Matrjoška — kakva lutka!

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ RUSIJE

VEĆINA turista, čim me ugleda prilikom razgledavanja, čvrsto odluči ponijeti me sa sobom kući, a pritom su spremni potrošiti mnogo novca da bi to i učinili. Stvarno ne znam zašto sam im tako privlačna. Uostalom, oni tako malo znaju o meni. Možda je to naprosto moderno. No dozvolite mi da se predstavim. Zovem se Matrjoška, i porijeklom sam iz — ali krenimo onda od početka.

Nitko, zapravo, ne zna moje pravo porijeklo niti tko su mi bili pravi roditelji. Postoje dvije verzije te priče. Neki tvrde da sam nastala na japanskom otoku Honšuu kao jedinstvena igračka koja se sastojala od nekoliko međusobno povezanih dijelova. Priča se da me krajem 19. stoljeća s Honšua u Rusiju donijela žena jednog ruskog mecene po imenu Sava I. Mamontov (1841-1918). S druge strane, neki Japanci pričaju da je jedan ruski redovnik prvi donio u Japan ideju da od mene napravi izuzetnu lutku. No bez obzira na porijeklo ideje, ruskim se majstorima svidjela ta ideja i rođena je Matrjoška (poznata i kao Babuška).

Potkraj 1880-ih Rusija se razvijala u ekonomskom i kulturnom pogledu. Rusi su se istovremeno počeli više zanimati za očuvanje svoje folklorne tradicije. Ruska se inteligencija, uključujući slavne slikare poput Ilje Rjepina, Viktora Vasnjecova i Mihaila Vrubelja, s ciljem preporoda ruske kulture počela okupljati oko Mamontova. Da bi se sačuvala uspomena na ruske seljake, u blizini Moskve bili su izgrađeni umjetnički ateljei. U njima se sakupljalo folklorne predmete, igračke i lutke iz svih dijelova zemlje.

Moje je prve crteže napravio Sergej Maljutin, umjetnik po profesiji, no tada sam malo drugačije izgledala. Trebala sam prikazivati seljančicu okruglog lica i nasmiješenih očiju. Bila sam obučena u sarafan (haljinu dugu do poda koju su pridržavale dvije naramenice) i imala sam pomno počešljanu, glatku i sjajnu kosu koja je velikim dijelom bila skrivena ispod šarenog rupca. U mene su bile stavljene druge figurice, pri čemu je svaka figurica bila manja od one prethodne. Te su figurice bile obučene u kosovorotke (ruske bluze s kopčanjem sa strane), košulje, padjofke (muške dugačke kapute) i pregače. Kao što pokazuju Maljutinovi crteži, takav je bio moj izgled kad su me izradili u Moskvi negdje 1891.

Često sam se pitala o porijeklu svog imena. Saznala sam da je krajem 19. stoljeća u Rusiji ime Matrjona (deminutiv je Matrjoška) bilo jedno od najpopularnijih ženskih imena. Ime dolazi od latinske riječi matrona, a znači “majka”, “ugledna gospođa” ili “majka obitelji”. Stavljanje jedne figurice u drugu također je bilo odgovarajući simbol plodnosti i neprekidnog trajanja.

Izrada nije laka

Ljudi bi znali, pokušavajući me izraditi, upropastiti mnogo materijala te na kraju odustati, priznajući poraz. Nije ni čudo, budući da je znanje o načinu moje izrade sve do nedavno bilo tajna. Tako me je vrlo malo ljudi moglo posjedovati. Ali sada ću vam odati tu tajnu.

Posao koji je uključen u moju izradu iziskuje veliku umješnost. Najprije je važno odabrati odgovarajuću vrstu drveta. Najčešće se odabire lipu, radi njene mekoće, a rjeđe johu ili brezu. Nakon što se stabla posijeku, obično u rano proljeće, oguli se najveći dio njihove kore tako da ostane tek onoliko kore koliko je potrebno da bi se spriječilo pucanje drveta prilikom sušenja. Cjepanice se zatim ostave tako složene da bi u sljedećih nekoliko godina pri sušenju mogle imati odgovarajući protok zraka.

Rezanje drveta mora se učiniti u odgovarajuće vrijeme, niti kad je previše suho, niti kad je previše vlažno. Jedino stručnjak može odrediti kada je pravo vrijeme. Svaki komad drveta prolazi i do 15 raznih procesa. Prvo se izradi najmanju lutku u nizu — onu koju se ne može rastaviti na dijelove. Ponekad je ta lutka toliko sitna da morate naprezati oči ili čak upotrijebiti povećalo da biste je jasno vidjeli.

Izradivši najmanju lutku, majstor počinje izrađivati sljedeću figuricu u koju će smjestiti prvu lutku. Komad drveta obrađuje se do potrebne visine i reže na gornji i donji dio. Prvo se izrađuje donji dio lutke. Zatim se u oba dijela druge lutke tako izdubi drvo da se manja lutka umetne, a da ne ostane puno praznog prostora. Uzgred rečeno, vješti se majstor ne trudi uzimati mjere, već se isključivo oslanja na iskustvo. Majstor zatim ponavlja postupak, izrađujući malo veću lutku u koju će stati ove dvije prethodne.

Broj lutaka koje se drži jednu u drugoj varira od 2 do 60. Najveća lutka može biti visoka čak kao njen tvorac! Svaku se lutku, po svršetku njene izrade, premaže škrobnim ljepilom, čime se popunjavaju bilo kakve rupe na površini. Počinje finalno sušenje, a lutku se ispolira do glatke površine tako da slikar može ravnomjerno nanositi boju. Potom lutka dobiva svoj jedinstveni izgled.

S vremenom su nastupile promjene

Kako stare, ljudi se mijenjaju, a isto se može reći i za mene. Umijeće izrade matrjoški postepeno se iz Moskve proširilo u druge gradove i mjesta, uključujući Semjonov, Pulkovskij Majdan, Vjatku i Tver.a Svaki od tih lokaliteta razvio je vlastiti stil i način ukrašavanja. Uznemiravao me gubitak mog pravog identiteta, no nisam se žalila. U toku proslave stote obljetnice rata iz 1812, netko je naručio izradu kompleta lutaka koje prikazuju ruskog generala Mihaila Kutuzova i francuskog generala Napoleona Bonapartea. Najveće lutke predstavljale su tu dvojicu generala, a bile su izrađene i manje lutke generala koji su se u ratu borili na suprotnim stranama tako da stanu svaka u svog zapovjednika.

Izrada i prodaja te vrste lutaka dugo je bila pod strogim nadzorom. No političke su promjene potkraj 1980-ih pružile majstorima nove mogućnosti i slobode. Sada su bez straha mogli izrađivati i prodavati svoje proizvode.

Slikar po imenu Sikorski bio je među prvima koji su svojim lutkama stekli popularnost u javnosti. Njegove lutke postižu najviše cijene, pri čemu pojedini kompleti lutaka stoje čak 3 000 dolara. Njegov je uspjeh stimulirao druge umjetnike, pa je u posljednjih šest godina izrada matrjoški doživjela snažan porast.

Moje ime, Matrjoška, sada nose sve lutke koje su napravljene tako da se slažu jedna u drugu. Na njima su prikazani različiti motivi: cvijeće, crkve, ikone, narodne priče, obiteljske teme, pa čak i religiozni i politički vođe. Veliki izbor koji je sada na raspolaganju pomaže mi da imam sasvim prihvatljivu cijenu.

Dok sam u ljeto 1993. kao i obično stajala u izlogu jedne trgovine u Moskvi, iznenada sam začula glasove grupe stranih turista koji su se približavali. Načula sam da govore nešto o kongresu Jehovinih svjedoka kojem su prisustvovali i da me svatko od njih želi ponijeti kući kao uspomenu na tako divan događaj. Gledala sam ih širom otvorenih očiju, pitajući se zašto. Kao da mi odgovara, jedna od njih je rekla: “Ta je lutka više od običnog suvenira. Želim da moji prijatelji vide njene oči. U njima vidim onaj isti izraz koji sam vidjela u očima Rusa s kojima sam razgovarala o Kraljevstvu i o Božjem imenu kako ono stoji u Bibliji.”

Jehovini svjedoci? Kraljevstvo? Božje ime? Biblija? Dok sam slušala o tome, oči su mi od uzbuđenja postale još veće i srce mi je brže zakucalo pri pomisli da bi me neki od tih ljudi prijaznog izgleda ponijeli u daleke krajeve. Možda bi mi se pružila prilika da doznam nešto više o tome što ih je uopće dovelo u Rusiju. Sigurna sam da je moralo biti nešto više nego samo to da upoznaju mene, lutku po imenu Matrjoška.

[Bilješka]