Zašto sam tako usamljen?
Subota uvečer. Dječak sjedi u svojoj sobi i razmišlja o momcima iz škole koji su otišli na kuglanje. On je skupio snagu i upitao ih može li im se pridružiti. No, još sad čuje njihov podrugljivi smijeh dok su odlazili.
“Mrzim vikende!” viče on. No, nikoga nema da bi mu odgovorio. On uzima jedan časopis i ugleda sliku koja prikazuje grupu mladih ljudi na plaži. Baca časopis u zid. Suze mu naviru. Zagriza donju usnu, no suze teku. Ne može se više boriti, pada na krevet i uzdiše: “Zašto me uvijek izostavljaju?”
OSJEĆAŠ li se i ti ponekad tako — odsječen od svijeta, beskoristan i prazan? Pitaš li se ikad: ‘Zašto sam tako usamljen i zašto to toliko boli?’
Ako je tako, ne očajavaj. Tineđerske godine su mnogima teške. Često će osjećaš izgubljenim i nesigurnim u sebe. Stoga nije čudno da tokom tinejđerskih godina usamljenost najjače pogađa.
Premda osjećaj usamljenosti nije zabavan, to nije ni neko fatalno oboljenje. Jedan stručnjak je usporedio usamljenost sa običnom prehladom — “lako ju je dobiti, ... rijetko kad je fatalna, ali je uvijek neugodna”. Međutim, postoje načini da se to prevlada.
Što je usamljenost
Jednostavno rečeno, usamljenost je znak upozorenja. Glad te upozorava da ti je potrebna hrana. Usamljenost te upozorava da ti je potrebno društvo, bliskost, prisnost. Hrana nam je potrebna da bi sve dobro funkcioniralo. Isto tako, društvo nam je potrebno da bi se dobro osjećali.
Jesi li kad promatrao užareno ugljevlje? Što se dešava kad jedan komad ugljena uzmeš sa gomile? Žar tog komada ugljena će se ugasiti. No, kad taj komad ugljena staviš natrag na gomilu, on se ponovo užari. Slično tome, ni mi ljudi se ne možemo “užariti”, odnosno dobro funkcionirati, ako smo dugo odvojeni. Prirodno je da želimo društvo.
To je bio slučaj i sa Adamom, prvim čovjekom. Biblijska knjiga Postanak (1. Mojsijeva) kaže da je Adam bio smješten u okolinu koja je zadovoljavala njegove osnovne potrebe. Bilo je dovoljno hrane, svježeg zraka, svjetlucava rijeka za kupanje, imao je zanimljiv posao i, iznad svega, uživao je u bliskom odnosu sa svojim Stvoriteljem. Međutim, Jehova Bog je rekao: “Nije dobro da čovjek ostane sam”. Adamu je bio potreban netko poput njega s kim bi razgovarao i podijelio svoje osjećaje. Bog je udovoljio toj njegovoj potrebi i dao mu Evu (1. Mojsijeva 2:18-23, NS). Da, potreba za društvom ugrađena je u nas. No, znači li to da biti sam uvijek dovodi do osjećaja usamljenosti?
Sam, ali ne usamljen
Esejist Henry David Thoreau je pisao: “Nikad nisam našao druga koji je tako dobar za druženje kao samoća”. Slažeš li se s tim? “Da”, kaže Bill, star 20 godina. “Ja volim prirodu. Ponekad se sa svojim malim čamcem vozim po jezeru. Sjedim tamo satima potpuno sam. To mi pruža mogućnost da razmišljam o tome što radim sa svojim životom. To je zaista veličanstveno”. Šesnaestogodišnji Rafael dodaje: “U mojoj obitelji ima još troje djece. U kući je uvijek metež. Imam brata koji je star četiri godine; ponaša se grozno. Ponekad želim samo to da budem sam.”
Jedan engleski pjesnik je rekao: “Usamljenost je soba za primanje kod Boga”. Dvadesetjednogodišnji Steven se slaže s tim. “Ja živim u jednom velikom neboderu”, kaže on, “i ponekad odem na krov nebodera samo da bih bio sam. Tamo razmišljam i molim se. To me osvježi”. Da, ako ih dobro iskoristimo, trenuci samoće nam mogu pružiti duboko zadovoljstvo. Isus je također uživao u takvim trenucima: “Rano ujutro, dok je još bio mrak, (Isus) je ustao, otišao van (grada) na usamljeno mjesto, i tamo se počeo moliti” (Marko 1:35, NS). Međutim, zašto pojedinci poput Thoreaua ili Isusa nisu bili usamljeni, premda su bili sami?
Kao prvo, jer su htjeli biti sami, a kao drugo, bili su sami samo nakratko. Jehova nije rekao: ‘Nije dobro da je čovjek nakratko sam’, nego je rekao da nije dobro za čovjeka da “ostane sam”. Dug period samoće može dovesti do usamljenosti. Zato Biblija upozorava: “Tko se odjeljuje težit će za vlastitim sebičnim željama; protivit će se svakoj praktičnoj mudrosti” (Priče Salamunove 18:1, NS).
Privremena usamljenost
Povremeno smo, međutim, sami ne svojom voljom. Tada to može stvarno boljeti. Takva nas usamljenost često zadesi uslijed okolnosti koje su van naše kontrole, kao što je preseljenje u drugo mjesto, daleko od bliskih prijatelja.
Steven se prisjeća: “James i ja smo bili prijatelji, bliži nego braća. Kad sam odselio, znao sam da će mi nedostajati”. Steven staje, kao da oživljava trenutak odlaska. “Kad sam se trebao ukrcati na avion, zastao mi je dah. Zagrlili smo se i ja sam otišao. Osjećao sam da nestaje nešto dragocjeno”.
Kako se Steven snašao u svojoj novoj okolini? “Bilo je teško”, kaže on, “mučio sam se dok sam se priučavao na novi posao. Kod kuće su me prijatelji voljeli, no ovdje su neki s kojima sam radio u meni izazivali osjećaj da nisam dobar. Sjećam se kako sam gledao na sat i brojao četiri sata unazad (što je bila vremenska razlika) i razmišljao o tome što bismo James i ja mogli sada raditi. Osjećao sam se usamljenim”.
Kad stvari ne idu dobro, često se osvrćemo na bolja vremena koja su za nama. Međutim, Biblija kaže: “Ne kaži: ‘Što je to, te su prijašnji dani bolji od ovih?” (Propovjednik 7:10, NS). Zašto takav savjet?
Iz jednog razloga, a to je da se okolnosti mogu izmijeniti na bolje. Zato znanstvenici često govore o “privremenoj usamljenosti”. Steven je tako prevladao svoju usamljenost. Kako? “Razgovarao sam o svojim osjećajima s nekim tko je bio zainteresiran, i to je pomoglo. Ne možeš živjeti u prošlosti. Prisilio sam se da upoznam druge ljude, da pokažem zanimanje za njih. Uspjelo je; pronašao sam nove prijatelje”. A što je bilo s Jamesom? “Nisam bio u pravu. Moje preseljenje nije prekinulo naše prijateljstvo. Slijedeći dan sam mu telefonirao. Razgovarali smo sat vremena i 15 minuta — na međugradskoj!”
Trinaestogodišnji Petar je također u jednoj situaciji koja bi mogla izazvati usamljenost. On živi u obitelji s jednim roditeljem. Peter kaže: “Dolazim kući iz škole i potpuno sam sam. Nemam s kime razgovarati. Kad majka dođe s posla, nije ništa bolje. Umorna je i odlazi na spavanje”.
Osamnaestogodišnja Nancy također živi u domu s jednim roditeljem. Uz to, ona pohađa novu školu. No, Nancy nije usamljena. Ona nastavlja tražiti nove prijatelje. “To mi pomaže da dođem k sebi”, kaže ona. Usamljenosti je nestalo. Bila je samo privremena.
Ponekad je, međutim, usamljenost rezultat tragedije. “Derek je bio moj drug u Floridi još od kad smo bili stari 11 godina”, priča Bill. “Odlazili smo u grad, jeli pizzu i zajedno igrali nogomet”. Što se dogodilo? “Jedne nedjelje uvečer pozvali su me telefonom”, nastavlja Bill. “Derek se utopio. To mi je bilo teško prihvatiti. Nakon toga je bilo trenutaka kad sam se osjećao tako usamljenim da sam okretao Derekov telefonski broj. Telefon je zvonio, i tada sam pomisio: ‘Čekaj malo, Derek nije više tamo’. Nisam to mogao shvatiti. Kad imaš 17 godina, jednostavno si premlad da umreš”.
Biblija govori o jednoj ženi po imenu Noema, koja je doživjela sličnu tragediju. Jedni za drugim umrli su joj muž i dva sina. Kad se vratila u svoju domovinu kao udovica, rekla je: “Puna sam otišla, a praznih ruku vraća me Jehova” (Ruta 1:21, NS).
Premda tuge zbog gubitka voljene osobe možda nikad neće u potpunosti nestati, usamljenost se može izgubiti tokom vremena i razvijanjem novih prijateljstava. U slučaju Noeme, izmijenjene okolnosti i stvaranje novih veza pomogli su joj da ‘obnovi svoju dušu’ (Ruta 4:13-15). Isto tako, netko se može zaokupirati time da čini nešto za druge. Isus je rekao: “Više usrećuje davanje nego primanje” (Djela apostolska 20:35, NS).
No, što ako tvoja usamljenost traje i dalje? Tada možda patiš od kronične usamljenosti. Što je to i kako to možeš prevladati? Na to pitanje će odgovoriti jedan od narednih brojeva ovog časopisa.