primjer jednog veterana vijetnamskog rata koji se na dan svog vjenčanja bacio u grmlje kad je začuo prasak iz automobilskog motora. “Sve živo u okolini ukazivalo je na to da je sve u redu”, kaže Davis. “To se zbivalo 25 godina kasnije, i on se nalazio u Sjedinjenim Državama, a ne u Vijetnamu, (...) nosio je bijeli smoking, a ne ratnu uniformu. Ali kad ga je obuzeo onaj iskonski osjećaj, pobjegao je u zaklon.”
Ratne traume samo su jedan od uzroka PTSD-a. Prema izvještaju The Harvard Mental Health Letter, ovaj poremećaj može se javiti kao posljedica bilo kakvog “događaja ili serije događaja koji uključuju doslovnu smrt ili životnu opasnost ili ozbiljne povrede ili pak prijetnju fizičkom integritetu osobe. Može se raditi o prirodnoj katastrofi, nesreći ili ljudskom djelovanju: poplavi, požaru, potresu, prometnoj nesreći, bombardiranju, pucnjavi, mučenju, otmici, napadu, silovanju ili zloupotrebljavanju djece.” Činjenica da netko može jednostavno biti svjedokom nekog traumatičnog događaja ili saznati za njega — možda putem živopisnog svjedočanstva ili fotografija — može potaknuti simptome PTSD-a, naročito ako su ljudi koji su u to uključeni članovi obitelji ili bliski prijatelji.
Naravno, ljudi različito reagiraju na traumu. “Kod većine ljudi koji dožive neko traumatično iskustvo ne pojave se ozbiljni psihijatrijski simptomi, a čak i kada postoje simptomi, oni nužno ne moraju prerasti u PTSD”, objašnjava se u The Harvard Mental Health Letter. Kako je s onima koje stres dovede do PTSD-a? Neki su s vremenom sposobni izići na kraj s emocijama koje su povezane s traumom, pa se njihovo stanje popravi. Drugi se nastave boriti sa sjećanjima na traumatičan događaj još mnogo godina nakon što se to zbilo.
Kakav god ishod bio, oni koji pate od PTSD-a — i oni koji im žele pomoći — trebali bi zapamtiti da oporavak zahtijeva strpljenje. Biblija opominje kršćane da ‘utješavaju malodušne’ i da ‘snose svakoga’ (1. Solunjanima 5:14). Louisi, koja je citirana u uvodu, bilo je potrebno pet mjeseci prije nego što je ponovno mogla sjesti za upravljač automobila. “Unatoč napretku koji sam postigla”, navela je četiri godine poslije nesreće, “vožnja mi više neće pričinjavati zadovoljstvo kao što je prije bio slučaj. To je nešto što moram činiti, pa stoga činim. No postigla sam veliki napredak od vremena kad sam doživjela nesreću i kad sam se osjećala bespomoćno.”
[Slika na stranici 9]
Mnogi su uredski radnici potpuno iscrpljeni od stresa
[Slika na stranici 9]
Nije sav stres za vas loš