Rukovođen vjerom u Boga u komunističkoj zemlji

ISPRIČAO ONDREJ KADLEC

U LJETO 1966. vodio sam grupu turista u razgledavanje svog rodnog grada — Praga (Čehoslovačka). Revnujući za svoju nedavno pronađenu vjeru, govorio sam o Bogu dok sam grupi pokazivao impresivne crkve i religiozne zgrade našeg grada.

“Jeste li vi Jehovin svjedok?” pitao je jedan profesor ekonomije iz Amerike.

“Nisam”, odgovorio sam. “Nikad nisam čuo za Jehovine svjedoke. Ja sam rimokatolik.”

Počinjem vjerovati u Boga

Odgojili su me roditelji koji su se isticali na polju prosvjete, politike i medicine. Nedugo nakon mog rođenja 1944. i svršetka drugog svjetskog rata naredne godine, moj je otac postao komunist. Ustvari, bio je jedan od osnivača komunističkog reformističkog pokreta, a 1966. postao je rektor Ekonomskog fakulteta koji se nalazi u Pragu. Nekoliko godina kasnije, imenovan je za ministra prosvjete u Čehoslovačkoj, koja je tada već postala i komunistička i ateistička zemlja.

Majka je uvijek bila izuzetno poštena, nadarena žena. Bila je očni kirurg i slovila je kao najbolji u zemlji. Ipak je besplatno liječila siromašne. Znala je govoriti: “Svaki dar koji je nekome podaren mora se koristiti za dobrobit društva i države.” Kad sam se ja rodio, nije uzela niti porodiljski dopust, samo da bi mogla biti na raspolaganju u svojoj klinici.

Od mene se očekivalo da se ističem u učenju. Otac je znao pitati: “Ima li tko bolji od tebe?” Pošto sam često dobivao nagrade za izvrstan uspjeh u školovanju, počeo sam uživati u rivalstvu. Naučio sam ruski, engleski i njemački i puno sam putovao po komunističkim zemljama a i dalje. Uživao sam pobijati religiozna shvaćanja govoreći da su to apsurdna praznovjerja. I mada sam potpuno prihvatio ateizam, počeo sam mrziti način na koji se izražavao kroz politiku.

Godine 1965, kada sam imao samo 21 godinu, jedno je putovanje u Englesku ostavilo na mene dubok dojam. Upoznao sam ljude koji su s uvjerenjem i logikom branili svoju vjeru u Vrhovno Biće. Nakon povratka u Prag, jedan mi je poznanik, rimokatolik, savjetovao: “Nemoj čitati o kršćanstvu. Čitaj Bibliju.” To sam i učinio. Trebalo mi je tri mjeseca da je pročitam.

Dojmio me se način na koji su pisci Biblije iznosili svoje poruke. Bili su otvoreni i samokritični. Počeo sam vjerovati da je veličanstvena budućnost o kojoj su oni govorili nešto što bi samo Božja osoba mogla zamisliti i ostvariti.

Nakon što sam mjesecima sâm čitao Bibliju i meditirao, osjetio sam da sam spreman suočiti se s ocem i prijateljima. Znao sam da će kritizirati moju novopronađenu vjeru. Nakon toga sam počeo gorljivo prozelitirati. Svatko tko se našao u mom društvu — kao naprimjer onaj američki profesor spomenut u uvodu — morao se suočiti s mojim prozelitiranjem. Čak sam objesio križ na zid iznad svog kreveta kako bih svima obznanio svoju vjeru.

Međutim, majka je prigovarala da se ne bi baš moglo reći da sam kršćanin budući da sam toliko sličan svom ocu koji je zagriženi komunist. Ipak sam bio uporan. Pročitao sam Bibliju po drugi i treći put. Tada sam već uvidio da mi je za daljnji napredak potrebno vodstvo.

Moja potraga nagrađena

Stupio sam u vezu s Rimokatoličkom crkvom. Jedan se mladi svećenik uglavnom usredotočio na to da me pouči crkvenim doktrinama, što sam ja u potpunosti prihvatio. Potom sam se, 1966. — na sramotu svog oca — krstio. Poprskavši me vodom, svećenik mi je savjetovao da čitam Bibliju, ali je dodao: “Papa je već prihvatio teoriju o evoluciji, dakle, nemoj se brinuti; odijelit ćemo pšenicu od korova.” Šokiralo me da se preispituje knjiga koja mi je dala vjeru.

U međuvremenu, ujesen 1966. razgovarao sam s prijateljem koji je bio iz katoličke obitelji i ispričao mu o svojim vjerovanjima. On je također bio upoznat s Biblijom i govorio mi je o Harmagedonu (Otkrivenje 16:16). Rekao je da kontaktira s Jehovinim svjedocima, za koje sam prvi put čuo nekoliko mjeseci prije toga prilikom vođenja onog ranije spomenutog turističkog razgledavanja. Međutim, smatrao sam da je njegova grupa beznačajna u usporedbi s mojom moćnom, bogatom, mnogoljudnom Rimokatoličkom crkvom.

U daljnjim razgovorima istražili smo tri ključna pitanja. Prvo: Je li Rimokatolička crkva nasljednica kršćanstva prvog stoljeća? Drugo: Što bi se trebalo smatrati vrhunskim autoritetom — moju crkvu ili Bibliju? I treće: Što je istinito, biblijski izvještaj o stvaranju ili teorija o evoluciji?

Budući da se i moja i njegova vjera temeljila na Bibliji, mom prijatelju nije bilo teško uvjeriti me u to da se učenja Katoličke crkve jako razlikuju od učenja ranog kršćanstva. Naprimjer, naučio sam da čak i katolički izvori priznaju da se istaknuto crkveno učenje o Trojstvu ne temelji na učenjima Isusa Krista i njegovih apostola.

To nas je dovelo do s time povezanog pitanja o tome što bi nam trebalo biti konačni autoritet. Ukazao sam na citat Svetog Augustina: “Roma locuta est; causa finita est”, što znači, “Rim je svoje rekao; stvar je riješena.” No moj je prijatelj smatrao da nam vrhunski autoritet treba biti Božja riječ, Biblija. Morao sam se složiti s riječima apostola Pavla: “Neka se pokaže da je Bog istinit, a svaki čovjek lažac” (Rimljanima 3:4, St, naglašeno od nas).

Naposljetku mi je ponudio pohabani, mašinom pisani manuskript s naslovom Evolution Versus the New World (Evolucija protiv novog svijeta). Budući da je potkraj 1940-ih u Čehoslovačkoj bilo zabranjeno djelo Jehovinih svjedoka, oni su radili prijepise svojih publikacija i pritom su pazili na to kome ih daju. Nakon što sam pročitao tu brošuricu, znao sam da ona sadrži istinu. Moj je prijatelj počeo sa mnom biblijski studij. Svaki put bi mi posudio nekoliko stranica pomoćnog sredstva za proučavanje Biblije “Let God Be True” (Neka Bog bude istinit) pa bismo zajednički razmatrali te stranice.

Ubrzo nakon što smo započeli s tim razmatranjima — u vrijeme oko Božića 1966. — u Prag su mi došli u posjet prijatelji iz Zapadne Njemačke. U jednom od naših razgovora ismijavali su kršćane govoreći da su licemjerni ratni huškači. “Moglo bi se dogoditi da mi, vojnici zemalja NATO-a, zaratimo s tobom koji se izjašnjavaš kao kršćanin, a živiš u komunističkoj zemlji Varšavskog pakta”, rekli su. Njihov zaključak: “Bolje je biti ciničan nego licemjeran.” Smatrao sam da vjerojatno imaju pravo. Stoga sam na svom sljedećem biblijskom studiju pitao svog prijatelja kako pravi kršćani postupaju u vezi s ratom i obučavanjem za njega.

Odluke s kojima sam se suočio

Jako me iznenadilo nedvosmisleno objašnjenje mog prijatelja. No ipak, postupiti u skladu s biblijskim učenjem da se ‘raskuje mačeve svoje na raonike’ dramatično bi promijenilo moj život i planiranu karijeru (Izaija 2:4). Za pet mjeseci trebao sam diplomirati na medicinskom fakultetu, nakon čega sam trebao odslužiti obavezni vojni rok. Što da učinim? Bio sam sav izvan sebe. Zato sam se molio Bogu.

Nakon mnogo dana intenzivnog, kontemplativnog razmišljanja, nisam mogao pronaći izgovor zašto ne bih postupio u skladu sa zahtjevom za prave kršćane da budu mirotvorci. Nakon što sam diplomirao, odlučio sam prihvatiti posao u bolnici dok mi ne dosude kaznu zbog ulaganja prigovora savjesti. No potom sam saznao što Biblija kaže o uzdržavanju od krvi. Uvidjevši da bi u moj posao moglo spadati davanje transfuzija krvi, odlučio sam dati otkaz u bolnici (Djela apostolska 15:19, 20, 28, 29). Zbog te sam odluke doživio veliku javnu sramotu.

Moj je otac, uvjerivši se prethodno da se nisam pretvorio u buntovnika koji namjerno želi uništiti njegovu političku karijeru, intervenirao i odgodio moje obavezno služenje vojnog roka na godinu dana. Tog ljeta 1967. nije mi bilo lako. Zamislite moju situaciju: Bio sam novi interesent čiji je učitelj, jedini Svjedok s kojim sam dotada došao u kontakt, otišao nekamo preko ljeta. A ostavio mi je samo nekoliko poglavlja iz knjige “Let God Be True” za moj osobni studij. Ta poglavlja i moja Biblija bili su mi jedini izvori duhovnog vodstva.

Kasnije sam se upoznao i s drugim Svjedocima, a 8. ožujka 1968. simbolizirao sam svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u vodi. Sljedeće godine ponuđen mi je dvogodišnji postdiplomski studij u Engleskoj na Oksfordskom sveučilištu. Neki su mi savjetovali da prihvatim ponudu i odem u Englesku, zemlju u kojoj Svjedoci nisu pod zabranom, gdje bih mogao duhovno napredovati. Istovremeno bih se mogao pripremati za odličnu karijeru u svojoj struci. Međutim, jedan mi je kršćanski starješina rekao da moja služba nije toliko potrebna u Engleskoj koliko je potrebna u Čehoslovačkoj. Zato sam odlučio odbiti tu ponudu za nastavak svog svjetovnog školovanja te sam ostao u Čehoslovačkoj kako bih pomogao u našem ilegalnom propovjedničkom djelu.

Godine 1969, dobio sam poziv da pohađam tečaj Škole službe za Kraljevstvo koji daje poseban naglasak specijaliziranoj pouci za kršćanske nadglednike. Iste godine dobio sam stipendiju kao najbolji mladi farmakolog u Čehoslovačkoj. Zahvaljujući tome, prisustvovao sam kongresu Međunarodnog farmakološkog udruženja u Švicarskoj.

Jedan znanstvenik mijenja svoja gledišta

Godine 1970. u jednom predavanju koje sam slušao znanstvenik po imenu František Vyskočil objašnjavao je složenu temu prijenosa živčanih impulsa. Rekao je da je svaki put kada se u nekom organizmu javila potreba za nečim pruženo izvanredno rješenje. “Priroda, Čarobnica, zna kako to postići”, zaključio je.

Prišao sam mu nakon predavanja. “Ne mislite li”, pitao sam, “da zaslugu za izvrstan dizajn živih bića treba pripisati Bogu?” Bio je iznenađen mojim pitanjem, budući da je bio ateist. Odgovorio mi je protupitanjima. Pitao je: “Tko je stvorio zlo?” i “Tko je odgovoran za to što toliko djece nema roditelje?”

Kada sam mu pružio logične, biblijske odgovore, to je pobudilo njegov interes. No pitao je zašto Biblija ne daje konkretne znanstvene informacije, kao naprimjer opis stanične strukture, kako bi ljudi mogli lako prepoznati da je njen autor Stvoritelj. “Što je teže”, odgovorio sam, “opisati nešto ili to stvoriti?” Posudio sam mu knjigu Da li se je čovjek razvio ili je stvoren?

Pročitavši je površno, František ju je okarakterizirao kao nestručnu i netočnu. Ujedno je kritizirao ono što Biblija govori o poligamiji, Davidovom preljubu i tome kako je ubio nedužnog čovjeka (1. Mojsijeva 29:23-29; 2. Samuelova 11:1-25). Pobio sam njegove prigovore ističući da Biblija pošteno izvještava o greškama, čak i greškama Božjih slugu, kao i o njihovim ozbiljnim prijestupima.

Naposljetku sam u jednom od naših razgovora rekao Františeku da nekoga tko nema dobar motiv, kome manjka ljubavi prema istini, nikakav argument ili dokaz neće uvjeriti u postojanje Boga. Kada sam bio na odlasku, zaustavio me i zamolio za biblijski studij. Rekao je da će ponovno pročitati knjigu Da li se je čovjek razvio ili je stvoren? — ovaj put bez predrasuda. Kasnije je u potpunosti promijenio svoj stav, o čemu svjedoči sljedeći citat iz jednog od njegovih pisama: “Tada će se ponositost ljudska ugnuti i visina se ljudska poniziti, a Gospodin će sam biti uzvišen u onaj dan” (Izaija 2:17).

U ljeto 1973. František i njegova žena kršteni su kao Jehovini svjedoci. Danas on služi kao starješina u jednoj skupštini u Pragu.

Propovijedanje pod zabranom

Dok je zabrana bila na snazi upućivalo nas se da veoma oprezno obavljamo svoju službu. Jednom me jedan mlađi Svjedok uporno molio da idem s njim u službu propovijedanja. Sumnjao je u to da i oni koji preuzimaju vodstvo u organizaciji Jehovinih svjedoka zaista idu u službu propovijedanja. Dok smo neformalno svjedočili, uživali smo u mnogim lijepim razgovorima. No kasnije smo naišli na jednog čovjeka koji je, premda tada to nisam shvatio, prepoznao moje lice s fotografije iz albuma tajne državne policije. Premda nisam bio uhapšen, otada sam bio pod strogim policijskim nadzorom zbog kojeg mi je bila smanjena djelotvornost u našem ilegalnom propovjedničkom djelu.

U ljeto 1983, kao što sam običavao prethodnih godina, organizirao sam da jedna grupa mladih Svjedoka provede nekoliko dana neformalno svjedočeći u nekom udaljenom dijelu zemlje. Oglušivši se na mudar savjet, odvezao sam se svojim automobilom jer je to bilo praktičnije od korištenja javnog prijevoza. Kada smo napravili kratku pauzu da bismo kupili neke stvari u jednoj robnoj kući, parkirao sam svoj automobil pred ulazom. Plaćajući te stvari, pokazao sam na neke mlade prodavače i obratio se jednoj starijoj radnici riječima: “U budućnosti bismo svi mogli biti mladi.” Gospođa se nasmiješila. “Međutim, mi ljudi to ne možemo ostvariti”, nastavio sam. “Za to bi bila nužna pomoć odozgo.”

Budući da nije bilo daljnje reakcije, otišao sam. Radnica me, sumnjajući da propagiram religiozne ideje, promatrala kroz prozor dok sam spremao paket u svoj automobil, a da ja to nisam znao. Potom je obavijestila policiju. Satima kasnije, nakon što smo neformalno svjedočili u drugim dijelovima grada, moj partner i ja vratili smo se do automobila. Iznenada su se pojavila dva policajca i uhapsila nas.

U policijskoj su nas stanici satima ispitivali, nakon čega su nam rekli da možemo otići. Prvo što mi je palo na um bilo je što da radim s adresama zainteresiranih osoba koje smo tog dana dobili. Stoga sam otišao na toalet da bi ih bacio u kanalizaciju. No prije nego što sam uspio to napraviti, zaustavila me snažna ruka jednog policajca. Izvadio je papire iz zahodske školjke i očistio ih. To mi je zadalo daljnje brige, jer su sada dovedeni u opasnost ljudi koji su mi dali svoje adrese.

Poslije smo svi bili odvedeni u naš hotel, gdje je policija već napravila pretres. No nisu pronašli nijednu drugu adresu zainteresiranih osoba, premda ih nismo pažljivo sakrili. Nakon toga sam na svom poslu gdje sam radio kao neurofarmakolog bio javno ukoren zbog sudjelovanja u ilegalnoj aktivnosti. Također me izgrdio nadglednik djela propovijedanja u Čehoslovačkoj, koji me ranije upozorio na to da ne koristim svoj automobil kada putujemo u službu propovijedanja.

Podvrgavanje disciplini

Godine 1976. imenovan sam da služim u odboru koji nadgledava djelo propovijedanja Jehovinih svjedoka u Čehoslovačkoj. No budući da sam dospio pod strogu prismotru tajne policije zbog svog nemudrog prosuđivanja u događajima poput onog ranije spomenutog, bio sam razriješen služenja u odboru zemlje i oduzete su mi različite druge prednosti. Jedna od tih prednosti koju sam smatrao naročito dragocjenom bila je poučavanje u sklopu škole za putujuće nadglednike i pionire, kako se naziva punovremene propovjednike.

Prihvatio sam stegu koju sam dobio, no to razdoblje od sredine do kraja 1980-ih bilo je za mene teško vrijeme samoispitivanja. Hoću li naučiti diskretnije raditi u službi i izbjegavati daljnje indiskretnosti? Psalam 30, redak 5, kaže: “Večerom dolazi plač, a jutrom radost.” To jutro meni je svanulo kad je u studenom 1989. u Čehoslovačkoj pao komunistički režim.

Divni blagoslovi

Koliko je to bilo drukčije slobodno obavljati svoju službu propovijedanja i uživati u otvorenoj komunikaciji s centralom Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York)! Ubrzo sam bio imenovan za putujućeg nadglednika te sam u siječnju 1990. počeo s tom službom.

Zatim sam 1991. imao prednost pohađati Školu za osposobljavanje slugu u Manchesteru (Engleska). Kakav je to bio blagoslov uživati dva mjeseca u druženju sa zrelim kršćanskim muškarcima i biti poučavan od njih! Mi polaznici svakog smo dana jedno vrijeme provodili obavljajući svoj radni zadatak, koji nam je pružao rasterećenje od naše intenzivne akademske pouke. Moj zadatak bio je pranje prozora.

Odmah po povratku iz Engleske, počeo sam pomagati u pripremama za značajan skup Jehovinih svjedoka koji je od 9. do 11. kolovoza održan u Pragu na velikom stadionu Strahov. Tom prilikom nesmetano se okupilo 74 587 osoba iz mnogih zemalja kako bi obožavale našeg Boga, Jehovu!

Sljedeće godine prekinuo sam sa svojim svjetovnim zaposlenjem u svojstvu neurofarmakologa. Uskoro će biti četiri godine otkako radim u podružnici u Pragu, gdje ponovno služim u odboru koji nadgledava djelo Jehovinih svjedoka u Češkoj Republici. Nedavno je nova deseterokatnica, koju su Jehovini svjedoci dobili na poklon, adaptirana i predana na upotrebu u svojstvu podružnice. Dana 28. svibnja 1994. ovaj je lijepi objekt posvećen za službu Jehovi.

U svoje najveće blagoslove ubrajam prednost da drugim ljudima, uključujući i svoje rođake, govorim o biblijskim istinama. Moj otac i majka još nisu postali Jehovini svjedoci, no danas oni sa simpatijama gledaju na moju aktivnost. Proteklih nekoliko godina prisustvovali su nekim našim sastancima. Iskreno se nadam da će se oni, kao i milijuni drugih osoba iskrena srca, ponizno podložiti vladavini Božjeg Kraljevstva i uživati vječne blagoslove koje Bog priprema za one koji mu odluče služiti.

(Publikacije koje se spominje u ovom članku izdao je Watchtower Bible and Tract Society of New York, Inc.)

[Slika na stranici 12]

Kada sam bio student

[Slike na stranici 13]

Moj otac, koji je postao ministar prosvjete u Čehoslovačkoj, i moja majka, koja je bila istaknuti očni kirurg

[Slika na stranici 15]

František Vyskočil, znanstvenik i ateist koji je postao Svjedok

[Slika na stranicama 16 i 17]

Otkad je pao komunizam, Jehovini svjedoci su održali mnoge velike kongrese u Istočnoj Evropi. Na ovom kongresu u Pragu 1991. prisustvovalo je preko 74 000 osoba

[Slika na stranici 18]

Na svom radnom zadatku prilikom pohađanja Škole za osposobljavanje slugu u Engleskoj

[Slika na stranici 18]

Zgrada naše podružnice u Pragu, svečano otvorena 28. svibnja 1994.