Ponos je bio moj najveći hendikep
NIJE lako biti hendikepiran, a ujedno i sretan. Mnogi koji su opterećeni tjelesnim nedostacima zapadaju barem povremeno u depresiju. Tada se često pitaju: “Zašto baš ja?”
Ni ja nisam bio izuzetak. Rođen sam s teškim tjelesnim nedostatkom zbog kojeg ne mogu hodati, stajati niti upotrebljavati svoje ruke. Ta je okolnost razumljivo znatno utjecala na moju osobnost. Još se sjećam ljubomore i razočaranosti koju sam osjećao dok sam kao dijete promatrao drugu djecu kako trče i skaču.
Ponekad sam odlazio u obližnju crkvu da bih molio Boga za pomoć. Gorljivo sam po 20 i 30 puta ponavljao molitvu “Fadre Nuestro” (“Očenaš”) i isto toliko “Ave Maria” (“Zdravo Marija”), a između toga sam ubacivao iskrenu molbu: “Gospode, molim te, izliječi me!” Toliko toga sam obećao Bogu samo ako me izliječi.
Sjeme ponosa
Rođen sam u Granadi, prelijepom gradu u južnoj Španjolskoj, u podnožju visokih planina Sierra Nevade. Još kao malo dijete bio sam uslijed svoje nemoći potaknut razviti druge vještine. Učio sam bolje od svojih vršnjaka. Kad sam imao sedam godina družio sam se normalno s drugom djecom, igrao se s njima i vješto se kretao u svojoj maloj stolici. Naučio sam čak i crtati i pisati lijevom nogom držeći olovku među nožnim prstima.
Jednom su mjesne novine objavile članak o meni, kao i fotografije na kojima se vidjelo kako pišem lijevom nogom. Taj je publicitet doveo do brojnih nagrada i putovanja, kao i divljenja drugih. Sve je to u meni pobudilo umišljen i uobražen duh. Ovladao je ponos.
Posljedice prisilne izolacije
Uskoro sam morao prestati pohađati školu. Rastao sam, i majka me više nije mogla nositi u naš stan na drugom katu. Tako sam od 13. godine nastavio školovanje dopisnim putem. Nije mi bilo teško učiti i dobro sam napredovao, ali ta prisilna izolacija utjecala je na mene. Iako sam izvana možda izgledao veselo i otvoreno, počeo sam razmišljati o svom tjelesnom stanju i onome što nosi budućnost.
Godine 1971. dobio sam stipendiju na godinu dana pouke u rehabilitacionom centru koji je bio pod upravom katoličkih opatica iz Madrida. Tu sam naučio tipkati uz pomoć olovke koju sam držao u ustima, što se pokazalo vrlo korisnim. Naravno, vjera je bila obavezni dio našeg tjednog rasporeda. Svake nedjelje u 7 sati ujutro odlazili smo na misu. Iako je za mene taj ritual izgledao nepotrebnim, redovito sam mu prisustvovao, jer sam htio ugoditi opaticama koje su tako dobro brinule o meni.
Nakon godine dana provedene u Madridu vratio sam se u Granadu. Postajao sam sve zatvoreniji dok sam bio među četiri zida u svom domu. Uglavnom sam vrijeme provodio čitajući romane i druge knjige do kojih sam mogao doći. Slijedio sam i trend vremena: pustio sam kosu i bradu. Ali, to nije bilo sretno razdoblje u mom životu.
Tražio sam znak
Često sam bio mrzovoljan zbog usamljenosti i osjećaja bespomoćnosti. Molio sam se Bogu i tražio od njega neki znak da pokaže svoje postojanje i svoju brigu za mene.
I Bog je doista pružio znak — ali ne onako kako sam ja očekivao. Bilo je to krajem 1973. godine. Jedan Jehovin svjedok pozvonio je na naša vrata i, pošto je moja majka bila u kupovini, ja sam otvorio vrata i saslušao ga. Na kraju razgovora ponudio mi je knjigu Istina koja vodi do vječnog života. Spremno sam je prihvatio, jer sam u to vrijeme bio spreman sve čitati. Tog istog popodneva pročitao sam cijelu knjigu. Njen me sadržaj doista iznenadio, posebno obzirom na dvije biblijske zabrane: zabranu upotrebe likova prilikom obožavanja i zabranu zloupotrebe krvi (2. Mojsijeva 20:4, 5; Djela apostolska 15:28, 29).
Svjedok je došao za tjedan dana i dok mi je on pokazivao što Biblija uči ja sam pokazivao kako mogu zapaliti cigaretu nogom! Ponudio mi je besplatni studij Biblije na šest mjeseci. Odmah sam ga prihvatio, ne shvaćajući da je to bio znak koji sam tražio.
Brzo sam usvajao biblijsko znanje. Međutim, sasvim jedna druga stvar predstavljala je zapreku da bih načinio potrebne promjene i postao pravi učenik Isusa Krista. Moj najveći problem bila je moja osobnost.
“Znanje napuhuje”
Jedno kratko iskustvo pokazat će kakav sam bio. Nakon šest mjeseci proučavanja Biblije posjetio me putujući nadglednik Jehovinih svjedoka i upitao me kako napredujem. “Odlično. Već sam upamtio 500 biblijskih citata”, odgovorio sam uz samozadovoljan smiješak. “Zaista, 500 biblijskih citata?” Odgovorio je pomalo nepovjerljivo. “Da, 500! Evo, sve sam ih zapisao u bilježnicu”, hvalio sam se.
Bio je zaintrigiran i iskušao me s Pričama Salamunovim 18:1 (NS). Odmah sam ponovio taj citat riječ po riječ: “Tko se izdvaja težit će za vlastitim sebičnim željama; protivit će se svakoj praktičnoj mudrosti.” Zatim me upitao: “Primjenjujete li ovaj citat? Sastajete li se redovito s vašom kršćanskom braćom i sestrama?” “Pa, da, sastajem se.” Rekao sam to jer su braća u skupštini učinila ljubazne praktične pripreme tako da sam mogao prisustvovati sastancima.
Nakon još nekoliko pitanja moj je posjetilac uvidio da sam doista upamtio sve te citate. U isto vrijeme shvatio je da sam više pažnje obraćao usvajanju biblijskog znanja nego primjeni tog znanja u svom životu. Podsjetio me na 1. Korinćanima 8:1 (ST): “Znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje.” Pomogao mi je da uvidim potrebu mijenjanja svoje osobnosti.
S vremenom sam prestao pušiti, popravio svoj izgled i prestao čitati ono što nije bilo izgrađujuće. Osamnaest mjeseci nakon što sam primio prvo svjedočanstvo krstio sam se u junu 1975. godine.
Nadvladavanje ponosa
No, još uvijek nisam nadvladao svoj ponos. Okolnosti su mi dopuštale da svakodnevno proučavam tri ili četiri sata, tako da sam uskoro nagomilao veliko biblijsko znanje, koje sam silno želio pokazati. Svjedoci u skupštini kojoj sam pripadao počeli su dolaziti k meni s biblijskim pitanjima i čak osobnim problemima. Bio sam sretan što mogu svoju sposobnost iskoristiti za pomaganje drugima, ali ponekad je i to godilo mojoj taštini.
S vremenom je moje samoljublje postalo manje očito. Kad sam god shvatio da pokazujem ponosan duh molio sam se Jehovi i tražio od njega pomoć. Posebno sam tražio pomoć u tome da imam ispavan poticaj: da svojim znanjem pomažem drugima, a ne da sebe proslavim.
Izvor prave sreće
Svjedočenje svakome s kim sam došao u doticaj postalo je izvorom prave sreće. Prenošenje drugima onoga što sam naučio nije samo stvaralo unutrašnje zadovoljstvo, nego me natjeralo da iziđem iz ljušture u koju sam se povukao i omogućilo mi da budem s drugim ljudima i da nekima od njih pomognem. Posebno sam s oduševljenjem pomagao jednom starijem čovjeku koji je imao probleme slične mojima.
Upoznao sam ga onda kad sam svjedočio dvojici ljudi na ulici. Dok smo razgovarali zamijetio sam kako čovjek sa štakama svako toliko prolazi pokraj nas. Svaki puta se na nekoliko trenutaka zaustavio, kao da je želio čuti o čemu razgovaramo. Konačno je stao pred mene i upitao me: “Je li istina sve to o općem potopu?” Odgovorio sam potvrdno i objasnio mu značenje toga za nas danas. S vremenom smo počeli proučavati Bibliju.
On je usprkos svojoj starosti i tjelesnim problemima napredovao i primjenjivao Bibliju u svom životu. Krstio se kad je imao 80 godina. Njegova supruga, koja mu se u početku rugala, krstila se u starosti od 85 godina.
Mogućnost pomaganja onima koji imaju poteškoće ili im je na neki drugi način potrebna pomoć olakšava mi da zaboravim na svoje vlastite poteškoće. Bio sam u mogućnosti pomoći desetero različitih ljudi da upoznaju istinu iz riječi Božje. To je za mene predstavljalo pravi izvor ohrabrenja.
Moj ponos je oboren
Što je najvažnije, ustanovio sam da tjelesna nesposobnost ne sprečeva pronalaženje sreće u životu. Upoznavanje Stvoritelja pomoglo mi je da budem realan i suočim se sa svojim poteškoćama, uključujući i ponos. Pokušavam živjeti normalnim životom koliko god je to moguće. Sada se mogu o sebi brinuti i materijalno, što mi pruža veliko zadovoljstvo. Radosno obavljam službu starješine u mjesnoj skupštini i pokušavam aktivno sudjelovati u propovijedanju dobre vijesti o Kraljevstvu (Marko 13:10). Bez ikakve sumnje, mogućnost pomaganja drugima za mene je izvor najveće sreće. U isto vrijeme, naučio sam tražiti Jehovinu slavu, a ne svoju vlastitu (Luka 17:10). (Ispričao Jose Martin Perez).
[Slika na stranici 12]
Propovijedanje na ulici uz pomoć drugog Svjedoka