“Sad ostaju samo Mia i Jehova”

DO SVIBNJA 1991. moje je tijelo već signaliziralo da nešto nije u redu. Nakon dužeg hodanja ili duže vožnje biciklom osjećala bih oštre bolove u rukama i nogama, a zglobovi bi mi oticali. Kad sam u srpnju 1991. bila na bratovoj svadbi, razboljela sam se. Nakon toga sam najveći dio vremena bila prikovana za krevet, a po licu i tijelu pojavile su mi se čudne crvene mrlje.

Majka me odvela liječniku, koji me hitno uputio u bolnicu u blizini našeg doma u Askimu u Norveškoj. Dijagnoza je bila smanjena funkcionalna sposobnost bubrega i visoki krvni tlak. Razina mog hemoglobina bila je samo 7,3 grama po decilitru, a normalna je 11,5 do 16. Nakon dva dana prebačena sam u veću bolnicu s posebnim odjelom za liječenje bubrežnih oboljenja. Nakon što je pregledao nalaze nekoliko pretraga krvi, liječnik je zaključio da bolujem od eritemskog sistemskog lupusa te da moj imunološki sustav stvara protutijela koja napadaju moju krv i bubrežno tkivo. Dani su mi kortikosteroidi i kemoterapija.

Budući da su mi kako sama bolest tako i neki od lijekova prilično oslabili krv, pojavilo se sporno pitanje oko transfuzije krvi. Skupila sam svu svoju snagu i rekla: “Ja sam predani i kršteni Svjedok, i ne želim krv” (1. Mojsijeva 9:4; Djela apostolska 15:28, 29). Liječnik je potom nasamo razgovarao s mojom majkom i ona mu je objasnila da bismo umjesto transfuzije krvi željeli alternativne mogućnosti. Rekao je da je spreman poštovati moj stav te da će dati sve od sebe kako bi mi pomogao.

U opisu povijesti bolesti, od kojeg smo kasnije dobili primjerak, stoji: “Pacijentica je punoljetna, pri svijesti je te je dobro informirana. Stoga nalazimo potrebnim poštovati njezina gledišta.” Također se navodi: “Bolnički odjel odlučan je poštovati odluku pacijentice o neprimanju krvi, čak i ako bi posljedica toga bila njezina smrt.”

Liječenje

Tijekom sljedećih dana isprobane su različite terapije kako bi se snizio moj krvni tlak te tako smanjio pritisak na bubrege. Tijelo mi nije podnosilo medikamente, a jedino čega se sjećam iz tog vremena jest to da sam neprestano povraćala. Povremeno sam se osjećala jako deprimirano, a roditelji i ja često smo se molili Jehovi za pomoć i snagu. Nakon mjesec dana provedenih u bolnici dopušteno mi je da odem kući za vikend. Kasnije, tokom drugog izlaska, doživjela sam veliki epileptični napadaj nakon kojeg su uslijedila četiri manja. Bolest je zahvatila moj središnji živčani sustav. Hitno sam prebačena natrag u bolnicu.

Liječnici su se odlučili za alternativni postupak. Iz krvi mi je odvojena plazma, čime su uklonjena protutijela koja su napadala moje krvne stanice i bubrežno tkivo. Primila sam injekcije Ringerove otopine zajedno s albuminom. O ovom sam postupku prethodno porazgovarala s liječnicima te sam im dala pismenu dozvolu za njegovu primjenu.a Usprkos ovom postupku moje se stanje pogoršalo. Dala sam im i dopuštenje za liječenje imunoglobulinima, no tada ih još nisu koristili.b

Funkcionalna sposobnost bubrega bila mi je uvelike smanjena. Serum kreatinin popeo mi se na 682, nasuprot normalnih 55 do 110. Krvni mi je tlak ostao visok, a hemoglobin je ostao na 5 do 6 grama po decilitru. Jednog mi je dana broj krvnih pločica pao na 17 000 po kubičnom milimetru krvi (normalan broj je od 150 000 do 450 000), što je prilično povećalo rizik od krvarenja. Srećom, broj krvnih pločica odmah se počeo povećavati. Sljedećeg je dana narastao na 31 000 te se nastavio povećavati.

S ljubavlju pružena podrška

Bolničko je osoblje bilo zadivljeno svim cvijećem, pismima, dopisnicama i telefonskim pozivima koje sam primila od ljubavlju ispunjene kršćanske braće i sestara iz cijele Norveške. Pitali su se kako jedna osamnaestogodišnjakinja može imati toliko mnogo prijatelja. To nam je dalo priliku da im govorimo o svojoj kršćanskoj nadi te o Jehovinoj ljubavlju ispunjenoj organizaciji (Ivan 5:28, 29; Otkrivenje 21:3, 4).

U međuvremenu je Odbor Jehovinih svjedoka za kontaktiranje s bolnicama uložio velik trud da bi prikupio više informacija o liječenju lupusa. Od naše norveške podružnice dobili smo članak tiskan u jednom medicinskom žurnalu. U njemu su bila opisana dva komplicirana slučaja eritemskog sistemskog lupusa u kojima su dvjema djevojkama dani imunoglobulini — s dobrim rezultatima. U toku razgovora s liječnicima, roditelji su ih zamolili da pročitaju članak kako bi vidjeli mogu li informacije sadržane u njemu biti od koristi za moj slučaj. Liječnici su imali različita mišljenja o tome što učiniti. Naprimjer, bili su zabrinuti zbog ograničene količine informacija o popratnim pojavama liječenja imunoglobulinima.

Pritisak da prihvatim krv

U to se vrijeme navršilo skoro osam tjedana mog boravka u bolnici. Jedne sam noći osjetila akutni bol u trbuhu, a stolica mi je, usljed unutarnjeg krvarenja, bila krvava. Pozvan je kirurg. Rekao je da su mi hitno potrebni operacija i krv. U suprotnom, umrijet ću u roku od nekoliko sati. Ovaj je kirurg rekao mojoj sestri, koja je sjedila kraj mene, da bi joj bilo bolje da me nagovori da primim krv jer će inače biti odgovorna za moju smrt. To me razljutilo, jer je odluka o odbijanju krvi bila moja vlastita.

Liječnici su željeli nasamo razgovarati sa mnom kako bi se uvjerili da je odluka stvarno moja te da sam potpuno svjesna onoga za što su vjerovali da će biti posljedica odbijanja krvi. Nakon 15 minuta bili su uvjereni da se neću predomisliti. Umjesto operacije, dali su mi antibiotike kako bi suzbili infekciju.

Dana 30. rujna, dan nakon razgovora s liječnicima, hemoglobin mi je pao sa 6,5 na 3,5. Premještena sam na odjel za intenzivnu njegu. Bila sam tako slaba da sam trebala uzimati kisik preko maske. Iako sam tokom cijele te kritične faze bila, više ili manje, pri svijesti, sada se više ničega ne sjećam. Stoga sam ono što mi se tokom narednih nekoliko dana događalo saznala od obitelji i dvojice kršćanskih starješina.

Život mi je bio u pitanju

Tada su se liječnici složili da mi pokušaju intravenozno davati injekcije imunoglobulina. Od 9. do 11. listopada dnevno mi je davana doza od šest grama imunoglobulina. Nisam mogla kontrolirati mokrenje i stolicu, i bolničarke su mi stalno mijenjale posteljinu. Hemoglobin mi je i dalje opadao. U opisu povijesti bolesti stoji: “Najniža izmjerena joj razina hemoglobina iznosila je 1,4, nakon čega je imala dodatnu melenu [krvave stolice], te je odlučeno da se ne rade dodatne pretrage krvne slike. Tada je praktički umirala.”

Liječnici su u tim trenucima napustili svaku nadu u pogledu oporavka, tvrdeći da ću, preživim li, imati oštećenje mozga te da ću možda biti djelomično paralizirana. Bili su toliko sigurni da se više ništa ne može učiniti da su 12. listopada odlučili prestati sa svim aktivnim tretmanima i samo mi davati tekućine. Moj otac, koji me neprestano hrabrio da se nastavim boriti, sjedio je pokraj mog kreveta, govoreći: “Sad ostaju samo Mia i Jehova.”

Tokom ovog kritičnog razdoblja uvijek je netko iz skupštine bio s mojom obitelji pokraj mog kreveta. Jedan od njih je ispričao: “U subotu uvečer, 12. listopada, nitko nije vjerovao da će Mia preživjeti noć. No u nedjelju ujutro još je uvijek bila živa. Poslijepodne je teško disala i svi su očekivali da će to biti kraj. Cijela se obitelj sakupila oko njenog kreveta. Duboko bi udahnula i, nakon onoga što je izgledalo kao cijela vječnost, izdahnula. Njezini su roditelji podnosili najveće boli koje roditelji mogu podnositi — gledati kako njihovo voljeno dijete polako umire. Otac je rekao da bismo se svi trebali obratiti Jehovi u molitvi. Potom smo tiho razgovarali, nadajući se da se Mia neće morati dugo mučiti.

No Mia nije umrla. Liječnici i medicinske sestre nikada nisu vidjeli ništa slično — da netko živi s tako lošom krvnom slikom. Krvarenje je prestalo, tako da se situacija nije pogoršavala. Prošla je i noć s nedjelje na ponedjeljak, a Mia je još uvijek bila živa.”

Prekretnica

U ponedjeljak ujutro jedan od liječnika došao me pogledati. Drijemala sam, pa se ne sjećam te epizode. Liječnik je stajao kraj mog kreveta, a majka je rekla: “Došao je doktor da ti kaže dobro jutro.” Moja reakcija bila je prilično glasno “zdravo”. Nije to očekivao te je bio iznenađen i dirnut.

Mozak mi je bio u redu, i nisam bila paralizirana. Terapija je nastavljena. Intravenozno mi je dan eritropoetin te željezni dekstran, kao i dvije dnevne doze imunoglobulina. Polako se moje stanje popravilo. Dana 16. listopada hemoglobin mi se popeo na 2,6, a 17. listopada na 3,0. Nastavila sam se oporavljati. Dana 12. studenoga otpuštena sam iz bolnice s hemoglobinom 8,0.

Nismo sigurni zašto se uništavanje mojih crvenih krvnih stanica zaustavilo, ili zašto mi se krvna slika tako drastično poboljšala. Injekcije imunoglobulina, eritropoetin te željezni dekstran očigledno su odigrali veliku ulogu. Početkom svibnja 1992. razina mog hemoglobina bila je na normalnih 12,3, te je ostala u granicama normale.

Sada se nalazim na rehabilitacijskom liječenju kojim se moje stanje održava pod kontrolom, i dobro se osjećam. Dana 28. studenoga 1992. udala sam se za jednog sukršćanina i sada zajedno služimo Jehovi. Moja bolest, kao i poslušnost Jehovinom zakonu o krvi, približila me Jehovi. Sada se radujem što ću mu svom snagom služiti čitavu vječnost. (Ispričala Mia Bjørndal.)

[Bilješke]