Filipini

Kokosove palme, bujno tropsko zelenilo, bijele pješčane plaže, prekrasno more — sve to velikim dijelom sačinjava Filipine. Ovaj arhipelag, koji se sastoji od nekih 7 100 otoka, naziva se biserom istočnih mora. Njegovu ljepotu upotpunjuju i veseli, osjećajni ljudi koji vole plesati i pjevati. Posjetiš li ovu otočnu zemlju, vjerojatno nikada nećeš zaboraviti izvanrednu gostoljubivost koju će ti pokazati divni, prijateljski raspoloženi ljudi koji ovdje žive.

No pri pomisli na Filipine kod mnogih se budi jedna sasvim drugačija slika — slika katastrofe. Možda se sjećaš erupcije na planini Pinatubo i rijeka lave koje su uništile čitave gradove. Ili se sjećaš najveće svjetske mirnodopske katastrofe na moru u kojoj su poginule tisuće ljudi kad se brod Doña Paz sudario s tankerom koji je prevozio naftu. Ustvari, belgijski Centar za istraživanje katastrofa i njihove raširenosti Filipine je okarakterizirao kao zemlju u kojoj ima najviše katastrofa. Tajfuni, poplave, potresi i erupcije vulkana tamo su sasvim uobičajeni. Dodajmo tome i razmjerno loše ekonomske prilike u kojima žive mnogi stanovnici i imat ćemo cjelokupnu sliku predivne zemlje koja se suočava s mnogim poteškoćama.

Jehovini svjedoci diljem Filipina revno objavljuju biblijsku istinu tamošnjim ljudima, kojih ima 78 000 000. To nije lak zadatak. Osim što je ovdje stalno prisutna prijetnja od prirodnih katastrofa, izazov je i doprijeti do ljudi koji žive na mnogim malim otocima i nepristupačnim dijelovima planina i džungle. No djelo se ipak izvršava. Jehovin narod pokazuje izvanrednu ustrajnost i prilagodljivost u raznim okolnostima s kojima se suočava. Zato Jehova blagoslivlja njihov trud u djelu stvaranja učenika.

Jehovini svjedoci na Filipinima u određenom su pogledu poput Izraelaca iz drevnog doba koji su u Jeruzalemu željeli obnoviti pravo obožavanje. Nehemija ih je ohrabrio sljedećim riječima: ‘Radost Jehovina je vaša sila’ (Neh. 8:10). Usprkos izazovima s kojima su se suočili, Izraelci su radosno nastavili unapređivati obožavanje Jehove. Poput Izraelaca Nehemijinog vremena, i Jehovini svjedoci na Filipinima poučavaju se iz Božje Riječi. Radost Jehovina i za njih je poput sile, odnosno utvrde.

Prve zrake svjetla istine

Filipini su jedinstveni po tome što su jedina azijska zemlja čije je stanovništvo većinom rimokatoličke vjeroispovijesti. Filipinci su u početku imali svoje domorodačke religije, no više od 300 godina španjolske dominacije nametnulo im je katolicizam. Premda su oko 50 godina pod upravom Sjedinjenih Država bili izloženi utjecaju drugih religija, stanovništvo je i dalje većinom katoličke vjeroispovijesti. Otprilike 80 posto ljudi izjašnjava se kao katolici.

Godine 1912. Charles T. Russell, istaknuti Istraživač Biblije — kako su se Jehovini svjedoci prije zvali — na svom se putovanju oko svijeta prilikom kojeg je držao predavanja zaustavio u Manili. Četrnaestog siječnja u velikoj je Manilskoj operi održao predavanje pod naslovom “Gdje su mrtvi?” Prisutnima je podijeljena i literatura.

Još jedan predstavnik Istraživača Biblije koji je početkom 1920-ih sijao sjeme biblijske istine bio je brat William Tinney iz Kanade. On je organizirao razred za proučavanje Biblije. Zbog lošeg zdravlja morao se vratiti u Kanadu, no zainteresirani Filipinci nastavili su s proučavanjem Biblije. Literatura koja im je slana poštom pomogla je da istina ostane živa u njihovim srcima. Tako je bilo sve do početka 1930-ih. Godine 1933. na Filipinima se poruku istine prenosilo i na radiostanici KZRM.

Joseph dos Santos iste je godine s Havaja krenuo na svoje propovjedničko putovanje oko svijeta. Najprije se zaustavio na Filipinima, gdje je i ostao. Brat Dos Santos dobio je zadatak da ovdje preuzme vodstvo u djelu propovijedanja o Kraljevstvu te da osnuje podružnicu. Podružnica je počela djelovati 1. lipnja 1934. Brat Dos Santos i još nekoliko mještana koji su željeli služiti Jehovi marljivo su propovijedali i raspačavali literaturu. Premda je bilo i protivljenja, u toj je zemlji do 1938. djelovao 121 objavitelj, od čega ih je 47 služilo u pionirskoj službi.

Iako su Amerikanci mnoge naučili engleski, braća su uvidjela da ljudi Bibliju bolje razumiju na materinjem jeziku. Budući da se na Filipinima govori skoro 90 jezika i dijalekata, bio je pravi izazov pomoći tim ljudima. No poduzeti su napori kako bi se literaturu prevelo na neke od glavnih jezika. Podružnica je 1939. izvijestila: “Trenutno radimo snimke [biblijskih predavanja] na tagalogu koje ćemo puštati preko zvučnika i gramofona kako bismo još više proslavili Gospodina.” Također su spomenuli da na tagalog prevode knjigu Bogatstvo. Dvije godine kasnije dovršen je prijevod nekih brošura na još četiri glavna filipinska jezika, te je većini ljudi ove zemlje omogućeno da razumiju poruku o Kraljevstvu.

Među onima koji su u to vrijeme prihvatili poruku istine bio je učitelj Florentino Quintos. O djelu Jehovinog naroda najprije je nešto čuo od čovjeka koji je 1912. u Manili prisustvovao predavanju brata Russella. Godine 1936. Florentino je od jednog Jehovinog svjedoka dobio 16 knjiga s koricama živih boja, koje su govorile o Bibliji. No bio je toliko zauzet svojim učiteljskim poslom da neko vrijeme nije čitao te knjige duginih boja, koje su mu stajale na polici. Zatim je izbio rat, Japan je napao Filipine i mnoge su uobičajene aktivnosti prestale. Sada je Florentino imao vremena za čitanje, što je i radio. U kratkom vremenskom periodu pročitao je knjige Bogatstvo, Neprijatelji i Spasenje. Njegovo je čitanje bilo prekinuto kad je morao bježati od Japanaca, no u njegovom je srcu bilo posijano sjeme istine.

Veliki napredak unatoč svjetskom ratu

Drugi svjetski rat Jehovinim je slugama na ovom otočju donio nove izazove. Na početku rata na Filipinima je bilo 373 objavitelja. No premda ih je bilo malo, pokazivali su izvanrednu revnost i prilagodljivost u svojim nastojanjima da unapređuju čisto obožavanje.

Neka braća iz Manile preselila su se u manja naselja te su tamo nastavila propovijedati. Zbog rata se nije moglo uvoziti biblijsku literaturu, pa su braća raspačavala onu koju su imala u svojim domovima. Kad su i to podijelila, preostalo im je samo da ljudima posuđuju knjige.

Salvador Liwag, učitelj koji je prestao raditi kako bi postao punovremeni objavitelj dobre vijesti, bio je na Mindanau kad je počeo rat. On i neka braća pobjegli su u džunglu i brda. Tamo su nastavili s teokratskim aktivnostima. U svemu što su radili trebali su biti veoma oprezni kako ih ne bi pronašli Japanci te ih regrutirali i poslali u svoje garnizone. U isto su vrijeme protujapanski gerilci često sumnjali da su braća japanski špijuni.

Začudo, u vrijeme japanske okupacije bilo je prilika da se održe manji kongresi. Jedan pokrajinski sastanak, kojem su mnogi prisustvovali, održan je u Manili. Još jedan održan je u Lingayenu. Mještani su se čudili kad su vidjeli kamione pune stranaca, no nisu ometali sastanak te je on uspješno održan.

Jehova je blagoslovio svu tu aktivnost te se broj Jehovinih svjedoka povećao. Na početku rata Jehovu su hvalile 373 osobe, a samo četiri godine kasnije bilo ih je više od 2 000.

Prisjeti se da je brat Dos Santos dobio zadatak da preuzme vodstvo u organiziranju djela propovijedanja o Kraljevstvu na Filipinima. U siječnju 1942. zatočen je u japanskom kažnjeničkom logoru u Manili. Usprkos tome, ostao je revan. “U logoru sam dobru vijest prenosio svima kojima sam mogao”, rekao je. Život u logoru bio je težak i mnogi su umrli od gladi. Kad je brat Dos Santos zatvoren, imao je 61 kilogram, a kad je oslobođen samo 36 kilograma.

Godine 1945. Amerikanci su oslobodili zatvorenike te su bratu Dos Santosu ponudili da ga vrate na Havaje, no on je to odbio. Zbog čega? Budući da mu je sudjelovanje u djelu Kraljevstva pričinjavalo radost, želio je učiniti sve što je bilo u njegovoj moći da na Filipinima proširi to djelo. Osim toga, još nije bilo nikoga da ga zamijeni u njegovom zadatku. Brat Dos Santos je rekao: “Ostat ću sve dok ne dođe netko tko će me zamijeniti!” Hilarion Amores za njega je rekao: “On je doista naporno radio te je bio zainteresiran za duhovne potrebe braće.”

Dolazak misionara

Premda nisu bila posebno školovana, braća na Filipinima i prije i za vrijeme rata činila su sve što su mogla. No kratko nakon rata stigla je pomoć. Četrnaestog lipnja 1947. stigli su Earl Stewart, Victor White i Lorenzo Alpiche, koji su završili Školu Gilead. Napokon je stigla zamjena za brata Dos Santosa. Godine 1949. sa svojom se suprugom i djecom vratio na Havaje.

Brat Stewart imenovan je za slugu podružnice. Većina drugih misionara koji su došli u to rano doba poslana je na područje. Victor Amores, brat s Filipina koji je pozvan u Gilead, priča o tome kakav je utjecaj na djelo imalo to što su na Filipine došli misionari školovani u Gileadu: “Bili su velika pomoć u organiziranju djela. Braća su učila od tih polaznika Gileada. To je rezultiralo napretkom. Broj objavitelja 1946. iznosio je samo 2 600, a do 1975. skoro 77 000.” Nakon prva tri misionara došlo ih je još mnogo, a među njima su bili bračni parovi Brown i Willett, koji su služili u Cebuu, te bračni par Anderson, koji je služio u Davau. Došli su i bračni parovi Steele i Smith te braća Hachtel i Bruun. Godine 1951. stigao je Neal Callaway. On se kasnije oženio ovdašnjom sestrom Nenitom te su zajedno do 1985, kad je umro, služili na skoro svim dijelovima Filipina. Denton Hopkinson i Raymond Leach iz Velike Britanije došli su 1954. i već više od 48 godina doprinose napretku djela na Filipinima.

Strani polaznici Gileada nisu jedini koji su doprinijeli organizaciji i napretku djela propovijedanja o Kraljevstvu na Filipinima. I braća s Filipina 1950-ih pozvana su u Školu Gilead te su skoro svi poslani na Filipine kako bi tamo služili. Prva trojica bili su Salvador Liwag, Adolfo Dionisio i Macario Baswel. Victor Amores, kojeg smo ranije spomenuli, ono što je naučio koristio je u putujućoj i betelskoj službi. Kasnije je osnovao obitelj, no nakon nekog vremena nastavio je s punovremenom službom. Služio je kao pokrajinski nadglednik, a zatim, do dobi od skoro 80 godina, zajedno sa suprugom Lolitom kao specijalni pionir u provinciji Laguni.

1970-e

Kako je djelo brzo napredovalo, rastao je i broj objavitelja, te je do 1975. prešao 77 000. U cjelini gledano, Jehovini su sluge čuvali svoju duhovnost te su nastavili vjerno služiti Bogu. No mnogi su mu prestali služiti kad 1975. nije došao kraj sadašnjem sustavu stvari. Do 1979. broj objavitelja pao je ispod 59 000. Cornelio Cañete, koji je sredinom 1970-ih služio kao pokrajinski nadglednik, rekao je: “Neki su se krstili samo zbog 1975. i bili su u istini nekoliko godina. Nakon 1975. napustili su istinu.”

No veliku većinu samo je trebalo ohrabriti da sačuvaju ispravno gledište o kršćanskoj službi. Zato je podružnica poduzela korake kako bi organizirala posebna predavanja. To je ohrabrilo ne samo aktivne objavitelje već su i neki neaktivni ponovno počeli hvaliti Jehovu. Braća su uvidjela da Bogu trebaju služiti ne samo do određenog datuma već zauvijek. Nakon tog privremenog pada broj objavitelja Kraljevstva drastično se povećao. Oni koji nisu dopustili da zbog razočaranja zaborave svu Jehovinu dobrotu doista su bili blagoslovljeni!

Svjedočenje na teško dostupnim područjima — na planinama

Tisuće otoka koji sačinjavaju Filipine protežu se na više od 1 850 kilometara otvorenog mora u smjeru sjever-jug i oko 1 100 kilometara u smjeru istok-zapad. Neki su otoci nenaseljeni, a na mnogima ima nepristupačnih planina. Doći do ljudi koji žive na takvim područjima pravi je izazov.

Jedno je takvo područje Kalinga-Apayao. Na teško prohodnom gorju Cordillera Central na sjeveru otoka Luzona ljudi žive u plemenima i selima i svi govore drugim dijalektom te imaju drugačije običaje. Premda je u 20. stoljeću lov na glave zabranjen, neprijateljstvo između stanovnika raznih sela uobičajeno je te dovodi do zavada i ubojstava. Geronimo Lastima rekao je: “Prijašnjih godina na ta je područja bilo opasno slati specijalne pionire. Mještani su ih znali progoniti u namjeri da ih ubiju.”

Rješenje je bilo slati sestre. Geronimo je objasnio: “Žene nisu progonili. Prema tradiciji ženama se ne smije nauditi.” Sestre su tamošnje ljude na djelotvoran način poučavale istini. Kasnije su se neki mještani krstili i postali pioniri. Oni su dobro poznavali kulturu svog naroda i znali su kako im djelotvorno svjedočiti. To je dovelo do toga da su te planine vrvile “lovcima” — lovcima na one koji žele prihvatiti istinu. Tokom 1970-ih u Kalinga-Apayau bilo je samo nekoliko Jehovinih svjedoka. Sada su tamo dvije pokrajine.

Slično tome, u susjednoj planinskoj provinciji Ifugao početkom 1950-ih nije bilo Jehovinih svjedoka. Tri opća pionira poslana su tamo kako bi propovijedala tamošnjim ljudima koji žive na stoljećima starim rižinim terasama. S vremenom su mještani počeli prihvaćati istinu. Danas na tom području ima 18 skupština sa sveukupno 315 objavitelja.

Na krajnjem sjevernom predjelu planina provincije Abre teško je doći do sela u kojima još nema Jehovinih svjedoka. Jedan pokrajinski nadglednik koji je žarko želio dobru vijest prenijeti u zabačena područja pozvao je još 34 objavitelja da s njim propovijedaju na području blizu Tinega (Djela 1:8). Budući da tamo nema javnog prijevoza, ta je grupa sedam dana pješačila preko planina kako bi došla do deset sela u kojima ima nekih 250 kuća.

Pokrajinski nadglednik priča: “Nije bilo lako penjati se planinama, noseći sve naše potrepštine. Od šest noći četiri smo spavali na otvorenom — na planini ili pored rijeke.” Prošlo je mnogo godina otkad se u nekim selima zadnji put svjedočilo. U jednom su selu upoznali čovjeka koji je rekao: “Jehovini svjedoci propovijedali su mom ocu prije 27 godina. On nam je rekao da Jehovini svjedoci posjeduju istinu.” Grupa je sveukupno podijelila 60 knjiga, 186 časopisa, 50 brošura i 287 traktata, a mnogi su imali priliku vidjeti kako se proučava Biblija.

Svjedočenje na drugim teško dostupnim područjima

Palawan je veliki filipinski otok. Dugačak je i uzak i proteže se na 434 kilometra. Daleko je od vreve drugih naseljenijih otoka, a u njegovim šumama žive razna plemena i nalaze se mnoga zabačena naselja, među kojima ima i naselja doseljenika. Spreman preuzeti svaki zadatak, misionar Raymond Leach poslan je tamo kao pokrajinski nadglednik. Na tom je otoku bilo samo nekoliko Jehovinih svjedoka, a trebalo je proputovati velike udaljenosti. On se prisjeća: “Na Palawanu, na kojem je bilo samo 14 objavitelja, služio sam od 1955. do 1958. Trebalo mi je pet tjedana da ih sve posjetim.”

Od tog je vremena djelo na tom otoku veoma napredovalo, no izazovi su i dalje prisutni. Febe Lota, koja ima četrdesetak godina, specijalnu pionirsku službu započela je 1984. na tom otoku. Ona priča što se dogodilo dok je služila na otoku Dumaranu: “Došle smo do kuće za koju smo mislile da je zadnja. Nije nam bilo ni na kraj pameti da ima još jedna, no bila je!” Straga, među palmama, živio je bračni par koji se brinuo za plantažu kokosa. Taj se bračni par zainteresirao za Bibliju!

Febe kaže: “Da to nije bilo zbog službe Jehovi, nikad ponovno ne bih išla na to mjesto.” Da bi došle tamo, Febe i njena suradnica cijeli su dan morale hodati kroz plantažu kokosa te dugačkom pješčanom i stjenovitom plažom. Kad je bila plima, voda im je sezala do koljena. Budući da je to bilo tako daleko, odlučile su tamo ići jednom mjesečno i ostati nekoliko dana. To je značilo da sa sobom moraju ponijeti hranu, knjige, časopise i rezervnu odjeću. “Cijeli dan biti na vrućini, izložen suncu i insektima koji su nas neprestano ubadali bila je prava žrtva. Kad bismo stigle, s nas je curio znoj.” No njihovi su napori bili nagrađeni time što je zainteresirani bračni par vrlo brzo napredovao u proučavanju Biblije.

Kad je vlasnik imanja, koji je bio baptist, saznao da proučavaju s Jehovinim svjedocima, morali su napustiti svoj posao na plantaži kokosa. Febe se ugodno iznenadila kad je kasnije ponovno srela tu ženu. Ne samo da je bila krštena već je, kaže Febe, “bila s nama na sastanku za pionire, koji se održavao na oblasnom kongresu”. Doista je velika radost vidjeti dobre rezultate koji su posljedica našeg truda!

Na velikom otoku Mindanau, koji se nalazi na južnom dijelu Filipina, mnogo je područja na koja je teško doprijeti. Nathan Ceballos na tom je otoku zajedno sa svojom suprugom služio kao putujući nadglednik. U tjednima kad nisu posjećivali skupštine propovijedali su na teško dostupnim područjima. Pozivali su i drugu braću i sestre da im se pridruže. Jednom su u grupi s 19 motocikala posjetili mnoga sela. Tamošnje su ceste loše i blatnjave, a treba prelaziti i rijeke i potoke od kojih većina nema mostova. Budući da ljudi na tom području imaju malo novca, poklanjali su im lijepe rukom rađene metle kako bi pokazali cijenjenje za literaturu koju su im braća donijela. Zamisli kakav je to prizor bio kad su se braća vraćala kući i na motociklima vozila hrpu metli! Nathan kaže: “Vraćali smo se iscrpljeni i prljavi, ali i ispunjeni radošću, jer smo znali da smo činili Jehovinu volju.”

Propovijedati dobru vijest na razne načine

Posljednjih je godina Jehovina organizacija objavitelje Kraljevstva poticala da koriste svaku priliku za svjedočenje. To je naročito prikladno u nastanjenijim predjelima Filipina. Veliki gradovi kao što su Davao, Cebu i Metro Manila vrlo su slični drugim svjetskim gradovima te imaju mnogo trgovina, ureda i stambenih zgrada, u koje spadaju i one u koje se ne može ući bez posebne dozvole. Što je poduzeto kako bi se došlo do ljudi na takvim mjestima?

Makati pripada pokrajini u kojoj je donedavno služio Marlon Navarro. Marlon, mladi brat koji je završio Školu za osposobljavanje slugu, svojski se trudio kako bi organizirao propovijedanje u poslovnom dijelu Makatija, području koje je pripadalo trima skupštinama. Izabrana su braća i sestre, od kojih su mnogi pioniri, te ih se poučilo kako da djelotvorno svjedoče na tom području. U ovom dijelu grada biblijski studiji vode se u trgovačkim centrima i parkovima. Neke od tih osoba koje proučavaju Bibliju dolaze na sastanke.

Cory Santos i njen sin Jeffrey su pioniri. Oni često ujutro, ponekad već od šest sati, svjedoče na ulici. U to doba dana susreću ljude koji se vraćaju iz tvornica, iz noćne smjene. Svjedočeći na ulici čak su započeli biblijske studije. Neki koji su se s Jehovinim svjedocima prvi put susreli na ulici napredovali su do krštenja.

Objavitelji izvan gradova također traže prilike za svjedočenje drugima. Norma Balmaceda, koja je specijalni pionir već više od 28 godina, razgovarala je sa ženom koja je čekala prijevoz. Upitala ju je kamo ide.

Žena je odgovorila: “U provinciju Quirino.”

“Jeste li vi otamo?”

“Ne, ali moj suprug želi da se tamo preselimo jer je život ovdje u Ifugau toliko težak.”

Tako se Normi pružila prilika da ženi prenese dobru vijest o vladavini Kraljevstva, koja će riješiti sve ljudske probleme. Nakon toga su se razišle. Nakon nekoliko godina Normi je na pokrajinskom sastanku pristupila jedna žena i predstavila se kao osoba s kojom je razgovarala. Ta se žena krstila, a njen suprug i dvije kćeri proučavaju Bibliju.

Braća u podružnici u Quezon Cityu trude se iskoristiti svaku priliku za svjedočenje. Naprimjer, Felix Salango poznat je po tome što revno propovijeda drugima. On služi u Betelu, a često je i pomoćni pionir. Tokom 2000, dok se za Betel gradila dodatna stambena zgrada, Felix je zapazio radnike koji su podizali vanjske zidove te zgrade. Pristupio je njihovom poslovođi i zamolio ga za dopuštenje da razgovara s njima. Felix kaže: “Nakon njihovog ručka otišao sam na gradilište, gdje je poslovođa sakupio više od 100 radnika. Opisao sam im djelo Jehovinih svjedoka te im objasnio da je za preživljavanje velike nevolje potrebna spoznaja. Sa sobom sam ponio jednu kutiju brošura i jednu kutiju knjiga Spoznaja. Objasnio sam im da ako su zainteresirani za proučavanje Božje Riječi, mogu dobiti jednu publikaciju.” Felix je također objasnio kako se djelo Jehovinih svjedoka financira diljem svijeta te je publikacije i omotnicu za priloge stavio pored jedne kokosove palme. Mnogi su radnici uzeli knjigu ili brošuru, a veliki broj njih u omotnicu je stavio prilog.

Neki su se zainteresirali za proučavanje, a među njima je bio i sam poslovođa. Felix je dogovorio da će svaki ponedjeljak, srijedu i petak za vrijeme pauze za ručak s njim proučavati brošuru Što Bog zahtijeva od nas? Poslovođa je Felixu rekao da ono što uči prenosi svojoj ženi i prijateljima. Još dvoje inženjera koji su tamo radili, čuvar i nekoliko sekretarica željeli su proučavati. Da, svjedočenje u svakoj prilici donosi Jehovine blagoslove.

Dolazak misionara

Tokom godina 69 stranih školovanih misionara došlo je na Filipine kako bi pomagalo u djelu propovijedanja o Kraljevstvu. To su činili na razne načine. Denton Hopkinson i Raymond Leach, koje smo ranije spomenuli, najprije su poslani na područje, i to prvo kao misionari, a zatim kao putujući nadglednici. Kasnije su pozvani da služe u podružnici.

Mnogi misionari koji su iz Gileada došli tokom 1970-ih pomagali su oko tiskanja, s kojim se tek započelo. Među njima su bili Robert Pevy i njegova supruga Patricia, koji su prije toga služili u Engleskoj i Irskoj. Robert je pomagao da se u podružnici na Filipinima organizira ured za pisanje i pripremanje tekstova. Svima je bilo žao kad su 1981. Robert i Patricia morali otići služiti u svjetsku centralu u Brooklynu (New York).

Godine 1980. iz Sjedinjenih Država došli su Dean i Karen Jacek i, nakon što su kratak period u Laguni učili tagalog, poslani su u podružnicu. Nakon što su 1983. prošli dodatno školovanje, pomagali su braći — i u svom mjestu i na obližnjim otocima — da nauče koristiti kompjuterski program koji su napravili Jehovini svjedoci, a koji se pokazao kao velika pomoć u izdavanju biblijske literature na ovdašnjim jezicima.

Hubertus (Bert) i Jeanine Hoefnagels iz Nizozemske došli su 1988. Podružnica je upravo trebala početi raditi na velikom građevinskom projektu. Budući da je ovaj bračni par već imao iskustva u gradnji podružnica, a Bert je znao upravljati velikim strojevima, dobili su zadatak pomagati na tom projektu. Osim što je upravljao strojevima, Bert je tome poučavao i druge. On kaže: “Od samog sam početka braću poučavao vožnji kamiona, upravljanju bagerom, buldožerom, utovarivačem i dizalicom. Nakon nekog vremena imali smo grupu od 20 do 25 osoba koje su radile na velikim strojevima.”

Kasnije su im se pridružila još četiri polaznika Gileada — Peter i Beate Vehlen iz Njemačke te Gary i Teresa Jeane Melton iz Sjedinjenih Država. I Vehlenovi su imali iskustva u gradnji podružnice, a Meltonovi su pet godina služili u Betelu u Sjedinjenim Državama. Svi su bili u prilici pomoći u gradnji podružnice.

Mnogo godina prije toga, 1963, zatvoren je posljednji misionarski dom, jer su područje mogli obrađivati i sposobni filipinski pioniri. No 1991. Vodeće je tijelo na područje Filipina odlučilo poslati šest misionara. Osim što su imali iskustvo u radu u podružnici, ti su misionari imali iskustvo koje su mogli upotrijebiti za djelotvorno svjedočenje na tom području. Naprimjer, Jeanine Hoefnagels specijalnu pionirsku službu započela je kad je imala 18 godina. Sada je svoje iskustvo i veselu narav mogla koristiti kako bi hrabrila braću i nove. Njen suprug Bert naveo je još neke koristi koje su proizašle iz toga što su na Filipine došli misionari. Rekao je: “To što na ovom području služe misionari ljudima pomaže da uvide da je naše djelo međunarodnog karaktera.” U međuvremenu su neki misionari nastavili obavljati administrativne i ostale poslove u podružnici.

No misionari nisu samo dolazili na Filipine već su i neki objavitelji s Filipina postali misionari.

Misionari Filipinci

Dok su misionari još dolazili na Filipine, tamošnji su pioniri poslani u druge zemlje kako bi tamo služili kao misionari. Premda ovdašnji pioniri nisu bili školovani kao misionari koji su pohađali Gilead, oni su izvrsno obavljali svoj zadatak i bilo ih je mnogo. Nakon Drugog svjetskog rata djelo stvaranja učenika na Filipinima je napredovalo mnogo brže nego u obližnjim zemljama. Tako se od 1964. sposobne pionire s Filipina slalo da kao misionari služe u Aziji i na otocima Tihog oceana. Među njima je bilo bračnih parova, no većina pionira bili su samci koji su već imali deset ili više godina iskustva u punovremenoj službi. Do sredine 2002. njih 149 poslano je u 19 zemalja. Od toga 74 još uvijek služe na tom području. Dok čekaju razne dokumente, ti budući misionari rade u podružnici, školuju se i stječu iskustvo koje će im trebati u njihovoj službi. Kako su ti misionari tokom godina doprinijeli djelu propovijedanja, s kojim su se izazovima suočili i koje su radosti doživjeli?

Rose Cagungao (sada Engler) i Clara dela Cruz (sada Elauria) prve su koje su bile poslane s Filipina, i to u Tajland. Otprilike godinu dana kasnije pridružila im se Angelita Gavino. Kao i za druge misionare, učenje jezika i za njih je bilo veliki izazov. Angelita priča o tome kako je učila tajski: “Prvih nekoliko tjedana bila sam frustrirana jer mi je svaki pisani tekst izgledao kao mnoštvo crvića, a na sastancima nisam mogla ni s kim pričati zbog toga što nisam razumjela jezik.” No one su naučile jezik i još ga uvijek koriste kako bi pomagale drugima.

Nakon tih prvih nekoliko sestara, mnogi su se pioniri stavili na raspolaganje te su poslani u razne zemlje. Porferio i Evangeline Jumuad zamoljeni su da 1972. odu u Koreju. Dobro su savladali jezik te su nakon dvije i po godine služenja na misionarskom području započeli s pokrajinskom službom.

Salvacion Regala (sada Aye) jedna je od devetero sestara s Filipina koje su 1970. stigle u Hong Kong kako bi započele s misionarskom službom. Njen prvi izazov bio je naučiti kantonski. Kantonski jezik ima devet tonova. Svaki ton određenoj riječi daje drugo značenje. Salvacion je imala poteškoća s tim tonovima. Jednom je osobi s kojom je proučavala Bibliju rekla da se iz stana u kojem je živjela preselila “zbog duha”. Zapravo je željela reći “zbog previsoke stanarine”. S vremenom je naučila taj jezik. Salvacion je pomogla da više od 20 osoba prihvati biblijsku poruku istine. Ona trenutno susreće mnogo Indonežanki koje u Hong Kongu rade kao kućne pomoćnice i zato uči indonezijski jezik.

Kad je 1979. Rodolfo Asong, odlučan, ali prijateljski raspoložen brat, poslan u Papuu Novu Gvineju, morao se suočiti s potpuno drugačijim izazovima. On je revno počeo učiti novi jezik koji mu je tako dobro išao da je za vrlo kratko vrijeme provedeno u toj zemlji imenovan za putujućeg nadglednika. No posjećivati skupštine u Papui Novoj Gvineji puno je drugačije nego na Filipinima. On kaže: “Naučio sam u stojećem položaju veslati u malom drvenom kanuu za jednu osobu, kao što to čine ovdašnji ljudi.”

U vezi s kongresima Rodolfo priča: “Zbog udaljenosti i skupog prijevoza organizirali smo mnogo malih kongresa. U selu Larimei održan je najmanji kojem sam ikada prisustvovao. Ukupan broj prisutnih iznosio je deset.” Jednom drugom prilikom dobio je zaduženje nadgledati kongres koji se održavao u selu Agi. On kaže: “Usto sam bio i predsjedavajući kongresa, bio sam zadužen za razglas i prehranu, pripremu drame te sam u njoj glumio kralja Davida.” Rodolfo je na tom području doista davao sve od sebe, a kasnije je kao misionar služio na Solomonskim otocima.

Godine 1982. Arturo Villasin, prilagodljiv brat s Luzona, poslan je na Solomonske otoke. Tamo je služio kao pokrajinski nadglednik i ustanovio je da se tamošnji uvjeti prilično razlikuju od onih na Filipinima. Na mnoge je otoke najlakše doći malim avionom. On priča: “Jednom se naš avion srušio, no svi smo preživjeli. Drugi put smo se zbog loše vidljivosti zamalo zaletjeli u planinu.” U vezi s posjećivanjem nekih skupština rekao je: “Morali smo hodati kroz prašumu i penjati se blatnjavim strmim brdima kako bismo posjetili skupštine u toj divljini, gdje žive ljudi koji štuju svoje pretke.” Arturo je zbog zdravstvenih problema iznenada umro 2001, no svi će ga dugo pamtiti kao vjernog misionara.

Mnogo je iskustava poput ovih koja su doživjela filipinska braća i sestre poslani na misionarsko područje Azije i Pacifika. Usprkos izazovima, ovi samopožrtvovni Jehovini sluge koji se spremno stavljaju na raspolaganje mnogo doprinose djelu propovijedanja u ovim zemljama.

Radost koja proizlazi iz pomaganja drugima da Jehovu učine svojom utvrdom

Radost je posljedica Jehovinog blagoslova (Priče 10:22). Adelieda Caletena, koja je 1974. poslana na Tajvan, kaže: “Veoma sam sretna i zahvalna Jehovi što blagoslivlja naš rad ovdje te mi pruža mogućnost da u tome sudjelujem.”

Paul i Marina Tabunigao, koji sada služe na Otočju Marshall, kažu: “Pomogli smo 72 osobama da služe Jehovi. To što mnogi od njih služe kao starješine, sluge pomoćnici, specijalni pioniri, opći pioniri i revni skupštinski objavitelji donosi nam veliku radost.”

Lydia Pamplona, koja od 1980. služi u Papui Novoj Gvineji, do predanja i krštenja dovela je 84 osobe. Nedavno je izvijestila da sa 16 osoba vodi biblijski studij, a većina njih dolazi na sastanke. Njene sljedeće riječi nesumnjivo odražavaju osjećaje mnogih misionara: “Zahvalna sam Jehovi za službu koju mi je povjerio. Neka i dalje, na svoju slavu, blagoslivlja našu službu.”

Podružnice na čije su područje poslani misionari s Filipina cijene to što oni tamo služe. Tajlandska podružnica napisala je: “Misionari s Filipina čine izvanredno djelo. Pravi su primjer vjernosti tokom mnogih godina koje služe u Tajlandu. Usprkos poodmakloj dobi, oni ustraju u svom zadatku. Oni vole Tajland i Tajlanđane. Tajland smatraju svojim domom. Puno vam hvala što nam šaljete te divne misionare.”

Škola službe za Kraljevstvo pomaže starješinama

Otprilike u isto vrijeme kad su prvi pioniri s Filipina poslani da služe u drugim zemljama Jehovina je organizacija omogućila školovanje sposobnoj braći kojih je bilo sve više, a služila su u filipinskim skupštinama. Škola službe za Kraljevstvo važan je način na koji se školuje braću.

Prvi razredi jednomjesečne škole organizirani su 1961. Jack Redford, koji je bio nastavnik u Gileadu, a kasnije je kao misionar služio u Vijetnamu, dobio je zadatak da bude nastavnik i u toj školi na Filipinima. Škola se u početku održavala u podružnici, i to na engleskom jeziku.

Premda neki dobro razumiju engleski, pažnju je trebalo pokloniti i filipinskim jezicima i dijalektima koji se najviše koriste. Mnogi bi starješine imali veću korist od škole da se održava na njihovom jeziku. Stoga se od sredine 1960-ih tu školu počelo održavati na nekoliko jezika. Cornelio Cañete prisjeća se da je dobio zadatak da vodi školu na otočju Visayan i na Mindanau. On kroz smijeh kaže: “Školu sam vodio na tri jezika — cebuanu, hiligainu i samar-leyteu.”

Tokom godina škola se mijenjala, a mijenjalo se i njeno trajanje. Odnedavno se ona održava tokom vikenda — dan i po za starješine i jedan dan za sluge pomoćnike. No škola se i dalje održava na oko osam jezika, što je pravi izazov. Podružnica šalje starješine koji znaju te jezike da poučavaju putujuće nadglednike. Oni zatim vode Školu službe za Kraljevstvo za skupštinske starješine i sluge pomoćnike. U posljednjoj koja je održana korist iz te pouke imalo je 13 000 starješina i 8 000 slugu pomoćnika.

Pomoć pionirima

Kasnije je i pionirima omogućeno dodatno školovanje. Godine 1978. održani su prvi razredi Škole pionirske službe. Svi koji su u to vrijeme služili kao pioniri, uključujući i specijalne pionire, pohađali su tu školu. Otada se ta škola, osim 1979. i 1981, održavala svake godine.

Škola pionirske službe bila je od velike koristi pionirima, no oni su se morali suočiti i s nekim izazovima da bi joj prisustvovali. Neki su se žrtvovali u financijskom pogledu. Drugi su se suočili s poteškoćama vezanim uz prijevoz.

Oni koji su školu pohađali u gradu Santiagu suočili su se s neočekivanom situacijom. Pokrajinski nadglednik Rodolfo de Vera priča: “Devetnaestog listopada 1989. Santiago (Isabela) iznenada je zadesio vrlo snažan tajfun s najvećom brzinom od 205 kilometara na sat. Tog je jutra, kad smo u Dvorani Kraljevstva započeli s nastavom, bilo samo nekoliko pljuskova i puhao je slab vjetar, pa smo nastavili s pionirskom školom. No vjetar je postajao sve jači i zgrada se počela tresti. Uskoro je vjetar odnio krov. Htjeli smo napustiti zgradu, no shvatili smo da je vani još opasnije, jer su letjeli razni predmeti.” Iako se zgrada počela raspadati, nitko nije bio ozlijeđen. Za to što su preživjeli zahvalni su Jehovi, ali i savjetu iz časopisa Probudite se!, u kojem je stajalo da se u takvim situacijama treba skloniti pod stol ili nešto slično. Brat De Vera rekao je: “Sakrili smo se pod stolove. Kad je tajfun prošao, sve je bilo prekriveno polomljenim granama i metalnim pločama s krovova, no svi koji smo bili pod stolovima prošli smo neozlijeđeni.”

Škola pionirske službe svake se godine održava na sedam jezika. Do 2002. službene godine održano je 2 787 razreda, a školu je završilo ukupno 46 650 pionira. Ta je škola doista izvanredna pomoć pionirima kako bi se poboljšali u službi te se u potpunosti oslanjali na Jehovu dok ‘svijetle kao svjetlila u svijetu’ (Fil. 2:15).

Počeci ofsetnog tiskanja

Sav posao koji se obavlja na području i u skupštinama bio bi daleko teži da na raspolaganju nemamo izvrsnu biblijsku literaturu. Mnogo godina literatura za Filipine tiskala se u Brooklynu. No početkom 1970-ih na posjedu podružnice u Quezon Cityu sagrađena je tiskara. U njoj su bili postavljeni knjigotiskarski strojevi slični onima u Brooklynu. Tako se sve časopise počelo tiskati u samoj podružnici.

Već tokom 1970-ih postalo je jasno da se taj knjigotiskarski način tiskanja, s izravnim kontaktom tiskovne forme i tiskovne podloge, u grafičkoj industriji sve manje koristi, a da je sve više u upotrebi ofsetni tisak. Upute koje su stigle iz svjetske centrale ukazivale su na to da će i Zajednica s vremenom poduzeti tu promjenu.

Godine 1980. podružnica je kupila suvremenu fotoslog opremu. Podružnica u Južnoafričkoj Republici također je imala takvu opremu te je svoje iskustvo podijelila s podružnicom na Filipinima. Uz taj kompjuterizirani slovoslagarski sistem koristio se i mali ofsetni stroj za tiskanje u arcima, koji je kupljen otprilike u isto vrijeme.

Ta je oprema braći omogućila da u malome svladaju tehnike ofsetnog tiskanja. David Namoca, koji je već imao popriličnog iskustva u radu na knjigotiskarskom stroju Linotype, naučio je koristiti fotoslog opremu. Druga braća naučila su kako osvijetliti ofsetne tiskovne ploče i tiskati pomoću novih tiskarskih strojeva. Tako je podružnica do kraja 1980. ofsetnom tiskarskom metodom već tiskala neka izdanja Naše službe za Kraljevstvo i časopise na jezicima koji su imali manju nakladu.

S tim prelaskom na ofsetni tisak uvedena je i upotreba kompjutera, kao pomoć braći koja su prevodila i tekst pripremala za tisak. Malo-pomalo braća su stekla iskustvo i samopouzdanje. S vremenom su poboljšala kvalitetu publikacija tiskanih na taj način te povećala njihovu nakladu. Štoviše, nisu na tome stala, već su 1982. na jednobojnom ofsetnom tiskarskom stroju tiskala četverobojni traktat Vijesti Kraljevstva br. 31. Papir je šest puta prolazio kroz tiskarski stroj — četiri puta za stranice u boji, a dvaput za dvobojne. To nije bio jednostavan posao i kvaliteta tiska možda nije bila najbolja, no svi su bili radosni kad su vidjeli četverobojni traktat Vijesti Kraljevstva tiskan opremom filipinske podružnice.

To su bili počeci ofsetnog tiska, no pojavilo se pitanje kako u potpunosti prijeći na kompjuterski fotoslog i ofsetni tisak? Jehovina je organizacija nešto imala u planu i podružnica na Filipinima uskoro se i sama time okoristila.

Jehovina organizacija priprema MEPS

Vodeće tijelo odobrilo je izradu kompjuterskog fotosložnog sistema pomoću kojeg bi se udovoljilo jedinstvenim potrebama objavljivanja dobre vijesti na mnogim jezicima. Višejezični elektronski fotosložni sistem (MEPS) razvijen je u Brooklynu. Premda je komercijalna oprema koju je podružnica na Filipinima neko vrijeme koristila donekle uvela upotrebu kompjutera i ofsetnog tiska, MEPS im je omogućio da se, zajedno s drugim podružnicama širom svijeta, poboljšaju na tom području.

Dva bračna para s Filipina pozvana su u Wallkill (New York). Ta su se dva brata školovala kako da održavaju hardver i kako da u MEPS-u tekstove grafički pripreme za tisak. Još jedan par, Florizel Nuico i njegova supruga, neko su vrijeme proveli u Brooklynu, gdje se on učio raditi na M.A.N.-ovim ofsetnim tiskarskim strojevima. Upravo je to bilo potrebno Filipinima kako bi u potpunosti kompjuterizirali svoj posao, koji je uključivao pripremu teksta za tisak i samo ofsetno tiskanje.

Godine 1983. na Filipine je stigao M.A.N.-ov ofsetni tiskarski stroj. On je instaliran uz pomoć Lionela Dinglea iz australske podružnice. Brat Nuico počeo je ovdašnju braću poučavati svemu što je i sam naučio u Brooklynu. Pretkraj 1983. na tom su tiskarskom stroju tiskani prvi časopisi. No to postrojenje još nije u potpunosti bilo u funkciji, pa se časopise neko vrijeme tiskalo kombiniranjem knjigotiskarske i ofsetne metode tiska.

Ipak, uskoro je i ono stavljeno u funkciju. Prvi MEPS terminal stigao je pretkraj 1983. i spomenuta dva brata koja su se školovala u Wallkillu počela su poučavati druge kako da rade na MEPS-u i kako da ga održavaju. Za kratko vrijeme počelo je tiskanje. Mnogi betelski radnici temeljito su poučeni kako da MEPS koriste za prevođenje, unos i prijelom teksta te fotoslog, a i kako da popravljaju kompjutere. Na Filipinima nije lako školovati braću zbog mnogih jezika koji se tamo govore. Samo Kula stražara izlazi na sedam jezika, i to ne uključujući engleski. MEPS je izvrsna pomoć za obavljanje tog zadatka.

Poboljšanje je bilo očito u kvaliteti publikacija koje se tiskalo. Cesar Castellano, koji radi u tiskari, o svojim suradnicima kaže sljedeće: “Naša su braća većinom poljoprivrednici. Neki se nikada nisu bavili tehnikom. Doista je čudesno vidjeti kako im Jehova putem svog duha omogućuje da rade toliko toga, čak i da tiskaju.” Braća su učila, a objavitelji na području počeli su dobivati sve privlačnije publikacije. No tehnološki napredak u tiskanju omogućio je još važniji duhovni napredak.

Simultana duhovna hrana

Kad se časopise za Filipine tiskalo u Brooklynu, trebalo je šest ili više mjeseci da ono što je izašlo u engleskim časopisima izađe na filipinskim jezicima. Premda se časopise prevodilo na Filipinima, slanje tekstova i ispravljenih greški u Brooklyn i natrag te otprema tiskanih časopisa oduzimali su puno vremena. Kad se 1970-ih časopise počelo tiskati na Filipinima, uštedjelo se vrijeme, no sadržaj časopisa i dalje je šest mjeseci zaostajao za engleskim izdanjima. Mnoga braća s Filipina priželjkivala su da časopisi na njihovom jeziku izlaze simultano s onima na engleskom. No mnogo godina to je bio samo san.

Ipak, s pojavom MEPS-a i poboljšanjima u tiskanju ono što je prije bilo san postalo je stvarnost. Vodeće tijelo uvidjelo je da bi proučavanje istog gradiva u isto vrijeme još više ujedinilo Jehovin narod. U skladu s tim, u siječnju 1986. Kula stražara izašla je na četiri ovdašnja jezika — cebuanu, hiligainu, iloku i tagalogu — simultano s engleskim izdanjem. Ubrzo je tako bilo i s drugim jezicima. Zatim je uslijedilo veliko iznenađenje! Na kongresima 1988. na tri filipinska jezika u isto vrijeme kao i na engleskom izašla je knjiga Otkrivenje — blizu je veličanstveni vrhunac! Braća su bila veoma radosna — ne samo zbog toga što su imala kvalitetniju literaturu koju su mogla nuditi zainteresiranim osobama već i zbog toga što se mogu hraniti istom duhovnom hranom u isto vrijeme kao i većina njihove braće diljem svijeta.

Ta poboljšanja u tiskanju odvijala su se u vrijeme kad su u nekim dijelovima zemlje vladali nemiri. Publikacije su stalno isticale potrebu da svi Jehovu učine svojom utvrdom.

Sukobi između vojske i pobunjenika

Tokom 1980-ih pobunjeničke skupine na Filipinima bile su sve aktivnije. Neke od njih bile su povezane s komunističkim pokretom. Sukobi između vladine vojske i protudržavnih snaga postali su sve češći. U tim je sukobima često bilo ispitano pouzdanje braće u Jehovu.

U mjestu u kom se nalazila skupština od 62 objavitelja braća su, nakon što su se jednog jutra probudila, ustanovila da se pobunjenici i vojska spremaju za sukob. Domovi braće bili su baš između dvije sukobljene strane. Jedan starješina otišao je do pobunjeničkih snaga, a drugi do vladine vojske. Zamolili su ih da se zbog mnogih civila koji bi mogli stradati ne bore na tom mjestu. Oni su se oglušili na njihovu molbu. Budući da nisu mogla pobjeći, braća su se skupila u Dvorani Kraljevstva. Jedan je starješina za sve njih uputio prilično dugačku molitvu, koja je bila dovoljno glasna da su je vani mogli čuti pripadnici vladine vojske. Kad su braća otvorila oči, vidjela su da su sukobljene strane otišle negdje drugdje. Borbe nije bilo. Bili su uvjereni da ih je Jehova zaštitio.

Dionisio Carpentero sa svojom suprugom više od 16 godina služi kao putujući nadglednik. On se još uvijek sjeća što se dogodilo u provinciji Negros Oriental, na jugu središnjeg dijela Filipina, u vrijeme njegove prve godine pokrajinske službe. Dionisio priča: “Posjetili smo skupštinu Linantuyan. Bili smo radosni jer nam se u srijedu u službi propovijedanja pridružilo 40 objavitelja. No nismo ni slutili da pobunjenici prate svaki naš korak. Njihovo skrovište nalazilo se u blizini Dvorane Kraljevstva. U 16.00 četiri pobunjenika došla su na adresu na kojoj smo bili smješteni kako bi se raspitali o nama. Starješina je objasnio da sam ja pokrajinski nadglednik i da svakih šest mjeseci posjećujem njihovu skupštinu.”

Oni, po svemu sudeći, nisu vjerovali njegovom objašnjenju. Zapravo, sumnjali su da Dionisio radi za vojsku te su starješini naredili da ga izvede van kako bi ga ubili. On im je rekao da će najprije trebati ubiti njega. Tada su otišli.

Dionisio nastavlja: “Psi su lajali cijelu noć, pa smo znali da su pobunjenici negdje u blizini. Te smo se noći četiri puta molili Jehovi za njegovo vodstvo. Zatim je počela padati jaka kiša, premda je u to doba godine ima vrlo malo. Ljudi koji su čekali da nas ubiju otišli su.”

Nakon nedjeljnog sastanka Dionisio je starješinama rekao da on i njegova supruga idu posjetiti sljedeću skupštinu. No da bi to mogli, trebali su proći pored skrovišta pobunjenika. “Jedan od njih gledao je kroz prozor”, kaže Dionisio. “Čak smo mu se javili i rekli mu da odlazimo. Ipak, pobunjenici su u osam navečer došli u Dvoranu Kraljevstva i tražili nas. Starješina im je rekao da smo otišli i da smo čak prošli pored njihovog skrovišta. Začudo, oni nas nisu vidjeli. To nas je iskustvo naučilo da se pouzdamo u Jehovu i da se hrabro suočavamo s poteškoćama.” Dionisio i njegova supruga radosno ustraju u svojoj službi.

Sukobi poput ovih ponekad otežavaju svjedočenje. Biti na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme moglo bi značiti iznenada se naći usred oružanog sukoba. No ponekad je jedna ili druga sukobljena strana znala obavijestiti braću o tome da se sprema sukob. Tada bi ona, dok sukob ne završi, za svjedočenje izabrala neko mirnije mjesto. Usprkos svemu tome, djelo svjedočenja o Kraljevstvu napredovalo je, a braća su naučila oslanjati se na Jehovu.

Ispiti neutralnosti

Isus je za svoje sljedbenike rekao: “[Oni] nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:14). Kao i u drugim zemljama, Jehovini svjedoci na Filipinima ne miješaju se u politiku ovog svijeta niti sudjeluju u vojnim sukobima. Oni se ne ‘hvataju mača’, već su ostavili oružje i promiču mir, čemu ih Jehova uči (Mat. 26:52; Iza. 2:4). Taj njihov neutralan stav poznat je svima na Filipinima, tako da svi, bez obzira na svoje opredjeljenje, znaju da Jehovini svjedoci za njih ne predstavljaju nikakvu opasnost. No bilo je slučajeva kad su Jehovini sluge morali jasno iznijeti svoj stav. To se za njih pokazalo kao zaštita.

Kao putujući nadglednik Wilfredo Arellano ima dosta iskustva u služenju na raznim područjima, od kojih su neka bila mirna, a neka ne. Godine 1988. posjetio je jednu skupštinu na jugu središnjeg dijela Filipina. Pobunjenici su na tamošnju braću vršili pritisak da im se pridruže u pobuni protiv vlasti. Braća su to izričito odbila.

Wilfredo priča što se dogodilo: “Tokom mog posjeta vladina se vojska kretala na skupštinskom području. Tamošnje su stanovnike htjeli sakupiti u posebnu grupu, miliciju, kako bi se borili protiv pobunjenika. Braća su na sastanku s predstavnicima vlade dobila priliku da objasne zbog čega se ne žele pridružiti pobunjenicima niti grupi koju je osnovala vlada. Neki su se mještani protivili našem stavu, no vladini su predstavnici izrazili svoje cijenjenje prema nama.”

Wilfredo priča što se zatim dogodilo: “Jedan je brat, kad se s tog sastanka vraćao na svoje imanje, sreo grupu teško naoružanih muškaraca s dva zarobljenika zavezanih očiju. Upitali su ga da li je bio na sastanku koji su organizirale vlasti, našto je on iskreno rekao da jest. Naoružani muškarci željeli su znati je li se pridružio miliciji. On im je rekao da nije te im je objasnio svoj neutralan stav. Tada su ga pustili da nastavi svojim putem. Nakon nekoliko minuta začuo je dva pucnja i shvatio da su ona dvojica zarobljenika zavezanih očiju ubijena.”

Tokom 1970-ih i početkom 1980-ih prema filipinskom zakonu svi su građani bili obavezni glasati. Oni koji to nisu činili bili bi zatvoreni. To je Jehovinom narodu pružilo priliku da pokaže svoju vjernost Bogu. Poput svoje kršćanske braće diljem svijeta, Jehovini sluge na Filipinima ostali su neutralni s obzirom na politiku te su pokazali da “nisu dio svijeta” (Ivan 17:16).

Nakon što se 1986. promijenila vlast, promijenjeno je i državno uređenje te glasanje više nije bilo zakonska obaveza. Bilo je to olakšanje za braću. No mnogi su se suočili s raznim drugim ispitima, naročito oni školske dobi.

‘Više se ne uče ratu’

Irene Garcia odrasla je u provinciji Pampangi u središnjem dijelu Luzona. Ona se suočila s kušnjom s kojom se još uvijek suočavaju mnogi mladi. Program srednje škole na Filipinima uključuje i vojnu obuku. No učenici koji su Jehovini svjedoci po vlastitoj odluci ne žele sudjelovati u programu u kojem će se učiti ratovati. Irene se najprije obratila Jehovi za pomoć. Zatim je, imajući na umu tri vjerna mlada Hebreja iz vremena proroka Danijela, osobno otišla zapovjedniku koji im je predavao taj predmet te ga zamolila da je oslobodi obaveze da prisustvuje nastavi (Dan. 3. pogl.). Premda nije u potpunosti razumio njen stav, zahvalio joj je za njeno objašnjenje. No napomenuo je da će zbog toga iz tog predmeta imati lošu ocjenu. Irene je odgovorila: “U redu. Trudit ću se da u drugim predmetima budem što bolja.” U vrijeme trajanja vojne obuke Irene bi dobivala druge zadatke. Ona kaže: “To je rezultiralo time da su i druga djeca Jehovinih svjedoka bez ikakvih problema bila oslobođena te nastave, a ja sam po ocjenama ipak bila među deset najboljih.”

No nisu svi zapovjednici bili spremni mlade osloboditi vojne obuke. Zbog nekih od njih učenici nisu mogli završiti godinu. Pa ipak, zbog toga što su se držali Jehovinih načela tisuće tih mladih naučilo je važnu lekciju: Oni koji zauzmu čvrst stav na strani Jehovinog Kraljevstva i ostanu neutralni u zbivanjima ovog svijeta imaju Jehovinu zaštitu i blagoslov (Priče 29:25).

Broj kongresa raste

Osvrnimo se sada na duhovna okupljanja Jehovinog naroda. Ta su okupljanja uvijek radosne prigode. Budući da je prije Drugog svjetskog rata Jehovinih svjedoka na Filipinima bilo vrlo malo, veća okupljanja nisu se održavala sve do nakon rata. No poduzeti su napori kako bi se braću ohrabrilo i na taj način. Tako u Godišnjaku za 1941. nalazimo izvještaj da je u ožujku 1940. u Manili održan kongres.

Sigurno se sjećaš da su Japanci zatvorili Josepha dos Santosa. Početkom 1945. konačno ga je oslobodila američka vojska. On je bio veoma zainteresiran za duhovnu dobrobit braće, od kojih su mnoga tek došla u organizaciju. Poduzeti su koraci da ih se pouči kako da putem biblijskih studija druge djelotvorno poučavaju biblijskim istinama. Kongres koji se pretkraj 1945. na nivou države održavao u Lingayenu (Pangasinan) bio je jedan od tih koraka. Prisustvovalo mu je oko 4 000 osoba, što ukazuje na veliko zanimanje ljudi u ono vrijeme. Nakon što je završio rat bila je to doista radosna prigoda!

Otad je broj prisutnih na kongresima rastao paralelno s brojem objavitelja. Nakon otprilike 17 godina tih je 4 000 preraslo u 39 652. Zatim se kongrese umjesto na jednoj lokaciji počelo održavati na njih sedam. U narednih 15 godina (do 1977.) broj prisutnih na oblasnim kongresima premašio je 100 000. U to se vrijeme na Filipinima kongrese već održavalo na 20 lokacija. Osam godina kasnije broj prisutnih iznosio je više od 200 000, a do 1997. oblasnim je kongresima prisustvovalo više od 300 000 osoba. Godine 2002. planirano je da se na Filipinima održe 63 kongresa, što je najveći broj dosad. Putovanje na razne otoke može biti pravi izazov, a ponekad je i skupo. To što se kongresi održavaju na više lokacija braći olakšava da im prisustvuju, jer su bliže njihovom mjestu stanovanja. Zbog toga sve više njih ima korist od tih duhovnih gozbi.

Jehova blagoslivlja nastojanja onih koji žele prisustvovati kongresima

Ponekad nije bilo lako doći na sastanak pokrajine ili na kongres. Godine 1947. braća iz sjevernog dijela zemlje na dvije su se splavi spustila rijekom Abrom kako bi došla na pokrajinski sastanak koji se održavao u Viganu, na obali otoka. Na ušću rijeke rastavili su splavi i prodali trupce kako bi kupili karte za autobus s kojim bi se nakon pokrajinskog sastanka vratili natrag u planine, gdje su živjeli. Sa sobom su poveli mnogo djece te ponijeli velike vreće riže, nešto drva, prostirače za spavanje i srdačne osmijehe koji su postajali sve veći dok su prisustvovali pokrajinskom sastanku. S tom rižom, drvom za ogrjev i prostiračima za spavanje bile su zbrinute sve njihove materijalne potrebe.

Godine 1984. grupa objavitelja iz skupštine Caburan u provinciji Davao del Sur na jugu Filipina tri je dana pješačila brdovitim krajem kako bi došla do pristaništa motornih čamaca. Otamo su još jedan dan motornim čamcem putovali do kongresnog grada. Oni kažu da je radosno druženje s drugima na Oblasnom kongresu “Jedinstvo Kraljevstva” bilo itekako vrijedno uloženih napora i troškova.

Godine 1989. jedna je obitelj s dvoje djece u dobi od dvije odnosno četiri godine pješačila 70 kilometara od grada El Nida na Palawanu kako bi prisustvovala pokrajinskom sastanku. Dva dana hodali su kroz džunglu, u kojoj jedva da ima nekoliko utrtih puteva. Dok su prolazili kroz nju, sa sebe su morali skidati pijavice. Da stvar bude još gora, oba je dana non-stop padala kiša. Morali su prijeći mnoge potoke i rijeke preko kojih nema mostova. Usprkos tim poteškoćama, ta je obitelj sigurno stigla na mjesto održavanja pokrajinskog sastanka, gdje je doista uživala u druženju s braćom.

Na drugim područjima loše financijske prilike obiteljima onemogućavaju da sakupe dovoljno novca kako bi prisustvovale kongresima. Ramon Rodriguez je 1984. također imao taj problem. On i njegova obitelj žive na otoku Polillu, koji se nalazi s istočne strane Luzona. Ramon je ribar. Do kongresa je bilo još samo tjedan dana, no on i njegova sedmeročlana obitelj imali su toliko novca da je na kongres mogao ići samo jedan od njih. U vezi s tim pomolili su se Jehovi te su nakon toga Ramon i njegov 12-godišnji sin otišli u ribolov. Isplovili su na more i bacili mreže, no nisu ulovili ništa. Nakon nekog vremena sin je predložio da se vrate bliže kući i ponovno bace mreže. Pokušali su još jednom. Ramon kaže: “Nismo to očekivali, no kad smo povukli mreže, bile su pune riba, bilo ih je toliko da su zatrpale cijeli čamac.” Ulovili su više od 500 kilograma ribe! Kad su prodali svu tu ribu, imali su više nego dovoljno novca da čitava obitelj prisustvuje kongresu.

Druga braća koja su također željela prisustvovati kongresu sljedeće su noći na istom mjestu bacila mreže i ulovila 100 kilograma ribe. Ramon dodaje: “Drugi ribari koji nisu Jehovini svjedoci, a u isto su vrijeme bacili mreže, bili su iznenađeni jer nisu ulovili nijednu ribu. Govorili su: ‘Njihov ih je Bog blagoslovio jer žele ići na kongres.’” Obitelji Jehovinih svjedoka na Filipinima uvijek su se iznova uvjerile da ako duhovne stvari stavljaju na prvo mjesto u životu i postupaju u skladu sa svojim molitvama, to im donosi radost i Jehovin blagoslov.

Izvanredni kongresi

Jehovin narod širom svijeta rado se sjeća kongresa kojima je prisustvovao. Braća s Filipina nisu iznimka. Premda ona cijene svaki kongres, neki su im naročito ostali u sjećanju i ostavili dublji trag na njihov um i srce. Ponekad su to međunarodni kongresi ili možda kongresi na kojima misionari koji služe u stranim zemljama ponovno dođu u svoju domovinu i prisutnima pričaju svoja iskustva.

Kao što smo ranije spomenuli, popriličan broj braće i sestara s Filipina kao misionari služe u azijskim zemljama i na raznim otocima. Jehovini svjedoci iz čitavog svijeta već su u nekoliko navrata davali dobrovoljne priloge kako bi misionarima omogućili da prisustvuju kongresu u svojoj domovini. Misionari s Filipina također su imali tu divnu mogućnost. Zahvaljujući tome mnogi su od njih 1983, 1988, 1993. i 1998. ponovno došli na Filipine kako bi se zajedno sa svojom obitelji i prijateljima radovali kongresima. Izvještaji iz 1988. pokazuju da su se 54 misionara, koja služe u 12 zemalja, vratila na Filipine kako bi prisustvovala kongresima. U to su vrijeme ta 54 misionara u prosjeku imala 24 godine punovremene službe. Svi su istinski uživali u intervjuima s njima te iskustvima koja su pričali u sklopu programa.

Drugi kongrese pamte po događajima koji su s njima povezani i po odlučnosti braće da ustraju usprkos poteškoćama. Naprimjer, pred sam Oblasni kongres “Božanski mir” 1986. u Surigau (Mindanao) taj je grad pogodio tajfun brzine 150 kilometara na sat. Krov stadiona bio je veoma oštećen. Grad je ostao bez električne struje, što je popravljeno tek nakon kongresa. Vodu je trebalo donositi s udaljenosti od šest kilometara. Jehovine svjedoke to nije spriječilo da se okupe na kongresu. Braća su iskoristila ono što je ostalo od pozornice te su je postavila u gimnastičkoj dvorani pored stadiona. Unajmila su generator kako bi proizvodio struju za svjetlo, ozvučenje i hladnjak u kafeteriji. Premda se očekivalo da će kongresu prisustvovati 5 000 osoba, broj onih koji su se odazvali bio je 9 932! To definitivno nisu bili kršćani koji Bogu služe samo kad su okolnosti povoljne.

Međunarodni se kongresi naročito pamte. Vodeće tijelo odlučilo je da se 1991. i 1993. u Manili održe međunarodni kongresi. Delegati su ostavili dubok dojam na stanovnike Manile. To je bila i izvrsna prilika da se braća i sestre s Filipina ohrabre zajedno s drugom braćom, budući da većina njih nema sredstava da bi putovala i posjetila druge zemlje (Rim. 1:12). Na strane je delegate dubok utisak ostavila srdačna i iskrena gostoljubivost koju su im pokazala njihova braća s Filipina. Jedan bračni par iz Sjedinjenih Država napisao je: “Iskreno vam se zahvaljujemo što ste nas tako srdačno primili. Sve ste nas primili raširenih ruku i s puno ljubavi!”

Godine 1993. u Manili se koristilo tri stadiona i kad bi član Vodećeg tijela imao govor, sva su tri stadiona bila povezana telefonskom linijom. Delegati su se oduševili kad su čuli da su na tagalogu objavljena Kršćanska grčka pisma prema prijevodu Novi svijet! Jedna mlada sestra rekla je: “Bila sam presretna. Željno sam iščekivala vrijeme kad ćemo na tagalogu imati prijevod Novi svijet. Veliko je iznenađenje to što smo ga dobili!”

Godine 1998. situacija se izmijenila. Prvi put nakon 1958. braća s Filipina pozvana su da kao delegati dođu na kongrese u drugim zemljama. Tako je njih 107 krenulo na zapadnu obalu Sjedinjenih Država kako bi tamo prisustvovalo kongresu. U rujnu je 35 drugih imalo prednost prisustvovati međunarodnom kongresu u Koreji. Takvi kongresi doista igraju važnu ulogu u poučavanju i ujedinjavanju Jehovinog naroda te svima pomažu da Jehovu učine svojom utvrdom.

Poklonimo sada svoju pažnju djelu koje se izvršava na području. Kako se ono obrađuje u zemlji u kojoj se govori toliko jezika?

Objavljivanje dobre vijesti na mnogim jezicima

Kao što smo ranije spomenuli, ljudima je uglavnom lakše upoznati istinu na materinjem jeziku. Budući da se na Filipinima govore mnogi jezici, to nije jednostavno. No Jehovini svjedoci daju sve od sebe kako bi udovoljili potrebama ljudi, te im svjedoče na njihovim jezicima i za njih na mnogim jezicima pripremaju biblijsku literaturu.

Pojedinim jezičnim skupinama obično svjedoče oni koji već znaju te jezike. U nekim slučajevima, kad određenim jezikom govori samo nekoliko Jehovinih svjedoka, revni objavitelji i pioniri trude se naučiti taj jezik. Oni tako oponašaju apostola Pavla koji je ‘ljudima svih vrsta postao sve’ (1. Kor. 9:22).

Iako su Filipini po broju stanovnika četvrta zemlja u svijetu u kojoj je engleski službeni jezik, on nije materinji jezik većine ljudi. Ne znaju svi dobro čitati engleski, tako da su potrebne publikacije na nekoliko filipinskih jezika. Tokom godina Jehovini svjedoci biblijske su publikacije preveli na najmanje 17 filipinskih jezika. Na nekim jezicima, naprimjer na tausugu, jeziku muslimana koji žive na jugu, ili na ibanagu, kojim govori mala etnička skupina blizu samog sjevera Filipina, objavljena je samo jedna ili dvije brošure. Ljudi uglavnom razumiju i znaju govoriti barem jedan od sedam glavnih jezika. Kula stražara prevodi se i tiska na tim jezicima. I duhovni program u Dvoranama Kraljevstva te na sastancima pokrajine i kongresima uglavnom se iznosi na tim jezicima.

U novije vrijeme vlada stanovništvo potiče na korištenje jezika pilipino, koji je vrlo sličan tagalogu. Već u samo jednoj generaciji prilično se osjeti utjecaj toga. Pilipino se i u govoru i u pisanim tekstovima koristi sve više dok se drugi jezici koriste kao i dosad ili čak i manje. To je vidljivo i u nakladi Kule stražare. Godine 1980. Kula stražara na tagalogu izlazila je u 29 667 primjeraka. Do 2000. taj se broj učetverostručio i sada iznosi 125 100. U isto vrijeme naklada tog časopisa na engleskom ostala je skoro ista, a na drugim filipinskim jezicima samo se malo povećala.

Betelska obitelj podupire propovijedanje

U podružnici Jehovinih svjedoka u Quezon Cityu, koji je dio metropolskog područja Metro Manile, služi oko 380 punovremenih slugu. Publikacije na ovdašnje jezike prevodi i korigira sveukupno 69 osoba. Neki od njih nedavno su dovršili prevođenje Hebrejskih pisama prijevoda Novi svijet na tri jezika: cebuano, iloko i tagalog. Otkad su 1993. objavljena Kršćanska grčka pisma, braća su željno iščekivala da dobiju cijeli prijevod Novi svijet. Bili su presretni kad su krajem 2000. na oblasnom kongresu dobili taj prijevod Biblije na tagalogu. Uskoro su uslijedila i izdanja na cebuanu i iloku. Stotine tisuća ljudi na području sada mogu čitati ovaj jasan, točan i dosljedan prijevod Svetog pisma.

Članovi betelske obitelji na Filipinima potječu iz raznih sredina i govore 28 jezika i dijalekata. Stoga mnogi imaju znanje potrebno za prevođenje biblijskih publikacija. No prevođenje je samo dio posla koji se obavlja u Betelu.

Betelski volonteri obavljaju razne zadatke kojima podupiru to najvažnije djelo — djelo propovijedanja. Neka braća tiskaju časopise i drugu literaturu. Volonteri tu literaturu također isporučuju na razna mjesta na Luzonu. Mnogi u Betelu obavljaju zadatke kojima podupiru taj posao, kao što su održavanje opreme, kuhanje i čišćenje. Drugi rade u Službenom odjelu, gdje dobivaju i šalju poštu na raznim jezicima kako bi pomogli skupštinama, putujućim nadglednicima i punovremenim slugama na području. Zamislite samo koliko pošte prođe kroz Betel koji se brine za otprilike 3 500 skupština, koliko ih ima na ovom otočju!

Od 1934, kad je osnovana podružnica, pa do sredine 1970-ih aktivnosti u podružnici nadgledao je sluga, odnosno nadglednik podružnice. Nakon što se Joseph dos Santos vratio na Havaje, Earl Stewart, misionar iz Kanade, sljedećih je 13 godina obavljao tu dužnost. Nakon toga taj su zadatak kraće periode obavljala još dvojica braće. Zatim je 1966. za nadglednika podružnice imenovan Denton Hopkinson, koji je na Filipine došao 1954. On je na tom zadatku revno služio otprilike deset godina, nakon čega je Jehovina organizacija odlučila uvesti novi način nadgledanja podružnica diljem svijeta.

U skladu s uputama koje su dobile podružnice širom svijeta, u veljači 1976. nadgledanje podružnica umjesto jednog čovjeka preuzeo je Odbor podružnice. Ta grupa sposobnih muževa koji djeluju pod vodstvom Vodećeg tijela odgovorna je za donošenje odluka koje utječu na aktivnost na području i u podružnici. Na Filipinima se Odbor podružnice prvobitno sastojao od pet članova. Kasnije se, budući da su članovi odbora većinom bili misionari iz drugih zemalja, pokazalo da bi bilo mudro povećati broj filipinske braće. Tako je odbor u to vrijeme uključivao sedam članova.

Ubrzo su na vidjelo izašle dobre strane tog novog uređenja. Denton Hopkinson, koji sada služi kao koordinator Odbora podružnice, zapaža: “Kad se osvrnem unatrag, uviđam koliko je to bio mudar i pravovremeni potez. S obzirom na opseg djela i veličinu organizacije jedna osoba ne bi mogla sve to nadgledati. Odgovornosti su sada raspoređene na sve jednako.”

U Pričama Salamunovim 15:22 stoji: ‘Namjere tvrdo stoje gdje je mnogo savjetnika.’ Međusobno savjetovanje izvanredan je izvor mudrosti. Odbor podružnice na Filipinima drži se tog načela. Otkad je brat Hopkinson imenovan za nadglednika podružnice, broj betelskih radnika povećao se za deset puta, kao i posao. Odbor podružnice trenutno se sastoji od pet dugogodišnjih Jehovinih slugu. Svaki od njih u punovremenoj je službi u prosjeku više od 50 godina. Njihovo je iskustvo nedvojbeno od izuzetne koristi dok djelo na svim otocima nezaustavljivo napreduje pod Jehovinim vodstvom. Članovi Odbora podružnice i svi u betelskoj obitelji smatraju velikom prednošću to što mogu podupirati to djelo.

Prenošenje istine ‘svim vrstama ljudi’

Izvršavanje propovjedničkog djela doista je u skladu s Božjom voljom, naime da se “sve vrste ljudi spase i dođu do točne spoznaje istine” (1. Tim. 2:4). Kojim su sve ‘vrstama’ ljudi pomogli revni propovjednici na Filipinima?

Marlon je bio osoba koja je uvijek upadala u probleme. U svom je selu bio poznat po brojnim porocima: pušenju, opijanju, uzimanju droge te po tome što se kretao u lošem društvu. Kad su ih posjetili Jehovini svjedoci, njegova je majka pokazala zanimanje za poruku o Kraljevstvu. Pioniri su morali prolaziti prašnjavim i blatnjavim putevima da bi došli do njih te s njom vodili studij. Marlon u početku nije želio prisustvovati studiju, no povremeno bi prošao pored njih dok su proučavali. Ipak, braća koja su proučavala s njegovom majkom pokazala su zanimanje za njega. Nakon nekog vremena on ne samo da je počeo proučavati već je i ošišao kosu koja mu je sezala do pasa kako bi prvi put prisustvovao sastanku u Dvorani Kraljevstva. Brzo je napredovao i ljudi su se iznenadili kad su vidjeli velike promjene koje je poduzeo u svom životu. Marlon sada punovremeno služi kao pionir te drugima prenosi istinu. Što ga je potaklo da prihvati istinu? On kaže da ga je to što su pioniri tako ustrajno dolazili proučavati s njegovom majkom uvjerilo da posjeduju istinu.

Neki možda ne izgledaju kao osobe koje bi prihvatile istinu. No objavitelji dobre vijesti ne sude ljude unaprijed, već im daju priliku da čuju poruku koju im donose. Na malom otoku Marinduqueu specijalna pionirka svjedočila je u jednoj kući. Kad je završila, upitala je stanara da li u toj kući živi još netko. On je odgovorio da netko živi na gornjem katu, ali je dodao: “Ne zamarajte se s njim. Jako je nasilan i nagle naravi.” No pionirka je smatrala da i tom čovjeku treba pružiti priliku da čuje poruku o Kraljevstvu. Kad je došla na njegova vrata, izgledalo je kao da ju je on čekao. S osmijehom mu je ponudila besplatan biblijski studij. Iznenadila se, jer je taj čovjek, Carlos, očito bio sretan što mu ga je ponudila. On i njegova supruga počeli su proučavati Bibliju.

Kad je pionirka ponovno navratila, Carlos joj je rekao da on i njegova supruga imaju ozbiljnih problema i da su se čak pokušali ubiti. Onog dana kad je prvi put svjedočila stanaru na donjem katu, Carlos se prignuo do poda kako bi čuo razgovor te je čuo kad joj je taj stanar rekao da ne ide k njemu. Zatim se pomolio da ga pionirka ne posluša, već da ipak dođe, jer se nadao da je to možda odgovor na njihovu molitvu da pronađu unutarnji mir. To što su proučavali Bibliju doista im je donijelo unutarnji mir. I on i njegova supruga zajedno su se krstili i ona sada služi kao opći pionir.

Jedan drugi čovjek, po imenu Victor, bio je upućen u budistička i katolička učenja. Počeo se pitati zbog čega u svijetu postoji toliko religija. Sam je počeo tražiti istinu. Nakon što se upoznao s učenjima islama, hinduizma, šintoizma, konfucijanizma, s teorijom o evoluciji i drugim filozofijama, utvrdio je da ga ništa od toga ne zadovoljava. U svojoj potrazi ustanovio je da jedino Biblija sadrži točna proročanstva. Zato se usredotočio na nju. Proučavajući Bibliju, on i njegova djevojka Maribel sami su došli do zaključka da su Trojstvo, paklena vatra i čistilište lažne nauke. Ipak, nešto je još uvijek nedostajalo.

Neko vrijeme nakon što su se on i Maribel vjenčali, Victor je razgovarao s jednim Jehovinim svjedokom te je saznao da je veoma važno koristiti Božje ime. Nakon što je to provjerio u svojoj Bibliji, odmah je u svojim molitvama počeo koristiti Jehovino ime. Uskoro je počeo pohađati sastanke u Dvorani Kraljevstva te je brzo duhovno napredovao. I on i Maribel krstili su se u svibnju 1989, a Victor sada služi kao putujući nadglednik i izgrađuje skupštine.

Pioniri pomažu ljudima u raznim situacijama. Primitiva Lacasandile, specijalna pionirka iz južnog dijela Luzona, započela je biblijski studij s bračnim parom u jednom selu. Oni su imali dvoje djece i bili su siromašni. Jednom kad je došla na biblijski studij šokirala se ugledavši starije dijete kako visi u vreći i plače. Ona kaže: “Njegova je majka držala nož i spremala se da ga ubije. Zaustavila sam je i upitala zašto to želi učiniti. Rekla je da je to zbog toga što su u teškoj financijskoj situaciji.” Primitiva joj je dala biblijski savjet u vezi s tim, i tako je spasila djetetov život. Bračni par nastavio je proučavati Bibliju te je počeo dolaziti na sastanke, premda su morali pješačiti osam kilometara da bi došli do mjesta na kojem su se oni održavali. Napredovali su i krstili se i suprug sada služi kao skupštinski starješina. Primitiva kaže: “Dijete koje je majka skoro ubila sada je opći pionir. Djelom koje je Jehova povjerio svojim slugama doista se spašavaju životi, kako danas tako i u budućnosti.”

Služenje tamo gdje je veća potreba

Na Filipinima ima još mnogo područja na kojima ima samo nekoliko objavitelja Kraljevstva. Pioniri i objavitelji dobrovoljno se stavljaju na raspolaganje da služe na tim područjima. Pascual i Maria Tatoy služili su kao opći pioniri. Oni su se dobrovoljno pridružili specijalnom pioniru Angelitu Balboau kako bi mu pomagali propovijedati na Coronu, na zapadnoj obali Filipina. Da bi zbrinuli svoje potrebe, Pascual je s jednim bratom odlazio u ribolov, a Maria je radila rižine kolačiće te ih prodavala.

U vrijeme posjeta njihovoj skupštini pokrajinski je nadglednik spomenuo da je na jednom drugom otoku, Culionu, također potreba za propovjednicima. Na tom otoku nalazilo se i naselje gubavih, a na njemu je bilo samo četvero objavitelja. Pokrajinski nadglednik upitao je Pascuala i Mariju bi li željeli tamo služiti. Oni su pristali i Jehova je blagoslovio njihove napore. Četvero objavitelja na Culionu preraslo je u današnje dvije skupštine.

Sredinom 1970-ih veliki broj ljudi koje se nazivalo “ljudi s brodova” pobjegao je brodovima iz Vijetnama. Mnogi od njih došli su na Filipine. Izbjeglički logori bili su nastanjeni otprilike 20 godina. Jedan veliki logor nalazio se na otoku Palawanu. Neka braća s Filipina dobrovoljno su se stavila na raspolaganje kako bi tim izbjeglicama prenosila istinu. Jedan brat iz Sjedinjenih Država koji govori vijetnamski također je došao na Filipine kako bi pomagao. Neki u logoru prihvatili su istinu. Drugi su saznali za Jehovino ime i upoznali njegove Svjedoke prije nego što su otišli živjeti na druga mjesta.

Na mnogim zabačenim područjima Filipina služe specijalni pioniri. Kad idu propovijedati na udaljena područja, oni sa sobom često vode druge objavitelje i pionire. Norma Balmaceda priča kako se propovijeda u planinskoj provinciji Ifugao. Ona kaže: “Obično na područje idemo ponedjeljkom, a sa sobom nosimo torbe prepune literature, odjeću i hranu — onoliko koliko će nam trebati do subote ujutro. Vraćamo se u subotu poslijepodne kako bismo prisustvovali skupštinskim sastancima.”

Neke skupštine organiziraju propovijedanje na udaljenim područjima, naročito kad su vremenske prilike povoljne. Objavitelji na seoskim područjima znaju provesti nekoliko dana ili čitav tjedan. Nicanor Evangelista, koji sada služi u Betelu, prisjeća se svoje službe na takvim područjima. On kaže: “U seoskim predjelima Filipina zainteresirani ljudi obično kažu: ‘Možete spavati i kuhati kod nas.’ Ponekad bi pioniri sa zainteresiranima proučavali Bibliju do kasno u noć, budući da su kod njih i spavali.”

Aeti upoznaju istinu

U nastojanju da svjedoče svim vrstama ljudi, Jehovini sluge stupili su u kontakt s Aetima, odnosno Negritima, kako ih se još naziva. Smatra se da su oni prvi stanovnici Filipina. Na Filipinima ih je malo i nije uvijek lako doći do njih. Razlog je taj što mnogi od njih kao nomadi žive u planinskim šumama, love životinje i traže divlje voće i povrće. Manji su od 150 centimetara, imaju tamnu put i kovrčavu kosu, po čemu nalikuju afričkim Pigmejima. Neki žive i rade u gradovima, a drugi su se trajno doselili blizu nastanjenih područja. Mnogi su nekad živjeli na obroncima planine Pinatubo, ali su zbog velike vulkanske erupcije morali napustiti to područje.

Još jedna grupa Aeta živi na otoku Panayu, u središnjem dijelu Filipina. Lodibico Eno i njegova obitelj Aeti su s tog područja. U želji da primjenjuje biblijska načela Lodibico je poduzeo mnoge promjene. On priča: “Prije sam imao mnogo poroka: žvakao sam betel orahe, pušio, pio, kockao. Bio sam i veoma nasilan. Naš obiteljski život bio je nesretan. Da nisam prestao s tim porocima, do sada bih možda već bio mrtav. Sad je moje tijelo čisto. Moji zubi, koji su nekad bili crvenkasti, sada su bijeli. U skupštini služim kao starješina. Sve su to blagoslovi koje sam primio od Jehove Boga.” Poput ove obitelji Aeta, i drugi su ljudi iz manjih plemena iskusili slobodu koja proizlazi iz slijeđenja Jehovinih mjerila (Ivan 8:32).

Sloboda za one u zatvoru

Daljnja grupa ljudi kojoj Jehovini svjedoci pomažu jesu oni u zatvoru. Od 1950-ih Jehovini svjedoci ulažu posebne napore kako bi posjetili te osobe. Mnogima od njih pomogli su da prihvate istinu.

Sofronio Haincadto još je kao mladić sudjelovao u pobuni protiv vlasti. Uhapšen je i osuđen na šest godina zatvora. Dok je bio u zatvoru New Bilibid na Luzonu, zapazio je zatvorenika koji nije prisustvovao vjerskim obredima organiziranim za zatvorenike. Saznao je da je taj čovjek postao Jehovin svjedok. To je dovelo do toga da su skoro svakodnevno razgovarali o Bibliji. Sofronio kaže: “Shvatio sam da ono za što sam se prije borio ne može uistinu promijeniti društvo nabolje.” Saznao je da će jedino Božje Kraljevstvo učiniti takve promjene. Uz pomoć braće iz obližnje skupštine duhovno je napredovao te je kršten u zatvorskom bunaru koji se koristio za zalijevanje biljaka.

Nakon što je odslužio zatvorsku kaznu Sofronio je postao opći, a kasnije i specijalni pionir. Tokom svoje punovremene službe pomogao je da otprilike 15 osoba prihvati put istine. Nakon što se oženio, dobio je šestero djece. Tri njegova sina u punovremenoj su službi, a jedan od njih je pokrajinski nadglednik. Godine 1995. njegova su dva sina pohađala Školu za osposobljavanje slugu. Istina je Sofroniu, njegovoj obitelji i onima kojima je on pomogao donijela istinsku slobodu.

Specijalni pioniri propovijedaju i zatvorenicima u kažnjeničkoj koloniji Iwahig na Palawanu te su čak dobili dozvolu da tamo sagrade malu Dvoranu Kraljevstva. Jedan zatvorenik koji je bio osuđen zbog podmetanja požara, krađe i nekoliko ubojstava počeo je proučavati Bibliju. U njegovom je životu nastupila velika promjena kad su mu Jehovini svjedoci pomogli da primjenjuje ono što je učio iz knjige I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji.

Nakon više od 23 godine provedene u zatvoru tom je čovjeku rečeno da će uskoro biti oslobođen. On je pisao članovima svoje obitelji i rekao im da nakon toliko dugo vremena ponovno želi biti s njima. No njegova ga se obitelj toliko sramila i bojala da mu je napisala: “Molimo te da se ovamo ne vraćaš.” Oni nisu ni slutili kakve je ogromne promjene poduzeo u svom životu zahvaljujući Božjoj Riječi. Kako li su se iznenadili kad se ovaj drag, miroljubiv kršćanin vratio u svoj grad!

Najveći zatvor za žene na Filipinima nalazi se u Mandaluyongu (Metro Manila). Mnogo godina Jehovini svjedoci nisu mogli redovito dolaziti u taj zatvor. No to se promijenilo kad je žena koja je već proučavala Bibliju premještena u ovaj zatvor. Odgovorne osobe rekle su joj da se pridruži nekoj od vjerskih grupa koje su tamo već postojale, no ona im je jasno dala na znanje da ne može jer obožavati Boga želi samo onako kako to čine Jehovini svjedoci. Oni su joj to odobrili te je Jehovinim svjedocima dopušteno da jednom tjedno dolaze u zatvor. Otada se u tom zatvoru krstilo nekoliko žena, a objavitelji iz obližnje skupštine redovito dolaze kako bi sa zainteresiranim zatvorenicama održavali Studij Kule stražare i još neke sastanke.

Poruka istine donijela je jedinstvenu slobodu nekima u zatvoru. Jehova i njih smatra dragocjenima, a njegov je narod sretan što može pomagati i takvim osobama.

Dugogodišnji ustrajni sluge

Jedna biblijska poslovica kaže: “Sijeda je kosa slavna kruna, nalazi se na putu pravednom” (Priče 16:31). Uistinu je divno vidjeti one kojima je radost Jehovina utvrda već mnogo godina!

Prije Drugog svjetskog rata teokratska organizacija na Filipinima bila je brojčano mala. Vrlo je malo onih koji su još u ono vrijeme služili Jehovi. Zato je vrlo ohrabrujuće upoznati Leodegaria Barlaana. On je u punovremenoj službi još od 1938. Za vrijeme rata njega i njegove suradnike progonili su Japanci, no oni su nastavili propovijedati. Nakon rata on i njegova supruga Natividad nastavili su s punovremenom službom, a s vremenom su pozvani u putujuću službu. Kasnije, nakon što su onemoćali, služili su kao specijalni pioniri u provinciji Pangasinan. Natividad je umrla 2000, a Leodegario i dalje služi na tom području. Svi su ohrabreni njegovom odlučnošću da čini ono što je uvijek i činio, da propovijeda.

Nakon Drugog svjetskog rata propovjednička se aktivnost izuzetno pojačala. Mnogi koji su u to vrijeme upoznali istinu još uvijek vjerno služe. Naprimjer, Pacifico Pantas je za vrijeme rata čitao biblijske publikacije koje su mu dali njegovi susjedi, Jehovini svjedoci. On kaže: “Počeo sam pohađati sastanke. Zatim sam se prijavio za opću pionirsku službu, no još nisam bio kršten. Rekli su mi da se krstim, pa sam to i učinio.” Bilo je to 1946. Služeći kao pionir, Pacifico je obišao razne dijelove Filipina. Pacifico se radovao i drugim prednostima. On kaže: “Pozvan sam u 16. razred Gileada, a 1950. prisustvovao sam međunarodnom kongresu u New Yorku. Nakon što sam završio Školu Gilead, kao pokrajinski nadglednik služio sam u Minnesoti i Sjevernoj Dakoti (SAD), a zatim sam se vratio na Filipine kako bih kao oblasni nadglednik služio južno od rijeke Pasig — od Manile pa sve do Mindanaa.”

Narednih je godina brat Pantas obavljao razne zadatke služeći u Betelu, a i kao putujući nadglednik. Zatim se 1963. oženio. On i njegova supruga dobili su djecu, pa su se morali brinuti za njih. Nastavili su kao obitelj služiti Jehovi te su sva tri njihova sina postala hvalitelji Jehove. Oni sada služe kao starješine, a jedan od njih završio je Školu za osposobljavanje slugu. Drugi služi u Betelu. Brat Pantas čak i u svojim poznim godinama pozitivno utječe na skupštinu.

Lijepe dvorane za obožavanje Jehove

Jehovin narod na Filipinima tek odnedavno ima Dvorane Kraljevstva u kojima obožava Jehovu. Mnogo godina braća su se većinom sastajala u kućama. Naravno, i kršćani prvog stoljeća sastajali su se u kućama (Rim. 16:5). No kako su skupštine u novije doba rasle, pojavila se potreba za mjestima na kojima bi se moglo sastati više ljudi.

David Ledbetter rekao je: “Zbog nedostatka financijskih sredstava mnoge si skupštine to nisu mogle priuštiti. Čak i u velikom gradu Metro Manili imali smo samo jednu Dvoranu Kraljevstva koja je bila sagrađena na zemljištu koje je pripadalo skupštini. Druge Dvorane Kraljevstva bile su u vlasništvu skupštine, ali ne i zemljište na kojem su bile sagrađene.” Plaće braće bile su toliko male da skupštine nisu mogle kupiti zemljište.

Zato su braća za sastanke koristila svako mjesto koje je moglo poslužiti kao Dvorana Kraljevstva. Sve što su imala spremno su stavljala na raspolaganje. Naprimjer, Denton Hopkinson sjeća se Santosa Capistrana, brata u Manili koji je stavio na raspolaganje gornji kat svoje kuće te se on otprilike 40 godina koristio kao Dvorana Kraljevstva. Brat Hopkinson kaže: “Nakon što je umrla žena brata Capistrana, njegova su djeca živjela u prizemlju kuće. Dvorana Kraljevstva bila je na gornjem katu, a on je imao samo mali prostor za svoju sobu i kuhinju. Dvorana Kraljevstva zauzimala je veći dio tog kata. Netko bi mogao pomisliti da je njemu to predstavljalo problem, ali on je bio sretan što je dvorana bila u njegovoj kući. To je jednostavno bio duh tamošnje braće.”

S vremenom su braća bila u mogućnosti kupiti zemljišta i na njima graditi Dvorane Kraljevstva. Vrijednost pesosa je porasla i 1980-ih plaće su bile malo veće, pa se moglo posuditi novac. Tako je nekoliko skupština dobilo zajam.

Zatim je Vodeće tijelo, želeći pomoći braći, poduzelo korak koji je doveo do velikih promjena. U Sjedinjenim Državama i Kanadi dana je obavijest o novom fondu za gradnju Dvorana Kraljevstva, a nedugo nakon toga i Filipini su se okoristili novcem koji su braća prilagala isključivo za tu svrhu. Taj novi pristup, kojim se braći omogućava uzimanje zajmova, temelji se na načelu “izjednačavanja” (2. Kor. 8:14, 15). Stvari su krenule polako, no kad su braća čula da to uspješno funkcionira na drugim mjestima, sve je više njih željelo imati svoju Dvoranu Kraljevstva.

Zahvaljujući tome nastupile su velike promjene. Podružnica o davanju zajmova za gradnju Dvorana Kraljevstva izvještava sljedeće: “Ukupno smo radili na više od 1 200 projekata Dvorana Kraljevstva. To je nedvojbeno izvrsno utjecalo na djelo na čitavim Filipinima.” Premda je novac u početku većinom stizao iz drugih zemalja, s vremenom su filipinska braća mogla financirati svoje izdatke. Podružnica u vezi s tim kaže: “Filipinska braća već nekoliko godina novcem od otplate kredita i prilozima sama financiraju gradnju Dvorana Kraljevstva na Filipinima. To pokazuje da se čak i u zemljama u kojima je ekonomska situacija loša mnogo može postići kad se novac odvaja za određenu namjenu.”

Veliki broj skupština sada ima Dvoranu Kraljevstva. Na Filipinima ima otprilike 3 500 skupština, a neke od njih još uvijek nemaju vlastito mjesto za sastajanje. Otprilike 500 tih skupština ima manje od 15 objavitelja i ne može si priuštiti zajam za gradnju Dvorane Kraljevstva. Zato se takve skupštine odnedavno savjetuje da se spoje kako bi lakše došle do Dvorane Kraljevstva.

Promjene u vezi s održavanjem sastanaka

Neke skupštine, bez obzira na to imaju li svoju Dvoranu Kraljevstva ili nemaju, nalaze se na vrlo udaljenim područjima. Braća moraju pješačiti lošim putevima po dva, četiri ili čak i više sati da bi došla na mjesto sastanka. Postoje područja na koja je vrlo nepraktično na sastanak dolaziti više od jednom tjedno. Zato su mnoge skupštine na tim udaljenim područjima sve sastanke osim Skupštinskog studija knjige održavale u jednom danu. Braća bi došla pripremljena za sva četiri sastanka, a sa sobom bi ponijela i ručak. Tako su velike udaljenosti do mjesta sastanka morali prelaziti samo jednom tjedno, a druge su aktivnosti, kao što je služba propovijedanja, obavljali preostale dane blizu svog doma.

Tijekom 1980-ih to su počele prakticirati i skupštine koje se nisu nalazile na tako udaljenim područjima, pa čak i one u gradovima. Neki su možda zbog ekonomskih poteškoća na taj način željeli uštedjeti novac. Kad su se sastanci održavali rjeđe, nisu tako često trebali putovati te su im troškovi bili manji. Druga braća željela su da im sastanci oduzmu što manje vremena kako bi se drugim danima možda mogla posvetiti osobnim stvarima, naprimjer školovanju ili svjetovnom poslu.

Sve više skupština počelo je u jednom danu održavati četiri sastanka, a neke čak i svih pet! Time su se skupštine na Filipinima sve više udaljavale od načina na koji Jehovin narod općenito održava sastanke diljem svijeta, naime triput tjedno. Braća su u tom pogledu na neki način postala neuravnotežena. Na to je 1991. skrenuta pažnja zonskom nadgledniku za vrijeme njegovog posjeta. On se zatim obratio Vodećem tijelu za savjet. Vodeće tijelo reklo je sljedeće: “Smatramo da, osim u stvarno iznimnim okolnostima, nije dobro tako održavati sastanke.” To je preneseno braći, najprije onima u gradovima, a zatim i onima na ostalim područjima.

Skupštinama je rečeno da će, osim što će sastanke održavati na način na koji se oni održavaju širom svijeta, imati i veću korist u duhovnom pogledu budu li ih održavale u različitim danima umjesto da sve gradivo pokušaju obraditi u tri i po do četiri sata. Tako dugački sastanci bili su naročito naporni za malu djecu i novozainteresirane osobe. I starješine su se mogli puno kvalitetnije pripremiti za jedan ili dva sastanka umjesto za više njih.

Kako su skupštine primile taj savjet? Velika većina prihvatila ga je te je brzo učinila promjene kako bi se sastanci održavali više puta tjedno. Sada, izuzevši skupštine na vrlo udaljenim područjima, većina skupština svakog tjedna uživa u pravilno raspoređenoj duhovnoj pouci.

Kongresne dvorane

Dugo vremena pokrajine su za održavanje većih skupova koristile školska igrališta, gimnastičke dvorane, hipodrome i druga javna mjesta. Usprkos svim poteškoćama braća su cijenila te mogućnosti za radosno druženje.

Kao što je teško bilo doći do Dvorana Kraljevstva, tako je teško bilo doći i do Kongresnih dvorana. Ekonomske poteškoće bile su prepreka i na tom području. Ipak, mnoge su pokrajine čeznule za tim da imaju vlastito mjesto za sastajanje. Tako je sagrađen popriličan broj skromnih Kongresnih dvorana. Te dvorane obično koristi jedna ili dvije pokrajine, a ne više njih kao u mnogim drugim zemljama. Zemljišta za gradnju Kongresnih dvorana, naročito ona u izvangradskim predjelima, često su darovana ili kupljena po pristupačnoj cijeni. Braća su zatim davala svoje priloge te sagradila jednostavnu građevinu, koja je obično samo natkrivena, nema zidove, ima betonski pod, povišenu pozornicu i sjedišta.

Na području Metro Manile nije bilo moguće sagraditi čak ni to, prvenstveno zbog toga što su zemljišta vrlo skupa, a skupa je i izgradnja prikladne građevine. Skupštine na tom području davale su svoje dobrovoljne priloge, no iznos koji su sakupile nije bio ni približno dovoljan niti za kupnju zemljišta. Tokom 1970-ih, 1980-ih i skoro do kraja 1990-ih kongresi u Metro Manili i dalje su se održavali u školama, na stadionima i sličnim mjestima.

U međuvremenu je broj skupština i pokrajina na području Metro Manile nastavio rasti, te je potreba za Kongresnom dvoranom bila sve veća. Braća su počela tražiti prikladno zemljište. U skupštine su poslana pisma kako bi se braći dalo na znanje da imaju mogućnost prilozima poduprijeti taj projekt. Godine 1992. u blizini oblasti Lagro, na sjeveru Metro Manile, pronađeno je šest hektara zemljišta.

Skupštine u Metro Manili poduprle su taj projekt svojim prilozima, a i dobrovoljnim radom. Iz nekoliko zemalja došli su međunarodni sluge kako bi pomogli u gradnji. Jedan od njih, Ross Pratt s Novog Zelanda, priča: “U ožujku 1997. iz Brooklyna smo dobili odobrenje da započnemo s radom. Najprije smo morali iskopati 29 000 kubičnih metara zemlje kako bismo gradilište pripremili za gradnju. Na gradilištu je radilo 50 do 60 stalnih radnika. Kongresna dvorana dovršena je u studenom 1998.” Dvorana je tada i svečano otvorena. Budući da može primiti do 12 000 ljudi, u njoj se mogu održavati i oblasni kongresi. Zahvaljujući tome što nema zidove tropski povjetarac može rashlađivati prisutne koji slušaju program. Šesnaest pokrajina u Metro Manili i oko tog grada sada redovito prima duhovnu pouku u toj dvorani.

Dodatno zemljište za podružnicu

Kako se broj skupština i pokrajina na području povećavao, tako je i podružnica imala više posla. Godine 1980. na Filipinima je bilo otprilike 60 000 objavitelja. Još prije 1990. Filipini su spadali u grupu zemalja koje imaju više od 100 000 objavitelja. U istom periodu betelska je obitelj porasla sa 102 člana na njih 150. Već početkom 1980-ih podružnica je postajala premala. Potreban je bio dodatni prostor.

Vodeće tijelo braći je dalo upute da u tu svrhu traže zemljište. Felix Fajardo priča kako su se stvari dalje odvijale: “Išli smo od kuće do kuće kako bismo saznali da li se u blizini Betela išta prodaje. Vlasnici okolnih parcela, porijeklom Filipinci i Kinezi, rekli su da nemaju namjeru prodavati svoje zemljište. Vlasnik jedne parcele izričito je rekao: ‘Kinezi ne prodaju. Mi kupujemo i nikada ne prodajemo.’” Tako se činilo da se u blizini podružnice trenutno ništa ne može kupiti.

Počela je potraga za zemljištem na nekom drugom mjestu. Braća su bila spremna podružnicu sagraditi i izvan grada u slučaju da se to pokaže potrebnim. U obližnjim provincijama pronađeno je nekoliko zemljišta. Vodeće tijelo naročito se zainteresiralo za veliku parcelu u blizini San Pedra (Laguna) koju je jedan brat prodavao po pristupačnoj cijeni. Podružnica je dobila odobrenje da kupi to zemljište. Započeli su planovi za gradnju stambenog dijela Betela, ureda i tiskare na tom zemljištu. No, kako je vrijeme prolazilo, pokazalo se da preseljenje podružnice na to mjesto nije bilo Jehovina volja. Na tom području nije bilo telefonskog priključka, cesta je bila loša, a i kraj je bio nesiguran. Postalo je jasno da to zemljište i nije najprikladnije za izgradnju podružnice. Zato ga se počelo koristiti kao farmu za potrebe betelske obitelji. No time nije bio riješen problem manjka prostora u podružnici.

Zahvaljujući iznenadnom obratu događaja braća su počela uviđati Jehovino vodstvo. Felix nastavlja: “Naš prvi susjed sasvim je neočekivano rekao: ‘Odlučili smo prodati svoje zemljište od 1 000 četvornih metara i željeli bismo da ga vi kupite.’ Vodeće tijelo reklo nam je da kupimo to zemljište. Mislili smo da će ono biti dovoljno, no kad smo svjetsku centralu obavijestili o našim planovima za gradnju, rečeno nam je: ‘Možda biste trebali pronaći još koju parcelu. Trebat će vam još malo.’

Odmah nakon toga došli su jedan liječnik i odvjetnik te rekli da bi nam prodali svoje zemljište. Bilo je to još 1 000 četvornih metara. Zatim je jedna žena koja je u blizini posjedovala hektar zemlje željela prodati to zemljište. Prodala nam ga je vrlo povoljno. Mislili smo da je to što smo sad imali sasvim dovoljno. No braća iz centrale rekla su: ‘Kupite još.’”

Nakon toga pojavila se neočekivana pomoć. Liječnik i odvjetnik koji su podružnici prodali svoje zemljište obilazili su susjede te ih nagovarali da i oni prodaju svoje parcele. Jedan po jedan dolazili su u podružnicu, nudeći svoju zemlju. Nakon što su braća kupila skoro sva obližnja zemljišta ponovno su se obratila centrali. Odgovor je ponovno bio isti: “Treba vam još malo.” Braća su razmišljala: ‘Što ćemo sada? U blizini više nemamo što kupiti.’

Otprilike u to vrijeme podružnici je u vezi sa svojim zemljištem telefonirao poslovni čovjek koji je prije rekao: “Kinezi ne prodaju.” Sada je ipak želio prodati svoje zemljište! Felix kaže: “Brat Leach i ja saznali smo da nitko drugi nije htio kupiti njegovo zemljište. Tako smo ga dobili za vrlo nisku cijenu. Očito je da je Jehova vodio stvari.” Kupljen je još taj hektar zemlje i braća u centrali napokon su rekla: “Sada je dovoljno. Možete početi s planovima za gradnju.”

Kako je vrijeme prolazilo i okolnosti se mijenjale pokazalo se da farma u San Pedru više nije potrebna. Većinu hrane za betelsku obitelj moglo se naveliko kupiti po cijenama nižim od troškova proizvodnje hrane. Tako su braća odlučila prodati to zemljište. Godine 1991. ono je već imalo novog vlasnika. Novac dobiven od prodaje iskorišten je za gradnju novih objekata podružnice.

Gradnja dodatnih objekata podružnice

Zemljište koje je podružnica sada posjedovala bilo je više nego triput veće od prvobitnog jednog hektara kupljenog 1947. Uz pomoć Regionalnog projektnog ureda japanske podružnice Jehovinih svjedoka pripremljeni su projektni nacrti te se sredinom 1988. počelo pripremati gradilište. Trebalo je srušiti neke stare drvene građevine. Nove zgrade uključivale su jednu stambenu deseterokatnicu i veliku tiskaru na kat. Planirano je da se na istom zemljištu sagradi i Dvorana Kraljevstva.

Osim misionara koji su završili Gilead, a dobili su zadatak da rade na gradilištu, skoro je 300 braće i sestara iz otprilike pet zemalja došlo kako bi kao stalni međunarodni sluge i privremeni međunarodni volonteri pomagali u gradnji. Ljudi koji žive u blizini iznenadili su se kad su vidjeli da ljudi iz drugih zemalja dolaze pomagati. Još su se više iznenadili kad su saznali da je većina njih došla o vlastitom trošku! I ovdašnja braća i sestre doprinijeli su duhu međunarodnog jedinstva.

Kao i pri kupovini zemlje, Jehovino je vodstvo bilo očito i u gradnji. Naprimjer, samo je jedna firma na Filipinima proizvodila materijal za pokrivanje krovova kakav je trebao podružnici. No podružnica je sa svojom narudžbom bila 301. na listi čekanja te firme! Braća su dogovorila sastanak s potpredsjednikom firme te mu objasnila da se posao koji rade obavlja dobrovoljno. Nakon tog sastanka sastao se upravni odbor te firme te je braći odobren njihov zahtjev i stavljeni su na prvo mjesto na listi. Ubrzo nakon što su braća dobila potreban materijal, radnici firme započeli su štrajk.

Mnoštvo braće koja su sudjelovala u gradnji podružnice pokazivala su izvrstan duh. Svakog je tjedna iz obližnjih skupština dolazilo pomagati oko 600 volontera. Ustvari, ti su volonteri obavili otprilike 30 posto posla.

Braća su se prilikom gradnje držala visokih građevinskih standarda. Budući da se filipinski otoci nalaze na području koje često pogađaju potresi, oni koji su radili građevinske nacrte deseterokatnicu su projektirali tako da može izdržati snažna podrhtavanja tla. Koliko li se te kvalitetne zgrade razlikuju od prijašnjih građevina, od kojih je jedna bila sagrađena 1920-ih! Najstarije od tih građevina srušene su te su svoje mjesto ustupile novima.

Trinaestog travnja 1991. konačno je održan program svečanog otvorenja podružnice. John Barr iz Vodećeg tijela pred 1 718 prisutnih održao je govor za otvorenje. Braća i sestre koji Jehovi služe više od 40 godina pozvani su da zajedno s gostima iz deset zemalja prisustvuju tom programu. Sljedećeg je dana na šest različitih lokacija ovog otočja sveukupno 78 501 osoba imala priliku telefonskim putem slušati izvrstan duhovni program.

Filipinci kao međunarodni sluge

Za vrijeme gradnje podružnice međunarodni sluge iz drugih zemalja poučili su braću s Filipina vještinama koje znaju. Hubertus Hoefnagels, koji je poučavao druge raznim poslovima, kaže: “Mnoga ovdašnja braća veoma su revna te su odmah počela primjenjivati ono što su učila.” Tako su, nakon što je dovršena gradnja podružnice na Filipinima, neka od te braće kao međunarodni sluge išla pomagati u gradnji podružnica u drugim zemljama, naročito u jugoistočnoj Aziji.

Joel Moral iz provincije Quezon bio je jedan od njih. Kad je došao u Manilu kako bi pomogao u gradnji podružnice, planirao je ostati tjedan dana. No na gradilištu je bila potrebna njegova pomoć, pa je zamoljen da ostane nešto duže. Premda nije imao naročitog iskustva u gradnji, rad na izgradnji podružnice omogućio mu je da od stranih međunarodnih slugu brzo nauči obavljati razne poslove.

Još i prije nego što je dovršena podružnica na Filipinima, pomoć je bila potrebna u gradnji nove podružnice u Tajlandu. Joel kaže: “Nisam to očekivao, no pozvan sam u Tajland. Iskustvo koje sam stekao radeći na podružnici na Filipinima bilo je izvrsna priprema za međunarodnu gradnju.” Joel je više od godinu dana pomagao u gradnji podružnice u Tajlandu.

Joshua i Sara Espiritu upoznali su se dok su pomagali u izgradnji podružnice na Filipinima. Kratko nakon otvorenja podružnice vjenčali su se te si postavili cilj da zajedno služe kao međunarodni sluge. Nakon nekoliko mjeseci pozvani su da sudjeluju u gradnji u drugim zemljama. Otada su služili u pet zemalja: tri azijske i dvije afričke. O iskustvu koje je stekao na Filipinima Joshua kaže sljedeće: “Radeći s braćom iz drugih zemalja, naučili smo obavljati razne poslove. Stekli smo znanje koje smo kasnije mogli podijeliti s drugima.” Kad bi došli u drugu zemlju, tamošnjoj bi braći znali reći: “Ovdje nećemo ostati zauvijek. Kad odemo, vi morate nastaviti s ovim poslom.” S obzirom na cilj koji ima kad dođe u drugu zemlju Joshua kaže: “Tamo ne idemo samo raditi već se stvarno trudimo poučiti braću.”

Naravno, odlazak u razne zemlje zahtijeva prilagodljivost. Jerry Ayura bio je poslan na nekoliko mjesta, uključujući i Tajland, Zapadnu Samou i Zimbabve. On objašnjava: “Uvidio sam da Jehova koristi sve vrste ljudi. Mi ih volimo jer ih on voli.” Ta braća s Filipina veoma su radosna što mogu učiniti svoj dio u tom Jehovinom djelu, koje je međunarodnog karaktera.

Nemiri ne zaustavljaju djelo

Da bi radost Jehovina bila nečija utvrda, ta osoba mora uvijek — pa i u teško vrijeme — biti vjerna Jehovi. Jehovini sluge na Filipinima imali su mnogo prilika da pokažu takvu vjernost.

Premda je izvanredno stanje završilo 17. siječnja 1981, nemiri su se nastavili tokom 1980-ih. U veljači 1986. vlast je prisilno promijenjena. Ta je promjena vlasti prošla relativno mirno te su čak i skupštine koje se nalaze u blizini područja na kojem je izbila narodna pobuna bez prekida nastavile održavati sastanke i propovijedati. Dok su prolazili pored mnoštva koje je protestiralo, objavitelji su među ljudima zapazili svećenike i redovnice koji su ih huškali da nastave s prosvjedima.

Nova vlast odmah je poduzela određene promjene. Ipak, nemiri nisu prestali. U prve tri godine nakon promjene vlasti bilo je nekoliko pokušaja da se i nju svrgne, a u nekima od njih bilo je i stradalih. Jednom prilikom dok se gradila podružnica braća iz drugih zemalja i ona s Filipina koja su radila na njoj zaprepastila su se kad su na drugom kraju grada vidjela kako pobunjeni vojnici bombardiraju vlastiti vojni logor. Takvi su obračuni uglavnom kratko trajali, no zbog njih su se neke skupštine morale početi sastajati u Dvoranama Kraljevstva koje su bile na sigurnijim lokacijama.

Na nekim dijelovima Mindanaa mnogo su godina trajali sukobi između vladine vojske i pobunjenika. Tamošnja braća morala su biti oprezna u službi te se pouzdati u Jehovu. Renato Dungog, koji je završio Školu za osposobljavanje slugu, a sada služi kao pokrajinski nadglednik, služio je na području na kojem ima mnogo sukoba. Jednom prilikom dok je čekao brod neki ga je vojnik upitao: “Kamo ti ideš?”

Renato mu je objasnio: “Ja sam putujući propovjednik Jehovinih svjedoka. Dvaput godišnje posjećujem svoju braću kako bih ih ohrabrio i propovijedao s njima.”

Vojnik mu je rekao: “Mora da je Bog s tobom. Da nije, dosad bi već bio mrtav!” Tako braća, uzdajući se u Jehovu, usprkos nemirima nastavljaju svoje djelo, zbog čega ih ljudi veoma poštuju.

Ponovno na sudu zbog nepozdravljanja zastave

I vjernost mladih prema Bogu ponekad je ispitana. Jedanaestog lipnja 1955. predsjednik Ramon Magsaysay zakonu je pridodao republički članak broj 1265, prema kojem su sva djeca u državnim i privatnim školama morala pozdravljati filipinsku zastavu. Djeca Jehovinih svjedoka postupila su u skladu sa svojom savješću, jednako kao što to čine i mladi Jehovini svjedoci diljem svijeta (2. Mojs. 20:4, 5). Premda poštuju taj nacionalni simbol, oni ne mogu čiste savjesti sudjelovati u nečemu što smatraju činom obožavanja nekog predmeta. Kad su djeca obitelji Gerona iz Masbatea izbačena iz škole jer nisu pozdravljala zastavu, taj je slučaj 1959. predan na filipinski Vrhovni sud. No sud nije pokazao razumijevanje za vjersko gledište Jehovinih svjedoka. Na njemu je bilo rečeno da zastava “nije lik” te da “nema apsolutno nikakav vjerski značaj”. Tako je sud prisvojio pravo da određuje što spada, a što ne spada u područje religije.

Dakako, to nije promijenilo vjerska uvjerenja Jehovinih svjedoka. Braća su se odlučno držala biblijskih načela. Presuda koju je sud donio prouzročila im je određene poteškoće, no one nisu bile ni približno teške kao što se moglo očekivati.

Braća zbog nepozdravljanja zastave nisu imala većih problema sve do 1987, kad je spomenuta sudska presuda unesena u državni zakonik. Nakon toga su 1990. mnoga djeca Jehovinih svjedoka na Cebuu izbačena iz škole. Tamošnji ravnatelj škola uporno je želio sprovesti to pravilo. Iz škola je izbačeno još djece.

O tome su izvještavali mediji. Nakon toga povjerenstvo za ljudska prava zauzelo se za tu djecu kojoj je bilo uskraćeno školovanje. Izgledalo je da su se stavovi od 1959. donekle promijenili. Je li Jehova smatrao da je vrijeme da se tu stvar ponovno raspravi? Ernesto Morales, koji je u to vrijeme bio starješina na Cebuu, rekao je: “Urednici, novinari, prosvjetni radnici i drugi poticali su nas da slučaj predamo na sud.” Braća su stupila u kontakt s pravnim odjelom filipinske podružnice i svjetske centrale. Donesena je odluka da se slučaj preda na sud.

No Regionalni istražni sud, a zatim i Apelacioni sud donijeli su nepovoljne presude. Ta dva suda nisu željela donijeti presudu koja bi se protivila presudi Vrhovnog suda iz 1959. u slučaju Gerona. Jedini način da se to riješi bio je da se slučaj ponovno preda na Vrhovni sud. Hoće li slučaj biti prihvaćen? Da, Vrhovni sud prihvatio je slučaj! Felino Ganal, Jehovin svjedok koji je odvjetnik, iznio je slučaj pred tim najvišim sudom. Za nekoliko dana Vrhovni sud izdao je sudski nalog da se sva djeca koja su izbačena iz škola ponovno vrate u njih dok ne bude donesena konačna odluka.

Obje strane iznijele su svoje argumente. Nakon pažljivog razmatranja Vrhovni sud poništio je presudu iz 1959. te je podržao pravo djece Jehovinih svjedoka da ne pozdravljaju zastavu, ne izgovaraju zakletvu vjernosti i ne pjevaju himnu. Sud je o toj važnoj presudi rekao sljedeće: “Pomisao na to da se nekoga prisiljava na pozdravljanje zastave, (...) jer će u protivnom biti izbačen iz škole strana je svijesti današnje generacije Filipinaca, koji odmalena uče deklaraciju o pravima čovjeka, koja im jamči pravo na slobodu govora te vjerskog opredjeljenja i štovanja.” Sud je također izjavio da se izbacivanjem Jehovinih svjedoka iz škola “krši njihovo pravo (...) koje imaju prema ustavu iz 1987, naime da se besplatno školuju”. U Manila Chronicleu stajalo je: “Vrhovni sud ispravio je 35 godina nepravde nad Jehovinim svjedocima.”

Oni na protivničkoj strani predali su zahtjev da se slučaj ponovno razmotri, no 29. prosinca 1995. Vrhovni sud odbio je taj zahtjev. Tako donesena presuda ostaje na snazi. To je doista izvanredna pobjeda za Jehovin narod!

Djelo se nastavlja usprkos prirodnim katastrofama

Kao što smo spomenuli na početku ovog izvještaja, Filipine često pogađaju prirodne katastrofe. Osvrnimo se na neke katastrofe koje su pogodile braću.

Potresi: Budući da se ovo otočje nalazi na mjestu gdje se spajaju dvije velike tektonske ploče, ono je podložno potresima. Prema nekim podacima svakog dana dogodi se najmanje pet potresa, izuzevši mnoge manje potrese koje ljudi i ne zamjećuju. Većina tih potresa ne ometa normalan život, no povremeno dođe i do jakih potresa koji uzrokuju veliku štetu.

Šesnaestog srpnja 1990. u 16.26 jedan takav snažan potres s naknadnim jakim podrhtavanjima tla zadesio je područje u blizini Cabanatuana, grada u središnjem dijelu Luzona. Provincija Benguet također je pretrpjela teške posljedice. Urušilo se mnogo škola i hotela i mnogi su izgubili život.

U to je vrijeme Julio Tabios, koji je tamo služio kao oblasni nadglednik, sa svojom suprugom išao na pokrajinski sastanak te su prolazili kroz planinsko područje Bengueta. Jedan brat koji je u Baguio vozio povrće kako bi ga tamo prodavao povezao ih je u svom kamionu. Vozeći se vijugavom planinskom cestom, došli su na jedan uzak dio gdje su morali stati i propustiti vozilo koje je dolazilo iz drugog smjera. Tog je trenutka niz planinu počelo padati kamenje. Shvatili su da je to bio snažan potres. Julio kaže: “Brat je uspio kamion vratiti na širi dio ceste, nakon čega je veliki komad stijene pao na mjesto s kojeg smo se upravo maknuli. Bili smo zahvalni što smo ostali živi. Nakon nekoliko trenutaka tlo se ponovno zatreslo, a ogromna stijena pored nas podrhtavala je kao da pleše.” Veliki dijelovi planina počeli su se odranjati.

Odroni zemlje blokirali su cestu. Jedini način da se dođe do mjesta održavanja pokrajinskog sastanka ili bilo gdje drugdje bio je pješačiti preko planina. Kad je pala noć, jedna susretljiva osoba primila ih je u svoju kuću. Sljedećeg dana trebali su se popeti na visoku planinu kako bi došli na svoje odredište. Na putu do tamo posjetili su mnogu braću koja su si međusobno pomagala nositi se s posljedicama potresa. Nakon što su konačno prošli opasne planinske puteve, stigli su u Naguey, gdje se trebao održati pokrajinski sastanak. Julio priča: “Braća i sestre plakali su od sreće kad su vidjeli da smo došli! Premda smo bili jako umorni, ohrabrilo nas je to što su nas braća tako radosno dočekala.” Usprkos tome što su preživjeli potres, mnogi su se potrudili doći na pokrajinski sastanak, pokazavši time veliko cijenjenje za duhovne stvari.

Vjerojatno se sjećaš da su se u to vrijeme gradili novi objekti podružnice. Prije spomenuta stambena zgrada još nije bila dovršena i potres koji se zbio 1990. bio je prvi ispit njene izdržljivosti. Kad se zgrada počela ljuljati, neki betelski radnici osjetili su nelagodu, no ona je bez posljedica izdržala taj snažan potres, za što je bila i projektirana.

Poplave: Zbog vlažne tropske klime u gotovo svim dijelovima Filipina kiša obilno pada. Naročito su u nekim područjima poplave česte. Leonardo Gameng, koji je već više od 46 godina punovremeni sluga, prisjeća se: “Morali smo tri kilometra pješačiti u blatu do koljena.” Juliana Angelo služila je kao specijalni pionir na područjima provincije Pampange, u kojima su poplave česte. “Da bismo s porukom o Kraljevstvu došli do zainteresiranih osoba, koristili smo male čamce na vesla”, kaže ona. “Brat koji je veslao morao je biti veoma oprezan kako bi zaobišao drveće na kojem su se skrivale zmije koje su svaki čas mogle upasti u čamac.” Corazon Gallardo, koja je specijalni pionir od 1960, mnoge je godine provela na raznim područjima Pampange. Ponekad nije bilo čamca kojim bi se mogla prevesti, pa se prisjeća kako je za vrijeme poplave morala hodati kroz vodu koja joj je sezala skoro do ramena. Usprkos tim poteškoćama, zadržala je pozitivan stav. Naučila je biti prilagodljiva te se oslanjati na Jehovu, svjesna toga da on nikada neće ostaviti svoje vjerne sluge.

Otkad je lahar s planine Pinatubo zatrpao mnoga nizinska područja, poplave u Pampangi postale su još gore jer se voda preko tih naslaga sada slijeva i na druga područja. Generoso Canlas, tamošnji pokrajinski nadglednik, kaže da su zbog poplava često morali nositi čizme ili čak bosi ići u službu. No braća ustraju usprkos poteškoćama.

Kad su poplave jako velike te su pogođena čitava područja, Jehovini svjedoci pomažu jedni drugima, a i onima koji nisu njihovi suvjernici. Kad se to dogodilo u Davao del Norteu, na jugu Filipina, gradski službenici bili su toliko zahvalni za pomoć da su u znak cijenjenja čak napisali posebnu izjavu.

Vulkani: Na Filipinima ima mnogo vulkana, no onaj koji je privukao pažnju čitavog svijeta nalazi se na planini Pinatubo. U lipnju 1991. došlo je do erupcije tog vulkana, koji je iz sebe izbacio ogroman oblak pepela u obliku gljive. Izgledalo je da se dan pretvorio u noć. Neki su mislili da je započeo Harmagedon. Pepeo je prema zapadu došao čak do Kambodže. Za kratko vrijeme planina Pinatubo izbacila je 6,65 milijardi kubičnih metara vulkanske mase. Pod težinom pepela urušili su se krovovi, pa čak i cijele zgrade. Velik dio onog što je vulkan izbacio pretvorio se u lahare, ogromne muljevite tokove, koji su neke kuće porušili, a druge zatrpali. Pepeo i lahari teško su oštetili i uništili Dvorane Kraljevstva i domove braće. Julius Aguilar, koji je u to vrijeme bio opći pionir u Tarlacu, kaže: “Cijela naša kuća bila je zatrpana pepelom.” Njegova se obitelj morala preseliti.

Pedro Oandasan na tom je području služio kao pokrajinski nadglednik. On priča: “Braća nikad nisu zapostavila obožavanje Jehove i službu. Broj prisutnih na sastancima uvijek je bio veći od broja objavitelja. Osim toga, lahari nisu utjecali na ljubav braće prema djelu propovijedanja. Nastavili smo propovijedati evakuiranom stanovništvu, pa čak i onima na opustošenim područjima.”

Takve katastrofe prilika su za pokazivanje kršćanske ljubavi. Za vrijeme erupcije vulkana na planini Pinatubo i nakon nje braća su pomagala jedna drugima da pobjegnu s tog područja. Podružnica je brzo poslala kamion pun riže, kojim su nakon što je ispražnjen evakuirana braća iz pogođenih gradova. Kad su braća u Manili saznala što se dogodilo, odmah su braći poslala novac i odjeću. U Betisu (provincija Pampanga) mlada su braća organizirala grupu koja je pomagala žrtvama te katastrofe. Među onima kojima su pomogli bila je i zainteresirana žena čiji se suprug protivio istini. Kad su mlada braća tom bračnom paru pomogla da obnovi svoju kuću, supruga se to toliko dojmilo da je i on sada Jehovin svjedok!

Tajfuni: Od svih vremenskih nepogoda na Filipinima, tajfuni, odnosno tropski cikloni, uzrokuju najveće štete. Ovo otočje svake godine u prosjeku pogodi oko 20 tajfuna. Takve oluje različitih su jačina, no karakteriziraju ih snažni vjetrovi i jake kiše. Tajfuni su često dovoljno jaki da unište građevine. Osim toga, uništavaju usjeve, pa ljudi ostaju bez svojih prihoda.

Domovi i usjevi braće uvijek su iznova uništeni. Začudo, braća obično prikupe snagu i jednostavno nastave dalje. U nekim dijelovima zemlje tajfuni su toliko česti da su skoro uobičajena pojava. Doista je pohvalno što su se braća naučila nositi s tim te životne probleme rješavaju kako oni nailaze (Mat. 6:34). Naravno, kad Jehovini svjedoci iz obližnjih područja saznaju u kakvoj se situaciji nalaze njihova braća, oni dobrovoljno šalju hranu i novac kako bi im pomogli. Ponekad, nakon vrlo razornih oluja, putujući nadglednici kontaktiraju s braćom u podružnici, koja zatim spremno organiziraju pružanje pomoći.

Dostavljanje biblijske literature

Budući da su Filipini zemlja s mnogo otoka, oduvijek je bio izazov skupštinama dostaviti literaturu na vrijeme i u dobrom stanju. Mnogo godina to se radilo poštom. No časopisi Kula stražara i Naša služba za Kraljevstvo često bi došli tek nakon što ih se po rasporedu trebalo proučavati na sastancima.

Jehu Amolo, koji u podružnici radi u odjelu za otpremu literature, prisjeća se kako je došlo do promjene. On priča: “Osim što literatura nije dolazila navrijeme, godine 1997. poštanske usluge jako su poskupjele.” S obzirom na to da je svaka dva tjedna trebalo dostaviti oko 360 000 časopisa, trošak je bio prilično velik.

Vodećem tijelu predloženo je da braća iz podružnice dostavljaju literaturu. Nakon pažljivog razmatranja taj je prijedlog prihvaćen. Na Luzonu kamioni literaturu odvoze direktno iz podružnice. No, budući da su druga područja odvojena morem, podružnica koristi usluge jedne pouzdane službe za dostavu pošiljki te se časopise i literaturu brodom šalje na određena mjesta na ovom otočju. S tih mjesta vozači kamionima odvoze literaturu na daljnja dogovorena mjesta. Kad vozači moraju prevaliti velike udaljenosti, braća im rado pruže smještaj kako bi se mogli dobro odmoriti prije nego što dalje krenu na put.

Osim što se tako štedi novac, braću veoma raduje to što publikacije koje su im potrebne dobivaju na vrijeme i u izvrsnom stanju. Pored toga, osjećaju se bliže organizaciji budući da k njima redovito dolaze braća iz podružnice. Mnogi su ohrabreni čak i kad na cesti samo vide kamion s natpisom “Kula stražara”.

Taj način dostave literature također ponekad pruža dodatne prilike za svjedočenje. Naprimjer, jednom je prilikom u Bicolu, na južnom dijelu Luzona, došlo do poplave baš kad su tamo bila braća koja su prevozila literaturu. Zbog visoke vode vozila se više nisu mogla kretati cestom. Braća koja su prevozila literaturu slučajno su se zatekla pred kućom jednog brata. Kad je njegova obitelj to vidjela, rekli su im: “Dođite kod nas nešto pojesti i prespavati dok se voda ne povuče.”

Vozači koji nisu bili Jehovini svjedoci nisu znali gdje bi mogli nešto pojesti i prespavati. Kad su to vidjeli, upitali su betelske vozače: “Poznajete li te ljude?”

Braća su odgovorila: “Oni su naša duhovna braća.”

Vozači su nato rekli: “Znači takvi ste vi Jehovini svjedoci! Iako se ne poznajete, vjerujete jedni drugima.”

Filipinci koji su se odselili u druge zemlje

Osvrnimo se sada na mnoge Filipince koji žive u drugim zemljama. Kad je Britansko Carstvo bilo na vrhuncu svoje moći, ljudi su znali reći da “sunce nikad ne zalazi” u tom carstvu. Danas neki znaju reći da “sunce nikad ne zalazi nad Filipincima”. Premda su oni kao narod malobrojni, rasijani su po čitavoj zemaljskoj kugli. Zbog posla ili iz drugih razloga stotine tisuća Filipinaca otišlo je u druge zemlje. Kako je to dovelo do toga da su neki od njih upoznali biblijsku istinu? A kako su oni koji su već bili Jehovini svjedoci pomogli drugima?

Ricardo Malicsi radio je na aerodromu kao stručni savjetnik. Budući da je zbog posla morao putovati u mnoge zemlje, on i njegova supruga koristili su te prilike kako bi dobru vijest prenosili u zemlje gdje je bilo malo objavitelja. Ustvari, u nekim od tih zemalja propovjednička aktivnost bila je ograničena. Ricardu i njegovoj supruzi pričinjava radost to što su u zemljama kao što su Bangladeš, Iran, Tanzanija i Uganda pomogli nekim osobama da upoznaju Jehovu. Oni su ponekad čak odigrali važnu ulogu u osnivanju skupština. Još neke zemlje u kojima su radili i propovijedali jesu Laos, Mianma i Somalija. To su činili 28 godina, sve dok Ricardo nije otišao u mirovinu. On i njegova supruga veoma su radosni što su na taj izvrstan način doprinijeli širenju dobre vijesti na tim udaljenim područjima!

Drugi su, u potrazi za poslom, Filipine napustili dok još nisu bili Jehovini svjedoci te su negdje drugdje upoznali istinu. Rowena, koja je bila katolkinja, najprije je otišla na Bliski istok. Tamo je počela čitati Bibliju. Kasnije se zaposlila u Hong Kongu, gdje tisuće Filipinki rade kao kućne pomoćnice. Ona kaže: “Svake sam se večeri molila Bogu da mi pošalje iskrene ljude koji će mi pokazati put u Božje Kraljevstvo.” Molitva joj je bila uslišena kad su misionari John i Carlina Porter stupili u kontakt s njom i pomogli joj da proučava Bibliju. Rowena je pisala filipinskoj podružnici kako bi braći ispričala svoje iskustvo te ih zamolila da netko posjeti njenog supruga, koji je još uvijek bio na Filipinima, i prenese mu biblijsku poruku.

Filipinci koji su otišli iz svoje domovine sada sačinjavaju velike populacije u mnogim zemljama. Početkom 1900-ih na Havajima se pojavila potreba za radnicima na plantažama. Mnogi Filipinci otišli su tamo raditi. Doseljenici s Filipina bili su među prvima koji su na Havajima upoznali istinu. Danas na Havajima ima deset skupština koje sastanke održavaju na jeziku iloko i jedna koja ih održava na tagalogu.

Tisuće Filipinaca žive u Sjedinjenim Državama. Mnogi od njih su Jehovini svjedoci. Godine 1976. u Stocktonu (Kalifornija) osnovana je prva filipinska skupština. Podružnica u Sjedinjenim Državama izvještava: “Svjedočenje Filipincima donosi izvrsne rezultate, tako da je 3. rujna 1996. osnovana prva filipinska pokrajina.” Službene 2002. godine ta je pokrajina, koju nadgleda podružnica u Sjedinjenim Državama, uključivala 37 skupština u kojima je djelovalo otprilike 2 500 objavitelja. Skupština ili grupa koje sastanke održavaju na tagalogu ima i na Aljasci, u Australiji, Austriji, na Guamu, u Italiji, Kanadi, Njemačkoj te na Saipanu.

Premda ti Filipinci žive u drugim zemljama, braća na Filipinima moraju se pobrinuti za to da i oni dobiju duhovnu hranu, budući da se sve publikacije na filipinskim jezicima prevode u podružnici u Manili. Osim toga, neke zemlje, u koje spadaju i Guam, Havaji i Sjedinjene Države, na iloku ili tagalogu održavaju i kongresni program. Sav materijal za te kongrese, uključujući i snimke drame, prevodi se na Filipinima.

Propovijedanje onima koji ne govore filipinske jezike

Stanovnici Filipina koji govore filipinske jezike uglavnom su dobili dobro svjedočanstvo. No proteklih godina poduzimaju se posebni napori kako bi se propovijedalo onima koji dosad nisu dobili temeljito svjedočanstvo (Rim. 15:20, 21).

Mnogo je godina na Filipinima bilo samo nekoliko skupština koje su sastanke održavale na engleskom jeziku. Premda većina filipinskog stanovništva donekle zna engleski, mnogi ga ne govore tečno. Ipak, pojavila se potreba za time da se na još nekim mjestima sastanci održavaju na engleskom jeziku. Krajem 1960-ih braća su uočila taj problem u blizini zrakoplovne baze Clark u Pampangi. Sestre iz Sjedinjenih Država koje su tamo boravile jer su njihovi muževi radili u američkoj vojsci nisu razumjele filipinske jezike. Braća su pomogla da se tamo organiziraju sastanci na engleskom, koji su mnogo godina bili od izuzetne koristi onima na tom području.

Sličan problem pojavio se u Metro Manili. Jedna sestra iz Sjedinjenih Država živjela je tamo krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Pacifico Pantas, starješina u skupštini u kojoj je ona pohađala sastanke, koji su se održavali na tagalogu, kaže: “Bilo mi je žao te sestre jer je redovito dolazila na sastanke, a od njih nije imala veliku korist.” Uskoro su u tu skupštinu počeli dolaziti još neki Amerikanci. Tada je predloženo da se javno predavanje i Studij Kule stražare održavaju i na engleskom. Brat Pantas preuzeo je vodstvo u organiziranju tih sastanaka. S vremenom su se na engleskom počeli održavati i drugi sastanci i još su neki objavitelji zamoljeni za pomoć. David i Josie Ledbetter, koji su služili u podružnici, odazvali su se na taj poziv. Stvari su tokom godina dobro napredovale i od te su male grupe nastale dvije engleske skupštine.

Skupštine koje su sastanke održavale na engleskom jeziku mnogima su pomogle. Monica iz Kalifornije jedna je od njih. Ona je u Kaliforniji s Jehovinim svjedocima počela proučavati Bibliju. Njeni roditelji, revni katolici, jako su se tome protivili. Zato su je odlučili poslati u katoličku sredinu, na Filipine. Majka ju je odvela u Manilu i bez pasoša je ostavila kod bake koja je bila katolkinja. Čak i da je Monica pronašla skupštinu, ne bi mogla nastaviti proučavati, budući da je odrasla u Sjedinjenim Državama i nije znala tagalog. Ipak, sestra koja je s njom proučavala u Kaliforniji nazvala je Josie Ledbetter kako bi netko stupio s Monicom u kontakt. Josie joj je rekla da tamo sada postoji engleska skupština. Upravo je to trebalo Monici! Josie kaže: “Za šest mjeseci svog ‘izgnanstva’ na Filipine Monica se krstila. Dva tjedna nakon krštenja majka joj je rekla: ‘Evo ti pasoš. Vrati se kući.’ Monica je tad već bila Jehovin svjedok.” Koliko li je samo bila zahvalna za tu englesku skupštinu!

Ta skupština doprinijela je još nečemu. Braća su počela propovijedati na područjima koja se dotad nije obrađivalo. U Metro Manili postoje naselja u kojima žive bogati ljudi, a mnogi od njih govore engleski. Tako je engleski jezik omogućio da se otvore vrata i na tim područjima.

Napori su poduzeti da se propovijeda i na kineskom govornom području. Sredinom 1970-ih organizirana je grupa za studij knjige na tom jeziku. Studij knjige održavao se u trgovini cipela koju je vodila Cristina Go. No ta je grupa bila jako mala i njenim je članovima trebala pomoć.

Elizabeth Leach, koja je na Filipine došla kad se udala za misionara Raymonda Leacha, 16 je godina služila u Hong Kongu. Njeno poznavanje kantonskog i iskustvo u pomaganju Kinezima da upoznaju istinu bilo je od izuzetne pomoći. Otprilike u isto vrijeme na to su područje poslane dvije specijalne pionirke. Jedna od njih bila je Esther Atanacio (sada Esther So). Ona se prisjeća: “Kad smo počeli propovijedati na tom području, ljudi nisu znali tko su Jehovini svjedoci.” Ipak, Kinezi u Manili s vremenom su saznali za Jehovino ime i njegov narod.

Premda su te pionirke znale kantonski, morale su učiti jedan drugi dijalekt, budući da Kinezi u Manili uglavnom govore fujian. Ching Cheung Chua, mladić koji je tek upoznao istinu, pridružio se toj grupi. Budući da je znao fujian, u početku je prevodio na sastancima.

Ta je grupa polako napredovala. U kolovozu 1984. osnovana je mala skupština. Objavitelji se i dalje suočavaju s mnogim izazovima, no oni koji pomažu toj skupštini radosni su što mogu propovijedati na ovom području na kojem se prije rijetko svjedočilo.

I gluhi “čuju”

Kako je vrijeme prolazilo činilo se da je Jehovina volja da se pažnju pokloni još jednom jeziku i području, naime gluhima. Još početkom 1990-ih na Filipinima se ništa konkretno nije poduzimalo kako bi se tim osobama pomoglo da uče o Jehovi. Iako je sa skupštinama povezano bilo svega nekoliko gluhih osoba, njihova su iskustva zanimljiva. Naprimjer, Manuel Runio, čija je majka bila Jehovin svjedok, biblijsku je istinu upoznao uz pomoć sestre koja je s njim proučavala, pišući mu sve na papir. On se krstio 1976. Na otoku Cebuu gluhim je blizankama Lorni i Luzi biblijsku poruku prenio njihov slijepi ujak. Kako je slijepi pionir mogao poučavati dvije gluhe osobe? Služio se ilustracijama, a pomagala mu je njegova sestrična. Osim toga, ona je njegove riječi blizankama prenosila pomoću znakova koje su mogle razumjeti, budući da nikad nisu učile znakovni jezik. Obje su se krstile 1985. No takvi su primjeri bili vrlo rijetki.

Nekoliko sljedećih događaja dovelo je do toga da se počelo propovijedati gluhima. Kad su misionari Dean i Karen Jacek sredinom 1993. bili u bruklinskom Betelu na nekom školovanju, braća iz Odjela prevodilačke službe pitala su ih što se na Filipinima poduzima kako bi se pomoglo gluhima. Jedna mlada sestra na Filipinima upisala se na tečaj znakovnog jezika kako bi mogla komunicirati s gluhom prijateljicom čiji su roditelji Jehovini svjedoci. Pored toga, Liza Presnillo i njene suradnice pionirke u Navotasu (Metro Manila) susretale su na području gluhe osobe, no nisu mogle komunicirati s njima. Razmišljale su o tome da počnu učiti znakovni jezik kako bi poruku o Kraljevstvu mogle prenositi i takvim osobama.

Braća iz podružnice saznala su da je Ana Liza Acebedo, opća pionirka u Manili, radila u školi za gluhe te da je jedna od rijetkih Jehovinih svjedoka na Filipinima koji dobro znaju znakovni jezik. Upitali su je da li bi neke betelske radnike željela učiti taj jezik.

Ona je pristala, budući da se često pitala kako će svi gluhi dobiti svjedočanstvo. Organiziran je razred za učenje znakovnog jezika, koji je uključivao nekoliko betelskih radnika i tamošnje opće pionire. Sestre u Navotasu već su se upisale na tečaj znakovnog jezika te su ga nastavile pohađati.

Stvari su vrlo brzo napredovale. U Metro Manili se za šest mjeseci u tri skupštine počelo sastanke prevoditi na znakovni jezik. Godine 1994. na znakovni se jezik prvi put prevodilo i sastanke pokrajine i kongrese. Braći je jedan od prvih ciljeva bio pomoći gluhoj djeci Jehovinih svjedoka. Neka od njih prve su gluhe osobe koje su se krstile. Manuel Runio, koji je godinama redovito dolazio na sastanke dok ih se još nije prevodilo na znakovni jezik, bio je veoma radostan što je sada mogao pratiti program.

Uskoro su braća iz drugih dijelova Filipina tražila pomoć. Liza Presnillo poslana je s još jednom pionirkom u Olongapo kako bi kao privremeni specijalni pionir propovijedala gluhima. Mnogima se pomoglo. Sredinom 2002. izvan Manile osnovano je 20 grupa koje sastanke održavaju na znakovnom jeziku. Pokazatelj izvanrednog napretka bilo je osnivanje prve filipinske skupštine na znakovnom jeziku, u travnju 1999. u Metro Manili. Joel Acebes, jedan od prvih betelskih radnika koji su učili znakovni jezik, a koji sada služi kao starješina u toj skupštini, kaže: “Radosni smo što nas Jehova koristi u tom tako važnom djelu.” Da, čak i gluhi “slušaju” poruku o Kraljevstvu. Promatrati kako djelo propovijedanja napreduje na tom prije neobrađivanom području doista je razlog za radost.

Potreba za dodatnim prostorom u Betelu

Kako su se tokom 1990-ih počela obrađivati nova područja, a stara su obrađivana sve temeljitije, broj objavitelja i novih koji su počeli dolaziti u skupštine stalno je rastao. Pojavila se potreba za većim brojem časopisa te se na filipinske jezike počelo prevoditi sve više knjiga i brošura. Zbog toga se uvelike povećao i broj onih koji su u podružnici tiskali, prevodili i korigirali tekstove te za braću i skupštine obavljali druge poslove. Kratko nakon što je 1991. nova stambena zgrada dovršena, već je bila puna. Ta je zgrada bila projektirana za 250 osoba, a do 1999. betelska obitelj imala je 350 članova.

Na zemljištu podružnice bilo je dovoljno mjesta za gradnju, tako da je Vodeće tijelo odobrilo da se sagradi još jedna stambena zgrada, slična onoj sagrađenoj 1991. Gradnja je započela 1999, a dovršena je krajem 2001. Zahvaljujući toj novoj zgradi Betel sada može primiti skoro dvostruko više betelskih radnika. Gradnjom te zgrade dobiven je dodatni uredski prostor, koji je prijeko potreban da bi se udovoljilo sve većim potrebama na području. Usto je napravljena veća praonica rublja, učionica Škole za osposobljavanje slugu i bolja biblioteka. Dok se obavljao taj posao, vješta filipinska braća i međunarodni sluge privremeno su se pridružili betelskoj obitelji. Nakon što je gradnja dovršena, volonteri su ostali kako bi renovirali zgradu sagrađenu 1991. Takvi građevinski projekti velik su posao, no njihova je svrha osigurati potreban prostor za obavljanje poslova povezanih sa širenjem životodajne biblijske istine.

Škola za osposobljavanje slugu doprinosi napretku djela

Kad je 1987. u Sjedinjenim Državama organizirana Škola za osposobljavanje slugu, mnoga braća na Filipinima pitala su se hoće li i ona ikada moći pohađati tu školu. Odgovor su dobila 1993. Te je godine najavljeno da će se od iduće godine ta škola početi održavati na Filipinima. U njoj se školuju sposobna braća koja imaju određenog iskustva kao starješine ili sluge pomoćnici. Na stotine se braće prijavilo.

Dva putujuća nadglednika i jedan misionar školovani su da budu nastavnici u toj školi. Prvi je razred s nastavom započeo u siječnju 1994. Oni koji su završili tu školu naučili su kako još bolje služiti braći u skupštini. Evo što je o jednom bratu napisala njegova skupština nakon što se vratio iz te škole: “Kad usporedimo njegove točke na sastancima prije nego što je pohađao školu i sada, očita je velika razlika!”

Kako bi primili tu duhovnu pouku, mnogi polaznici škole žrtvovali su se u materijalnom pogledu. Ronald Moleño školovao se za kemijskog inženjera. On je pozvan u Školu za osposobljavanje slugu, no u isto mu je vrijeme jedna firma ponudila dobro plaćeni posao, stan, osiguranje i druge pogodnosti. Ronald je razmišljao o te dvije mogućnosti i odlučio se za onu duhovne prirode. Nakon što je završio 18. razred škole, nastavio je s pionirskom službom. Nedavno je pozvan da kao misionar služi u Papui Novoj Gvineji.

Nakon što je pohađao prvi razred iste škole, Wilson Tepait morao je donijeti važnu odluku. Kao učitelj imao je dobro plaćeni posao, no pozvan je da kao specijalni pionir služi tamo gdje je veća potreba. On kaže: “Volio sam svoj posao, ali znao sam da mi djelo Kraljevstva mora biti najvažnije u životu.” Prihvatio je tu divnu priliku da bude specijalni pionir te je uvidio kako Jehova blagoslivlja njegovu službu na tom području. Sada kao oblasni nadglednik služi u južnom dijelu Filipina.

Većina polaznika te škole je s Filipina. No Vodeće tijelo omogućilo je i braći iz drugih azijskih zemalja da je pohađaju. Neke od zemalja iz kojih su braća došla na školovanje jesu: Hong Kong, Indonezija, Kambodža, Malezija, Nepal, Šri Lanka i Tajland. Neka od braće dolaze iz zemalja gdje je djelo Jehovinih svjedoka zakonski ograničeno. Zajedničko školovanje izvrsno je iskustvo za sve polaznike. Nastavnik Anibal Zamora kaže: “Polaznici iz zemalja u kojima je djelo zakonski ograničeno pričaju nam na koje načine pokazuju pouzdanje u Jehovu u svim situacijama. To jača polaznike s Filipina.” S druge strane, polaznici iz tih drugih zemalja imaju priliku čuti kako skromna filipinska braća Jehovi služe pod otežanim okolnostima.

Nidhu David, brat sa Šri Lanke, rekao je: “To su uspomene kojih ću se uvijek sjećati. Bila su to dva mjeseca školovanja koje je pripremio sam Jehova Bog. Nešto izvanredno!”

Budući da se škola održava u samoj podružnici, polaznici nemaju korist samo od nastavnog programa već i od toga što osobno mogu promatrati kako je u njoj organiziran posao. Duhovna braća i sestre u Betelu s kojima dolaze u kontakt izvrstan su primjer vjere koji mogu oponašati. Osim toga, braća iz zemalja u kojima ima malo objavitelja ili gdje je djelo zakonski ograničeno iz prve ruke mogu vidjeti veličinu naše organizacije.

Dosad su Školu za osposobljavanje slugu završila 922 polaznika u 35 razreda. Od polaznika s Filipina 75 njih sada služi kao putujući nadglednici, a još mnogi kao zamjenici pokrajinskih nadglednika u 193 pokrajine ovog otočja. Šestorica služe u Betelu, a desetorica kao misionari u Papui Novoj Gvineji i Mikroneziji. Stotine služe kao opći pioniri u svojim skupštinama ili tamo gdje je veća potreba. U samo osam godina otkad je otvorena ta škola na Filipinima se krstilo više od 65 000 osoba. U skupštinama je prisutan izvrstan pionirski duh i napredak je očit. Očigledno je da braća koja su pohađala Školu za osposobljavanje slugu primjenjuju ono što su tamo naučila, čime doprinose daljnjem napretku.

Daljnji napredak

Na ovim otocima postižu se izvanredne stvari. Revna braća iz skoro 3 500 skupština daju sve od sebe kako bi propovijedala dobru vijest o najboljoj mogućoj vladavini, Božjem Kraljevstvu.

Nedavni izvještaji doista su izvrsni. Filipini su tokom posljednjih sedam mjeseci službene 2002. godine iz mjeseca u mjesec imali novi najveći broj objavitelja. Do kolovoza je poruku o Kraljevstvu prenosilo 142 124 objavitelja. Ljude na mnogim otocima upoznaje se s Jehovinim imenom i naumima. Jehovini sluge na tom otočju rade nešto slično onome što je prorečeno u Izaiji 24:15: ‘Slave ime Jehovino na otocima morskim.’

U te revne propovjednike ubrajaju se i tisuće općih pionira. Godine 1950. na Filipinima je bilo samo 307 pionira, no u travnju 2002. njihov broj iznosio je 21 793. Dodajmo tome još 386 specijalnih pionira i 15 458 pomoćnih pionira u tom mjesecu i njihov sveukupan broj iznosi 37 637, što je 27 posto od svih objavitelja. Još su mnogi pokazali da se žele pridružiti redovima punovremenih Božjih slugu. Tokom službene 2002. godine odobreno je 5 638 molbi za opću pionirsku službu.

Sve to donosi izvrsne rezultate. Tisuće ljudi odazivaju se na našu poruku. Broj prisutnih na Spomen-svečanosti u ožujku 2002. iznosio je 430 010. Svakog mjeseca vodi se skoro 100 000 biblijskih studija. Tokom službene 2002. godine krstila su se 6 892 nova učenika. Omjer Jehovinih svjedoka na Filipinima 1948. bio je 1 Svjedok naprema 5 359 osoba. Danas taj omjer iznosi 1 naprema 549. Dok Jehova još svima pruža tu mogućnost, daljnje tisuće imaju priliku da se pridruže hvaliteljima Jehove na ovim otocima.

Odlučni da nastave

Kad je C. T. Russell 1912. došao na Filipine, na tom je području bilo posijano nešto sjemena istine. Polako, ali sigurno to je sjeme proklijalo i počelo rasti. Donijelo je dobar plod i neki su, ‘i u povoljno i u teško vrijeme’, zauzeli čvrst stav za istinu (2. Tim. 4:2). Naročito od Drugog svjetskog rata, brzina napretka raste sve do danas, kad deseci tisuća postaju aktivni hvalitelji Jehove. Kao takvi oni radosno služe, iskazujući čast Božjem imenu zajedno s otprilike šest milijuna drugih, koji sačinjavaju međunarodnu skupštinu Jehovinog naroda.

Kao što je ovaj izvještaj pokazao, služba nije uvijek jednostavna. Usprkos ljepoti ove zemlje, objavitelji Kraljevstva moraju pokazivati veliku hrabrost kako bi na mnogim otocima došli do njenih stanovnika. Neki se, da bi došli do izoliranih područja, moraju suprotstaviti olujnom moru. Mnogi dugo pješače kroz gusto planinsko raslinje kako bi pronašli osobe nalik ovcama. Premda Filipine pogađa jako mnogo prirodnih katastrofa — potresi, poplave, tajfuni i erupcije vulkana — to ne sprečava Jehovine vjerne Svjedoke da nastave sa svojim djelom.

Oni su poput Izraelaca koji su u svojoj obnovljenoj domovini željeli obnoviti pravo obožavanje. Ti su se Izraelci morali suočiti s mnogim problemima, no radost Jehovina za njih je bila poput utvrde. I Jehovini svjedoci danas jasno pokazuju svoju ustrajnost i pouzdanje u Boga. Oni znaju da je Jehova uz njih i vjeruju riječima iz Psalma 121:7, gdje stoji: “Jehova će te sačuvati od svakoga zla, sačuvaće dušu tvoju Gospodin.” Oni se raduju što prije kraja ovog sustava, uz Jehovinu podršku, mogu pomoći još mnogima. Osim toga, željno iščekuju vrijeme kad će diljem Zemlje, pa i na ovih 7 100 otoka, poučavati milijune uskrsnulih. Rajska ljepota ove zemlje tada će, na hvalu svog Stvoritelja, još više doći do izražaja.

Jehovini svjedoci su dotad odlučni ići naprijed s punim pouzdanjem u to da će Jehova blagosloviti njihovo djelo. Oni se trude postupati u skladu sa sljedećim riječima Božjeg proroka Izaije: “Neka daju slavu Jehovi, i hvalu njegovu neka javljaju po otocima” (Iza. 42:12).

[Istaknuta misao na stranici 232]

“Mora da je Bog s tobom. Da nije, dosad bi već bio mrtav!”

[Okvir na stranici 153]

Prvo sjeme istine

Charles T. Russell i njegovi suradnici 1912. posjetili su Filipine. Iako je to bila prva službena posjeta predstavnika centrale u Brooklynu, neki izvještaji pokazuju da je na Filipinima već bilo dvoje Istraživača Biblije, koji su drugima prenosili biblijsku istinu. Louise Bell iz Sjedinjenih Država napisala je:

“Moj suprug i ja na Filipine smo došli 1908. i tamo smo radili kao učitelji. Bili smo jedini Amerikanci u gradu Sibalomu. Iz Brooklyna smo naručili stotine kilograma biblijskih traktata. Oni su iz New Yorka poslani u San Francisco, pa preko Tihog oceana u Manilu, a otamo brodovima u Sibalom.

Koliko su nam okolnosti to dozvoljavale, ljudima smo dijelili traktate i razgovarali smo s njima. Nismo izvještavali ni sate ni uručenu literaturu. Premda su ljudi bili katolici, mnogi su nas rado slušali. Na Filipinima smo predavali medicinu, no naš prvenstveni zadatak bio je prenositi dobru vijest.

Tamošnjim lošim cestama putovali bismo pješice ili na konjima. Ponekad smo spavali na podu od bambusa, a jeli smo ribu i rižu i to iz jedne zdjele.

Kad je 1912. pastor Russell došao u Manilu, poslali smo mu telegram.”

Sestra Bell došla je u veliku Manilsku operu na predavanje brata Russella pod naslovom “Gdje su mrtvi?”

[Okvir na stranici 156]

Opći podaci o Filipinima

Geografska obilježja: Oko 7 100 otoka zauzima kopnenu površinu od otprilike 300 000 kvadratnih kilometara. Ti otoci protežu se na oko 1 850 kilometara u pravcu sjever-jug i na oko 1 100 kilometara u pravcu istok-zapad. Oni su različitih veličina — najveći je malo veći od Portugala, a najmanji je toliko malen da kad dođe plima nestane.

Stanovništvo: Većinom malajskog porijekla, premda ima i onih koji su porijeklom Kinezi, Španjolci ili Amerikanci.

Jezik: Na Filipinima se govori mnogim jezicima, a neki od najraširenijih su bikol, cebuano, hiligaino, iloko, pangasinski, samar-leyte i tagalog. Engleski i pilipino službeni su jezici. Pilipino se uglavnom temelji na tagalogu.

Gospodarstvo: Velika većina ljudi živi u gradovima, a u seoskim područjima mnogi se bave poljoprivredom i ribarstvom. Uzgajanje poljoprivrednih kultura, naprimjer riže, šećerne trske, banana, kokosovog oraha i ananasa, veoma je rašireno.

Prehrana: Uz svaki obrok obično se poslužuje riža. Ribe i plodovi mora te tropsko povrće i voće uobičajena su hrana.

Klima: Filipini imaju tropsku klimu, a temperatura na otocima prilično je stabilna. U cjelini gledano, kišnih oborina ima dosta.

[Okvir/slika na stranicama 161 i 162]

Intervju s Hilarionom Amoresom

Rođen: 1920.

Kršten: 1943.

Kratka biografija: Istinu je upoznao u vrijeme japanske okupacije u Drugom svjetskom ratu. U to je vrijeme Jehovinih svjedoka na Filipinima bilo vrlo malo.

Krstio sam se u vrijeme rata dok su braća još smjela propovijedati od kuće do kuće. Ipak, morali smo biti oprezni, jer su ljudi bili sumnjičavi s obzirom na naše djelo. Nakon nekog vremena morali smo pobjeći izvan grada, no 1945. vratili smo se u Manilu.

U to sam vrijeme imao prednost prevoditi Kulu stražaru na tagalog. Da bih uspio, morao sam raditi čak i do dva ujutro. Prevedeni se tekst umnožavao na šapirografu i slao grupama Jehovinih svjedoka. Samoodricanje je bilo potrebno, no radovalo nas je to što su braća bila zbrinuta u duhovnom pogledu.

Kroz sve ove godine koje sam proveo u istini imao sam prilike vidjeti koliko je Jehova milosrdan. On se doista brine za svoj narod i u duhovnom i u materijalnom pogledu. Sjećam se kad je nakon rata na Filipine stigla humanitarna pomoć. Hlače, cipele i drugi odjevni predmeti mnogima su stvarno bili potrebni! Mnogi pioniri koji su dobili humanitarnu pomoć svoje su cijenjenje pokazali tako što su se još više naprezali u punovremenoj službi. Jehova se doista brine za svoj narod i pruža mu sve što mu je potrebno.

[Okvir/slike na stranicama 173 i 174]

Voljeni misionar

Neal Callaway

Rođen: 1926.

Kršten: 1941.

Kratka biografija: Dok je još bio dijete, roditelji su mu postali Jehovini svjedoci. Čim je završio srednju školu, započeo je s punovremenom službom. Pozvan je u 12. razred Škole Gilead te je poslan na Filipine, gdje je služio kao putujući nadglednik.

Neal Callaway bio je revan misionar kojeg su braća veoma voljela. Bio je vesele naravi, no djelu Kraljevstva pristupao je s punom ozbiljnošću. Služio je u svim dijelovima Filipina. Pogledajmo što je sam rekao o svojoj putujućoj službi.

“Ponekad smo po dva sata hodali brdima kako bismo stigli do područja, pjevajući putem pjesme Kraljevstva. Kad bismo oko 15 do 20 nas u grupi hodali jedan iza drugog i pjevali, bio sam doista radostan što sam prihvatio službu na stranom području.

Prenositi Božju Riječ u skromne domove seoskih krajeva, promatrati kako ti ponizni ljudi sjede na podu i upijaju svaku riječ te ih prilikom svog sljedećeg posjeta vidjeti u Dvorani Kraljevstva — sve me to poticalo da drugima još revnije govorim o Božjem Kraljevstvu.”

Neal se oženio Nenitom, sestrom s Mindora, te su zajedno vjerno služili sve do njegove smrti 1985. Braća na Filipinima još ga se uvijek rado sjećaju i pričaju o njemu. Jedan je brat rekao: “Brat Callaway bio je dobar čovjek koji se dobro slagao s braćom. Znao se prilagoditi svakoj situaciji.”a

[Bilješka]

[Okvir/slika na stranici 177]

Intervju s Ineldom Salvador

Rođena: 1931.

Krštena: 1949.

Kratka biografija: U ožujku 1967. kao misionar poslana je u Tajland.

Kad sam čula da će me kao misionara poslati u Tajland, bila sam zbunjena. S jedne strane, bila sam sretna, s druge, pomalo zabrinuta, a u glavi su mi vrvjela mnoga pitanja.

U Tajland sam došla 30. ožujka 1967. Jezik mi je zvučao jako čudno. To je tonski jezik koji karakteriziraju duboki i visoki tonovi te razne intonacije. Bilo ga je teško naučiti, no ljubazno su mi pomagala tajlandska braća, a i ona koja su ga također morala naučiti.

Od 1967. do 1987. služila sam u Sukhumwitu. Zatim sam zamoljena da se preselim u drugu skupštinu. To nije bilo lako jer sam morala napustiti braću i sestre s kojima sam surađivala 20 godina. Tako sam se osjećala kad sam se preselila u Thon Buri. No zapravo, sve je to stvar stava. Nakon što sam u Thon Buriju provela 12 godina, 1999. ponovno sam se preselila u Sukhumwit. Drugi misionari rekli su da je to kao da sam se vratila kući. Što se mene tiče, svaka skupština u koju me pošalju može postati moj dom.

[Okvir/slika na stranici 178]

Sjećanja na učenje jezika

Benito i Elizabeth Gundayao

Kratka biografija: Benito i njegova supruga Elizabeth na Filipinima su bili u pokrajinskoj službi. Godine 1980. kao misionari su poslani u Hong Kong, gdje su 53 osobe koje su s njima proučavale upoznale istinu.

Učenje kantonskog jezika bio je težak zadatak svima nama koji prije nismo imali nikakav kontakt s kineskim jezikom. Svesrdno naprezanje, ustrajnost i poniznost prijeko su potrebni.

Jednom sam želio reći: “Idem na tržnicu.” Ustvari sam rekao: “Idem na kokošji gnoj.” Moja je supruga jednom prilikom u službi propovijedanja, misleći na sestru koju je stanarka poznavala, uzbuđeno rekla: “Pa i ja je poznajem!” No ono što je rekla zapravo je značilo: “Ja sam je pojela!” Mora da se stanarka zaprepastila! Iskustva koja smo imali na kineskom govornom području veoma su nam draga.

[Okvir/slika na stranicama 181 i 182]

Intervju s Lydijom Pamplon

Rođena: 1944.

Krštena: 1954.

Kratka biografija: Nakon što je stekla određeno iskustvo kao specijalni pionir na Filipinima, 1980. pozvana je da služi u Papui Novoj Gvineji. Dosad je pomogla da više od 84 osobe upoznaju istinu.

Bila sam presretna kad sam poslana na novo područje, jer sam dugo sanjala o tome da služim negdje gdje je veća potreba. No, budući da je to bilo prvi put da napuštam svoju obitelj, bila sam i zabrinuta. Nisam puno znala o Papui Novoj Gvineji, a ono malo što sam čula nije umanjilo moju nervozu. Majka me ohrabrila, rekavši mi: “Jehova Bog brine se za nas ma gdje bili dok vršimo njegovu volju.” Poslala sam podružnici pismo u kojem sam ih obavijestila da prihvaćam taj zadatak.

Kad sam došla u Papuu Novu Gvineju, braća su bila jako draga, a ljudi prijateljski raspoloženi. Svakog sam mjeseca uručila mnogo knjiga i časopisa — više nego ikada na Filipinima. No ovdašnji su se jezik i običaji puno razlikovali od onih koje sam poznavala. Razmišljala sam: ‘Pa dobro, služit ću ovdje nekoliko godina, a onda ću se vratiti kući i ponovno s majkom biti pionir.’

No kad sam naučila dva glavna jezika i prihvatila neke običaje, bolje sam upoznala ovdašnje ljude. Tokom više od 20 godina koje sam ovdje provela, imala sam prednost mnoge poučiti istini, a neke sam naučila i čitati i pisati kako bi mogli proučavati i usvojiti istinu. Zbog svih tih i drugih blagoslova Papuu Novu Gvineju smatram svojim domom. Ako je to Jehovina volja, rado ću služiti u njegovoj službi sve dok on ne kaže da je njegovo djelo završeno ili sve dok moj život ne dođe svom kraju.

[Okvir/slika na stranicama 191 i 192]

Intervju s Filemonom Damasom

Rođen: 1932.

Kršten: 1951.

Kratka biografija: Godine 1953. započeo je punovremenu službu. Kasnije se oženio te je počeo služiti kao pokrajinski nadglednik. Nakon što su im djeca odrasla, on i njegova supruga nastavili su s punovremenom službom kao specijalni pioniri. Dosad je služio na raznim područjima na otočju Visayan i na Mindanau.

Razne poteškoće tokom 1960-ih otežavale su nam punovremenu službu. Zbog najezde štakora, koji su uništili kukuruz i rižu, vladala je nestašica hrane. Budući da su nam odjeća i cipele bili potpuno dotrajali, više nismo mogli propovijedati u gradovima.

Tako smo propovijedali na poljima, u planinama i zabačenim gradskim četvrtima, i to najčešće bez cipela. Jednom skoro nisam mogao održati govor na pokrajinskom sastanku, jer nisam imao prikladnu odjeću. No brat Bernardino, naš oblasni nadglednik, susretljivo mi je posudio svoju košulju, tako da sam ipak održao govor. Dakako, mnogi ljudi bili su u još težoj materijalnoj situaciji. Budući da smo bili odlučni ustrajati, Jehova nas je blagoslivljao.

Godine 1982. zbog svoje smo se neutralnosti našli u kušnjama. Na Mindanau je u punom zamahu bila pobuna protiv vlasti. Budući da sam s takozvanim pobunjeničkim dužnosnicima vodio biblijske studije, državna vojska smatrala je da sam “podučavatelj” ljevičara. No jedan državni službenik objasnio je da ono što mi učimo dolazi isključivo iz Biblije te da nije političke prirode.

U isto me vrijeme nisu voljeli ni pobunjenici, jer kad sam išao propovijedati, najprije bih svjedočio upravniku gradske četvrti i zapovjedniku vojnog odreda. No nisu nas dirali, jer nas je branio jedan njihov predstavnik s kojim sam proučavao.

Desetljećima nam je Jehova pomagao da ustrajemo u poteškoćama i kušnjama. Hvala mu za njegovo milosrđe i zaštitu! (Priče 18:10; 29:25).

[Okvir/slika na stranicama 217 i 218]

Intervju s Pacificom Pantasom

Rođen: 1926.

Kršten: 1946.

Kratka biografija: Godine 1951. završio je 16. razred Gileada. Trenutno služi kao starješina u Quezon Cityu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u našem susjedstvu, u provinciji Laguni, živjeli su Jehovini svjedoci. Rekli su mi da mogu čitati što god mi se svidi u njihovoj biblioteci. Knjige koje su imali bile su zanimljive: Stvaranje, Opravdanje, Pomirenje, Religija, Neprijatelji, Djeca i mnoge druge. Kad su Japanci zapalili naš grad, izgubili smo kontakt s Jehovinim svjedocima, no nešto više od godinu dana kasnije pronašao sam ih u Manili. Počeo sam dolaziti na sastanke i nakon što sam se krstio pridružio sam se grupi pionira. Područje koje nam je dodijeljeno bila je čitava provincija Tayabas, kasnije nazvana Quezon. Propovijedali smo od grada do grada, a spavali smo u praznim autobusima, domovima zainteresiranih ljudi i na sličnim mjestima.

Kad smo došli u Mauban, grupa gerilaca upala je u grad. Mi smo spavali na drugom katu gradske vijećnice. Probudilo nas je komešanje. Činilo se da su policajci ispod nas bili u nevolji. Čuli smo da su na pod bacili svoje oružje.

Gerilci su nahrupili na naš kat. Jedan od njih uperio je džepnu lampu prema nama i upitao: “Tko ste vi?” Pravili smo se da spavamo. Ponovno je upitao: “Jeste li vi špijuni filipinske policije?”

“Nismo, gospodine”, odgovorili smo.

Nato je upitao: “Zašto onda nosite tu smeđu odjeću?”

Rekli smo mu da smo je dobili, a da su nam cipele poslala naša braća iz Amerike u humanitarnoj pomoći.

Zapovjednik je rekao: “Dobro, uzet ću cipele.” Skinuo sam ih. Htio je i moje hlače. Uskoro smo svi ostali samo u donjem rublju. Dobro je što smo u blizini imali nešto rezervne odjeće. Zapravo nam je bilo drago što su nam uzeli tu odjeću. U protivnom bi cijeli grad mislio da smo špijuni!

Kupili smo klompe, vratili se u Manilu i zatim otišli na otočje Visayan kako bismo ondje nastavili propovijedati.

Brat Pantas bio je u punovremenoj službi te je služio kao sluga braće (kako se nekada zvalo pokrajinske nadglednike) prije nego što je pohađao Školu Gilead. Nakon što se vratio na Filipine, a prije nego što je osnovao obitelj, služio je kao oblasni nadglednik i u podružnici.

[Tabela/slike na stranicama 168 i 169]

FILIPINI — ZNAČAJNI DOGAĐAJI

1908: Dvoje Istraživača Biblije iz Sjedinjenih Država počinje svjedočiti u gradu Sibalomu

1910

1912: Predavanje Charlesa T. Russella u velikoj Manilskoj operi

1934: Osnovana je podružnica. Na tagalogu je objavljena brošurica Bježite u Kraljevstvo

1940

1947: Iz Gileada stižu prvi misionari

1961: Počinje se održavati Škola službe za Kraljevstvo

1964: Pioniri s Filipina prvi put su pozvani da u susjednim zemljama služe kao misionari

1970

1978: Počinje se održavati Škola pionirske službe

1991: Izgrađene su i svečano otvorene nove zgrade podružnice. Erupcija planine Pinatubo

1993: Na tagalogu su objavljena Kršćanska grčka pisma prema prijevodu “Novi svijet”

2000

2000: Na tagalogu je objavljen cijeli prijevod Novi svijet

2002: Na Filipinima djeluju 142 124 objavitelja

[Grafički prikaz]

(Vidi publikaciju)

Ukupni broj objavitelja

Ukupni broj pionira

150 000

100 000

50 000

1910. 1940. 1970. 2000.

[Tabela na stranici 199]

(Vidi publikaciju)

Porast u broju prisutnih na kongresima (1948-1999)

350 000

300 000

250 000

200 000

150 000

100 000

50 000

0

1948. 1954. 1960. 1966. 1972. 1978. 1984. 1990. 1996. 1999.

[Karte na stranici 157]

(Vidi publikaciju)

FILIPINI

LUZON

Vigan

Baguio

Lingayen

Cabanatuan

planina Pinatubo

Olongapo

Quezon City

MANILA

MINDORO

OTOČJE VISAYAN

Masbate

CEBU

MINDANAO

Surigao

Davao

PALAWAN

El Nido

[Slika preko cijele stranice 150]

[Slika na stranici 154]

Charles T. Russell i William Hall prilikom svog posjeta Filipinima 1912.

[Slika na stranici 159]

Joseph dos Santos, na fotografiji sa svojom suprugom Rosariom 1948, ostao je revan objavitelj Kraljevstva usprkos tome što je u vrijeme Drugog svjetskog rata tri godine proveo u okrutnom zatočeništvu

[Slika na stranici 163]

Prva braća koja su s Filipina poslana u Školu Gilead: Adolfo Dionisio, Salvador Liwag i Macario Baswel

[Slika na stranici 164]

Odlazak u službu preko planina

[Slika na stranici 183]

Škola pionirske službe pomogla je tisućama pionira

[Slika na stranici 186]

Kompjuterski fotosložni sistem počeo se koristiti 1980.

[Slika na stranici 189]

Dobra vijest prenosi se na mnogim filipinskim jezicima

[Slika na stranici 199]

Međunarodni kongres “Božanska pouka”, održan 1993.

[Slika na stranici 199]

Krštenje na Oblasnom kongresu “Radosni hvalitelji Boga”, održanom 1995.

[Slika na stranici 200]

Misionari Filipinci koji su ponovno došli u svoju domovinu kako bi prisustvovali kongresu

[Slika na stranici 202]

“Kršćanska grčka pisma prema prijevodu Novi svijet” na tagalogu su objavljena na kongresima 1993.

[Slika na stranici 204]

Prevođenje Biblije pomoću kompjutera

[Slika na stranici 205]

Pionir radostan što je dobio kompletan prijevod “Novi svijet” na svom jeziku

[Slika na stranici 207]

Odbor podružnice (slijeva nadesno): (sjede) Denton Hopkinson, Felix Salango; (stoje) Felix Fajardo, David Ledbetter i Raymond Leach

[Slika na stranici 211]

Mnoge izbjeglice iz Vijetnama upoznale su istinu na Filipinima

[Slika na stranici 215]

Natividad i Leodegario Barlaan; i ona i on proveli su više od 60 godina u punovremenoj službi

[Slike na stranicama 222 i 223]

Dvorane Kraljevstva sagrađene tokom proteklih godina

[Slike na stranici 224]

Kongresna dvorana u Metro Manili (gore) i druge Kongresne dvorane izvan Manile

[Slika na stranici 228]

Lijevo: John Barr iznosi govor na programu svečanog otvorenja podružnice 1991.

[Slika na stranici 228]

Dolje: Objekti podružnice 1991.

[Slika na stranici 235]

Novine su izvještavale o pobjedi Jehovinih svjedoka

[Slike na stranici 236]

Potresi, erupcije vulkana i poplave objaviteljima uzrokuju probleme, no oni nastavljaju revno propovijedati

[Slika na stranici 246]

Revni pioniri naučili su znakovni jezik kako bi gluhima pomogli da primaju duhovnu pouku

[Slika na stranici 246]

Polaznici prvog razreda Škole pionirske službe na znakovnom jeziku s nastavnicima početkom 2002.

[Slika na stranici 251]

Dvadesetsedmi razred Škole za osposobljavanje slugu na Filipinima