Zašto se bojati Boga, a ne ljudi?
“STRAH čovjeku [od ljudi, NS] postavlja zamku, a tko se uzda u Jahvu, nalazi okrilje [bit će zaštićen, NS]” (Priče Salamunove 29:25, ST). Tim nas riječima stara izreka upozorava na jednu vrstu straha koja je zaista mentalni otrov — strah od čovjeka. On je uspoređen sa zamkom. Zašto? Zato jer je malena životinja, kao što je zec, bespomoćna kad se ulovi u zamku. Ona želi pobjeći, ali je zamka nemilosrdno drži. Žrtva je u stvari paralizirana.
Ako nas uhvati strah od čovjeka, mi smo umnogome nalik tom zecu. Možda znamo što bi trebali učiniti. Možda čak i želimo to učiniti. Međutim, strah nas drži u ropstvu. Paralizirani smo i nesposobni da nešto učinimo.
Strah od čovjeka zamka
Promisli o nekim primjerima iz biblijskih vremena, o onima koji su bili uhvaćeni u zamku straha. U vrijeme Juzue, 12 ljudi je bilo poslato u špijuniranje zemlje Kanaan prije planirane invazije Izraelaca. Špijuni su se vratili i izvijestili da je zemlja plodna i bogata, upravo kako je rekao Bog. No, desetorica špijuna bila su prestravljena snagom stanovnika. Tako su, obuzeti strahom od ljudi, pretjerali izvještavajući Izraelce o toj snazi, te su tako prouzročili da sav narod obuzme strah. Izraelci su odbili poslušati Božju naredbu da umarširaju u Kanaan i da zauzmu zemlju. Kao posljedica, tokom sljedećih 40 godina, u pustinji je poumirala, uz neke iznimke, cjelokupna generacija odraslih muškaraca tog vremena (4. Mojsijeva 13:21–14:38).
Jona je bio još jedna žrtva straha od ljudi. Kada je dobio zadatak da propovijeda velikom gradu Ninivi, “ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve” (Jona 1:3, ST). Zašto? Ninivljani su bili na glasu kao nemilosrdni i siloviti ljudi i Jona je to zasigurno znao. Strah od čovjeka ga je nagnao da bježi u smjeru suprotnom od Ninive. Istina, on je na kraju ipak prihvatio svoj zadatak, ali tek nakon što je primio neobičnu poruku od Jehove (Jona 1:4, 17).
Čak se i kraljevi mogu bojati ljudi. Jednom je prilikom kralj Saul odbio poslušati izričitu naredbu od Boga. Kakvom isprikom? “Zgriješio sam što sam prekršio Jahvinu zapovijed i tvoje naredbe. Bojao sam se naroda i popustio njegovu zahtjevu” (1. Samuelova 15:24, ST). Nekoliko stoljeća kasnije, kad je Jeruzalem bio pod babilonskom opsadom, Jeremija, vjerni prorok, savjetovao je kralja Sedeciju da se preda i tako spasi Jeruzalem od velikog krvoprolića. No, Sedecija je odbio. Zašto? Jeremiji je priznao: “Bojim se Judejaca koji su pobjegli Kaldejcima: mogli bi mene predati njima da mi se izruguju” (Jeremija 38:19, ST).
Naposlijetku, čak se i apostoli mogu uplašiti. Na dan kad je trebao umrijeti, Isus je upozorio svoje učenike da će ga svi napustiti. Petar je, međutim, smiono izjavio: “Gospodine! s tobom gotov sam i u tamnicu i na smrt ići” (Luka 22:33; Matej 26:31, 33). Kako su se te riječi samo pokazale krivima! Samo nekoliko sati kasnije, Petar je strašljivo zanijekao da je bio sa Isusom i čak da ga je poznao. Nadvladao ga je strah od čovjeka! Da, strah od čovjeka je zaista mentalni otrov.
Koga bi se trebali bojati?
Kako možemo nadvladati strah od čovjeka? Tako da ga zamijenimo jednim mnogo zdravijim strahom. Na taj strah je hrabrio isti apostol, naime Petar, kada je rekao: “Boga se bojte” (1. Petrova 2:17). Anđeo kojeg je vidio Ivan u Otkrivenju, pozvao je čovječanstvo: “Bojte se Boga i podajte mu slavu” (Otkrivenje 14:7). Mudri kralj Salamun je također uputio na takav strah kada je rekao: “Zaključak stvari, svega što si čuo, jeste: Boj se pravog Boga i drži njegove zapovijedi. Jer to je sva dužnost čovjeku” (Propovjednik 12:13, NS). Da, strah od Boga je obaveza.
Strah od Boga donosi korist. Stari psalmista je pjevao: “Zaista, blizu je njegovo (Jehovino) spasenje onima koji ga se boje” (Psalam 85:9, ST). Jedna biblijska izreka također naglašava: “Sam strah Jehovin će dodati dane” (Priče Salamunove 10:27, NS). Da, strah od Jehove je zdrava, korisna stvar. No, netko bi mogao pitati: “Jehova je Bog ljubavi. Zašto bi se trebali bojati Boga ljubavi?”
Bojati se Boga ljubavi?
Zbog toga što strah od Boga nije kukavan, paralizirajući strah koji zna zgrabiti ljude u nekim situacijama. To je vrsta straha kojeg dijete može osjećati prema svom ocu, makar ono voli svog oca i zna da njegov otac voli njega.
Strah od Boga je zaista duboko poštovanje Stvoritelja, koje proizlazi iz shvaćanja da je on potpuno utjelovljenje pravednosti, pravde, mudrosti i ljubavi. On uključuje zdrav strah od nedopadanja Bogu jer je on Vrhovni Sudac koji ima moć da nagradi i da kazni. “Strašno je upasti u ruke Boga živoga”, pisao je apostol Pavao (Jevrejima 10:31). Božja ljubav nije nešto što treba uzeti zdravo za gotovo, niti su njegovi sudovi nešto za poigravanje. Zato nas Biblija i podsjeća: “Strah Jehovin početak je mudrosti” (Priče Salamunove 9:10, NS).
Ipak, trebali bi se sjetiti da Jehova, iako ima moć da kazni one koji ga ne slušaju — a često je to i radio — nije ni u kom slučaju krvožedan ili okrutan. On je zaista Bog ljubavi, iako se i on, poput roditelja koji voli svoje dijete, s pravom naljuti (1. Ivanova 4:8). Zato je njegov strah zdrav. On nas vodi da budemo poslušni njegovim zakonima, koji su smišljeni za naše dobro. Pokoravanje Božjim zakonima donosi sreću, dok nepokoravanje uvijek donosi loše posljedice (Galaćanima 6:7, 8). Psalmista je bio nadahnut da kaže: “Bojte se Jehove, vi sveti njegovi, jer nema nestašice onima koji ga se boje” (Psalam 34:9, NS).
Koga se ti bojiš?
Kako nam strah od Boga pomaže da nadvladamo strah od čovjeka? Pa, ljudi nam se mogu rugati, pa čak nas i progoniti jer činimo što je pravo, a to nas stavlja pod pritisak. No, strah od Boga pun poštovanja će na nas vršiti pritisak da prionemo uz ispravan put, jer ga ne želimo ražalostiti. Štoviše, ljubav prema Bogu će nas tjerati da postupamo tako da ugodimo njegovom srcu. Nadalje, mi znamo da nas Bog bogato nagrađuje ako postupamo ispravno, a to nas potiče da ga još više volimo i da vršimo njegovu volju. Dakle, uravnotežen pogled na Boga pomaže nam prevladati bilo kakav strah koji možemo imati od ljudi.
Naprimjer, mnogi su pod pritiskom krivog postupanja zbog straha od onog što drugi mogu misliti. Mladi u školi mogu pušiti, upotrebljavati ružne riječi, hvaliti se seksualnim iskustvom (stvarnim ili izmišljenim), pa čak eksperimentirati sa alkoholom i drogama. Zašto? Ne uvijek zato što to žele, već jer se plaše onog što mogu reći njihovi drugovi u slučaju da postupe drugačije. Ruganje i ismijavanje mogu za tineđera biti isto tako teški kao i fizičko progonstvo.
I odrasla osoba također može osjećati pritisak koji je tjera na neispravno postupanje. Možda će šef na poslu zahtijevati od zaposlenog da klijentu napiše prevelik račun ili da krivo ispuni porezni obrazac i tako smanji porezna davanja. Kršćanin može misliti da će izgubiti posao ako ne posluša. Tako ga strah od čovjeka može staviti pod pritisak da učini nešto neispravno.
U oba slučaja, zdravi strah od Boga i poštovanje njegovih zapovijedi onemogućit će da strah od čovjeka paralizira kršćanina. A ljubav prema Bogu će ga spriječiti da sudjeluje u djelima koje je Bog zabranio (Priče Salamunove 8:13). Osim toga, njegova vjera u Boga će mu dati sigurnost, ako postupi u skladu sa svojom biblijski školovanom savješću, da će ga Bog podržati bez obzira na ishod. Apostol Pavao je svoju vjeru izrazio ovim riječima: “Sve mogu u onome koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:14, ST).
Biblija daje brojne primjere muškaraca i žena koji su bili vjerni Jehovi i pod najtežim iskušenjima. Oni “iskusiše izrugivanja i udarce... okove i tamnice. Biše kamenovani, stavljeni na kušnju, pilani, umoreni mačem” (Jevrejima 11:36, 37, ST). No, oni nisu dozvolili da strah od ljudi upravlja njihovim umovima. Radije su slijedili isti mudar put kojeg je Isus kasnije dao svojim učenicima: “I ne bojte se onih koji ubijaju tijelo a duše ne mogu ubiti; nego se bojte onoga (Boga) koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu (geheni, NS)” (Matej 10:28).
Slijeđenje tog Isusovog savjeta da se više treba bojati Boga nego ljudi, omogućilo je prvim kršćanima da izdrže sve teškoće, iskušenja i progonstva “radi radosne vijesti” (Filemonu 13, ST). Istaknuti primjer je apostol Pavao. U svom drugom pismu Korinćanima on pokazuje kako ga je strah od Boga ohrabrio da izdrži sve zatvorske kazne, udarce, kamenovanja, brodolome, razne opasnosti na putu, besane noći, glad, žeđ, hladnoću i nagost (2. Korinćanima 11:23-27).
Strah od Boga je također ojačao ove prve kršćane da se održe u teškim progonstvima pod Rimskim Carstvom, kada su neki čak bili bačeni divljim zvijerima u arenu. U srednjem vijeku, hrabri su vjernici bili javno spaljivani zbog toga što nisu htjeli učiniti kompromis u svojoj vjeri. Tokom posljednjeg svjetskog rata, kršćani su radije patili i umirali u koncentracionim logorima nego da rade stvari koje se ne dopadaju Bogu. Kakva je snažna moć Božji strah! Ako je ojačao kršćane da svladaju strah od čovjeka pod takvim iskušenjima, sigurno da može ojačati nas bez obzira u kakvoj se situaciji našli.
Sotona danas čini sve što može kako bi nas prisilio da učinimo nešto što bi ožalostilo Boga. Pravi kršćani bi zato trebali posjedovati istu odlučnost koju je izrazio apostol Pavao kada je napisao: “A mi ne pripadamo onima koji otpadaju da propadnu, nego onima koji vjeruju da spase dušu” (Jevrejima 10:39, ST). Strah od Jehove je pravi izvor snage. Uz njegovu pomoć možemo biti “hrabri i reći: ‘Jehova je moj pomoćnik; neću se bojati. Što mi može učiniti čovjek?’” (Jevrejima 13:6, NS).