Borba s napadima panike

Robert je udobno sjedio u svom uredu. Iznenada mu je srce počelo jako kucati. Naglo se uspravio u stolici a po čelu mu je izbio hladan znoj. Robert je bio uvjeren da je doživio infarkt! Dohvatio je telefon. “Događa mi se nešto jezivo”, rekao je hvatajući dah. “Osjećam se kao da ću se onesvijestiti!”

TO JE bilo prvo Robertovo iskustvo napada panike. Nažalost, nije bilo i posljednje. Isti osjećaj kasnije ga je obuzeo u restoranu i u shopping centru. Panika se ponovno javila čak kada je bio kod prijateljâ. Uskoro je Robertu jedino “sigurno” mjesto bio njegov dom. Malo-pomalo, pao je u depresiju. “Čak sam razmišljao o samoubojstvu”, priznaje on.

Šest mjeseci kasnije Robert je naišao na novinski članak o napadima panike i agorafobiji. To što je saznao spasilo mu je život.

Zašto se javlja panika?

Panika je normalna tjelesna reakcija na opasnost. Zamislite da prelazite cestu. Iznenada opazite neki automobil koji juri ravno na vas. Momentalne fizičke i kemijske promjene koje nastaju u vašem tijelu omogućuju vam da pobjegnete na sigurno.

No sada zamislite taj isti osjećaj panike bez ikakvog vidljivog razloga. Dr. R. Reid Wilson kaže: “Napadi panike nastupaju kad panika navede mozak da pomisli kako postoji neka neposredna opasnost. Zamislite da stojite u prolazu trgovine mješovitom robom, ne smetajući nikoga. Klik. Uključuje se alarm. ‘Uzbuna! Svi sustavi pripremite se za bitku!’”

Samo oni koji su iskusili takve napade mogu u potpunosti pojmiti njihov intenzitet. Časopis American Health opisuje to kao “bujicu adrenalina koja pet minuta ili jedan sat ili dan tutnji kroz vaše tijelo, a potom nestane, brzo i tajnovito kao što je i došla, ostavljajući vas klonule, iscrpljene i u strahu od sljedećeg napada”.

Korijeni panike

Napadi panike obično počinju s nastupanjem odrasle dobi i češće pogađaju žene nego muškarce. Što ih uzrokuje? Nema pravog odgovora. Neki kažu da su oni koji pate od njih biološki predisponirani uslijed anomalije u moždanom limbičkom sustavu. Mnogi smatraju da se takvo stanje može naslijediti, dok drugi tvrde da kemijski sastav mozga mijenjaju faktori koji induciraju stres.

U nekim slučajevima napade izazivaju sjećanja na traumatična iskustva, kao što su rat, silovanje ili zlostavljanje u djetinjstvu. Jedno je ispitivanje otkrilo da kod osoba koje su u mladim danima bile žrtve incesta ima 13 posto više onih koji pate od paničnog poremećaja nego kod stanovništva općenito. Zaista, napadi panike i drugi sindromi, usto što i sami jesu pravi pravcati problemi, ujedno mogu biti ono što spisateljica E. Sue Blume naziva “žbicama kotača čiji je centar incest”.

Naravno, nisu svi napadi panike izazvani traumom. No dr. Wayne Kritsberg upozorava da se, kada je to slučaj, “liječenjem sekundarnih posljedica zlostavljanja — umjesto da se liječi izvor traume — neće trajno riješiti problem. To bi bilo kao da uzimate sirup protiv kašlja kako biste izliječili upalu pluća.”

Mogu li se napadi izliječiti?

Napadi panike mogu se obuzdati. Mnogim osobama koje su zbog straha od panike prisiljene ostati kod kuće pomogla je terapija konfrontacije. Tom metodom pacijent je suočen sa situacijom od koje strahuje te mu se pomaže da u njoj ostane sve dok panika ne jenja. Osobe koje pate od srčanih tegoba, astme, kroničnog čira, upale debelog crijeva ili sličnih bolesti trebale bi se posavjetovati s liječnikom prije nego što probaju ovaj način liječenja.

Mogu se primijeniti tehnike opuštanja kako bi se oslobodila nagomilana tjeskoba.a O nekima od njih govori se u popratnom okviru “Tehnike smirivanja”. No nemojte čekati da nastupi panika. Najbolje je primjenjivati te metode tokom razdobljâ kada tjeskoba nije intenzivna. Kada ovladate tim tehnikama, one mogu ublažiti ili čak spriječiti buduće napade.

Panika cvjeta tamo gdje ima perfekcionizma i niskog stupnja samopoštovanja. “Dok sam imao napade tjeskobe, g. Negativni je vladao mojim životom”, kaže jedan bolesnik. “Rekao sam si da sam, pošto osjećam tjeskobu, inferioran u odnosu na druge i da me stoga ne mogu voljeti.” Suzbijanjem takvih stavova moguće je smanjiti tjeskobe koje dovode do panike.b

Veoma je dragocjeno povjeriti svoje tjeskobe nekom pouzdanom prijatelju. Razgovaranje o njima može pomoći bolesniku da napravi razliku između problema koje valja podnositi i problema koji se mogu riješiti. Ne smije se zanemariti molitvu. Psalam 55:22 kaže: “Stavi na Gospodina breme svoje, i on će te potkrijepiti. Ne će dati do vijeka pravedniku da posrne.”

Umjesto jednog jedinog, ogromnog problema, često je posrijedi nagomilavanje malih, naizgled beznačajnih nevolja koje izazivaju paniku — baš kao što zbog priključenja previše pojedinačnih električnih priključaka na isti strujni krug može pregorjeti osigurač. Jedno rješenje leži u tome da svaki problem napišete na kartice te ih posložite od najlakšeg problema do onog najtežeg. Redom se njima pozabavite. Kada svoje tegobe stavite na papir, njihov se smisao mijenja iz nečeg zbog čega strahujete i što izbjegavate u nešto što možete vidjeti i riješiti.

Nekima pomaže uzimanje prepisanih sredstava za umirenje ili antidepresiva. Međutim, valja biti na oprezu. “Smatram da lijek sam po sebi nije rješenje”, kaže savjetnik Melvin Green. “Trebalo bi ga koristiti kao svojevrsno pomagalo dok se traži rješenje. (...) Lijekovi vam mogu omogućiti da bolje funkcionirate u svakodnevnom životu, a time vam se pak pruža prilika da potražite druge vrste pomoći u borbi protiv uzroka agorafobije i da radite na svom oporavku.”

Je li to problem duhovne prirode?

“Mislila sam da kršćani ne bi smjeli imati napade tjeskobe”, kaže Brenda, “zato što je Isus rekao ‘ne budite nikad tjeskobno zabrinuti’. Zaključila sam da se zacijelo ne oslanjam dovoljno na Boga.” Međutim, kontekst Isusovih riječi iz Mateja 6:34 (NW) pokazuje da on nije govorio o paničnim poremećajima. Umjesto toga, on je naglašavao koliko je opasno biti više zabrinut za materijalne potrebe nego za one duhovne.

Doista, taj bi poremećaj mogao zadesiti čak i one koji stavljaju duhovne interese na prvo mjesto, kao što pokazuje sljedeće iskustvo jedne žene iz Finske.

“Moja suradnica i ja, obje Jehovine svjedokinje, propovijedale smo od vrata do vrata. Najednom sam osjetila vrtoglavicu. Misli su mi se blokirale. Sve mi je izgledalo nestvarno i bojala sam se da ću izgubiti ravnotežu. Na sljedećim vratima više se uopće nisam mogla uključiti u razgovor.

Ovo grozno iskustvo dogodilo se 1970. To je bio prvi u nizu neobičnih napada koji su me znali mučiti sljedeća dva desetljeća. Često bih se našla u nekom smušenom svijetu, nesposobna da trezveno razmišljam. Dolazile bi mi vrtoglavice i srce bi mi jako kucalo. Zamuckivala bih ili bih potpuno zaboravljala riječi.

Bila sam mlada, poduzetna i sretna punovremena propovjednica Jehovinih svjedoka. Kako sam samo uživala u pomaganju drugima da razumiju Bibliju! Međutim, ti su me napadi konstantno mučili. Pitala sam se: ‘Što se to sa mnom događa?’ Neurolog je moje stanje dijagnosticirao kao epilepsiju temporalnog režnja. Sljedećih deset godina uzimala sam lijek koji mi je prepisao. No ipak sam se pitala zašto tako slabo djeluje. Prihvatila sam svoje stanje kao nešto što naprosto moram podnositi.

Nakon nekog vremena shvatila sam da ne bolujem od epilepsije i da moj lijek nije djelotvoran. Čak su mi i uobičajene rute predstavljale nepremostiv zadatak. Strašno sam se bojala susresti bilo koga na svom putu. Pohađanje kršćanskih sastanaka oduzimalo mi je svu snagu. Često bih sjedila znojeći se i osjećajući vrtoglavicu, držeći ruke na sljepoočnicama, dok bi mi srce snažno kucalo, a u glavi bi mi bio mrak. Ponekad bi mi čitavo tijelo bilo napeto i zgrčeno. Jednom prilikom bila sam uvjerena da ću umrijeti.

Moja služba pomogla mi je da izdržim, premda je bilo pravo čudo to što sam uopće mogla nastaviti s njom. Vođenje biblijskog studija ponekad mi je bilo toliko naporno da je moj suradnik morao preuzeti vođenje studija. Uistinu, naše je propovijedanje timski pothvat i Bog je konačno taj koji uvijek daje da raste (1. Korinćanima 3:6, 7). Osobe nalik ovcama slušaju i odazivaju se unatoč ograničenjima onog tko ih poučava.

Jednog dana u ožujku 1991, moj suprug mi je pokazao jednu brošuricu o paničnom poremećaju. Simptomi koji se tamo opisuju bili su upravo poput mojih! Dodatno sam čitala o toj temi, pohađala predavanja i dogovorila termin kod specijalista. Nakon dva desetljeća napokon je bio identificiran moj problem. Bila sam na putu prema oporavku!

Većini ljudi koji pate od paničnog poremećaja može se pomoći ispravnim liječenjem. Ako su suosjećajni, prijatelji mogu pružati veliku podršku. Uviđavan će drug razumjeti da se onaj tko pati od paničnog poremećaja ne ponaša namjerno nedruštveno, i neće mu zbog toga nagomilavati osjećaj krivnje kad već ionako pati. (Usporedi 1. Solunjanima 5:14.)

Osvrćući se na proteklih 20 godina, zahvalna sam da sam kroz sve to uspjela ostati u punovremenoj službi. Bio je to blagoslov koji se itekako isplatio truda. Istovremeno shvaćam da se neki zbog lošeg zdravlja, poput Epafrodita, moraju odreći prednosti službe. Jehova nije razočaran takvim pojedincima. On ne očekuje više nego što osoba u razumnoj mjeri može dati.

Život s ovim poremećajem naučio me da sebe ne smatram previše važnom. Omogućio mi je da suosjećam s drugima koji imaju ograničenja. No iznad svega, pomogao mi je da se približim Jehovi. Kroz svu tu svoju patnju stalno ga doživljavam kao pravi izvor snage i utjehe.”

[Bilješke]

[Okvir na stranici 22]

Tehnike smirivanja

Smireno disanje. Napadi panike često su popraćeni hiperventilacijom. Probajte ovu vježbu za opušteno disanje: Lezite potrbuške. Brojite do šest pri udisanju; brojite do šest pri izdisanju. Nakon toga, probajte isto tako duboko disati u sjedećem položaju. Potom probajte činiti to stojećke. Duboko dišite pomoću dijafragme i vježbajte svakodnevno sve dok vam to ne postane stvar navike. Nekima pomaže da radeći ovu vježbu zamišljaju lijepe okoliše.

Smireno razmišljanje. ‘Što ako se srušim?’ ‘Što ako ne bude nikoga tko bi mi pomogao?’ ‘Što ako mi srce zakaže?’ Crne misli stimuliraju paniku. Budući da su to obično misli o budućim kobnim događajima ili prethodnim napadima, nastojte koncentrirati se na sadašnju situaciju. “Koncentriranje na ono što se sada događa smjesta smiruje”, kaže dr. Alan Goldstein. Neki predlažu da nosite gumicu oko ručnog zgloba. Kada se pojave crne misli, pecnite se gumicom i recite si: “Prestani!” Prekinite tjeskobu prije nego što uspije prerasti u paniku.

Smireno reagiranje. Ukoliko vas uhvati panika, nemojte se boriti protiv nje. To je samo osjećaj, a osjećaji vam ne moraju naškoditi. Zamislite da se nalazite na oceanu i gledate valove. Rastu, dostižu najvišu točku, a potom se raziđu. Panika ima isti tok. Umjesto da se borite protiv vala, surfajte po njemu. Osjećaj će uistinu jenjati. Kada nestane, nemojte se previše uzbuđivati, niti previše analizirati stvari. Prošao je, poput napadaja kihanja ili glavobolje.

Panika je poput nasilnika. Isprovocirajte ga i napast će vas; nemojte ga provocirati i možda će otići. Dr. R. Reid Wilson objašnjava da tehnike smirivanja “nisu osmišljene da biste u datom trenutku pomoću njih bolje ‘potukli’ paniku ili da biste je se ‘otarasili’. Umjesto toga, smatrajte ih načinima da protratite vrijeme dok panika nastoji zadjenuti svađu s vama.”

[Okvir na stranici 23]

Agorafobija, strah od straha

Kod mnogih koji pate od napada panike javlja se agorafobija. Premda je definirana kao strah od javnih mjesta, agorafobiju se ispravnije može nazvati strahom od straha. Agorafobičari toliko strahuju od panike da izbjegavaju sva mjesta na kojima su se dogodili prethodni napadi. Uskoro ostaje samo još jedno “sigurno” mjesto — obično dom.

“Zamislite da izlazite iz kuće”, kaže pisac Melvin Green. “Iznenada, kao grom iz vedra neba, pojavljuje se najveći čovjek kojeg ste ikada vidjeli. Ima palicu za bejzbol te vas, bez ikakvog razloga, udari po glavi. Vratite se u kuću teturajući, preneraženi onim što se upravo dogodilo. Kada se oporavite, provirite kroz vrata i sve izgleda normalno. Ponovno krenete stazom. On se iznenada pojavi i ponovo vas udari. Vratite se u kuću, gdje ste na sigurnom. Pogledate kroz stražnja vrata... Tamo je. Pogledate kroz prozore... Tamo je. Svjesni ste da će vas, ukoliko napustite sigurnost doma, ponovno udariti. Pitanje: Biste li izašli?”

Mnogi agorafobičari uspoređuju svoje osjećaje s tom ilustracijom i smatraju da je njihovo stanje beznadno. No dr. Alan Goldstein pruža ovo jamstvo: “Vi niste jedinstveni slučaj, niste jedini. (...) Možete si pomoći.”