Svjedočanstvo o njihovoj vjeri

GODINA 1995. doživjela je 50. obljetnicu oslobođenja nacističkih koncentracionih logora. Širom Evrope, nacističke žrtve obilježile su ovaj događaj velikim skupovima kojima su prisustvovali državnici a koji su održani u Auschwitzu, Bergen-Belsenu, Buchenwaldu, Dachauu, Ravensbrücku, Sachsenhausenu i drugim logorima. Jedna misao koja se uvijek iznova isticala bila je: “Neka to nikada ne bismo zaboravili!”

Iz tog su razloga Jehovini svjedoci napravili izložbe u Evropi i to u toku godine na koju je padala obljetnica. Hitlerova vlada mnoge je Svjedoke internirala zbog toga što su odbijali salutirati Hitleru i podupirati ratna djelovanja. Od 1933. nadalje, tisuće njih bilo je zatvoreno a mnogi su umrli zbog načina na koji se s njima postupalo.

Međutim, njihova su iskustva uglavnom nepoznata javnosti. To je dalo povoda nastanku izraza “žrtve koje je povijest zaboravila”. Grupa preživjelih Svjedoka izrazila je želju da sačuva uspomenu na svoje obitelji i suradnike koji su bili proganjani, zatvarani, mučeni ili pak ubijeni te da obznane svjedočanstvo o vjeri i hrabrosti koje je ostalo iza tih Bibelforschera, kako se Jehovine svjedoke nazivalo u koncentracionim logorima.

Dana 29. rujna 1994, Memorijalni muzej holokausta u Sjedinjenim Državama, u Washingtonu D. C., održao je seminar o Jehovinim svjedocima u koncentracionim logorima. U Francuskoj su održana dva velika komemorativna skupa onih koji su preživjeli logore i to 28. ožujka 1995. u Strasbourgu i 30. ožujka u Parizu. Bilo je vrlo dirljivo čuti te sada vremešne muškarce i žene, koji su nakon 50 godina još uvijek vjerni Bogu, kako pričaju svoja iskustva. Dana 27. travnja održan je sličan sastanak pored Berlina, u Brandenburgu u Njemačkoj, gdje su mnogi Svjedoci bili pogubljeni odrubljivanjem glave. Sljedećeg dana, nekoliko preživjelih prisustvovalo je ceremonijama koje je organizirala Savezna država Brandenburg te su posjetili razne logore.

Francuska izložba

Prilikom ovih ponovnih okupljanja predstavljena je izložba na temu “Mémoire de Témoins” (Spomen na Svjedoke). Od svibnja 1995. do travnja 1996, obišla je 42 grada u Francuskoj te razne gradove u Belgiji i francuskom govornom području Švicarske. Najvažnije od svega bilo je to da su muškarci i žene s izložbe Svjedoci Jehove Boga. No oni su jednako tako svjedoci patnje koju su zajedno s drugima pretrpjeli u koncentracionim logorima. Oni su živi dokaz za ideologiju netolerancije koja je prouzročila patnju i smrt milijuna ljudi zato što su bili druge rase ili religije. Osim toga, svjedočanstvo Svjedoka razotkriva kako su takozvani kršćani više voljeli pseudomesiju Hitlera nego Isusa Krista; više mržnju nego ljubav prema bližnjem; više nasilje nego mir.

Izložba se sastojala od 70 panoa, a započinjala je rasporedom događaja — otvaranje logora u Dachauu i Oranienburgu u ožujku 1933; Nirnberški zakoni doneseni u rujnu 1935. radi “zaštite njemačke krvi”; Anschluss ili aneksija Austrije Njemačkoj u ožujku 1938; Kristallnacht (Kristalna noć) u studenom iste godine tokom koje je tisuće židovskih dućana bilo opljačkano a više od 30 000 ljudi uhapšeno i deportirano; postupna zabrana Jehovinih svjedoka; invazija na Sovjetski Savez u lipnju 1941. te eutanazija duševno bolesnih osoba u razdoblju od 1939. do 1941.

Nekoliko panoa naglasilo je indoktriniranost mladih u Hitlerovoj mladeži i opčinjenost masa ogromnim nacističkim skupovima u Nürnbergu. Fotografije su podsjetile ljude kako su Jehovini svjedoci odbijali izjaviti vjernost führeru te salutirati Hitleru. Drugi su panoi pokazivali kako su Jehovini svjedoci bili žrtve dezinformacija i kako su od 1935. raspačavali časopise i traktate koji su razotkrivali razularenost nacista.

Osobna iskustva

Oko 40 panoa ispripovijedalo je iskustva običnih muškaraca i žena iz čitave Evrope koji su bili proganjani i čak ubijeni zbog svoje vjere. Preživjeli su poduprli izložbu svojom prisutnošću a posjetioci su ih pažljivo slušali. Djeca su bila očarana dok je Louis Arzt pričao svoju priču. Dok je živio u Mulhouseu u Francuskoj, oduzeli su ga od roditelja i poslali u Njemačku zato što je u školi odbijao reći “Heil Hitler!” “Jedan SS vojnik istukao me zato što sam odbijao salutirati Hitleru. Zadao mi je 30 udaraca. Dva dana kasnije stavio mi je ruku na rame i pokušao me dobiti na osjećaje. ‘Misli na svoju majku. Ona bi bila toliko sretna da te vidi. Sve što trebaš učiniti jest da kažeš “Heil Hitler!” i možeš sjesti na vlak.’ Bila je to mučna stvar za dijete od 12 godina”, dodao je. Mnogi su bili dirnuti iskustvima Josepha Hisigera, koji je svoju tjednu porciju kruha zamijenio za Bibliju protestanta koji je s njim bio u ćeliji.

Intervjui s bivšim deportircima snimljeni na videovrpcu bili su još jedna zanimljivost izložbe. Neki su intervjui bili urađeni baš na samim logorskim lokacijama — naprimjer, u Ebenseeu u Austriji i u Buchenwaldu i Sachsenhausenu u Njemačkoj. Drugi intervjui zabilježili su različite aspekte logoraškog života ili sjećanja Svjedoka koji su bili deportirani kao djeca.

Inauguracija

Prilikom otvaranja svake izložbe održala bi se kratka ceremonija u kojoj su predstavnici bivših deportiraca objasnili duhovni otpor Jehovinih svjedoka nacizmu. Deportirane osobe koje nisu Svjedoci kao i nekoliko povjesničara i državnih službenika, uključujući i bivšeg francuskog ministra vlade, također su rado prihvatili poziv da održe govor.

Bivši deportirac koji je poznavao Jehovine svjedoke u Buchenwaldu u vezi s njima rekao je sljedeće: “Ne znam ni za jednu drugu kategoriju deportiraca, osim Židova, s kojima se tako nečasno postupalo kao s Jehovinim svjedocima: tukli su ih, ponižavali, vrijeđali, davali im najodvratnije poslove. Bez svoje vjere ne bi uspjeli izdržati. Duboko ih poštujem i divim im se.”

Reakcije

Preko 100 000 ljudi posjetilo je izložbu. U nekim mjestima stotine ljudi, a među njima mnogo mladih, čekale su u redu da bi ušle u izložbenu dvoranu. Mnogi posjetioci su s nekoliko riječi izrazili svoje osjećaje u knjizi posjetilaca. Naprimjer, jedna je mlada osoba napisala sljedeće: “Moje je ime Sabrina. Imam deset godina i htjela bih biti hrabra poput Ruth kako bih ugodila Jehovi.”a

I mediji su govorili o izložbi. Uglavnom, u svakom gradu pojavio se jedan ili dva članka u mjesnim novinama. Pored toga, mjesne su radiostanice često reklamirale izložbu i emitirale programe koji su donosili intervjue s bivšim deportircima. Regionalne televizijske kuće davale su kratke izvještaje. Jedan izvještaj u televizijskim vijestima govorio je o izložbi kao o “jednostavnoj ali jezivoj priči koja ulazi u samu srž neizrecivog užasa. Izložba ‘Spomen na Svjedoke’ odaje priznanje dostojanstvu koje će oni uvijek posjedovati.”

Preživjelima će se 50-godišnjica oslobođenja duboko usjeći u pamćenje. Iako evociranje bolnih uspomena nije uvijek bilo ugodno, dijeleći ih s drugima i spašavajući ih od zaborava, Svjedocima je bilo moguće ojačati vjeru drugih. Smatrali su to prednošću da mogu sudjelovati na ovoj izložbi i raspršiti neke predrasude i neznanje koje još uvijek nakon 50 godina postoji. Ono što je najvažnije, izvukli su zadovoljstvo iz spoznaje da njihovo svjedočanstvo donosi čast njihovom Bogu, Jehovi, i da osigurava da drugi nikad ne zaborave ono što su oni pretrpjeli kao njegovi Svjedoci.

[Bilješka]

[Slika na stranici 16]

Članci u “Zlatnom vijeku” javno su osuđivali razularenost nacizma

[Slika na stranici 16]

Nekih 70 panoa ispričalo je priču o nacističkom progonu muškaraca, žena i djece koji su odbili odreći se svoje vjere

[Slika na stranicama 16 i 17]

Neki Jehovini svjedoci koje je Hitlerova vlada deportirala i internirala ispričali su svoju priču