Preko 40 godina pod komunističkom zabranom
ISPRIČALA JARMILA HÁLOVÁ
Vrijeme: 4. veljače 1952, iza ponoći. Mjesto: naš stan u Pragu (Čehoslovačka). Probudila nas je uporna zvonjava na vratima. Zatim je policija provalila u stan.
POLICIJA je smjestila majku, oca, mog brata Pavela i mene u različite sobe, postavila stražara uz svakoga od nas te započela s pretresom čitavog stana. Gotovo 12 sati nakon toga policajci su još uvijek vršili pretres. Načinivši popis sve literature koju su pronašli, zapakirali su je u kutije.
Zatim mi je bilo naređeno da uđem u automobil i stavljene su mi crne naočale. To mi je izgledalo neobično, no uspjela sam malo pomaknuti naočale kako bih vidjela kamo me vode. Ulice su mi bile poznate. Naše odredište bilo je zloglasni glavni štab Službe državne sigurnosti.
Gurnuli su me iz automobila. Kad su mi poslije skinuli naočale, našla sam se u maloj, prljavoj sobi. Žena u uniformi naredila mi je da skinem svoju odjeću i obučem grube radne hlače i mušku košulju. Oko glave su mi svezali neku krpu tako da mi prekrije oči, pa su me vezanih očiju izveli iz sobe i proveli kroz, kako mi se činilo, beskrajne hodnike.
Žena stražar konačno se zaustavila pa me, otključavši željezna vrata, gurnula kroz njih. Strgnuli su mi krpu s glave i zaključali za mnom vrata. Nalazila sam se u zatvorskoj ćeliji. Unutra je bila žena u svojim četrdesetima, odjevena slično kao ja, koja me netremice gledala. To mi je bilo pomalo zabavno i — ma koliko to čudno izgledalo — nisam se mogla suzdržati od smijeha. Pošto sam bila mlada devetnaestogodišnja djevojka koja nije imala iskustva sa stvarima kao što je zatvor, zadržala sam dobro raspoloženje. Ubrzo sam, na svoju veliku radost, shvatila da nitko drugi od moje obitelji nije zadržan u zatvoru.
Tih je godina bilo opasno biti Jehovin svjedok u zemlji koja se tada zvala Čehoslovačka. Zemljom su vladali komunisti i Svjedoci su bili zabranjeni. Kako se naša obitelj tako tijesno povezala sa zabranjenom organizacijom?
Kako smo postali Svjedoci
Otac je bio rodom iz Praga, iz protestantske obitelji, i vrlo iskren u svojim religioznim uvjerenjima. Majku je upoznao u 1920-ima kad je došla u Prag na studij medicine. Ona je bila iz područja po imenu Besarabija, koje je za njenog djetinjstva pripadalo Rusiji. Majka je, premda je bila Židovka, nakon vjenčanja prešla u muževljevu crkvu. Međutim, nije bila zadovoljna njome.
U drugom svjetskom ratu otac je bio odveden u radni logor, a majka je jedva izbjegla holokaust. Za nas su to bile teške godine, no svi smo preživjeli. Sredinom 1947, dvije godine po svršetku rata, jedna od očevih sestara, koja je postala Jehovin svjedok, pretplatila je našu obitelj na časopis Kula stražara. Majka je bila ta koja je prva počela čitati časopis i odmah je prihvatila poruku kao istinu za kojom je tragala.
Isprva nije puno govorila nama ostalima, ali je saznala gdje se u Pragu održavaju sastanci te ih je počela pohađati. Nekoliko mjeseci kasnije krstila se na pokrajinskom sastanku Svjedoka u proljeće 1948. Potom nas je pozvala da joj se pridružimo u pohađanju sastanaka. Mada preko volje, otac je pristao.
Sastanci su se održavali u jednoj maloj dvorani u centru Praga, gdje smo ih kao obitelj počeli pohađati. Otac i ja imali smo podijeljene osjećaje, osjećaje radoznalosti kao i nepovjerenja. Iznenadilo nas je to što nam je majka već mogla predstaviti svoje nove prijatelje. Mene je impresioniralo njihovo oduševljenje i njihova razboritost, to kako su očigledno mnogo cijenili svoje bratstvo.
Vidjevši našu pozitivnu reakciju, majka je predložila da pozovemo Svjedoke u naš dom kako bismo detaljno porazgovarali. Kako smo se iznenadili moj otac i ja kad su nam iz naše vlastite Biblije pokazali da ne postoji besmrtna duša niti Trojstvo! Da, otvorile su nam se oči kad smo naučili što zapravo znači moliti da se sveti Božje ime i da dođe njegovo Kraljevstvo.
Nekoliko tjedana kasnije, otac je u naš dom pozvao nekoliko svećenika iz svoje crkve. Rekao je: “Braćo, želim s vama razgovarati o nekim biblijskim mislima.” Potom je postupno prikazao temeljne crkvene doktrine i pokazao kako se one kose s Biblijom. Svećenici su priznali da je to što je otac rekao istina. Tada je otac zaključio: “Odlučio sam, a govorim u ime svoje obitelji, da napustim crkvu.”
Zabranjeno djelo propovijedanja
Komunistička partija je u veljači 1948, kratko vrijeme prije no što smo otac i ja počeli pohađati sastanke, preuzela vlast u zemlji. Gledala sam kako moji kolege potkazuju svoje profesore i kako se profesori počinju pribojavati roditelja svojih učenika. Svi su se ljudi počeli otuđivati jedni od drugih. Međutim, djelo Jehovinih svjedoka isprva je ostalo gotovo neometano.
Jedan od istaknutih događaja 1948. za nas je bio kongres Jehovinih svjedoka u Pragu. Na njemu je od 10. do 12. rujna bilo prisutno više od 2 800 osoba. Nekoliko tjedana kasnije, 29. studenog 1948, tajna policija provalila je u ured podružnice i zatvorila ga. U travnju sljedeće godine službeno je zabranjeno naše djelo.
Niti jedan od ovih događaja nije zastrašio našu obitelj te smo u rujnu 1949. prisustvovali posebnom programu u šumi izvan Praga. Otac i ja krstili smo se tjedan dana kasnije. Premda sam nastojala biti oprezna u službi propovijedanja, bila sam uhapšena u veljači 1952, kao što je bilo spomenuto u uvodu.
Višestruka ispitivanja
Nakon što sam nekoliko puta bila na ispitivanju, zaključila sam da ću dugo ostati u zatvoru. Isljednici su očito mislili da će osoba utoliko spremnije surađivati ukoliko duže bude u zatvoru, lišena svega čime bi ispunila svoje vrijeme. No pouke mojih roditelja stalno su mi dolazile u misli i to mi je pomoglo da izdržim. Roditelji su često citirali Psalam 90:12, ohrabrujući me ‘da brojim svoje dane’, to jest, da ih procijenim, ili proračunam, ‘na takav način da unesem srce mudrosti’ (NW).
Stoga sam u mislima nanovo istraživala sve psalme i druge biblijske retke koje sam ranije upamtila. Također sam meditirala o člancima iz Kule stražare koje sam proučavala prije no što sam dospjela u zatvor i pjevala sam si pjesme Kraljevstva. Osim toga, prvih mjeseci u zatvoru mogla sam razgovarati s drugim zatvorenicima. Nadalje, mogla sam istraživati teme o kojima sam učila na školskim satovima, budući da sam svega par mjeseci prije toga položila svoje završne ispite.
Ispitivanja su mi jasno pokazala da je doušnik prisustvovao jednom od mojih biblijskih studija i dojavio o mom djelu propovijedanja. Vlasti su došle do zaključka da ja snosim odgovornost i za primjerke biblijskih publikacija pisane na pisaćem stroju koji su bili zaplijenjeni u našem domu. Njih je, zapravo, tipkao moj brat kojemu je bilo tek 15 godina.
Nakon nekog vremena isljednici su shvatili da neću odati niti jednu drugu osobu, pa su me stoga nastojali odvratiti od moje vjere. Čak su me suočili s osobom koju sam bila poznavala kao putujućeg nadglednika Jehovinih svjedoka. Premda je i sam bio zatvorenik, sad je s komunistima surađivao u kampanji čiji je cilj bio navesti ostale zatvorene Svjedoke da se odreknu svoje vjere. Kakvo je to bilo bijedno stvorenje! Kad je mnogo godina kasnije bio pušten na slobodu, umro je od prekomjernog pijenja.
Samica
Nakon sedam mjeseci bila sam premještena u drugi zatvor i smještena u samicu. Budući da sam sad bila potpuno sama, u potpunosti je ovisilo o meni kako ću koristiti svoje vrijeme. Na zahtjev se moglo dobiti knjige, no niti jedna, dakako, nije bila vjerskog sadržaja. Stoga sam napravila plan aktivnosti koji je uključivao periode čitanja kao i vrijeme za meditiranje o duhovnim stvarima.
Moram reći da nikad prije nisam u svojim molitvama osjećala toliku bliskost s Jehovom kao tada. Misao o našem svijetom raširenom bratstvu nikad mi nije bila toliko dragocjena. Svakodnevno sam pokušavala zamisliti kako se u tom trenutku u raznim dijelovima svijeta širi dobra vijest. Zamišljala bih sebe kako sudjelujem u tom djelu, kako vodim biblijske razgovore s ljudima.
Međutim, u toj sam mirnoj atmosferi konačno upala u zamku. Pošto sam oduvijek voljela čitati i pošto sam bila željna dojmova iz vanjskog svijeta, ponekad bih se toliko zaokupila određenom knjigom da sam zanemarivala svoj plan za meditiranje o duhovnim stvarima. Nakon što bi se to dogodilo, uvijek sam osjećala jaku grižnju savjesti.
Tako su me jednog jutra pozvali u tužiočev ured. Ni o čemu naročitom nije bilo riječi — samo o rezultatima prethodnih ispitivanja. Bila sam razočarana budući da za moj slučaj nije bio određen datum suđenja. Za otprilike pola sata vratila sam se u svoju ćeliju. Tamo sam izgubila prisutnost duha i počela plakati. Zašto? Jesu li dugi tjedni provedeni u samici konačno učinili svoje?
Počela sam analizirati svoj problem i ubrzo sam ustanovila uzrok. Prethodnog sam se dana zadubila u čitanje i opet se nisam držala svojih duhovnih aktivnosti. Stoga sam, kad su me neočekivano odveli na ispitivanje, bila duhovno nespremna. Odmah sam izlila svoje srce Jehovi i odlučila da nikad više neću zanemariti duhovne stvari.
Nakon tog iskustva, odlučila sam u potpunosti prekinuti s čitanjem. Onda mi je na um pala bolja ideja, naime, da se prisilim čitati njemački. Za vrijeme njemačke okupacije u drugom svjetskom ratu u školi smo morali učiti njemački. No zbog strašnih stvari koje su Nijemci počinili tijekom okupacije Praga, nakon rata željela sam zaboraviti sve što je njemačko, uključujući i jezik. Tako sam sada odlučila biti stroga prema sebi na taj način da ponovno učim njemački. Međutim, ono što je trebalo biti kazna pretvorilo se u blagoslov. Dozvolite mi da objasnim.
Uspjela sam nabaviti njemačka i češka izdanja nekih knjiga pa sam počela vježbati prevođenje s njemačkog na češki i s češkog na njemački. Pokazalo se da ta aktivnost nije samo bila još jedan lijek protiv mogućih štetnih posljedica boravka u samici već je i kasnije poslužila u dobru svrhu.
Puštanje na slobodu i nastavak propovijedanja
Nakon što sam u samici provela osam mjeseci, moj je slučaj konačno dospio na sud. Bila sam optužena za subverzivnu aktivnost i osuđena na dvije godine zatvora. Budući da sam već bila odslužila 15 mjeseci kazne i da je s izborom novog predsjednika proglašena amnestija, bila sam puštena na slobodu.
U zatvoru sam se molila da moja obitelj ne bude zbog mene u brizi te sam, vrativši se kući, otkrila da je ta molitva bila uslišena. Otac je bio liječnik i mnoge je svoje pacijente potaknuo da proučavaju Bibliju. Zahvaljujući tome majka je tjedno vodila oko 15 studija! Otac je, osim toga, vodio grupu za proučavanje časopisa Kula stražara. Također je prevodio nešto od literature Watch Tower Societya s njemačkog na češki a moj je brat pisaćim strojem prepisivao rukopise. Tako sam se odmah uključila u duhovne aktivnosti i ubrzo sam vodila biblijske studije.
Novi zadatak
Jednog kišnog popodneva u studenom 1954, netko je pozvonio na vrata. Na vratima je u tamnosivoj plastičnoj kabanici niz koju se cijedila kiša stajao Konstantin Paukert, jedan od onih koji su preuzimali vodstvo u djelu propovijedanja. Obično je htio razgovarati s ocem ili s mojim bratom Pavelom, no ovog je puta mene pitao: “Da li bi mogla izaći u kratku šetnju?”
Neko smo vrijeme hodali šutke, mimoilazeći se s ponekim pješakom. Slaba svjetlost uličnih svjetiljki nejasno se odražavala na mokroj površini crnog asfalta. Konstantin se osvrnuo za sobom; iza nas na ulici nije bilo žive duše. “Da li bi željela pomoći pri jednom poslu?” pitao je iznenada. Zapanjeno sam kimnula glavom u znak odobravanja. “Treba nešto prevoditi”, nastavio je. “Moraš pronaći mjesto gdje bi radila, ali ne kod kuće i ne ni kod koga za koga zna policija.”
Nekoliko dana kasnije sjedila sam za pisaćim stolom u jednom malom stanu koji je pripadao starijem bračnom paru koji sam jedva poznavala. Bili su to očevi pacijenti i kratko vrijeme prije toga s njima je bio započet biblijski studij. Tako se moje učenje njemačkog u zatvoru pokazalo dragocjenim, budući da smo u to vrijeme našu literaturu prevodili s njemačkog na češki.
Nekoliko tjedana kasnije, bila su zatvorena kršćanska braća koja su preuzimala vodstvo u djelu, uključujući brata Paukerta. No naše djelo ipak nije bilo prekinuto. U brizi za grupe za proučavanje Biblije i za našu kršćansku službu pomagale su sestre, uključujući majku i mene. Moj je brat Pavel, premda je još bio tinejdžer, služio kao kurir u distribuiranju literature i organizacijskih uputa diljem češkog govornog područja u zemlji.
Voljeni drug
Potkraj 1957. iz zatvora je radi liječenja privremeno pušten Jaroslav Hála, Svjedok koji je bio uhapšen 1952. te mu je bila dosuđena zatvorska kazna od 15 godina. Pavel je odmah stupio u vezu s njim i Jaroslav se ubrzo ponovno u potpunosti posvetio pomaganju braći. Budući da je dobro vladao jezicima, počeo je obavljati najveći dio prevodilačkog posla.
Jedne večeri sredinom 1958. Jaroslav je Pavela i mene pozvao u šetnju. To je bio uobičajeni način za razgovor o organizacijskim pitanjima, budući da su u našem stanu bili postavljeni uređaji za prisluškivanje. No nakon što je nasamo razgovarao s Pavelom, Jaroslav ga je zamolio da pričeka na klupi u parku dok smo nas dvoje nastavili hodati. Nakon kratkog razgovora u vezi s mojim zadacima, pitao me želim li se, unatoč njegovom lošem zdravlju i neizvjesnoj budućnosti, udati za njega.
Zapanjila me ta iskrena, izravna bračna ponuda osobe koju sam izuzetno cijenila i pristala sam bez oklijevanja. Naše su me zaruke dovele u blisku vezu s Jaroslavovom majkom, pomazanom kršćankom. Ona i njen suprug bili su krajem 1920-ih među prvim Svjedocima u Pragu. U drugom svjetskom ratu nacisti su ih zatvorili, a njen je suprug 1954. umro u komunističkom zatvoru.
Prije našeg vjenčanja, Jára, kako smo ga zvali, dobio je poziv od organa vlasti. Rekli su mu da mora na operaciju kronične upale porebrice — što je u ono vrijeme značilo podvrgavanje transfuziji krvi — ili će u protivnom morati odslužiti preostali dio svoje zatvorske kazne. Pošto je odbio operaciju, to je značilo da mu je ostalo još gotovo deset godina zatvora. Odlučila sam da ću ga čekati.
Vrijeme ispita i hrabrosti
Početkom 1959. Jára je bio odveden u zatvor i nedugo nakon toga primile smo pismo koje je pokazalo da je dobro raspoložen. Zatim je prošlo mnogo vremena dok nije stiglo pismo koje je za nas bilo pravi udarac. U pismu su bili izrazi žaljenja, tuge i strahovanja, kao da je Jára doživio slom živaca. “To mora da je napisao netko drugi”, rekla je njegova majka. No rukopis je bio njegov!
Njegova majka i ja napisale smo mu svaka jedno pismo te izrazile naše pouzdanje u Boga i ohrabrile ga. Nakon mnogo tjedana stiglo je drugo, još zagonetnije pismo. “Nemoguće je da je on to napisao”, opet je rekla njegova majka. No ipak, to je nesumnjivo bio njemu svojstven rukopis i njegov karakterističan način izražavanja. Nismo više primile niti jedno pismo i nisu nam bili dozvoljeni posjeti.
Jára je, slično tome, tobože od nas primio uznemirujuća pisma. U pismima svoje majke bio je optužen što ju je u njenoj starosti ostavio samu, a u mojim pismima bila je izražena srdžba zbog toga što ga tako dugo moram čekati. Ta su pisma također savršeno odgovarala našim rukopisima i našem načinu izražavanja. Jára je također isprva bio uznemiren, no zatim se uvjerio u to da mi nismo mogle napisati ta pisma.
Jednog dana na vratima se pojavio neki čovjek, uručio mi mali paket i brzo se udaljio. U njemu je bilo na desetke cigaretnih papirića na kojima je bio najsitniji mogući rukopis. Jára je prepisao pisma koja smo tobože mi napisale, kao i izvjestan broj svojih necenzuriranih pisama. Kako nam je samo laknulo i kako smo bile zahvalne Jehovi kad smo dobile tu korespondenciju prokrijumčarenu zahvaljujući jednom svjetovnom zatvoreniku koji je bio pušten iz zatvora! Još dan-danas nismo saznali tko je i kako upravljao tim đavolskim pokušajem da slomi našu besprijekornost.
Kasnije je Járinoj majci bilo dozvoljeno posjećivati svog sina. U tim sam je prilikama pratila do zatvorskih vrata te sam gledala kako ta sitna, slabašna žena čini veoma odvažna djela. Dok su je stražari promatrali, uzela bi svog sina za ruku i dodala mu literaturu koja je bila fotografirana najsitnije što se moglo. Premda bi otkrivanje povlačilo za sobom strogu kaznu, naročito za njenog sina, oslanjala se na Jehovu, znajući da je održavanje duhovnog zdravlja uvijek od najveće važnosti.
Kasnije, 1960, bila je proglašena opća amnestija i većina Svjedoka bila je puštena iz zatvora. Jára se vratio kući i mi smo u roku od nekoliko tjedana postali sretan novovjenčani bračni par.
Promjena mog načina života
Jári je bila dodijeljena putujuća služba, u kojoj je služio interesima braće po čitavoj zemlji. Godine 1961. bilo mu je povjereno da u dijelu zemlje u kojem se govori češki organizira prvi razred Škole službe za Kraljevstvo, kao i da vodi mnoge kasnije razrede te škole.
Zahvaljujući političkim promjenama u Čehoslovačkoj 1968, sljedeće je godine izvjestan broj nas mogao prisustvovati međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka u Nürnbergu (Njemačka) pod nazivom “Mir na zemlji”. Međutim, vlasti nisu dozvolile da Jára napusti zemlju. Neki od nas snimili su dijapozitive na tom veličanstvenom kongresu a Jára je diljem zemlje imao prednost sudjelovati u iznašanju programa što jača vjeru koji je uključivao te fotografije. Mnogi su uvijek iznova željeli gledati program.
Nismo ni slutili da će to biti posljednji Járin posjet braći. Početkom 1970. naglo mu se pogoršalo zdravstveno stanje. Kronična upala, s kojom je naučio živjeti, zahvatila mu je bubrege a otkazivanje funkcije bubrega pokazalo se kobnim. Umro je u dobi od 48 godina.
Izdržala sam uz Jehovinu pomoć
Smrt mi je odnijela onoga koga sam tako nježno voljela. No u Božjoj sam organizaciji odmah primila pomoć tako što mi je bilo omogućeno da sudjelujem u prevođenju biblijske literature. Smatrala sam da mi je suprug, kao u štafetnoj trci, dodao palicu kako bih nastavila dio posla koji je on sâm obavljao.
Mnogi od nas u Istočnoj Evropi služili su Jehovi pod komunističkom zabranom više od 40 godina. Zatim se 1989, kad je skinuta željezna zavjesa, ovdašnji život počeo dramatično mijenjati. Dok sam maštala o tome kako Jehovini svjedoci održavaju kongres na praškom mamutskom stadionu Strahov, nikad nisam mislila da će se taj san obistiniti. No san se ipak na divan način obistinio kad je više od 74 000 osoba bilo okupljeno u radosnom obožavanju!
Čehoslovačka je prestala postojati u siječnju 1993. kad je došlo do podjele na dvije zemlje — Češku Republiku i Slovačku. Kako smo samo bili radosni kad je 1. rujna 1993. Češka Republika službeno priznala Jehovine svjedoke!
Iz vlastitog životnog iskustva znam da nam Jehova uvijek sprema blagoslove koje nam daje ukoliko mu dozvolimo da nas nauči brojiti naše dane (Psalam 90:12). Stalno se molim Bogu da me nauči brojiti ostatak svojih dana u ovom sustavu stvari, kako bih u bezbrojnim danima koji su pred nama u njegovom novom svijetu mogla biti među njegovim radosnim slugama.
[Slika na stranici 19]
Moji majka i otac
[Slika na stranici 21]
Sastanak u šumi 1949. za vrijeme zabrane: 1. moj brat Pavel, 2. majka, 3. otac, 4. ja, 5. brat Hála
[Slika na stranici 22]
Sa suprugom Járom
[Slike na stranici 23]
Járina majka i fotografirana literatura koju mu je prokrijumčarila
[Slika na stranici 24]
Radeći danas u praškoj podružnici