Nikaragva

Nikaragvu se s pravom naziva tropskim rajem. S njene istočne obale pruža se pogled na čisto tirkizno Karipsko more. Njenu zapadnu obalu zapljuskuju snažni valovi Pacifika. Gledano odozgo, ova je zemlja mozaik šuma, polja, rijeka i mnogih jezera koja izgledaju poput dragulja u kraterima starih vulkana. No u usporedbi s dva ogromna jezera, Nikaraguom i Managuom, ta se jezera doimaju poput malih plavih bazena. Sa svojih 8 200 kvadratnih kilometara jezero Nikaragua zauzima više od 6 posto čitave Nikaragve!

Glavni grad, Managua, nalazi se na južnoj obali jezera Manague, koje se proteže na oko 1 000 kvadratnih kilometara. U skladu s tim, “Managua” na jednom od urođeničkih jezika znači “mjesto velike vode”. Kao sjedište vlade i poslovni centar Managua ima oko milijun stanovnika, što je 20 posto od ukupnog broja stanovnika Nikaragve, njih pet milijuna. Ona se nalazi na uskom nizinskom pojasu uz Tihi ocean, gdje živi oko 60 posto stanovnika Nikaragve. Daljnjih 30 posto živi u središnjem planinskom dijelu zemlje, a ostatak — nešto manje od 10 posto — živi istočnije, u dvije rijetko naseljene politički autonomne pokrajine, koje zauzimaju pola Nikaragve.

Na južnoj granici Nikaragve prevlaka Srednje Amerike sužava se, tako da Karipsko more i Tihi ocean dijeli samo 220 kilometara. Jezero Nikaraguu s jedne strane s Karipskim morem povezuje rijeka San Juan, a s druge ga strane od Tihog oceana dijeli samo 18 kilometara prevlake Rivas. Prije nego što je prokopan Panamski kanal za putovanja se često koristio plovni put kroz rijeku San Juan i jezero Nikaragua, zbog čega je to područje privlačilo mnoge. I doista, povijest pokazuje da je ono bilo pod utjecajem mnogih naroda, između ostalog Maya, Azteka, Tolteka i Čibča, te stranih sila, naime Španjolske, Francuske, Velike Britanije, Nizozemske, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza.

Utjecaj mnogih plemena i naroda u Nikaragvi je očit po višejezičnom i kulturno raznolikom društvu. Dok se stanovništvo uz Tihi ocean uglavnom sastoji od mestika, potomaka Španjolaca i domorodaca, koji govore španjolski, stanovništvo uz Karipsko more mješovito je. Tamo uglavnom žive Miskito Indijanci, Kreoli i mestici, a u manjem broju ima Sumo i Rama Indijanaca te Garifuna — afričko-karipskog naroda. Većina tih naroda zadržala je svoj tradicionalni jezik i kulturu. To su jednostavni, otvoreni i prijateljski raspoloženi ljudi. Također su vrlo religiozni i mnogi cijene Bibliju.

Kao što ćemo vidjeti iz ovog izvještaja, na njihovu su narav utjecale i razne nevolje, od kojih su neke bile posljedica prirodnih katastrofa, a neke su uzrokovali ljudi. Naprimjer, Managua je u prošlom stoljeću uslijed potresa na pacifičkoj strani ove prevlake dvaput bila opustošena. Istočnu Nikaragvu pogađa druga vrsta prirodne katastrofe, naime razorni orkani koji nastaju na Atlantskom oceanu. Daljnje poteškoće ljudima su donijeli i građanski rat, političke revolucije te okrutna diktatorska vlast.

No čiste vode biblijske istine pronašle su put do ove prekrasne zemlje koja obiluje rijekama i jezerima te tisućama iskrenih ljudi donijele utjehu i nadu (Otkr. 22:17). Da, veliki duhovni napredak koji je danas očit u Nikaragvi dokaz je da Jehova bogato blagoslivlja djelo propovijedanja o Kraljevstvu u ovoj zemlji, naročito ako u obzir uzmemo to da se u njoj prije samo 60 godina za dobru vijest skoro nije ni znalo.

Počeci djela

Dana 28. lipnja 1945. Francis i William Wallace, tjelesna braća i polaznici prvog razreda Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, došli su u Managuu. Započeli su organizirano propovijedati dobru vijest u Nikaragvi te su utrli put budućim generacijama misionara. No oni nisu prvi koji su u ovu zemlju donijeli poruku o Kraljevstvu, jer je 1934. Nikaragvu posjetila pionirka koja je u Managui i drugim dijelovima ove zemlje raspačavala literaturu. Ipak, do 1945. samo je nekolicina ljudi čula za Jehovine svjedoke.

Braća Wallace propovijedati su počela pomoću prenosivog gramofona na kojem su puštala biblijske snimke, što je u to vrijeme u Nikaragvi bilo prava novost. Tako je u prvih mjesec dana 705 osoba čulo poruku o Kraljevstvu.

U listopadu iste godine u Nikaragvu je stiglo još četvero misionara — bračni parovi Harold i Evelyn Duncan te Wilbert i Ann Geiselman. U želji da objave Kraljevstvo na svaki mogući način, organizirali su nekoliko sastanaka za javnost. Tako su u studenom 1945. na ulicama pristupali stanovnicima Nikaragve te im uručivali pozivnice za biblijsko predavanje. Premda su se braća bojala da bi politički nemiri i ulične borbe koji su se odvijali u blizini mogli prekinuti sastanak, on je prošao u miru i više od 40 osoba prisustvovalo je tom prvom javnom predavanju. U međuvremenu se u misionarskom domu počelo održavati tjedni Studij Kule stražare i Službeni sastanak.

Godina 1946. bila je vrijeme radosti za misionare i prve osobe koje su prihvatile biblijsku poruku. Jedna od tih osoba bio je 24-godišnji Arnoldo Castro, koji se sa smiješkom prisjeća kako je upoznao biblijsku istinu. On kaže: “Moji cimeri, Evaristo Sánchez i Lorenzo Obregón, i ja odlučili smo zajedno učiti engleski jezik. Jednog je dana Evaristo došao s tržnice mašući nekom knjigom te nam je rekao: ‘Pronašao sam Amerikanca koji će nas učiti engleski!’ Naravno, to nije bila ‘učiteljeva’ namjera, no Evaristo je tako shvatio. Kad je došlo dogovoreno vrijeme, nas trojica radosno smo iščekivali lekciju iz engleskog. ‘Učitelj’, misionar Wilbert Geiselman, ugodno se iznenadio kad je vidio kako ga njegovi ‘učenici’ koje će poučavati o Bibliji željno očekuju s knjigom koju su dobili.”

Arnoldo nadalje priča: “Knjiga koju smo proučavali dvaput tjedno bila je ‘Istina će vas osloboditi’. Na koncu nismo naučili puno engleskog, no upoznali smo biblijsku istinu.” Arnoldo se krstio u kolovozu 1946. na kongresu u Clevelandu (Ohio, SAD), nakon čega se vratio u Nikaragvu te je započeo pionirsku službu. Do kraja te godine krstila su se i njegova dva cimera.

Sada, u dobi od 83 godine, Evaristo Sánchez radosno se prisjeća tog razdoblja. On kaže: “U početku nismo imali gdje održavati sastanke. No budući da nas je bilo samo nekolicina, sastajali smo se kod misionara. Kasnije smo unajmili jednu kuću na kat, gdje se redovito sastajalo nas 30 do 40.”

Ta tri mladića prvi su koji su se u Nikaragvi pridružili misionarima u službi, najprije u Managui, a zatim i na drugim područjima. U to je vrijeme Managua, sa svojih 120 000 stanovnika, bila manja nego danas. Jedina asfaltirana cesta prolazila je samo kroz uži centar grada. “U službu smo išli pješice”, prisjeća se Evaristo. “Nije bilo autobusa ni asfaltiranih cesta, već samo željeznička pruga i putevi utabani volovskim kolima. Ovisno o tome je li bilo suho ili kišno razdoblje, hodali smo ili po debelom sloju prašine ili po blatu.” No njihovi su napori bili nagrađeni time što su u travnju 1946. Spomen-svečanosti prisustvovale 52 osobe.

Osnivanje podružnice

Istog su mjeseca Nathan H. Knorr i Frederick W. Franz, iz centrale u Brooklynu, prvi put posjetili Nikaragvu. Za vrijeme njihovog četverodnevnog posjeta 158 osoba čulo je javno predavanje brata Knorra pod naslovom “Veselite se, narodi”. Brat Franz prevodio je predavanje na španjolski. Prije nego što je otišao, brat Knorr je u Nikaragvi osnovao podružnicu Jehovinih svjedoka kako bi se nadgledalo djelo propovijedanja. William Eugene Call, 26-godišnjak koji je kratko prije toga poslan iz Kostarike, imenovan je za slugu podružnice.

U narednim su desetljećima braća iz podružnice osnovala misionarske domove u mjestima kao što su Jinotepe, Masaya, León, Bluefields, Granada i Matagalpa. Učinjene su potrebne pripreme kako bi pokrajinski nadglednik posjetio novoosnovane skupštine i grupe te ojačao i ohrabrio braću.

Kratkotrajan uspjeh protivnika

Revnost braće ubrzo je urodila plodom, no to je uznemirilo svećenstvo kršćanstva. Prve naznake protivljenja pojavile su se u Bluefieldsu, gradu na obali Karipskog mora, u koji su bila poslana dva misionara. Stvari su se naročito zakomplicirale 17. listopada 1952. kad je protiv Jehovinih svjedoka donesena sudska odluka. Tom je odlukom zabranjena sva njihova aktivnost, a potpisao ju je službenik ureda za useljenike, iako ju je zapravo iniciralo katoličko svećenstvo.

Misionari u Bluefieldsu, Leónu, Jinotepeu i Managui obaviješteni su o donesenoj odluci. Žalbe uložene vlastima, pa i ondašnjem predsjedniku Anastasiu Somozi Garcíji, bile su odbijene. Braća su se počela sastajati u manjim grupama, prestala su s časopisima raditi na ulici, a literatura iz podružnice prebačena je na sigurnija mjesta. Naši vjerski neprijatelji uspjeli su zabraniti naše djelo, lažno optuživši Jehovine svjedoke da su komunisti. Braća su pronašla odvjetnika kako bi na spomenutu odluku uložio žalbu Vrhovnom sudu.

Premda su neka braća podlegla strahu od ljudi, većina je ostala nepokolebljiva. Misionari, duhovno zreli i neustrašivi, bili su prava potpora nikaragvanskoj braći koja su nastavila propovijedati i sastajati se pokazujući time poslušnost Božjoj Riječi (Djela 1:8; 5:29; Hebr. 10:24, 25). Zatim je 9. lipnja 1953, nakon samo osam mjeseci zabrane, Vrhovni sud objavio svoju jednoglasnu odluku u korist Jehovinih svjedoka, potvrdivši njihovo ustavom zajamčeno pravo na slobodu vjeroispovijesti i govora. Zavjera protiv njih propala je u svakom pogledu.

Izazovi s kojima su se suočavali prvi misionari

Protivljenje svećenstva nije bio jedini izazov s kojim su se morali suočiti prvi misionari. Uzmimo za primjer Sydneya i Phyllis Porter, polaznike 12. razreda Gileada. Kad su u srpnju 1949. došli u Nikaragvu, Sydney je imenovan za pokrajinskog nadglednika, i to u pokrajini koja je obuhvaćala cijelu Nikaragvu. On opisuje kako je u to vrijeme izgledala putujuća služba. “Putovali smo vlakom i autobusom. U mjestima koja smo posjećivali često nije bilo braće kod koje bismo mogli ostati, pa smo prekrivače i malu prenosivu peć za kuhanje vode i hrane nosili sa sobom. Često se u podružnicu nismo vraćali i po dva i po mjeseca. No područje je bilo toliko plodno da smo u nekim mjestima jedva uspijevali pronaći vremena za sve te zainteresirane ljude. Naprimjer, kad smo kasnije služili u pokrajini Managui, Phyllis je vodila 16 biblijskih studija! Kako je pronašla vremena za sve njih? Održavala ih je kad smo imali slobodan dan i onih večeri u tjednu kad nismo imali skupštinske sastanke.” Ti prvi misionari doista su bili revni!

Doris Niehoff, koja je u Nikaragvu došla 1957, o svojim prvim dojmovima kaže sljedeće: “Bio je kraj ožujka, sušno razdoblje, tako da je krajolik bio smeđ. U to je vrijeme bilo vrlo malo automobila. Svi su imali konje i nosili su pištolj. Činilo mi se da sam se našla usred nekog vestern filma. U to su vrijeme ljudi uglavnom bili ili bogati ili siromašni, a većina je bila siromašna. Da stvar bude gora, Nikaragva je zbog teritorijalnih nesuglasica bila u ratu s Hondurasom, a šest mjeseci prije nego što sam stigla predsjednik Somoza García ubijen je i u zemlji je proglašeno izvanredno stanje.”

Doris nastavlja: “Zajednica me poslala u sveučilišni grad León. Slabo sam razumjela španjolski, a studenti su to spremno iskoristili za svoje šale. Naprimjer, kad sam nekim studentima predložila da ponovno navratim kako bismo nastavili razgovor o Bibliji, oni su pristali, ali su se smijali kad su mi govorili svoja ‘imena’. Jedan mi je dao ime predsjednikovog atentatora, a drugi nekog zloglasnog gerilca! Pravo je čudo da me nisu strpali u zatvor kad sam ponovno došla i tražila studente s tim imenima!”

Razgovor s matagalpskim biskupom

Otprilike 130 kilometara sjeverno od Manague, u brdima na kojima se uzgaja kava, nalazi se grad Matagalpa. Godine 1957. tamo je poslano četvero misionara. Agustín Sequeira, ondašnji profesor matematike na višoj školi koju su vodile sestre Sv. Josipa, prisjeća se vjerske atmosfere koja je u to vrijeme vladala u Matagalpi. On priča: “Ljudi su uglavnom bili katolici i bojali su se svećenika, a naročito biskupa. On je bio krsni kum jednom mom djetetu.”

Zbog straha koji su ljudi imali od njih podružnica je teško pronalazila smještaj za misionare. Naprimjer, kad su braća iz podružnice s vlasnikom jedne kuće koji je bio odvjetnik dogovarala unajmljivanje njegove kuće, rekla su mu da će misionari tamo održavati kršćanske sastanke. On je na to rekao: “Nema problema.”

Doris Niehoff priča što se zatim dogodilo: “Kad smo stigli sa svim namještajem, vlasnik je izašao sa zabrinutim izrazom lica. Rekao je da nam je poslao telegram u kojem je stajalo da ne dođemo. Zbog čega? Biskup mu je prijetio da ako nam iznajmi svoju kuću, njegov sin neće moći pohađati katoličku školu. Nasreću, nismo dobili njegov telegram i već smo platili najamninu za taj mjesec.”

Doris nastavlja: “Istog smo mjeseca jedva pronašli drugu kuću. Kad je biskup pokušao izvršiti pritisak i na odvažnog poslovnog čovjeka koji je bio vlasnik te kuće, on mu je rekao: ‘Ako mi vi mjesečno budete plaćali 400 kordoba, odmah ću ih izbaciti van.’ Naravno, biskup nije pristao na to. Ipak, nije se dao smesti te je na svim trgovinama nalijepio plakate na kojima se ljude upozoravalo da ne razgovaraju s Jehovinim svjedocima. Također je vlasnicima trgovina rekao da nam ništa ne prodaju.”

Usprkos revnosti misionara, činilo se da nitko u Matagalpi nije spreman zauzeti stav za biblijsku istinu. No Agustín, profesor matematike, imao je mnoga pitanja na koja nikada nije dobio odgovor. Naprimjer, pitao se kako to da piramide još uvijek postoje kad su faraoni koji su ih sagradili već odavno mrtvi. On se još uvijek dobro sjeća misionara koji ga je posjetio i u Bibliji mu pokazao odgovore na njegova pitanja. Agustín kaže: “Oduševili su me reci koji su ukazivali na to da čovjek nije stvoren da umre, već da zauvijek živi na rajskoj Zemlji te oni koji su pokazivali da će mrtvi biti uskrsnuti. Nije mi dugo trebalo da uvidim da je to istina.” Što je Agustín poduzeo u vezi s tim? On kaže: “Počeo sam propovijedati svima u školi u kojoj sam radio, pa i ravnateljici, koja je bila redovnica. Ona me zatim pozvala da u nedjelju dođem kod nje kako bismo razgovarali o ‘kraju svijeta’. Na moje iznenađenje, kad sam došao, tamo me čekao matagalpski biskup.”

“Što to čujem, prijatelju?” rekao je. “Priča se da gubiš vjeru.”

“Koju vjeru?” odgovorio sam. “Onu koju nisam ni imao? Ja tek sada stječem pravu vjeru.”

Tako je započeo trosatni razgovor koji je slušala i redovnica. Agustínova revnost za njegovu novostečenu vjeru potakla ga je da ponekad bude vrlo otvoren. Za nekršćansku nauku o besmrtnosti ljudske duše čak je rekao da je sredstvo za bogaćenje i iskorištavanje jadnih ljudi. Da bi to pojasnio biskupu, rekao je: “Naprimjer, zamislite da moja majka umre. Ja bih vas, naravno, zamolio da za nju održite misu, budući da joj je duša u čistilištu. Vi biste mi to naplatili. Za osam dana platio bih drugu misu. Nakon godinu dana još jednu i tako dalje. Vi mi nikad ne biste rekli: ‘Prijatelju, više ne moraš plaćati mise za dušu svoje majke jer je ona izašla iz čistilišta.’”

“Naravno da ne bih!” rekao je biskup. “Jedino Bog zna kada neka duša napusti čistilište!”

“A kako vi onda znate kada je njena duša ušla u čistilište i kad mi to možete početi naplaćivati?” uzvratio je Agustín.

Kad je u toku razgovora Agustín počeo čitati još jedan biblijski redak, redovnica je biskupu rekla: “Pogledajte, monsinjor! On ima krivu Bibliju, luteransku!”

“Nema”, uzvratio je biskup. “To je Biblija koju sam mu ja dao.”

Agustína je iznenadilo kad je biskup u razgovoru rekao da ne treba vjerovati svemu što stoji u Bibliji. “Nakon tog razgovora”, kaže on, “uvjerio sam se da svećenstvo kršćanstva, baš kao i vjerski vođe Isusovog vremena, više drži do crkvene tradicije nego do Božje Riječi.”

U veljači 1962. Agustín Sequeira postao je prvi kršteni objavitelj u Matagalpi. Nastavio je duhovno napredovati te je kasnije služio kao pionir i starješina, a od 1991. služi kao član Odbora podružnice u Nikaragvi. Što se Matagalpe tiče, službene 2002. godine u njene dvije napredne skupštine djelovalo je ukupno 153 objavitelja Kraljevstva.

Neumorni specijalni pioniri

Mnogi koji su prihvatili dobru vijest o Božjem Kraljevstvu bili su potaknuti proširiti svoju službu i postati pioniri. Među njima su bili Gilberto Solís, njegova supruga María Cecilia i mlađa sestra María Elsa. Svi su se krstili 1961. i četiri godine kasnije postali su vrlo djelotvoran tim specijalnih pionira. Njih troje osnovalo je odnosno ojačalo devet skupština u raznim dijelovima Nikaragve. Jedno od mjesta na kojima su služili jest otok Ometepe na jezeru Nikaragua.

Ometepe obuhvaća područje od 276 kvadratnih kilometara, a nastao je uslijed djelovanja dva vulkana, od kojih je jedan visok 1 600 metara. Kad ga se gleda odozgo, otok zbog ta dva vulkana ima oblik osmice. Ovo troje pionira u zoru bi se autobusom odvezlo do zadnje stanice do koje je vozio autobus na Ometepeu, a zatim bi duž pješčane obale, najčešće bosi, obilazili mnoga sela ovog otoka. U periodu od otprilike godinu i po dana na Ometepeu su osnovali nekoliko grupa onih koji su proučavali Bibliju, a najveća je bila u selu Los Hatillosu.

Prije je uzgoj duhana bio glavni izvor prihoda mnogih novih objavitelja u Los Hatillosu, no sada im njihova biblijski školovana savjest više nije dopuštala da se time bave. Tako su se mnogi počeli baviti ribolovom, premda je zarada bila manja. Obitelji Solís sigurno je bila velika radost promatrati vjeru tih ljudi i mnoge druge dokaze da Jehova bogato blagoslivlja njihovu službu. Ustvari, broj objavitelja na tom području uskoro se popeo na 32, zbog čega se pojavila i potreba za Dvoranom Kraljevstva. Jedan od novih objavitelja, Alfonso Alemán, uzgajao je lubenice te je za gradnju dvorane velikodušno poklonio dio svog zemljišta. No odakle objaviteljima Los Hatillosa sredstva za gradnju dvorane?

Gilberto Solís zamolio je braću koja to žele da se jave kako bi na poklonjenom zemljištu uzgajala lubenice, čije im je sjeme dao brat Alemán. Potaknuo je braću da se brinu za te “Jehovine lubenice”, a i sam im je pružio dobar primjer naporno radeći. María Elsa, sitna, ali energična žena, opisuje kako se mala grupa objavitelja brinula za te lubenice. Ona kaže: “Ustajali smo rano ujutro, dok je još bio mrak, te ih zalijevali. Imali smo tri izvrsne berbe. Brat Alemán je svojim brodom preko jezera Nikarague lubenice prevozio u Granadu, gdje bi ih prodao i zatim kupio građevni materijal. Tako je u Los Hatillosu sagrađena Dvorana Kraljevstva i zbog toga ju je moj brat zvao ‘malom dvoranom od lubenica’.” Bili su to skromni počeci djela na otoku Ometepeu, no sada tamo djeluju tri napredne skupštine.

Poniznost, pozitivan stav i potpuno pouzdanje u Jehovu koje su Gilberto, njegova supruga i sestra pokazivali ostavili su dubok dojam na mnoge. Gilberto je često znao reći: “Na nove uvijek trebamo gledati kao na janjad. Oni su dražesni, ali vrlo slabi. Njihove nas slabosti nikada ne smiju uznemiravati, već im trebamo pomagati da postanu jaki.” Takav stav pun ljubavi nesumnjivo je jedan od razloga zbog kojih je ovo troje primjernih pionira pomoglo da se 265 osoba preda Jehovi i krsti! Gilbertova je supruga kasnije umrla kao vjeran Jehovin sluga, a i njegovo se zdravlje, budući da ima 83 godine, znatno pogoršalo. No njegova želja da služi Jehovi nimalo nije oslabila. Što se tiče Maríe Else, kad su je nedavno upitali kako se osjeća nakon 36 godina specijalne pionirske službe, odgovorila je: “Kao i prvog dana! Radosna sam i uvijek zahvalna Jehovi što nas je doveo u svoju svetu organizaciju te nam dao mjesto u svom divnom duhovnom raju.” Tokom godina mnogi revni pioniri poput obitelji Solís bili su svjedoci toga da zahvaljujući Jehovinom obilnom blagoslovu djelo Kraljevstva u Nikaragvi izvrsno napreduje.

Potres u Managui 1972.

Dana 23. prosinca 1972, kratko nakon ponoći, Managuu je zadesio snažan potres jačine 6,25 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, što je energija jednaka energiji 50 atomskih bombi. Podružnica se nalazila na istočnoj strani Manague, samo nekoliko četvrti dalje od samog epicentra. “Svi su misionari bili u svojim krevetima”, kaže Levi Elwood Witherspoon, ondašnji nadglednik podružnice. “Kad je podrhtavanje prestalo, brzo smo istrčali na ulicu. Nakon toga u kratkim su razmacima nastupila još dva potresa. Svuda oko nas rušile su se kuće. Nad gradom, a naročito nad njegovim centrom, nadvio se debeo oblak prašine, a crveno nebo ukazivalo je na to da bjesne požari.”

Epicentar potresa bio je pod samim poslovnim dijelom grada, tako da je Managua u samo 30 sekundi bila gotovo potpuno uništena. Teško dišući, preživjeli su se pokušali probiti kroz prašinu i ruševine. Mnogi nisu uspjeli. Prema nekim procjenama poginulo je preko 12 000 ljudi, no točan se broj ne zna. Uništeno je otprilike 75 posto domova, te je skoro 250 000 ljudi ostalo bez krova nad glavom. Tokom naredna tri dana grad je napuštalo oko 100 000 ljudi dnevno.

Kršćanska ljubav potiče na djela

Do podneva tog dana kad se zbio potres podružnica je primila izvještaj od svih skupštinskih nadglednika u Managui. Ta su se vjerna braća brzo organizirala i obišla sve članove skupštine kako bi utvrdila kakva im je pomoć potrebna. Srećom, nitko od preko 1 000 Jehovinih svjedoka u tom gradu nije poginuo, no više od 80 posto njih ostalo je bez svog doma.

Kršćanska ljubav potakla je pripadnike Jehovinog naroda u susjednim zemljama da brzo pomognu svojoj braći, tako da su za manje od 22 sata nakon potresa u podružnicu došli kamioni s hranom, vodom, lijekovima i odjećom. Ustvari, podružnica je bila jedna od prvih koja je organizirala pružanje humanitarne pomoći. Osim toga, mnoga braća iz raznih skupština u Nikaragvi dobrovoljno su došla te su uskoro svi bili zaposleni sortiranjem odjeće, pakiranjem hrane i otpremanjem humanitarne pomoći. Jehovini svjedoci iz udaljenih dijelova svijeta također su počeli slati humanitarnu pomoć.

Dan nakon potresa nadglednik podružnice sastao se s predstavnicima podružnica iz Hondurasa, Kostarike i Salvadora kako bi organizirali daljnje pružanje pomoći. Jehovini svjedoci iz Nikaragve koji nisu živjeli u Managui s puno su ljubavi u svoj dom primili braću koja su morala otići iz tog grada. Jehovini svjedoci koji su ostali u Managui organizirani su u grupe kako bi nastavili održavati kršćanske sastanke te ići u službu propovijedanja. Pokrajinski nadglednik posjetio je te grupe da bi ih ohrabrio te im donio humanitarnu pomoć.

Zbog potresa je cijela Nikaragva pretrpjela ekonomske poteškoće. No premda je život postao teži, renoviranje Dvorana Kraljevstva i domova braće nastavilo se. Štoviše, skupštinama su se pridružili mnogi novozainteresirani. Jehova je očito bio zadovoljan nastojanjima svog naroda da djelo Kraljevstva stavlja na prvo mjesto u svom životu (Mat. 6:33).

Godišnjak za 1975. izvijestio je: “Većina od 14 skupština na području Manague još se uvijek sastaje u oštećenim zgradama ili u dvorištima natkrivenim limom. Zanimljivo je da je broj prisutnih na sastancima dvostruko veći nego prošle godine. Prosječni broj objavitelja povećao se za 20 posto u odnosu na prošlogodišnji prosjek. Sada istinu drugima prenosi 2 689 osoba, a 417 ih je kršteno.”

Zbog stalnog napretka stara je podružnica uskoro postala premala. Možete samo zamisliti koliko su se objavitelji radovali kad je u prosincu 1974. — samo dvije godine nakon tog velikog potresa — dovršena nova podružnica i misionarski dom! Nova podružnica sagrađena je u mirnoj ulici El Raizón, koja se nalazi 16 kilometara južno od centra Manague.

Misionari — primjer ljubavi i jedinstva

Još otkad su 1945. u Nikaragvu došla dvojica braće Wallace, misionari koji su tamo služili pokazali su se pravim primjerima vjere, ustrajnosti i ljubavi prema ljudima. Ta izvrsna svojstva pomogla su misionarima da budu bliskiji međusobno, a i s nikaragvanskom braćom. Misionar Kenneth Brian kaže: “Nakon potresa u Managui pomagali smo u podružnici, braći smo pomogli da se isele iz svojih razrušenih domova te da pokopaju svoje poginule rođake. Zajednička suradnja pod takvim okolnostima veoma nas je zbližila.” Govoreći o misionarima s kojima je surađivala, Marguerite Moore (prije Foster) kaže: “Premda smo bili različitih narodnosti, porijekla i osobnosti, to što smo surađivali kao ujedinjena obitelj pomoglo nam je da usprkos međusobnim nedostacima budemo radosni u izvršavanju svog zadatka.”

Misionari poput Kennetha i Sharan Brian veoma su radosni što su mogli učiti iz primjera iskusnih misionara kao što su bili Francis i Angeline Wallace, Sydney i Phyllis Porter te Emily Hardin. “Oni su u službi davali sve od sebe i bilo je očito da vole svoj zadatak”, prisjeća se Sharan.

Tokom godina mnogi bračni parovi koji su bili misionari služili su i u putujućoj službi. Doista, u prvih 30 godina propovjedničkog djela u Nikaragvi revni misionari položili su izvrsne temelje i doprinijeli duhovnom napretku te zemlje. No pred tom je duhovnom građevinom bio ispit. To nije bio još jedan potres, već nešto puno dugotrajnije i opasnije u duhovnom pogledu — nacionalizam i revolucija (1. Kor. 3:12, 13).

U vrtlogu političkih prevrata

Krajem 1970-ih u Nikaragvi je počela revolucija koju su pokrenuli pripadnici Sandinističkog fronta nacionalnog oslobođenja (FSLN na španjolskom). Na koncu je to dovelo do pada 42-godišnje političko-vojne dinastije. Ruby Block, koja je 15 godina služila kao misionar u Nikaragvi, o tom razdoblju kaže sljedeće: “Tih je godina sve snažnija politička propaganda sve dovela na rub živaca. Nasilni sukobi između vojske i sandinista bili su česti. Da bismo izvršili službu, u potpunosti smo se morali oslanjati na Jehovu.”

Usprkos tome što su Jehovini svjedoci kao kršćani bili neutralni u političkim zbivanjima, pristaše sandinista često su ih optuživali da su zastupnici Somozinog režima ili agenti američke Središnje obavještajne agencije (CIA). Prisutna je bila i snažna odbojnost prema strancima. Naprimjer, kad je misionarka Elfriede Urban bila u službi, jedan ju je čovjek optužio da je špijun. “Kakav sam ja to špijun?” odgovorila je. “Kod sebe nemam ni kameru ni magnetofon. Osim toga, koga bih ili što špijunirala u ovom kraju?”

On je odgovorio: “Vas se tako dobro obučava da su vam oči kamera, a uši i mozak magnetofon!”

U to se vrijeme na ulicama Manague često moglo čuti popularni slogan: “Kršćanstvo i revolucija idu ruku pod ruku!” Taj način razmišljanja, koji je tokom 1970-ih postao popularan u Latinskoj Americi, temelji se na takozvanoj teologiji oslobođenja, učenju koje u Rimokatoličkoj crkvi promiče marksistički pokret. Prema djelu The Encyclopaedia Britannica, cilj teologije oslobođenja jest pomoći “siromašnima i ugnjetavanima putem [vjerskog] upliva u politička i društvena zbivanja”.

Ruby Block prisjeća se: “Pitanje koje su nam ljudi u to vrijeme često postavljali bilo je: ‘Što vi mislite o revoluciji?’ Objasnili bismo im da je Božje Kraljevstvo jedino rješenje za probleme čovječanstva.” Ostati vjeran Jehovi u to politički nestabilno vrijeme bio je pravi izazov. Ruby dodaje: “Uvijek sam se molila Jehovi za snagu da ostanem neutralna, i to ne samo u svom govoru već i u svojim mislima i srcu.”

Nakon više mjeseci nasilnih ustanaka, u svibnju 1979. FSLN odlučio se na konačni napad s ciljem rušenja vladinog poretka. Predsjednik Somoza Debayle bio je prisiljen napustiti zemlju, a njegova je Nacionalna garda rasformirana. U srpnju te godine vlast je preuzela nova hunta Vlade nacionalne obnove. Procjenjuje se da je za vrijeme revolucije poginulo 50 000 stanovnika Nikaragve.

Kako su se braća nosila s tim okolnostima? U Našoj službi za Božje Kraljevstvo od studenog 1979. izašla je sljedeća obavijest: “Braća su opet dobro raspoložena, opet se održavaju sastanci i provodi služba propovijedanja, kao i djelo pravljenja učenika. Za vrijeme nemirnog razdoblja izgubila su život (...) tri brata. Ipak, mnogi su, za vrijeme pljačkanja izgubili svu svoju imovinu. Gradski saobraćaj je paraliziran. Većina autobusa je bila uništena. Ulice su tek sada popravljene, a pogonskog goriva ima vrlo malo.” Ipak, veće kušnje tek su bile pred Jehovinim narodom.

Hapšenje i deportacija

Uskoro je postalo očito da nova vlast ne odobrava neutralnost Jehovinih svjedoka. Naprimjer, carinska uprava otežavala je uvoz literature. Osim toga, zakon donesen 1981. zahtijevao je od svih državnih ustanova i vjerskih organizacija da se ponovno registriraju kako bi ih se zakonski priznalo. Sve dok braća nisu dobila zakonsko priznanje, njihov prijašnji pravni status nije vrijedio. Nažalost, na molbe za ponovnom registracijom nije stizao nikakav odgovor.

U rujnu 1981, dok su bili u pokrajinskoj službi, Andrew i Miriam Reed uhapšeni su u središnjem planinskom dijelu Nikaragve. Deset dana bili su zatvoreni u raznim zatvorima i pod vrlo lošim uvjetima. Na koncu su ih odveli u glavni ured službe državne sigurnosti, gdje su veći dio vremena bili zatvoreni u odvojenim ćelijama. Tamo su ih stalno preslušavali, često i po nekoliko sati, želeći od njih saznati imena odgovorne braće. I jednom i drugom rekli su da je njihov supružnik priznao da je agent CIA-e, premda Reedovi nisu bili ni američki državljani! Na kraju su im rekli da je sve to bila zabuna. Iako protiv njih nije podignuta nikakva optužnica, deportirani su u Kostariku. No prije nego što su otišli rečeno im je da je odbijanje Jehovinih svjedoka da nose oružje neprihvatljivo te da svaki Nikaragvanac mora biti spreman boriti se za svoju zemlju.

Odbor podružnice mudro je postupio što je ovdašnju braću počeo još temeljitije podučavati nadgledanju djela u slučaju da podružnica bude zatvorena. U međuvremenu je održan tečaj za pokrajinske nadglednike i njihove zamjenike, nekoliko Škola službe za Kraljevstvo za starješine i mnoge sluge pomoćnike te nekoliko razreda Škole pionirske službe. No veća okupljanja bilo je teže održati.

Naprimjer, premda su službenici grada Masaye braći zagarantirali korištenje stadiona za jedan od dva Oblasna kongresa “Vjernost Kraljevstvu”, koji se održavao u prosincu 1981, samo dan i po prije kongresa rekli su im da neće moći koristiti stadion. Ta odluka nije došla iz gradonačelnikovog ureda, već od centralne državne vlasti. No braća su na to bila unaprijed upozorena. Tako su dan prije s jednom velikodušnom sestrom dogovorila da njena farma pilića bude alternativno mjesto za održavanje kongresa. Ta se farma nalazila oko osam kilometara izvan Manague. Da bi pripremila to mjesto, braća su dobrovoljno radila čitavu noć. Više od 6 800 braće usmenim je putem odmah obaviješteno o novom mjestu održavanja kongresa.

Zatvaranje podružnice

U subotu 20. ožujka 1982. u 6.40 Ian Hunter pripremao je doručak za druge misionare. Pred misionarski dom došao je autobus pun službenika iz ureda za useljenike i vojnika naoružanih mitraljezima. Vojnici su okružili podružnicu i misionarski dom. “Službenici su nam rekli da svatko spakira jedan kovčeg i malu torbu”, kaže Ian. “Nisu nam rekli zbog čega nas odvode, već samo da idemo u neku kuću gdje ćemo ostati kratko vrijeme dok se ne izvrši određena istraga. Reiner Thompson, koordinator Odbora podružnice, neprimjetno je otišao u ured te telefonirao drugim misionarskim domovima kako bi ih upozorio što se događa.”

“Tog sam dana”, prisjeća se Ruby Block, “shvatila pravo značenje Pavlovih riječi: ‘Ne budite tjeskobno zabrinuti ni za što, nego u svemu molitvom i usrdnim moljenjem (...) obznanite svoje molbe Bogu; i Božji mir koji nadilazi svaku misao čuvat će vaša srca i vaše misaone snage’ (Fil. 4:6, 7). Dok nas je iz kuhinje promatrao naoružani vojnik, Reiner Thompson za nas je uputio molitvu Jehovi, nakon čega smo svi iz dubine srca rekli ‘amen’. Premda nismo znali kako će taj dan završiti, nakon molitve osjetili smo potpuni mir u srcu. Bili smo uvjereni u to da što god da se desi Jehova će nam dati snagu da se s tim nosimo. To je pouka koju nikada neću zaboraviti.”

Brat Hunter priča što se zatim desilo: “Ukrcali su nas u autobus te nas odvezli izvan grada na neku staru plantažu kave. Službenike ureda za useljenike podsjetio sam da kao stranci imamo pravo stupiti u kontakt sa svojim ambasadama. Oni su na to rekli da su deklaracijom o izvanrednom stanju objavljenom početkom tog tjedna ukinuta sva takva prava i da kad izađemo iz Nikaragve možemo razgovarati s kim god hoćemo. Bio je to prvi nagovještaj da će nas protjerati iz Nikaragve.” Tog je dana devetero misionara koji su živjeli u podružnici u nekoliko grupa odvezeno do kostarikanske granice.

U međuvremenu su misionari u druga dva misionarska doma brzo reagirali u skladu s telefonskim pozivom brata Thompsona. Uz pomoć tamošnje braće preselili su veći dio opreme, uključujući i ofsetni tiskarski stroj te mnoge osobne stvari. Kad su službenici iz ureda za useljenike došli, iznenadili su se ugledavši skoro prazne kuće i misionare koji su pakirali svoje kovčege. Te je večeri na aerodrom odvezeno još desetero misionara iz ta dva misionarska doma. “Rekli su nam da smo kontrarevolucionari, no nisu provjeravali ni nas ni našu prtljagu”, priča Phyllis Porter. “Avionske karte nismo imali, no na našoj prtljagi pisalo je da smo deportirani u Panamu.” Jedini misionari koji su ostali u Nikaragvi — bračni par iz Velike Britanije koji je bio u pokrajinskoj službi — deportirani su nekoliko mjeseci kasnije.

Za nekoliko dana misionari su ponovno bili zajedno u podružnici u Kostariki. Otamo ih je Vodeće tijelo poslalo u obližnji Belize, Ekvador, Honduras i Salvador kako bi tamo nastavili svoju službu. Reiner i Jeanne Thompson te Ian Hunter još su neko vrijeme ostali u Kostariki kako bi bili u kontaktu s braćom koja su sada nadgledala djelo u Nikaragvi.

Kako su braća u Nikaragvi sve to prihvatila? “Naša draga braća plakala su kad su čula da smo deportirani, no poslije su se revno posvetila djelu”, izvijestio je u ono vrijeme brat Hunter. “Novoimenovani u odboru zemlje pružaju braći izvrsno vodstvo i uvjereni smo da dobro obavljaju svoj zadatak.” Félix Pedro Paiz, dugogodišnji pokrajinski nadglednik u Nikaragvi, prisjeća se kako su se braća osjećala kad su misionari otišli: “Bili smo jako tužni. Oni su doista samopožrtvovno i vjerno služili. Njihov je primjer jačao braću i time su položili čvrste temelje za napredak djela u ovoj zemlji.”

Ograničenje djela, ali ne i zabrana

Vlasti ponekad pogrešno doživljavaju neutralan stav Jehovinih svjedoka s obzirom na politiku, rat i građanske sukobe. Zbog toga se protiv Božjeg naroda često mogu čuti oprečne optužbe. Naprimjer, za vrijeme Somozinog režima tokom 1950-ih i 1960-ih protivnici su Jehovine svjedoke optuživali da su komunisti. No sada su ih sandinisti proglasili špijunima američke CIA-e. Njima su se pridružili i mediji, koji su ih prozvali “kontrarevolucionarima”.

Ipak, premda je u razdoblju od 1982. do 1990. vjerska sloboda Jehovinih svjedoka bila vrlo ograničena, djelo nije bilo zabranjeno. Naprimjer, braća u Nikaragvu nisu mogla unositi literaturu. Osim toga, vlasti su imale svoj način na koji su pažljivo pratile njihove aktivnosti, a i aktivnosti drugih ljudi.

Pod prismotrom u vlastitom susjedstvu

U priručniku Kongresne biblioteke stoji: “Odmah nakon revolucije FSLN osnovao je velike organizacije koje su promicale interese najbrojnijih udruga u Nikaragvi.” Te su udruge uključivale radnike, udruženja žena, stočare, poljoprivrednike i seljake. Prema tom priručniku, u “tim je sandinističkim organizacijama do 1980. bilo otprilike 250 000 Nikaragvanaca”. Među najjačima od tih organizacija bili su Sandinistički komiteti za obranu (na španjolskom: Comités de Defensa Sandinista), odnosno CDS-i, koji su nalikovali komunističkim komitetima. Budući da su njih sačinjavali manji komiteti podijeljeni na susjedstva, pripadnici CDS-a su u gradovima vršili popis stanovništva te su stoga točno znali “gdje tko živi”, stoji u spomenutom priručniku. Ti su komiteti na učinkovit način za vlasti prikupljali informacije te ih dalje prosljeđivali.

Uskoro se aktivnosti braće počelo pažljivo motriti, što je djelomično uzrokovala snažna propaganda protiv Jehovinih svjedoka. Pripadnici CDS-a redovito su sandinističkim vlastima prijavljivali osobe iz svog susjedstva za koje se sumnjalo da su uključene u kontrarevolucionarizam i “ideologijsku diverziju”. Često bi te ljude zatim uhapsili agenti Generalne uprave službe državne sigurnosti, odnosno tajne policije.

Jedna od funkcija CDS-a bila je organizirati noćnu stražu. Svi su ljudi, i muškarci i žene, prema rasporedu bili zaduženi pratiti zbivanja u svom susjedstvu kako bi uočili bilo kakve kriminalne ili kontrarevolucionarne aktivnosti. Jehovini svjedoci nisu u tome sudjelovali niti su dopuštali da se njihovi domovi koriste za tjedne sastanke CDS-a. No prihvaćali su druge oblike dobrovoljnog rada, kao što je čišćenje ulica. Usprkos tome, smatralo ih se fanaticima i prijetnjom državi. Jedan brat kaže: “Veći dio tog desetljeća na mojoj su kući bile ispisane riječi: ‘Držimo vas na oku’.”

Oprezni, a ipak hrabri

Braća su bila oprezna kad su išla na kršćanske sastanke te sudjelovala u službi kako na sebe ne bi nepotrebno privlačila pažnju. Sastanci su se održavali u grupama veličine jedne obitelji i to u privatnim domovima ili u Dvoranama Kraljevstva koje nisu imale natpis. U nekim četvrtima braća na sastancima obično nisu pjevala pjesme Kraljevstva. S vremenom su objavitelji na raznim skupštinskim formularima i listićima za izvještaj umjesto svog imena počeli pisati brojeve. Pored toga, na sastanke se nije pozivalo novozainteresirane koji nisu proučavali barem šest mjeseci te dobro duhovno napredovali.

Kongresi su bili manji, a program kraći. Predlošci za govore i drugi materijal slali su se svakoj skupštini te su tamošnji starješine uz pomoć sposobnih slugu pomoćnika pripremili program i iznijeli ga u skupštini. Članovi odbora zemlje i putujući nadglednici prisustvovali bi onolikom broju tih kongresa koliko im je god to bilo moguće.

Braću se o mjestu održavanja kongresa obavještavalo usmenim putem. Nijedan kongres nikada nije bio otkazan. No ponekad je u kratkom vremenskom roku trebalo pronaći novo mjesto za održavanje kongresa. Naprimjer, 1987. dvorište jednog brata koji je živio izvan grada pripremljeno je za kongres kojem je trebalo prisustvovati oko 300 osoba. No neočekivano se pojavio jedan vojni zapovjednik sa svojim ljudima. “Što je sve ovo?” upitao je.

“Pripremamo zabavu”, odgovorio je brat, zaključivši po čizmama tog čovjeka da pripada Službi državne sigurnosti. Nakon toga ti su ljudi otišli. Uvjereni u to da su vlasti postale sumnjičave, braća i sestre čitavu su noć raspremali dvorište. Do pet ujutro stolice, pozornicu i opremu za kuhanje ne samo da su maknuli iz bratovog dvorišta već su ih postavili na jednom drugom mjestu udaljenom oko kilometar i po. Mlada braća osobno su sve obavijestila o novom mjestu održavanja kongresa. Kasnije tog jutra kamion pun naoružanih vojnika došao je kod brata, nadajući se da će prekinuti kongres, regrutirati mladu braću te uhapsiti odgovornu braću. No zatekli su samo domaćina.

“Gdje su svi ljudi?” upitao je zapovjednik.

“Pa, jučer navečer imali smo zabavu, ali ona je završila”, odgovorio je brat.

“Zar niste imali kongres?” upitao je zapovjednik.

“Uvjerite se sami”, rekao je brat. “Ovdje nema ničega.”

Nezadovoljan odgovorom, zapovjednik je nastavio: “A što je s onim šatorima koji su jučer bili ovdje?”

“Zabava je završila”, brat je ponovio. “Gosti su sve raspremili i otišli.”

Nakon toga, vojnici su otišli. U međuvremenu su se braća na drugoj lokaciji radovala programu koji ih je duhovno ojačao.

Isus je rekao: “Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove; zato se pokažite oprezni kao zmije, a ipak bezazleni kao golubovi” (Mat. 10:16). Objavitelji su te riječi imali na umu ne samo po pitanju sastanaka i kongresa već i službe propovijedanja. Zato u službu nisu išli u velikim grupama, već su po dvoje oprezno propovijedali na unaprijed dodijeljenim područjima. Pokrajinski nadglednik Félix Pedro Paiz objašnjava: “Morali smo biti vrlo oprezni. U službu smo nosili samo Bibliju. Svakog dana u službi sam bio s drugim bratom. Prilikom posjeta skupštinama jednu bih studijsku grupu posjetio u utorak uvečer, drugu u četvrtak, treću u nedjelju. U nekim dijelovima zemlje mogli smo biti nešto opušteniji.”

Konfiskacija i hapšenje

Jedne noći u srpnju 1982. nasilna svjetina u grupama od 100 do preko 500 ljudi zajedno s pripadnicima Službe državne sigurnosti nahrupila je u nekoliko Dvorana Kraljevstva u raznim dijelovima Nikaragve te ih zaplijenila “u ime naroda”. Devetog kolovoza između sedam i devet navečer konfiscirano je još pet Dvorana Kraljevstva, jedna Kongresna dvorana te zgrada podružnice u ulici El Raizón. Nakon što su u ožujku misionari deportirani, šestorica braće iz Nikaragve i preostali bračni par misionara nastavili su živjeti u podružnici kako bi je čuvali. No nakon nekog vremena vlasti i svjetina koja im se izrugivala i njih su izbacili iz podružnice, ne dopustivši im čak ni da uzmu osobne stvari.

Sandinistički komiteti za obranu od državne su vlasti dobili ovlaštenje za korištenje zaplijenjenih Dvorana Kraljevstva, koje su sada “pripadale narodu”. Dvorane su navodno trebale biti preuređene za javnu upotrebu. Na koncu je 35 od sveukupno 50 posjeda Zajednice protuzakonito zaplijenjeno, a formalna konfiskacija nikada nije izvršena.

U tom nacionalističkom raspoloženju odgovornu braću ne samo da se pažljivo motrilo već im se često i prijetilo. Naprimjer, u nekim je četvrtima nasilna svjetina — pripadnici Sandinističkih komiteta za obranu — znala satima prijetiti braći pred njihovim domom, izvikujući optužbe i političke parole. Agenti Službe državne sigurnosti pretraživali su njihove domove te im čak plijenili imovinu. Mnogo starješina, među njima i članovi odbora zemlje, bili su uhapšeni te se s njima okrutno postupalo.

Jedan od prvih starješina koji je to prošao bio je Joel Obregón, ondašnji pokrajinski nadglednik. Dana 23. srpnja 1982. agenti Službe državne sigurnosti okružili su kuću u kojoj su on i njegova supruga Nila bili smješteni te ga uhapsili. Tek nakon pet tjedana stalnih pokušaja Nili je dopušteno da vidi svog supruga, i to samo na tri minute uz prisustvo naoružanog agenta. Bilo je očito da su Joela zlostavljali, jer je Nila uočila da je smršavio i teško govorio. “Joel ne želi surađivati s nama”, rekao joj je agent.

Nakon tri mjeseca provedena u zatvoru Joel je konačno oslobođen. U zatvoru je smršavio 20 kilograma. Starješine u drugim dijelovima zemlje također se hapsilo i preslušavalo, nakon čega bi bili oslobođeni. Njihov primjer besprijekornosti veoma je ojačao vjeru braće. (Vidi okvir “Susret s tajnom policijom” na stranicama 99-102.)

Regrutacija — ispit za mlade kršćane

Totalna regrutacija prozvana Patriotskom vojnom službom, koja je započela 1983, naročito je pogodila mladu braću. Mladićima između 17 i 26 godina nametnuta je zakonska obaveza da dvije godine provedu u aktivnoj vojnoj službi, a zatim još dvije u rezervi. Prilikom regrutacije odmah bi ih odveli u kasarnu na obuku. Oni kojima savjest nije dopuštala služenje vojske nisu bili iznimka. Odbijanje vojne službe značilo je pritvor do suđenja, nakon čega bi uslijedila dvogodišnja zatvorska kazna. Braća su se hrabro suočila s tim ispitom te su bila odlučna ostati vjerna Jehovi.

Naprimjer, 7. veljače 1985. Guillermo Ponce, 20-godišnji opći pionir iz Manague, krenuo je u službu na neke biblijske studije. Uto ga je uhapsila policija. Budući da nije imao vojnu knjižicu, poslan je u kasarnu na obuku. No umjesto da prihvati oružje, počeo je svjedočiti mladim regrutima. Kad je to vidio, jedan je zapovjednik viknuo: “Ovo nije crkva, već kasarna. Ovdje ćeš ti slušati nas!” Guillermo je odgovorio citirajući riječi iz Djela apostolskih 5:29: “Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude.” Ljutiti zapovjednik, Kubanac zadužen za obuku vojnika, istrgnuo mu je iz ruku Bibliju te mu zaprijetio: “Večeras ćemo razgovarati”, misleći pritom da će Guillerma podvrgnuti psihičkoj torturi kako bi ga slomio.

Srećom, zapovjednik nije izvršio to što je rekao. Tri dana kasnije Guillermo je prebačen u zatvor, gdje je sljedećih devet mjeseci proveo u vrlo lošim uvjetima. Usprkos tome, u zatvoru je nastavio s pionirskom službom, vodio je biblijske studije te čak organizirao sastanke. Kasnije u tom teškom periodu puno je pomagao odboru zemlje.

Umjesto da ih zatvore, neku su mladu braću prisilili da se u planinama pridruže vojnim jedinicama, koje se nazivalo neregularnim vojnim bataljunima. Svaki bataljun sastojao se od pet ili šest četa u kojima je bilo 80 do 90 muškaraca obučenih za borbu u planinskim džunglama. U tim džunglama vodile su se najžešće borbe protiv gerilaca — kontrarevolucionara koji su se protivili sandinistima. Premda su braća odbijala obući vojničku uniformu i nositi oružje, bila su prisiljena ići na bojište, a usto su ih kažnjavali i verbalno zlostavljali.

To je doživio i osamnaestogodišnji Giovanni Gaitán. Vlasti su ga pokušale prisiliti da služi vojsku nešto prije oblasnog kongresa u prosincu 1984. kad se trebao krstiti. Poslan je u kasarnu na obuku, gdje su ga vojnici mjesec i po pokušavali prisiliti da nauči rukovati puškom i boriti se u džungli. No u skladu sa svojom biblijski školovanom savješću, Giovanni je odbio ‘učiti se ratovanju’ (Iza. 2:4, St). On nije obukao vojničku uniformu niti je prihvatio oružje. Pa ipak, bio je prisiljen dvije godine i tri mjeseca provesti s tom vojskom.

Giovanni kaže: “Da bih sačuvao snagu, neprestano sam se molio, razmišljao o onome što sam prije naučio te propovijedao svakom vojniku koji je pokazao zanimanje. Često sam se prisjećao psalmistovih riječi: ‘Podižem oči svoje k gorama, odakle mi dolazi pomoć. Pomoć je meni od Jehove, koji je stvorio nebo i zemlju. Neće dati da popuzne noga tvoja; ne drijemlje čuvar tvoj’” (Ps. 121:1-3; 1. Sol. 5:17).

Iako je otprilike 40 puta bio prisiljen ići na samo bojište, Giovanni nijednom nije bio ozlijeđen. Nakon što je oslobođen, krstio se 27. ožujka 1987, a ubrzo zatim započeo je s pionirskom službom. Mnoga vjerna mlada braća proživjela su slično što i on. (Vidi okvir “Prisilno odveden na bojište” na stranicama 105-106).

Mladi brane svoju neutralnost

Tisak, koji je bio pod nadzorom vlasti, te Sandinistički komiteti za obranu lažno su optuživali Jehovine svjedoke da službu od kuće do kuće koriste kako bi širili propagandu protiv Patriotske vojne službe. Tvrdili su da Jehovini svjedoci ugrožavaju državnu sigurnost time što mlade Nikaragvance nagovaraju da odbiju služiti vojsku. Premda te optužbe nisu imale temelja, njih se neprestano ponavljalo kako bi se kod tužioca i sudaca izazvale predrasude. Da stvar bude još gora, vođe istaknutih evangeličkih crkava, koji su podupirali revoluciju, također su osuđivali one koji su iz vjerskih razloga bili neutralni, nazivajući ih “neprijateljima naroda”.

Jedan Jehovin svjedok koji je bio odvjetnik preuzeo je 25 slučajeva mlade braće koja su bila osuđena na po dvije godine zatvora zbog toga što su odbila služiti vojsku. Budući da zakon nije odobravao odbijanje služenja vojske zbog savjesti, cilj žalbe bio je smanjiti kazne optuženih na temelju njihovog dobrog vladanja i toga što se nisu opirali hapšenju. Tako su neke kazne smanjene za 6 do 18 mjeseci.

Julio Bendaña, brat koji je prisustvovao suđenjima, kaže: “Zanimljivo je zapaziti da osim Jehovinih svjedoka nitko od mladih nije iz vjerskih razloga odbijao služiti vojsku. Bio sam ponosan promatrajući naše 17-godišnjake kako pred sucem, vojnim tužiocem i protivnicima sa snažnim uvjerenjem brane svoju neutralnost” (2. Kor. 10:4).

Tajno tiskanje literature

U tom je periodu Vodeće tijelo i dalje pomagalo braći u Nikaragvi te im je pružalo vodstvo preko podružnice u Kostariki i odbora zemlje u Nikaragvi. No kako su braća dobivala “hranu u pravo vrijeme” kad je uvoz literature bio zabranjen? (Mat. 24:45). Jehova se i za to pobrinuo.

Godine 1985. studijske članke iz Kule stražare i drugu biblijsku literaturu za braću je tiskala jedna svjetovna tiskara. No to je bilo vrlo riskantno, budući da su protivnici lako mogli za to saznati. Stoga je odlučeno da se počne koristiti ofsetni tiskarski stroj koji se pred samo zatvaranje podružnice koristio za tiskanje kongresnih programa i pozivnica za Spomen-svečanost. Tiskarski je stroj smješten u domu jedne sestre koja je živjela izvan Manague.

Nažalost, u studenom te godine vlasti su saznale za taj tiskarski stroj i zaplijenile ga. Ne dopustivši da ih to zaustavi, braća su za posao odmah osposobila stari šapirograf, koji su nazvala Pijetao. On se nekada koristio za umnožavanje pozivnica, pisama i programa. Kad je za njega s vremenom postalo sve teže nabavljati dijelove, braća su nabavila jedan drugi polovni šapirograf koji su nazvala Pile. Kasnije im je podružnica u Salvadoru dala još jedan stroj za umnožavanje literature. Vjerna svom dotadašnjem običaju, braća su ga prozvala Kokoš.

Jedna jednostavnija, ali jednako produktivna metoda tiskanja bilo je umnožavanje primitivnim šapirografima, koje su braća zvala las tablitas, odnosno pločice. Pedro Rodríguez, stolar koji se krstio 1954, sastavio je tu napravu koja se sastojala od dva pravokutna okvira povezana željeznim okovom. Na gornji je okvir bila pričvršćena platnena mrežica, a na donji staklena ili drvena ploča kao podloga. Ta je naprava bila jednostavna, kao i sam postupak umnožavanja. Natipkanu papirnatu matricu stavilo bi se pod mrežicu u gornjem okviru, a čisti arak papira na podlogu na donjem okviru. Otisak se vršio tako da se valjkom prešlo preko mrežice, a nakon svakog otiska trebalo je umetnuti novi arak papira.

Premda je takvo umnožavanje bilo zamorno, pomoću njega je tiskano nekoliko publikacija, a među njima i pjesmarica Pjevajmo hvalospjeve Jehovi sa svih 225 pjesama Kraljevstva. Edmundo Sánchez, koji je sudjelovao u umnožavanju, prisjeća se: “Nakon što su se braća uhodala u rad s pločicama, u jednoj bi minuti napravila 20 stranica. Tom smo metodom samo pjesmarica napravili sveukupno oko 5 000 primjeraka.”

Edmundova žena Elda jedna je od prvih sestara koje su pomagale u pripremi papirnatih matrica za šapirografe. Elda je, pored toga što se morala brinuti za svoju kćer, na svom pisaćem stroju na matrice šapirografa od ranih jutarnjih sati pa često do kasno uvečer tipkala studijske članke iz Kule stražare. Ona se prisjeća: “Edmundo bi mi dao primjerak časopisa koji je dobio iz Kostarike. Nikad nisam znala koliko ima grupa za umnožavanje literature niti gdje se one nalaze. Jedino u što sam imala uvid bio je moj dio posla koji sam trebala uraditi. Također sam znala da će ako nas otkriju, naša kuća, namještaj, sve što smo imali biti konfiscirani te da će nas uhapsiti, a možda završimo i među ‘nestalima’. No naša ljubav prema Jehovi i strah pred njim odagnali su strah od ljudi koji bi se ponekad pojavio.”

Male tiskare

Guillermo Ponce prisjeća se kako su tiskare izgledale. On je bio korektor i kurir između braće koja su pripremala matrice i onih koji su umnožavali literaturu te je otpremali. Brat Ponce objašnjava: “Literaturu smo umnožavali u domovima nekih obitelji koje su bile Jehovini svjedoci. Tiskarski posao obavljali smo u tajnim sobama unutar već postojećih prostorija, tako da je radni prostor bio vrlo skučen. Da bismo prigušili zvuk šapirografa, pred samom prostorijom u kojoj se tiskalo uključili bismo kasetofon ili radio te ga pojačali.”

Kupajući se u znoju, braća su u tim malim sobicama devet do deset sati dnevno na šapirografu umnožavala Kulu stražaru i druge publikacije. Često, kad bi susjedi postali sumnjičavi ili bi netko obavijestio vlasti, sve se istog trena moralo preseliti kod neke druge obitelji.

Taj posao smatrao se betelskom službom, a obavljala su ga mlada neoženjena braća. Felipe Toruño imao je 19 godina i tek se bio krstio kad je pozvan da služi u jednoj od tih tiskara. Felipe opisuje svoj prvi dojam: “Ušao sam u tu malu prostoriju u kojoj skoro da nije bilo zraka i osjetio se jak miris korektora za matrice. Vrućina se činila nepodnošljivom, a svjetlost je proizvodila samo jedna mala fluorescentna lampa.”

Bilo je i drugih izazova. Naprimjer, kad je stroj trebalo popraviti — što je bilo često — nije ga se jednostavno moglo odnijeti kod majstora. Ljudi bi obično pitali: ‘Čiji je to šapirograf? Što umnožavate na njemu? Imate li odobrenje vlasti?’ Tako su braća sama morala vršiti popravke, a ponekad i izrađivati nove dijelove. Još jedan problem bili su česti nestanci struje. Brat Ponce prisjeća se: “Budući da braća koja su umnožavala literaturu nikad nisu željela biti u zaostatku, ponekad sam ih znao zateći kako rade uz petrolejsku lampu, čađavih noseva. Cijenjenje koje su ti divni mladići pokazivali prema tom poslu, njihov stav i samopožrtvovan duh poticali su me da i sam ustrajem u službi koju smo obavljali.”

Dragocjene uspomene

Felipe Toruño rado se sjeća četiri godine koje je proveo radeći u tajnoj tiskari. “Uvijek sam imao na umu da braća željno očekuju tu tako važnu duhovnu hranu”, kaže Felipe. “Zato smo, usprkos mnogim ograničenjima s kojima smo se morali suočavati, radosno služili.” Omar Widdy, koji je na tom zadatku služio od lipnja 1988, pa do kraja takvog načina tiskanja u svibnju 1990, prisjeća se: “Nešto što je duboko utjecalo na mene bila je atmosfera u kojoj je vladala bratska naklonost. Novi su spremno i radosno učili te ih se strpljivo poučavalo raznim poslovima. Radni uvjeti nisu bili idealni, no volonteri, premda mladi, bili su duhovne osobe svjesne vrijednosti žrtava povezanih s tim oblikom služenja.”

Giovanni Gaitán također je služio u tajnim tiskarama. On se prisjeća: “Cijenjenje prema Jehovi i njegovoj organizaciji pomoglo nam je da ustrajemo. U to vrijeme nitko od nas nije dobivao novčanu naknadu, no to nas nije zabrinjavalo. Imali smo sve što nam je bilo potrebno. Ja sam i prije često bio u situacijama kad sam se osloniti morao isključivo na Jehovu. Zato me moje materijalne potrebe nisu previše zabrinjavale. Braća kao što su Guillermo Ponce, Nelson Alvarado i Felipe Toruño, premda su bila mlada, pružila su mi izvrstan primjer. Starija braća koja su preuzimala vodstvo također su me jačala. Da, kad se osvrnem unazad, mogu reći da je čitavo to iskustvo istinski obogatilo moj život.”

Svi koji su bili uključeni u obavljanje tog tajnog posla osjetili su Jehovinu podršku na razne načine, pa i u povezanosti sa samim tiskanjem. Brat Gaitán kaže: “Obično se od jedne matrice dobilo 300 do 500 tiskanih araka papira. Mi smo uspjeli tiskati čak 6 000 stranica!” Zbog čega je bilo važno s jednom matricom proizvesti što više stranica te smanjiti potrošnju drugog tiskarskog pribora? Osim što je u Nikaragvi bilo teško nabaviti tiskarski materijal, njega se moglo kupiti samo u trgovinama koje su bile pod nadzorom vlasti tako da bi kupovanje velikih količina bilo sumnjivo, a kupac bi mogao biti uhapšen. Da, Jehova je blagoslovio napore braće, tako da vlasti, izuzev prvog ofsetnog tiskarskog stroja, nikada nisu pronašle niti zatvorile nijednu od tih tiskara.

Braća koja su radila na svjetovnom poslu kako bi zbrinula svoju obitelj također su pomagala u tom poslu, što je često uključivalo veliki rizik. Naprimjer, mnogi su vlastitim vozilima publikacije razvozili po čitavoj Nikaragvi. Ponekad bi putovali cijeli dan te prošli mnoge vojne kontrolne točke. Znali su da će ako ih uhvate ostati bez svog vozila, biti uhapšeni te čak zatvoreni, no bili su neustrašivi. Dakako, ta su braća trebala punu podršku svojih supruga, a neke od njih također su odigrale ključnu ulogu u tom teškom periodu, kao što ćemo dalje vidjeti.

Hrabre duhovne žene

Mnoge kršćanke pokazivale su izuzetnu hrabrost i vjernost tokom godina zabrane djela u Nikaragvi. U suradnji sa svojim supruzima one su svoj dom stavile na raspolaganje kako bi se, često i mjesecima, koristio za tajno umnožavanje literature. Također su o vlastitom trošku radnicima pripremale obroke. “Između nas mlade braće i tih sestara razvila se bliska kršćanska veza”, prisjeća se Nelson Alvarado, koji je sudjelovao u organiziranju tiskarskog posla. “One su nam postale poput majki. A mi smo im, poput pravih sinova, zadavali mnogo posla. Znali smo raditi do četiri ujutro kako bismo navrijeme završili s tiskanjem, naročito kad smo imali dodatni posao kao što je tiskanje brošurice Svakodnevno razmatranje Svetog pisma. Ponekad smo po dvojica radili skoro 24 sata. No one bi nam uvijek, čak i u ranim jutarnjim satima, pripremile obrok.”

Obitelji koje su u svom domu imale tiskaru morale su paziti i na sigurnost. Za to su obično bile zadužene domaćice, budući da su njihovi supruzi tokom dana većinom bili na poslu. Jedna se sestra prisjeća: “Buku šapirografa prikrivali smo tako što smo radio pojačali na najjače. Kad bi netko došao na vrata, braću u tiskari upozorili bismo pritiskom na prekidač kojim se upalila jedna posebna lampica.”

Često su posjetioci bili drugi Jehovini svjedoci ili rođaci. Pa ipak, sestre su nastojale da ih se na taktičan način što prije “riješe”. Kao što možete i zamisliti, to nije uvijek bilo lako, budući da su te sestre inače bile vrlo gostoljubive. Osvrnimo se na primjer Juane Montiel, koja je u dvorištu imala stablo indijskog oraščića. Budući da su drugi Jehovini svjedoci često dolazili brati plodove s tog drveta, Juanino je dvorište postalo mjesto gdje su se okupljala braća. “Kad smo zamoljeni da u našem domu bude tiskara, moj suprug i ja morali smo srušiti to drvo”, prisjeća se Juana. “Braći nikako nismo mogli objasniti zbog čega odjednom više nismo toliko društveni, a znali smo da tiskaru moramo zaštititi.”

Sestra Consuelo Beteta krstila se 1956. U njenom se domu također umnožavala literatura. No braća se nisu mogla parkirati pred njenom kućom kako bi preuzela literaturu, jer bi to izazvalo sumnje. Zato su se parkirala na sigurnijem mjestu — pred kućom jednog brata u susjednoj četvrti. Sestra Beteta se u jednom intervjuu prije svoje smrti osvrnula na te dane. Sa žarom u očima, pričala je: “Časopise bismo zamotali i stavili u vreće namijenjene raznim skupštinama. Jedna vreća težila je oko 15 kilograma. Moja snaha i ja na glavi bismo preko jednog jarka iza moje kuće vreće nosile kod tog brata. Susjedi nikada nisu ništa posumnjali, jer vreće nisu bile ništa drugačije od onih koje su žene inače nosile na glavi.”

Braća su veoma cijenila te vjerne, hrabre sestre! “Bila je prava prednost surađivati s njima”, kaže Guillermo Ponce u ime mnoge braće koja su u to vrijeme služila zajedno s njim. Dakako, te divne kršćanke i njihovi supruzi bili su izvrstan primjer svojoj djeci. Osvrnimo se sada na neke izazove s kojima su se u tom burnom periodu suočavala djeca.

Vjerna djeca dostojna povjerenja

Kao i njihovi roditelji, i djeca onih koji su bili uključeni u tajno umnožavanje i otpremanje literature pokazivala su izuzetnu vjernost. Claudia Bendaña, čije je dvoje djece u to vrijeme još živjelo kod kuće, prisjeća se: “U stražnjoj sobi naše kuće pet se mjeseci umnožavala literatura. Čim bi djeca došla iz škole, željela su pomagati braći. No što su im braća mogla dati da rade? Umjesto da im kažu da im pomoć nije potrebna, dopustila su im da spajaju umnožene listove Kule stražare. Djeca su doista uživala u društvu tih mladića, koji su ih poticali da napamet uče biblijske retke i pjesme Kraljevstva!”

Sestra Bendaña kaže: “Kako bi naša djeca shvatila da je posao koji se kod nas obavlja strogo povjerljiv, moj suprug i ja objasnili smo im da je vrijeme u kojem živimo teško, da je to Jehovin posao i da je veoma važno da mu ostanemo vjerni. O tome nisu smjela nikome govoriti, ni rođacima ni kršćanskoj braći i sestrama. Sretni smo što su bila poslušna i držala se toga.”

Dom Aure Lile Martínez jedan je od prvih u kojima se umnožavala literatura. Njeni su unuci pomagali u slaganju i spajanju stranica te pakiranju. I oni su se veoma zbližili s braćom koja su radila u njihovom domu. O tome nikada nisu nikome pričala. Eunice se prisjeća: “S djecom Bendañe i Eugarriosa išli smo u školu i skoro se svaki dan s njima igrali, no nikad nismo znali da se u njihovom domu umnožava literatura niti su oni znali da se literatura umnožava kod nas. To smo saznali tek godinama kasnije. ‘Stvarno? Zar i u vašoj kući?’ čudili smo se. Odrastali smo kao najbolji prijatelji, ali to smo držali u tajnosti. Jehova je, po svemu sudeći, na taj način štitio svoje djelo.”

Ta iskustva iz djetinjstva još uvijek pozitivno utječu na te mlade ljude. Emerson Martínez, koji je sada sluga pomoćnik u posebnoj punovremenoj službi, kaže: “Braća koja su umnožavala literaturu bila su mi uzor. Imala su samo 18 ili 19 godina, no naučila su me ozbiljno shvaćati duhovne odgovornosti ma koliko male one bile te kvalitetno obavljati svoj posao. Kad bih prilikom spajanja stranica propustio samo jednu, netko bi bio uskraćen za misli s te stranice. To mi je pomoglo da shvatim koliko je važno davati sve od sebe u službi za Jehovu i našu braću.”

Elda María, kći Edmunda i Elde Sánchez, pomagala je u otpremi matrica na koje je njena majka tipkala Kulu stražaru i druge publikacije. Na biciklu ih je vozila kod brata Poncea, koji je živio nekoliko ulica dalje. Prije nego što bi matrice dala svojoj kćeri, sestra Sánchez pažljivo bi ih umotala i stavila u malu košaru. “Još kad sam bila vrlo mala, moji su me roditelji učili da budem poslušna”, kaže Elda María. “Zato mi nije bilo teško striktno se držati zadanih uputa kad je nastupila zabrana.”

Je li Elda María bila svjesna opasnosti s kojom su se suočavala braća koja su sudjelovala u umnožavanju literature, pa i njen otac? Ona kaže: “Otac mi je prije nego što bi izašao iz kuće često znao reći da se, ako ga uhapse, ne plašim i da ne budem tužna. Sjećam se da smo se majka i ja često molile Jehovi da ga čuva kad se dokasno ne bi vratio kući. Pred našom su kućom često bili parkirani automobili iz kojih su nas promatrali pripadnici Službe državne sigurnosti. Kad je majka trebala otvoriti vrata, ja bih skupila sve povezano s umnožavanjem literature i sakrila to. Veoma sam zahvalna za primjer i pouku koje su mi roditelji pružili svojom vjernošću Jehovi i našoj braći.”

Budući da su u mladosti stekli čvrste temelje u istini, mnoga braća i sestre koji su odrastali u to doba sada su u punovremenoj službi i imaju odgovorna zaduženja u skupštini. Njihov napredak dokaz je da Jehova bogato blagoslivlja svoj narod, čiji pripadnici u tom teškom periodu nisu ostali bez duhovne hrane. Ustvari, dobra vijest o Božjem Kraljevstvu nastavila se širiti, te je njeno sjeme palo na “dobru zemlju” čak i među tisućama onih koji su bili zatvoreni u vrijeme sandinističke vlasti (Mar. 4:8, 20). Kako je došlo do toga?

Sjeme Kraljevstva posijano u zatvoru

Nakon sandinističke revolucije tisuće pripadnika poražene Nacionalne garde i političkih disidenata pritvorene su prije nego što su izvedene pred posebne sudove koji su zasjedali od kraja 1979. pa do 1981. Većina prijašnjih pripadnika Nacionalne garde osuđena je na kazne do 30 godina, koje su trebali odslužiti u Cárcel Modelu (zatvoru Modelo), velikoj kaznionici u Tipitapi, otprilike 11 kilometara sjeveroistočno od Manague. Kao što ćemo upravo saznati, mnogi iskreni ljudi u tom surovom, prenatrpanom zatvoru oslobođeni su u duhovnom pogledu.

Krajem 1979. jedan starješina u Managui dobio je pismo od Jehovinog svjedoka koji je bio u pritvoru, ali ne još u Cárcel Modelu, jer je pod Somozinom vlašću, prije nego što je upoznao istinu, bio u vojsci. U svom ga je pismu zamolio da mu pošalje literaturu koju bi mogao dati drugim zatvorenicima. Dvojica starješina koji su donijeli literaturu nisu dobila dozvolu da vide tog brata. No njega to nije obeshrabrilo, već je nastavio svjedočiti onima s kojima je bio u zatvoru te je s nekima od njih čak započeo biblijski studij.

Jedan od njih, Anastasio Ramón Mendoza, brzo je duhovno napredovao. On se prisjeća: “Toliko mi se svidjelo ono što sam učio da sam s bratom koji me poučavao propovijedao drugim zatvorenicima. Neki su nas odbili, drugi slušali. Uskoro je nas 12 zajedno proučavalo na dvorištu za vrijeme pauze.” Otprilike godinu dana kasnije jedna osoba iz te grupe krstila se.

Početkom 1981. ta je mala grupa koja je proučavala Bibliju zajedno s drugim zatvorenicima preseljena u Cárcel Modelo, gdje je nastavila drugima prenositi dobru vijest. U isto vrijeme biblijska je literatura tajno kružila među zatvorenicima te je tako pronađeno još ‘dobre zemlje’.

Osvrnimo se na primjer Joséa de la Cruza Lópeza i njegove obitelji. Nitko od njih nije bio Jehovin svjedok. Šest mjeseci nakon što je José završio u zatvoru njegova je supruga na ulici srela Jehovine svjedoke i od njih dobila knjigu Moja knjiga biblijskih priča, koju je uzela isključivo za svog supruga. “Kad sam počeo čitati tu knjigu, mislio sam da je to neka evangelička publikacija”, priča José. “O Jehovinim svjedocima ništa nisam znao. Knjiga me se toliko dojmila da sam je pročitao nekoliko puta, a zatim je dao šesnaestorici drugih zatvorenika koji su bili sa mnom u ćeliji. Svi su je čitali s užitkom. Okrijepila nas je poput osvježavajuće čaše vode. Zatvorenici u drugim ćelijama također su je posuđivali, tako da je prošla čitavi odjel te je na kraju bila pohabana i istrošena poput starog špila karata.”

Nekolicina zatvorenika pripadala je evangeličkim crkvama. Neki od njih čak su bili pastori. José je s njima počeo čitati Bibliju. No razočarao se kad ih je upitao za značenje retka iz 1. Mojsijeve 3:15, a oni su mu rekli da je to tajna. Jednog je dana jedan drugi zatvorenik, koji je također proučavao Bibliju, Joséu rekao: “Odgovor na to pitanje nalazi se u toj knjizi koju imaš, koju su objavili Jehovini svjedoci. Ako želiš, možemo je proučavati zajedno.” José je pristao te je uz pomoć knjige Biblijske priče saznao značenje 1. Mojsijeve 3:15. Nakon toga počeo se družiti sa zatvorenicima koji su bili u kontaktu s Jehovinim svjedocima.

Jedna od stvari koje su Joséa privukle toj posebnoj grupi u Cárcel Modelu bilo je njihovo uzorno vladanje. “Uočio sam da su se ljudi koji su prije živjeli vrlo iskvarenim životom jako promijenili otkad su s Jehovinim svjedocima počeli proučavati Bibliju”, kaže José. U međuvremenu je njegova žena nastavila uzimati literaturu od Jehovinih svjedoka te je nositi svom suprugu, koji je duhovno napredovao. Ustvari, grupa s kojom je proučavao čak mu je dodijelila jedan dio zatvora u kojem je mogao propovijedati od ćelije do ćelije. Tako je tih par primjeraka svoje literature mogao posuđivati zainteresiranim zatvorenicima te ih pozivati na sastanke, koji su se održavali za vrijeme pauze.

Briga za duhovne potrebe zatvorenika

Skupština Managua-Istok brinula se za duhovne potrebe sve većeg broja zatvorenika Cárcel Modela koji su čitali literaturu i duhovno napredovali. Zato je skupština smislila način na koji su neka braća i sestre zatvorenicima tajno donosili literaturu. Jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca zatvorenicima su bile dopuštene posjete, no svakoga je mogla posjetiti samo ona osoba koja ga je i prije posjećivala. Zato tamošnji Jehovini svjedoci nisu mogli posjećivati sve zainteresirane zatvorenike. No to nije bio problem, budući da su se zatvorenici nakon posjeta ponovno našli i razmijenili ono što su dobili i naučili.

Starješine iz skupštine Managua-Istok pomagali su sve većoj grupi u Cárcel Modelu da organizira svoju aktivnost te joj pružali vodstvo. Redovito su bili u kontaktu s tom grupom, a naročito sa zatvorenicima koji su preuzimali vodstvo u duhovnom pogledu te su im objašnjavali kako da vode tjedne sastanke, propovijedaju na organizirani način i izvještavaju aktivnost. Zatim bi oni te informacije prenosili drugima. Bilo je veoma važno da se uspostavi teokratski red, jer je dotad u tom zatvoru već postojala velika grupa onih koji su proučavali Bibliju.

Cárcel Modelo prvobitno se sastojao od četiri odjela, a u svakom je bilo i do 2 000 zatvorenika. Julio Núñez, jedan od starješina koji su posjećivali taj zatvor, objašnjava: “Svaki odjel bio je zaseban, tako da su se tjedni sastanci održavali odvojeno u svakom odjelu, a sveukupno im je prisustvovalo otprilike 80 osoba.”

Kršten u bačvi

Kako su novi napredovali, tako je nekolicina njih izrazila želju da se krsti. Starješine koji su posjećivali zatvorenike to su im odobrili te su zatvorenicima koji su preuzimali duhovno vodstvo pomogli da organiziraju krštenje istog dana kad se održavao kongres. Obično bi govor za krštenje bio održan večer ranije u jednoj od ćelija, a krštenje sljedećeg jutra kad bi se zatvorenici išli kupati.

José de la Cruz López krstio se u zatvoru u studenom 1982. On priča: “Krstio sam se u bačvi u koju se odlagalo smeće. Dobro smo je oribali deterdžentom, a zatim je obložili plahtom i napunili vodom. No naoružani stražari došli su baš kad smo se skupili za krštenje. ‘Tko je odobrio ovo krštenje?’ upitali su. Brat koji je predvodio objasnio je da nam nije potrebno odobrenje za nešto što Bog traži od nas. Stražari su to nekako prihvatili, no ostali su promatrati kako će se krštenje odvijati. Tako sam pred njima odgovorio na dva pitanja za krštenje, a zatim sam bio podronjen pod vodu u bačvi.” Najmanje 34 zatvorenika kršteno je na taj način.

Neki su zatvorenici brzo napredovali. Jedan od njih bio je Omar Antonio Espinoza, koji je u Cárcel Modelu odslužio 10 godina zatvora, od 30 na koliko je bio osuđen. Zatvorenike se povremeno selilo iz ćelije u ćeliju, tako da je Omar za vrijeme svoje druge godine u zatvoru ćeliju dijelio s jednim Jehovinim svjedokom. Omar je zapazio da k njemu redovito dolaze drugi zatvorenici kako bi ih on poučavao Bibliji. Jako ga se dojmilo ono što je vidio i čuo, pa je i sam htio proučavati Bibliju.

Počeo je proučavati pomoću knjige Istina koja vodi do vječnog života, a proučavali su jedno poglavlje dnevno. Nakon 11 dana izrazio je želju da postane objavitelj. Nakon što su proučili 22 poglavlja te knjige, pitao je može li se krstiti. No braća su mu rekla da još malo promisli o tome. Također su mu preporučila da prouči i drugu knjigu, I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, koja je bila upravo stigla u zatvor. Za nešto više od mjesec dana Omar je proučio i tu knjigu. Štoviše, prestao je pušiti te je poduzeo i druge promjene. Bilo je očito da je biblijska istina utjecala na njegov život. Kad su to vidjela, braća su se uvjerila da je Omarova želja iskrena te se i on krstio u bačvi, 2. siječnja 1983.

Zatvorski znakovni jezik

Da bi jedni drugima prenijeli informacije od starješina koji su ih posjećivali u zatvoru ili da bi među sobom sakupili informacije, naprimjer izvještaje službe propovijedanja, objavitelji u različitim odjelima morali su nekako međusobno komunicirati. Brat Mendoza, koji se 1982. krstio u zatvoru, priča kako su to radili.

On kaže: “Neki od nas naučili su svojevrsni znakovni jezik koji su zatvorenici počeli koristiti među sobom. Kad je bilo vrijeme da se održi Spomen-svečanost, otprilike bismo procijenili kada je zašlo sunce i zatim jedni drugima dali signal kako bismo se svi pomolili u isto vrijeme. To smo radili svake godine. Znakovni jezik pomogao nam je i kad smo proučavali Kulu stražaru. Kad braća u jednom od odjela nisu imala studijski članak za taj tjedan, cijeli bismo im članak prenijeli znakovima. Brat kojem se prenosio članak naglas bi prevodio znakove drugom bratu koji ih je zatim zapisivao.” No kako je duhovna hrana uopće dospjela u zatvor?

Duhovna hrana krijepi zatvorenike

Starješine, njihove obitelji i drugi objavitelji iz skupštine Managua-Istok redovito su posjećivali zatvorenike u Cárcel Modelu. Skoro deset godina donosili su svojoj braći doslovnu i duhovnu hranu, između ostalog Kulu stražaru i Našu službu za Kraljevstvo. Naravno, duhovnu je hranu trebalo donijeti potajno.

Jedan je starješina časopise sakrivao u šupljem dijelu svojih velikih drvenih štaka. Julio Núñez kaže: “I djeca su pomagala, jer se njih rijetko kad pretraživalo.” Posjetioci su zatvorenicima čak donosili simbole za Spomen-svečanost.

Svaki odjel zatvora imao je određeni dan za posjete. Oni kojima je bilo odobreno posjetiti zatvorenike obično bi u velikom dvorištu s njima proveli cijeli dan. Tako se nekolicina Jehovinih svjedoka koji su bili u zatvoru mogla sastati sa svojom braćom i sestrama iz Manague i dobiti od njih duhovnu hranu. Kad bi se ti zatvorenici kasnije vratili u svoj odjel, međusobno bi dijelili ono što su dobili.

Braća nisu zanemarivala ni pjesme Kraljevstva. Brat López kaže: “U našem je odjelu samo jedan od nas mogao kontaktirati s braćom izvana. Tako mu nije preostalo drugo nego da svaki put nauči melodije nekoliko pjesama i da zatim nauči nas ostale. Budući da smo imali samo jednu pjesmaricu, svi smo vježbali prije sastanaka.” Brat Mendoza bio je jedan od nekolicine zatvorenika koji su mogli primati posjete Jehovinih svjedoka. “Posjećivali su me Carlos Ayala i njegova obitelj”, kaže brat Mendoza. “Njegove dvije kćeri naučile su me pjevati barem devet pjesama Kraljevstva, a ja sam zatim učio druge zatvorenike.” Brat López bio je jedan od onih koji su pjesme naučili preko posrednika. On se prisjeća: “Kad sam kasnije pušten iz zatvora te sam počeo ići na sastanke, obradovao sam se, ali moram priznati malo i iznenadio, uvidjevši da smo stvarno pjevali iste pjesme.”

Ostati duhovno jak u zatvoru

S kakvim su se uvjetima braća i zainteresirane osobe morali suočavati u zatvoru i kako su ostali duhovno jaki? Brat Mendoza prisjeća se: “U zatvoru smo dobivali male porcije hrane. Sve su zatvorenike u više navrata tukli, a stražari su ponekad znali pucati unaokolo dok smo mi potrbuške ležali na tlu. To su radili kako bi nas stalno držali napetima. Kad bi se neki zatvorenici sukobili sa stražarima, sve su nas kaznili tako što su nas bez odjeće poslali u dvorište da se pržimo na suncu. Mi, Jehovini svjedoci, koristili smo te prilike da se hrabrimo i tješimo. Prisjećali bismo se biblijskih redaka te razgovarali o mislima koje smo naučili tijekom osobnog studija. Ta iskustva pomogla su nam da ostanemo ujedinjeni i jaki.”

Koristeći to što su imali puno slobodnog vremena, mnogi Jehovini svjedoci i zainteresirane osobe Bibliju su pročitali četiri ili pet puta. Nije bilo ništa neobično da po nekoliko puta temeljito prouče sve biblijske publikacije koje su im došle u ruke. Brat Mendoza s posebnim se cijenjenjem sjeća Godišnjaka. On kaže: “Iskustva iz raznih zemalja, zemljopisne karte — sve smo to proučavali. Svake smo godine uspoređivali porast, broj skupština, novokrštenih i prisutnih na Spomen-svečanosti u svakoj zemlji. To nam je pružalo veliku radost.”

Pod takvim su uvjetima novi objavitelji brzo stjecali znatnu spoznaju o Božjoj Riječi i teokratskoj organizaciji. Također su postajali revni propovjednici i učitelji. Naprimjer, u veljači 1986. u Cárcel Modelu su 43 objavitelja vodila 80 biblijskih studija. Tjednim su sastancima u prosjeku prisustvovale 83 osobe.

Sve te zatvorenike oslobođene u duhovnom pogledu uskoro je čekala i prava sloboda, jer je vlada odlučila pomilovati sve političke zatvorenike. Tako je 17. ožujka 1989. oslobođeno posljednjih 30 objavitelja iz Cárcel Modela. Skupština Managua-Istok odmah se pobrinula da starješine iz mjesta u koja su ti objavitelji otišli stupe s njima u kontakt. Ti su starješine izrazili dobrodošlicu svojoj novoj braći, od kojih su mnogi kasnije postali starješine, sluge pomoćnici i pioniri.

Zakonska ograničenja nisu zaustavila djelo propovijedanja

Usprkos poteškoćama i opasnostima u vrijeme zakonskih ograničenja, broj objavitelja u Nikaragvi brzo se povećavao. Ustvari, na nekim su područjima osnovane skupštine koje su se sastojale skoro isključivo od novih. Primjer je skupština La Reforma. Specijalni pioniri Antonio Alemán i njegova supruga Adela svakog su dana svjedočili u selima između Masaye i Granade. Jedno od tih sela bilo je La Reforma. U tom su selu početkom 1979. Alemánovi proučavali s Rosalíom Lópezom, mladim čovjekom čija je supruga upravo bila preminula. Rosalío je ono što je učio uskoro počeo prenositi članovima obitelji svoje žene s kojima je i živio. Najprije je razgovarao sa svojom punicom, a zatim sa šogorima i šogoricama. Uskoro je grupa od 22 člana te obitelji počela pješice dolaziti na sastanke u šest kilometara udaljenu Masayu.

Jednog su dana Rosalíu njegovi ukućani rekli: “Na sastancima smo čuli da Jehovini svjedoci propovijedaju od vrata do vrata, a mi to ne činimo.”

“Dobro”, rekao je Rosalío. “U subotu idemo propovijedati.” To su i učinili! Svih 22 došlo je na jedna vrata, a Rosalío je vodio razgovor. Kad je Antonio nakon toga došao na studij, Rosalío mu je s velikim osmijehom rekao: “Ovog smo tjedna svi išli propovijedati!” Iako je Antonia obradovala njihova revnost, potaknuo je mlade parove da najprije svoj život usklade s biblijskim načelima.

U prosincu 1979. krstili su se prvi članovi te obitelji — Rosalío i Húber López, jedan od mlađe braće njegove žene. Kratko nakon toga krstili su se i ostali. Nakon samo tri godine osnovana je skupština La Reforma. U početku je ta skupština imala 30 objavitelja i svi su pripadali istoj obitelji! S vremenom su Húber, njegov brat Ramón i Rosalío imenovani za starješine. Godine 1986. u pionirskoj službi bila su 54 pripadnika te skupštine. (Vidi okvir na stranicama 99-102.)

Zahvaljujući revnom propovijedanju članova skupštine La Reforma, nakon nekog vremena u okolnim je mjestima osnovano još šest skupština. Ne smijemo zaboraviti ni to da su vlasti još uvijek pažljivo motrile braću i da im se nimalo nije sviđala njihova revnost. “Vlasti su nam neprestano pravile probleme, no to nas nije spriječilo u propovijedanju”, kaže Húber López. Ustvari, u tom teškom periodu djelo propovijedanja čak je i napredovalo. Kako to? Mnoga braća ostala su bez posla, pa su započela s općom ili pomoćnom pionirskom službom.

Jehova je blagoslovio njihove napore. Godine 1982. u Nikaragvi je bilo 4 477 objavitelja dobre vijesti, a 1990, nakon osam godina zakonskih ograničenja i progonstva, taj je broj porastao na 7 894. Bio je to 76-postotni porast!

Zakonska ograničenja ukinuta

U veljači 1990. uz prisustvo međunarodnih promatrača održani su izbori te je u Nikaragvi izabrana nova vlast. Ubrzo nakon toga ukinuta su zakonska ograničenja za Jehovine svjedoke kao i vojna obaveza, a komiteti za obranu bili su raspušteni. Premda su braća i dalje bila oprezna, više se nisu morala bojati svojih susjeda koji su ih špijunirali. U rujnu te godine Ian Hunter, koji je dotad služio u Odboru podružnice u Gvatemali, postao je novi koordinator odbora zemlje u Nikaragvi.

Tokom proteklih osam godina odbor zemlje u Nikaragvi nadgledao je djelo bez uredskog prostora i opreme. Bratu Hunteru doista je bilo drago što je sa sobom donio pisaći stroj koji je koristio u podružnici u Gvatemali! Brat Julio Bendaña velikodušno je braći, koju je čekao velik posao, dao veliki dio svoje uredske opreme.

Jedna kuća u predgrađu Manague poslužila je kao podružnica. No veliki broj braće nije bio upoznat s uobičajenom betelskom rutinom, budući da su naučili raditi u tajnosti na raznim lokacijama i u različito vrijeme. Ipak, oni su spremno učili i poduzimali potrebne promjene. Većina tih mladića i dalje vjerno služi Jehovi u raznim oblicima punovremene službe.

Iz drugih su zemalja također poslana braća kako bi pomagala u podružnici. Krajem 1990. misionari Kenneth i Sharan Brian ponovno su iz Hondurasa poslani u Nikaragvu. U siječnju 1991. Juan i Rebecca Reyes, polaznici prvog razreda Područne škole Gilead u Meksiku, došli su iz Kostarike. Nakon njih došli su Arnaldo Chávez, također polaznik prvog razreda u Meksiku, i njegova supruga María. Dvije godine kasnije Lothar i Carmen Mihank u Nikaragvu su poslani iz Paname, gdje je on služio u Odboru podružnice. Većina njih dobila je zadatak raditi u novoj podružnici, gdje su pomagali da se djelo propovijedanja ponovno organizira na uobičajeni način. Danas se betelska obitelj u Nikaragvi sastoji od 37 članova različitih narodnosti.

U veljači 1991. umjesto odbora zemlje imenovan je Odbor podružnice, a podružnica u Nikaragvi službeno je ponovno počela djelovati 1. svibnja 1991. Tako je postavljen temelj za daljnji, doista izvanredan rast! Od 1990. do 1995. kršteno je 4 026 novih učenika, što je porast od 51 posto. Zbog tog se porasta pojavila hitna potreba za prikladnim mjestima za sastajanje. No vjerojatno se sjećaš da je 1982. svjetina Zajednici prisilno oduzela 35 posjeda.

Vraćanje imovine

Kad su Dvorane Kraljevstva protuzakonito oduzete Zajednici, braća to nisu olako prihvatila, već su odmah uložila žalbu vlastima, pozivajući se na nikaragvanski ustav. No usprkos tome što su udovoljila svim zakonskim zahtjevima, njihove su molbe bile ignorirane. Godine 1985. braća su čak pisala tadašnjem predsjedniku Nikaragve te zatražila zakonsko priznanje i povrat sve imovine. Osim toga, puno su puta pokušala stupiti u kontakt s ministrom unutarnjih poslova. No sve to nije urodilo nikakvim plodom.

Kad je u travnju 1990. vlast promijenjena, braća su odmah predala novi zahtjev za zakonsku registraciju Jehovinih svjedoka, ovaj put novom ministru unutarnjih poslova. Koliko su samo bila radosna i zahvalna Jehovi kad je nakon samo četiri mjeseca njihov zahtjev bio odobren! Kasnije su Jehovini svjedoci u Nikaragvi od vlasti dobili status međunarodne vjerske zajednice, što znači da mogu slobodno djelovati i da su, kao i sve druge neprofitne organizacije, oslobođeni poreza. Ipak, ponovno dobiti Dvorane Kraljevstva nije bilo tako jednostavno, jer su neke od njih bile “poklonjene” pristašama prijašnjeg režima.

Braća su se obratila novoosnovanom Državnom povjerenstvu za povrat konfiscirane imovine, tražeći da im se vrati sve što im je oduzeto. Bio je to kompliciran proces koji je zahtijevao mnogo strpljenja, djelomice zbog toga što su i mnoge druge organizacije i pojedinci podnijeli slične zahtjeve. Nakon godinu dana stalnih napora Zajednici je u siječnju 1991. vraćen jedan posjed. Braća su također posjetila ljude koji su bili novi vlasnici Dvorana Kraljevstva kako bi zajedno došli do nekakvog sporazuma. No većina tih ljudi smatrala je da na to što su stekli u revoluciji ima puno zakonsko pravo.

Kasnije iste te godine Zajednici je vraćena prijašnja podružnica, no obitelji koja je živjela na tom posjedu morao se kupiti drugi stambeni prostor. Tokom narednih godina braća su uspjela vratiti 30 od 35 posjeda, a za preostale koji im nisu mogli biti vraćeni dobili su državne obveznice kao naknadu.

Nositi se s prirodnim katastrofama

Osim potresa spomenutih ranije u ovom izvještaju, vulkani i uragani također uzimaju velik danak u Nikaragvi. Od 1914. najaktivniji vulkan u Nikaragvi, Cerro Negro, eruptirao je 12 puta te je velike površine obrađene zemlje zatrpao pepelom. Elfriede Urban, misionarka koja je za vrijeme erupcija 1968. i 1971. služila u Leónu, opisuje kako su izgledale te erupcije: “Crni pijesak i pepeo dva su tjedna padali po gradu. Ljudi su ih lopatama morali skidati s krovova kako se ne bi urušili. Imali smo razloga biti zabrinuti, jer je prije nekoliko stoljeća drevni León na taj način bio zatrpan. Vjetar je posvuda raznosio sitan pijesak. Bilo ga je u našim cipelama, odjeći, krevetima, hrani, pa čak i u knjigama! Pa ipak, braća su uza sve to nastavila ići na sastanke i u službu propovijedanja.”

U listopadu 1998. uragan Mitch, koji neki stručnjaci nazivaju “najsmrtonosnijim uraganom koji je napao zapadnu hemisferu u posljednja dva stoljeća”, prouzročio je velike poplave u cijeloj Srednjoj Americi. “Mitch je u Nikaragvi odnio od 3 do 4 tisuće života te prouzročio velike materijalne štete”, stoji u Encarta Encyclopediji. “Od jakih se kiša u krateru vulkana Casitas stvorilo jezero, zbog čega je došlo do odrona zemlje kojom je zatrpana površina od 80 kvadratnih kilometara (30 kvadratnih milja) i uništeno nekoliko sela.” Prema nedavnim procjenama broj poginulih iznosio je preko 2 000.

Kao i u drugim zemljama koje je pogodio taj uragan, Jehovini svjedoci u Nikaragvi organizirali su veliku akciju pružanja humanitarne pomoći. U nekim su gradovima organizirali grupe braće koja su biciklima dobrovoljno išla na područja na koja druga vozila nisu mogla doći da vide kako su braća te da im donesu hranu i druge potrepštine. Često su oni bili prvi koji su, na radost svoje braće koja su ostala bez doma, došli do njih s humanitarnom pomoći. Jehovini svjedoci iz Kostarike i Paname odmah su poslali 72 tone hrane i odjeće. Nakon što su najprije zbrinuli osnovne potrebe svoje braće, volonteri su još nekoliko mjeseci popravljali Dvorane Kraljevstva i gradili nove kuće za njih.

“Druga” Nikaragva

Godine 1987. vlasti su istočni dio Nikaragve podijelile na dvije autonomne pokrajine. Taj se dio prije zvao Zelaya, a sada se pokrajine zovu Sjevernoatlantska autonomna pokrajina (na španjolskom RAAN) i Južnoatlantska autonomna pokrajina (RAAS). Iako ove pokrajine zauzimaju oko 45 posto teritorija Nikaragve, u njima živi samo 10 posto stanovništva.

U pokrajinama RAAN i RAAS ima mnogo rudnika zlata i srebra. One se protežu od istočnih obronaka visokog gorja u središnjem dijelu zemlje do laguna i močvara Obale komaraca. To područje karakterizira šaroliki krajolik koji se sastoji od tropskih kišnih šuma, savana sa zimzelenim drvećem i palmama te mnogih rijeka i potoka koji vijugaju prema Karipskom moru. Tokom godina tu su se razvila sela, naselja i mali gradovi u kojima žive mestici, Miskito Indijanci i drugi domorodački narodi.

Većini stanovnika ovih pokrajina, Miskito, Sumo i Rama Indijancima te Kreolcima, glavni grad Managua čini se poput nekog drugog svijeta. I doista, još i ne postoji asfaltirana cesta koja bi povezivala istočni i zapadni dio Nikaragve. Premda se na atlantskom dijelu Nikaragve službeno govori španjolski, mnogi govore i miskito te kreolske i druge urođeničke jezike. Većina stanovnika protestantske je vjeroispovijesti, uglavnom su pripadnici zajednice Moravska braća, za razliku od onih koji žive na pacifičkoj strani Nikaragve i većinom se izjašnjavaju kao katolici. Tako se istočni i zapadni dio Nikaragve veoma razlikuju u skoro svakom pogledu — geografskom, jezičnom, povijesnom, kulturnom i vjerskom. Kako onda stanovnici te “druge” Nikaragve prihvaćaju dobru vijest?

Poruka o Kraljevstvu dopire do još udaljenijih područja

Misionari Jehovinih svjedoka još su 1946. posjetili istočni dio Nikaragve kako bi ga izvidjeli te su tamošnjim stanovnicima dali literaturu. Tokom 1950-ih pokrajinski nadglednik Sydney Porter i njegova supruga Phyllis posjetili su obalne gradiće Bluefields i Puerto Cabezas, otoke Corn Islands i rudarske gradiće La Rositu, Bonanzu i Siunu. Sydney priča: “Jednom smo, prilikom posjete rudarskim gradićima, oboje uručili po više od 1 000 časopisa i 100 knjiga. Svi su rado čitali.” U mnogim od tih gradića uskoro su osnovane grupe objavitelja koji žive na udaljenom području, koje su od 1970-ih postupno prerasle u skupštine.

No na drugim područjima pokrajina RAAN i RAAS godinama se skoro uopće nije propovijedalo. Najveće prepreke djelu propovijedanja bili su izoliranost tih područja, slaba cestovna povezanost i tropski pljuskovi koji padaju više od osam mjeseci godišnje. No te prepreke nisu bile nepremostive, što su dokazali mnogi revni i neustrašivi pioniri. Velikim dijelom zahvaljujući njihovoj odlučnosti i napornom radu, na tom području sada ima sedam skupština i devet grupa u kojima sveukupno djeluje otprilike 400 objavitelja Kraljevstva.

Da bismo si lakše predočili izazove s kojima se suočavaju Jehovini svjedoci na tim područjima, osvrnut ćemo se na primjer jednog 22-godišnjeg brata. On tri puta tjedno prosječno osam sati putuje kroz planinsko područje kako bi prisustvovao sastancima u rudarskom gradiću La Rositi, gdje se nalazi njemu najbliža skupština. U toj skupštini služi kao sluga pomoćnik i opći pionir. Kao jedini kršteni Jehovin svjedok u svojoj obitelji, većinom sam ide u službu na tom planinskom području, gdje su kuće često udaljene i po dva sata hoda. Ako kod nekoga ostane dokasno, on tamo prespava i sljedeći dan nastavi svjedočiti na tom području, budući da je vrlo nepraktično vraćati se kući. Nedavno je umro njegov otac, tako da se taj mladi brat kao najstariji sin sada mora brinuti za cijelu svoju obitelj. No on je nastavio s pionirskom službom. Ustvari, jedan njegov brat sada je nekršteni objavitelj te ide s njim u službu.

Od 1994. podružnica redovito organizira godišnje akcije propovijedanja na tom ogromnom području. Tokom sušnog perioda u godini privremeni specijalni pioniri, koje se bira među revnim općim pionirima, četiri mjeseca obrađuju udaljene gradiće i sela u pokrajinama RAAN i RAAS. Ti pioniri hrabro se suočavaju s velikim vrućinama, teško prohodnim terenom, zmijama, divljim životinjama, zagađenom vodom te se izlažu riziku da dobiju neku zaraznu bolest. Njihov je cilj dati temeljito svjedočanstvo, uspostaviti sa zainteresiranim osobama biblijske studije te održavati kršćanske sastanke, uključujući i Spomen-svečanost. Rezultati koje ostvare također pomažu podružnici da utvrdi gdje ubuduće treba slati specijalne pionire. Zahvaljujući tim akcijama tokom godina su u gradićima Waspamu i San Carlosu, koji se nalaze uz rijeku Coco na krajnjem sjeveroistoku Nikaragve, osnovane skupštine i grupe.

Iako su se u pokrajine RAAN i RAAS doselili mnogi mestici koji govore španjolski, Miskito Indijanaca, koji su starosjedioci, još uvijek ima najviše. Na jeziku miskito izdano je nekoliko biblijskih publikacija i nekoliko pionira uči taj jezik. To je rezultiralo time da je poruka o Kraljevstvu povoljno utjecala na mnoge od ovih gostoljubivih ljudi koji cijene Bibliju.

Naprimjer, u blizini rijeke Likus u pokrajini RAAN nalazi se Kwiwitingni, selo Miskito Indijanaca u kojem ima 46 kuća, no u vrijeme pionirske akcije 2001. u šest kuća nitko nije živio. Te su godine privremeni specijalni pioniri u tom selu uspostavili 40 biblijskih studija, naime jedan studij u svakoj kući! Nakon samo mjesec dana tri interesenta izrazila su želju da se krste. Jedan od njih bio je pomoćnik pastora tamošnje crkve Moravske braće. Dva bračna para izrazila su želju da postanu objavitelji, no nisu bili zakonski vjenčani. Zato su im pioniri na ljubazan način ukazali na biblijska načela povezana s brakom i krštenjem. Zamisli samo koliko su bili radosni kad su im pred sam završetak akcije ta dva para pristupila i ponosno im pokazala svoj vjenčani list!

Nakon te plodonosne akcije objavitelji iz Waspama počeli su redovito odlaziti u 19 kilometara udaljeni Kwiwitingni kako bi novozainteresiranima pomogli da nastave duhovno napredovati te ih osposobili za službu propovijedanja.

Privremeni specijalni pioniri koji su propovijedali u nekoliko sela Miskito Indijanaca duž rijeke Coco susreli su veliku grupu Amerikanaca koji su se bavili socijalnim radom te su im uručili mnogo časopisa na engleskom jeziku. U selu Francia Sirpi, u blizini rijeke Wawa, pripadnici Baptističke crkve gradili su malu školu. Čovjek koji je vodio radove jednom je pioniru rekao: “Divim se djelu koje vrše Jehovini svjedoci. Ovdje ste zato da ljude poučavate o Bibliji. Volio bih kad bi i moja religija to činila.”

Potreba za iskusnom braćom

Dok su zakonska ograničenja bila na snazi, oko 60 posto Jehovinih svjedoka u Nikaragvi pohađalo je sastanke na kojima je broj prisutnih bio jednak broju članova jedne manje obitelji, a za službu su imali samo nekoliko publikacija. Kongresi i sastanci pokrajine održavali su se na nivou skupštine, a program je bio skraćen. Neka zrela braća, koja su ujedno bila i poglavari obitelji, služila su umjesto putujućih nadglednika, no tome su se mogla posvetiti samo povremeno. Osim toga, mnoge obitelji dugogodišnjih Jehovinih svjedoka u tom su se burnom razdoblju odselile na druga mjesta. Stoga, kad je djelo ponovno bilo zakonski registrirano, pojavila se velika potreba za iskusnim starješinama i pionirima.

I sami starješine željeli su da ih netko uputi u organizaciju djela dok je objaviteljima trebalo pružiti uputstva na različitim područjima, naprimjer kako u službi nuditi literaturu. Da bi im pomoglo u tome, Vodeće tijelo poslalo je u Nikaragvu polaznike Škole za osposobljavanje slugu koja se održavala u Meksiku, Portoriku i Salvadoru. Jedan od njih, Pedro Henríquez, polaznik prvog razreda Škole za osposobljavanje slugu u Salvadoru, postao je 1993. pokrajinski nadglednik u Nikaragvi. Jedanaest iskusnih pokrajinskih nadglednika iz Meksika također je ‘prešlo’ u ovu suvremenu Makedoniju kako bi pomogli braći (Djela 16:9).

Tokom proteklih devet godina u Nikaragvu je poslano i 58 polaznika Gileada, koji su smješteni u šest misionarskih domova diljem zemlje. Njihova zrelost doprinosi zdravoj duhovnoj atmosferi u skupštinama i oni mnogim mladima pomažu da punovremenu službu učine svojim ciljem.

Oni koji su u Nikaragvu došli tokom 1960-ih i 1970-ih kako bi služili tamo gdje je veća potreba ovu su zemlju prozvali rajem za propovjednike. To se još dan-danas nije promijenilo. Brat iz Službenog odjela podružnice kaže: “Zbog velikog zanimanja koje ljudi pokazuju, Nikaragva je još uvijek zemlja u kojoj objavitelji i pioniri odlučuju koliko će biblijskih studija voditi.” Nije ništa čudno što mnogi koji žele pomagati tamo gdje je veća potreba i koji su proračunali trošak uključen u to imaju želju služiti u Nikaragvi. Ustvari, do travnja 2002. u ovu se zemlju doselilo 289 pionira iz 19 zemalja. Jehovini svjedoci u ovoj zemlji veoma su zahvalni za sve te radnike u žetvi! (Mat. 9:37, 38).

Uzbudljiv kongres za čitavu Nikaragvu

Prije nego što su nastupila zakonska ograničenja, posljednji kongres za cijelu zemlju održan je 1978. Zamisli koliko su braća samo bila radosna kad su pozvana na oblasni kongres koji se u Managui trebao održati u prosincu 1999! Obitelji se poticalo da počnu sakupljati novac za putovanje i druge troškove kako bi svi mogli prisustvovati. Da bi sakupili potreban novac, neki su Jehovini svjedoci bili vrlo domišljati. Naprimjer, budući da je svinjetina uobičajeno jelo u Nikaragvi, mnogi su svoje “kasice prasice” punili novcem koji su zaradili kupnjom, uzgojem i kasnijom prodajom svinja. Zahvaljujući mudrom planiranju i odlučnosti, 28 356 Jehovinih svjedoka i zainteresiranih osoba iz svih dijelova Nikaragve došlo je na državni bejzbolski stadion u Managui kako bi prisustvovalo Oblasnom kongresu “Božja proročanska riječ”, koji je započeo 24. prosinca.

Delegate je naročito oduševilo kad su u subotu promatrali krštenje 784 osobe. Bilo je to najveće krštenje u povijesti djela u Nikaragvi! Kongresu su prisustvovali misionari koji su nekada ovdje služili te su prisutnima ispričali neka ohrabrujuća iskustva. Štoviše, kongres je snažno ujedinio svu braću te ih potaknuo da bez obzira na jezik ili porijeklo budu odlučnija nego ikad učiti jedini “čist jezik” duhovne istine i ‘služiti Jehovi rame uz rame’ (Sof. 3:9, NS).

Borba za naše pravo na beskrvno liječenje

U Nikaragvi postoje tri Odbora za kontaktiranje s bolnicama (OKB), čiji rad u podružnici nadgleda Služba za suradnju s bolnicama. Osim što pomažu Jehovinim svjedocima kojima je potrebno liječenje i imaju problema zbog odbijanja transfuzije krvi, ti odbori daju sve od sebe kako bi medicinsko osoblje i studente medicine informirali o mnogim alternativama za transfuziju krvi koje Jehovini svjedoci prihvaćaju.

S tim ciljem članovi OKB-a organiziraju predavanja i audiovizualne prezentacije za liječnike i studente medicine, od kojih neki vrlo pozitivno reagiraju. Ustvari, sve je više kirurga i anesteziologa spremno surađivati s Jehovinim svjedocima te poštivati njihov na Bibliji utemeljen stav o transfuziji krvi.

Odlučni napredovati

Teokratska povijest Nikaragve izvrstan je dokaz da ni prirodne katastrofe ni one koje uzrokuju ljudi ne mogu spriječiti širenje dobre vijesti. Da, Jehova je doista učinio da od “maloga” postane “tisuća” (Iza. 60:22). Prvi izvještaj službe iz Nikaragve Zajednica je primila 1943. Bio je to izvještaj samo tri objavitelja. Četrdeset godina kasnije broj objavitelja porastao je na 4 477. Do 1990, kad je misionarima dopušteno da se vrate u Nikaragvu, taj se broj popeo na 7 894! Jehovin blagoslov bio je očit i tokom 1990-ih, razdoblja u kojem se broj objavitelja Kraljevstva skoro udvostručio.

Naravno, zbog tog naglog porasta pojavila se i hitna potreba za većim brojem Dvorana Kraljevstva. Zato je podružnica pripremila opsežan građevinski program za gradnju otprilike 120 novih Dvorana Kraljevstva i nove podružnice u Ticuantepeu, 11 kilometara južno od Manague. Planira se da podružnica bude dovršena do travnja 2003.

Posljednjih je godina Nikaragva, a naročito Managua, napredovala u ekonomskom pogledu te se u tom gradu sada pružaju mnoge mogućnosti za posao, obrazovanje i zabavu. Grade se mnoga nova zdanja i grad se sada diči mnogim modernim restoranima, benzinskim stanicama i trgovačkim centrima punim primamljivih stvari te drugim obilježjima zapadnog društva.

Takvo okruženje i mnoga iskušenja koja ono nosi sa sobom kršćanima predstavljaju nove izazove. Jedan dugogodišnji starješina primijetio je: “Promjene nastupaju vrlo brzo. To je kao kad pred dijete koje nikad nije jelo ništa osim riže i graha stavite posudu punu bombona i kažete mu: ‘Pazi da ne pretjeraš s tim bombonima!’ Da, mi znamo kako služiti Jehovi u poteškoćama, ali sada je neprijatelj podmukliji, tako da se teže boriti.”

Pa ipak, vjernost, revnost i hrabrost koju su pripadnici Jehovinog naroda pokazivali tokom godina zakonskih ograničenja i dalje donose izvrstan plod. Mnoga djeca koja su odrastala u tom periodu sada služe kao starješine, pioniri i betelski volonteri. U Nikaragvi sada ima 17 pokrajina koje se sastoje od 295 skupština i 31 grupe koja djeluje na udaljenom području. Prema izvještaju iz kolovoza 2002. novi najveći broj objavitelja iznosi 16 676, dok je broj prisutnih na Spomen-svečanosti iznosio 66 751!

Zato se molimo da još mnogi u ovoj raznolikoj zemlji upoznaju Jehovu prije nego što završi njegova ‘godina milosti’ (Iza. 61:2). Da, neka naš nebeski Otac nastavi širiti granice našeg duhovnog raja sve dok čitava Zemlja ne bude ‘puna spoznaje o Jehovi kao more vode što je puno’ (Iza. 11:9).

[Okvir na stranici 72]

Opći podaci o Nikaragvi

Geografska obilježja: Nikaragva je najveća srednjoamerička zemlja. Planine je po sredini dijele na dva dijela. Zapadni je dio područje slatkovodnih jezera, a ne toliko plodan istočni dio uglavnom se sastoji od kišnih šuma i ravnica. U Nikaragvi ima oko 40 vulkana. Neki su od njih aktivni.

Stanovništvo: Većinu stanovništva sačinjavaju mestici koji govore španjolski — ljudi evropsko-indijanskog porijekla. Na zapadnoj obali živi mali broj Monimbó i Subtiaba Indijanaca, a na istočnom predjelu žive Miskito, Sumo i Rama Indijanci, Kreolci i Garifune. Glavna religija je rimokatolička.

Jezik: Službeni jezik je španjolski, a govore se i urođenički jezici.

Gospodarstvo: Najveći dio prihoda Nikaragve ostvaruje se poljoprivredom.

Prehrana: Poljoprivredne kulture koje se ovdje najviše koriste jesu riža, kukuruz, grah, sijerak, brašnaste banane, kasava i razno voće. Izvoze se kava, šećer, banane, morski plodovi, riba i govedina.

Klima: Nikaragva je tropska zemlja. Oborine variraju između 190 i 380 centimetara, ovisno o predjelu Nikaragve. Uz obalu je temperatura u prosjeku 26 Celzijevih stupnjeva, dok je u planinama nešto niža.

[Okvir/slika na stranicama 99-102]

Susret s tajnom policijom

Húber i Telma López

Kratka biografija: Roditelji troje odrasle djece. Húber služi kao skupštinski starješina.

Pod novom sandinističkom vlašću Služba državne sigurnosti često je hapsila sluge pomoćnike i starješine, držala ih u pritvoru od jednog dana do nekoliko tjedana i preslušavala ih. Zbog njihove neutralnosti temeljene na biblijskim načelima Jehovine svjedoke optuživalo se da ljude potiču na pobunu protiv vlasti, iako protiv njih nikada nisu podignute sudske tužbe. Oni koji su ih preslušavali htjeli su od njih saznati imena naših “učitelja” i “vođa”.

Jedan od mnoge braće koja su to prošla je Húber López, koji je danas starješina i otac troje odrasle djece. U prosincu 1985. brat López uhapšen je u svom domu u La Reformi, selu oko 40 kilometara jugoistočno od Manague. Njegova supruga Telma prisjeća se straha koji su proživjeli tog dana:

“U 16.00 pred našom kućom zaustavila su se dva džipa. U jednom su bili agenti Službe državne sigurnosti, a u drugom vojnici koji su opkolili kuću. Nakon što sam im rekla da moj suprug nije kod kuće, naredili su mi da s djecom izađem van kako bi pretražili kuću. Ipak, naš najstariji, desetogodišnji sin Elmer ostao je u kući. Promatrao ih je kad su počeli prazniti ormar u kojem su bile knjige Zajednice i razne druge knjige. Među tim knjigama moj je suprug sakrio neke skupštinske izvještaje. Kad su ti ljudi počeli nositi knjige prema džipovima, Elmer je povikao: ‘Gospodine, zar ćete mi uzeti i knjige za školu?’ Vojnik je mrzovoljno uzvratio: ‘Dobro, uzmi ih.’ Tako je naš sin spasio svoje knjige, a i skupštinske izvještaje.

Istog dana, dok smo večerali, vojnici su se vratili. Uperivši u nas puške, odveli su mog supruga. Djeca su to plačući promatrala. Nisu nam htjeli reći ni zašto ni kamo ga vode.”

Opisujući što se zatim desilo, brat López kaže: “Odveli su me u zatvor u Masayu i stavili me u ćeliju s raznim kriminalcima. Odmah sam im rekao da sam Jehovin svjedok te im svjedočio nekoliko sati. U ponoć me je neki čovjek, prijeteći pištoljem, odveo u džip koji je čekao vani u mraku. Rečeno mi je da glavu držim dolje, no kad sam ušao u džip, prepoznao sam ostalu četvoricu koji su također imali pognute glave. Bili su to sluge pomoćnici i starješine s područja Masaye koji su također uhapšeni te večeri.

Dvaput te noći prijetili su nam da će nas ubiti, najprije na jednoj plantaži kave, a zatim u gradu, gdje su nas poredali pred nekim zidom. Oba puta izgledalo je kao da očekuju da ćemo nešto reći, no mi smo šutjeli. Na koncu su nas odveli u zatvor u Jinotepeu te nas tri dana držali u odvojenim ćelijama.

Nisu nam dali da spavamo duže od par sati. U našim je ćelijama stalno bio mrak, tako da nismo znali je li dan ili noć. Stalno su nas vodili u sobu za ispitivanje te nas ispitivali o našoj propovjedničkoj aktivnosti, sastancima i imenima naših ‘vođa’. Jedan isljednik čak mi je prijetio da će uhapsiti moje roditelje te ih prisiliti da mu kažu te informacije. Dok sam bio u ćeliji čak sam čuo glasove svojih roditelja, supruge i drugih članova obitelji. No to je ustvari samo bila snimka kojom su me htjeli navesti da mislim kako su i njih doveli na ispitivanje.

Četvrtog dana, u četvrtak, rekli su mi da će me osloboditi. No najprije su tražili da potpišem izjavu u kojoj prisežem da više neću propovijedati o svojoj religiji. Također su mi rekli da su drugi zatvoreni Jehovini svjedoci već potpisali tu izjavu, što je, dakako, bila laž. ‘Ako to ne potpišeš, ponovno ćemo te dovesti ovamo da tu istruneš’, rekli su.

‘Onda me nemojte ni oslobađati, ostavite me ovdje’, rekao sam im.

‘Zašto to kažeš?’

‘Zato što sam ja Jehovin svjedok, a to znači da ću propovijedati.’

Na moje iznenađenje, sva petorica oslobođeni smo istog dana. Da, Jehova je uslišio naše molitve te nam dao snage da ostanemo mirni i ne izdamo svoju braću. No nakon toga stalno su motrili na nas.”

[Okvir/slika na stranicama 105 i 106]

Prisilno odveden na bojište

Giovanni Gaitán

Kršten: 1987.

Kratka biografija: Uhapšen je par tjedana prije nego što se trebao krstiti te je bio prisiljen da dvije godine i četiri mjeseca provede u neregularnim vojnim bataljunima. Više od osam godina služio je kao pionir.

Neka mlada braća bila su prisiljena pridružiti se neregularnim vojnim bataljunima, koji su se borili u gustim planinskim džunglama.

Jedan od njih bio je Giovanni Gaitán. Dok je još bio nekršteni objavitelj, dvije je godine i četiri mjeseca proveo u tim bataljunima. Uhapšen je bio samo nekoliko tjedana prije nego što se trebao krstiti. Giovanni priča: “Moje su kušnje započele nakon prve bitke. Zapovjednik mi je naredio da operem krvavu uniformu nekog poginulog vojnika. Odbio sam, razmišljajući kako bi to mogao biti prvi korak koji bi me na kraju doveo do toga da prekršim svoju kršćansku neutralnost. Zapovjednik je bio bijesan te me snažno udario po obrazu. Izvadio je pištolj, prislonio mi ga na glavu i okinuo, no pištolj nije ispalio. Zatim me njime udario po licu i zaprijetio mi da će me ako ga još jednom ne poslušam ubiti.

Sljedeću godinu i po dana taj mi je čovjek stvarno zagorčavao život. Mnogo mi je puta na cijeli dan svezao ruke, tako da nisam mogao jesti. Često su me primorali da tako vezan prvi u grupi hodam kroz džunglu, a na leđa bi mi stavili pušku i granate. Bio sam laka meta neprijatelju. Taj me zapovjednik tukao i prijetio mi da će me ubiti, naročito u jeku borbe kad su drugi ginuli, a ja nisam htio uzeti njihove puške. No ja ga nisam mrzio niti sam pokazivao strah, jer mi je Jehova davao hrabrost.

Jednog jutra u ožujku 1985. neku braću i mene s planina su odveli u nizinsko područje u blizini Mulukukúa, otprilike 300 kilometara sjeveroistočno od Manague, gdje je našim obiteljima bilo dopušteno da nas posjete. Dok sam jeo i razgovarao s članovima svoje obitelji, primijetio sam tog zapovjednika kako sjedi sam. Odnio sam mu tanjur hrane. Kad je to pojeo, pozvao me da dođem. Pripremio sam se na najgore, no iznenadio sam se kad mi se ispričao zbog načina na koji je postupao sa mnom. Čak mi je postavio neka pitanja o mojim vjerovanjima. Bilo je to zadnji put da sam ga vidio. Ubrzo nakon toga poginuo je u nesreći s vojnim kamionom.”

[Okvir/slike na stranicama 116-118]

Sjećanja dva člana odbora zemlje

U vrijeme zabrane djelo u Nikaragvi nadgledala je podružnica u Kostariki. U Nikaragvi je imenovan odbor zemlje kako bi tamošnjoj braći pružao vodstvo. Dvojica braće koja su služila u tom odboru, Alfonso Joya i Agustín Sequeira, prisjećaju se tog perioda kušnji.

Alfonso Joya: “Služio sam kao starješina u Managui kad sam 1985. zamoljen da služim u odboru zemlje. Što se tiče mog svjetovnog posla, bio sam rukovodilac najveće poslovnice jedne poznate banke. Moje znanje o bankarstvu omogućilo nam je da na najbolji mogući način koristimo financijska sredstva Jehovine organizacije u to vrijeme kad je nikaragvanska valuta naglo gubila vrijednost, ugrožavajući privredu. Običan par cipela, koji je inače koštao oko 250 kordoba, uskoro se prodavao za čak dva milijuna kordoba!

U tom ekonomski teškom periodu u Nikaragvi je vladala nestašica goriva, što je braći otežavalo dostavu literature udaljenim skupštinama. Jehova nam je pomogao tako što mi je omogućio da nabavim potrebno gorivo i na taj način pomognem braći.

Moja obitelj nije znala da sam član odbora zemlje. U to sam vrijeme imao 35 godina i vlasti su me u svakom trenutku mogle pozvati u rezervu. Četiri puta pokušali su me regrutirati. Jednom su čak došli po mene kući. Dobro se toga sjećam. U mene su uperili pušku dok su pored mene stajale moja supruga i naše tri djevojčice. Začudo, nikada nisam izgubio posao u banci.”

Agustín Sequeira: “Kad su 1982. misionari bili deportirani, služio sam kao specijalni pionir u gradiću Boacu. Kasnije sam dobio prednost da budem imenovan za člana odbora zemlje. Braća u mojoj skupštini to nisu znala. Ustajao bih u četiri ujutro, obavio svoj uredski posao, a zatim bih s objaviteljima iz skupštine išao u službu propovijedanja.

Svi u odboru zemlje koristili smo lažna imena u izvršavanju svojih odgovornosti te smo se dogovorili da jedni drugima nećemo govoriti pojedinosti povezane s našim zadacima. To nam je služilo kao zaštita u slučaju da nas uhapse. Nismo imali svoj ured, već smo radili u raznim domovima. Budući da bi aktovka mogla izazvati sumnjičavost kod drugih, papire sam ponekad nosio u torbi, a na njih sam znao staviti luk tako da malo viri iz torbe. Par puta sam za dlaku umaknuo vlastima, no nikad nisam bio uhapšen.

Članovi Odbora podružnice u Kostariki nekoliko su nas puta posjetili te nas ohrabrili i pružili nam potrebno vodstvo. Jedan od najnezaboravnijih događaja koji me veoma ohrabrio bilo je otvorenje podružnice u Kostariki u siječnju 1987. jer smo tom prilikom još jedan brat iz odbora zemlje i ja imali radost upoznati dva člana Vodećeg tijela.”

Kratko prije nego što je tiskan ovaj “Godišnjak”, brat Sequeira je preminuo. Imao je 86 godina, a u punovremenoj je službi proveo preko 22 godine. Bio je član Odbora podružnice u Nikaragvi.

[Okvir/slike na stranicama 122 i 123]

U zatvoru smo pronašli istinsku slobodu

Između 1979. i 1989. Cárcel Modelo bio je pun vojnih i političkih zatvorenika koji su bili povezani s prijašnjom vlasti. Poruka o Kraljevstvu prodrla je iza zidina tog zatvora, ispunila srce i um iskrenih osoba te im pomogla da razviju osobnost nalik Kristovoj (Kol. 3:5-10). Obratimo pažnju riječima nekih prijašnjih zatvorenika.

José de la Cruz López: “Kad sam dospio u zatvor, bio sam ogorčen, bez nade i budućnosti. Zatim sam upoznao neke zatvorenike koji su postali Jehovini svjedoci. Veoma me se dojmilo njihovo biblijsko znanje i lijepo vladanje. Moje duhovne potrebe napokon su bile zadovoljene, a stekao sam i nadu. Smatrao sam da ako sam bio spreman dati svoj život za ljudsku vladavinu koja ne može pružiti istinsku nadu, još veću vjernost trebam pokazati prema onome tko je za mene dao svog Sina! Nakon što sam oslobođen, moja supruga, kćeri i još tri člana obitelji također su prihvatili istinu. Doista nikada neću moći uzvratiti Jehovi za sve što je učinio za mene.”

Brat López služi kao starješina u Managui.

Omar Antonio Espinoza: “U dobi od 18 godina osuđen sam na 30 godina zatvora, a oslobođen sam nakon što sam odslužio 10. Premda mi je žao što sam izgubio slobodu, ipak je zatvor mjesto gdje sam upoznao Jehovu i stekao istinsku slobodu. Prije toga vodio sam razuzdan život, no potpuno sam se promijenio. Zahvalan sam Jehovi što se u duhovnom pogledu moja čaša prelijeva. Poput Jozue, odlučan sam da ‘ja i dom moj služimo Jehovi’ (Joz. 24:15).”

Brat Espinoza služi kao starješina u gradu Rivasu.

Anastasio Ramón Mendoza: “Nakon nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru počeo sam čitati Bibliju. Zatim sam je počeo proučavati sa zatvorenikom koji je bio Jehovin svjedok. Uskoro sam se uvjerio da sam pronašao istinu. No odgađao sam krštenje, jer je u meni kipjela mržnja prema onima koji su me zatvorili, a znao sam da s takvim stavom ne mogu dobiti Jehovino odobravanje.

Usrdno sam se molio za oproštenje i pomoć da pobijedim taj neispravan stav. Jehova je uslišio moje molitve tako što me strpljivo naučio da ne mrzim osobe, već neispravne stavove i postupke. Krstio sam se 1982. Otkad sam 1989. oslobođen, proučavao sam Bibliju s mnogim prijašnjim vojnicima i drugima koji su prošli slično što i ja. Neki od njih sad su moja duhovna braća.”

Brat Mendoza služi kao sluga pomoćnik u Managui.

[Okvir/slika na stranicama 141-145]

Pastorove molitve uslišene

Teodosio Gurdián

Kršten: 1986.

Kratka biografija: Brat Gurdián služi kao starješina u skupštini Wamblán.

Godine 1986, kad je rat između sandinista i kontrarevolucionara bio u punom jeku, dva su se objavitelja iz male skupštine San Juan del Río Coco zaputila na sjever, na 100 kilometara dugačak put u Wamblán, gradić u središnjem planinskom dijelu zemlje, području skoro neplodnih brda u blizini granice s Hondurasom. Dvije godine ranije mala grupa Jehovinih svjedoka koja je tamo živjela napustila je Wamblán zbog borbi koje su se vodile na tom području. Spomenuta dvojica braće tražila su čovjeka po imenu Teodosio Gurdián. Teodosio objašnjava zbog čega:

“Bio sam pastor u jednoj evangeličkoj crkvi u Wamblánu. Našom je crkvom upravljalo Državno udruženje nikaragvanskih pastora (ANPEN na španjolskom), organizacija koja je uključivala pastore svih protestantskih religija u Managui. Kratko nakon što su sandinisti preuzeli vlast, ANPEN je potpisao suglasnost s tim da pastori i vjernici surađuju sa Sandinističkim komitetima za obranu i drugim organizacijama te čak idu u vojsku. To me mučilo jer sam se pitao: ‘Kako jedan Božji sluga može nositi oružje?’

Zatim sam od jedne obitelji Jehovinih svjedoka koja je u to vrijeme živjela u Wamblánu dobio knjigu Pravi mir i sigurnost — kako ih pronaći? Čitao sam je dokasno u noć. Također sam redovito počeo čitati časopise Kula stražara i Probudite se! Napokon sam došao do prave duhovne hrane! Ustvari, misli iz tih publikacija čak sam koristio u svojim propovijedima. Kad su službenici crkve saznali za to, pozvali su me u glavni ured u Managui.

Misleći da sam ‘krivim putem’ krenuo zato što mi je kao pastoru nedostajalo znanja, ponudili su mi osmomjesečnu stipendiju za školovanje u Managui. No ono što sam naučio iz publikacija Jehovinih svjedoka bilo je čvrsto utemeljeno na Bibliji. Zato sam službenicima crkve postavljao mnoga pitanja kao što su: ‘Zbog čega ne propovijedamo od vrata do vrata poput prvih kršćana? Zbog čega uzimamo desetinu kad apostoli to nisu činili?’ Odgovori koje sam dobio na ta pitanja nisu me zadovoljili. Uskoro su me ti ljudi počeli zvati Jehovinim svjedokom.

Nakon toga prekinuo sam svoje veze s crkvom te sam u Managui pokušao pronaći Jehovine svjedoke. No to je bilo 1984. i Jehovini svjedoci su se tajno sastajali. Tako sam se nakon dva tjedna bezuspješnog traženja vratio u Wamblán te sam uzdržavao svoju obitelj uzgajajući na malom komadu zemlje kukuruz i grah.

Jehovini svjedoci koji su živjeli u Wamblánu tamošnjim su ljudima podijelili dosta literature prije nego što su otamo otišli. Tako, kad god bih kod ljudi koje sam posjećivao naišao na te publikacije, upitao bih ih: ‘Čitate li tu knjigu? Biste li mi je htjeli prodati?’ Većina ljudi dala mi je te publikacije, tako da sam nakon nekog vremena imao pravu malu teokratsku biblioteku.

Premda se nisam otvoreno izjašnjavao kao Jehovin svjedok, ljudi u Wamblánu također su me počeli tako zvati. Tako su me ubrzo nakon toga pripadnici Službe državne sigurnosti došli ispitati o mojim aktivnostima. Čak su mi rekli da mogu propovijedati u obližnjim selima ako ću im odati imena onih koji podupiru kontrarevolucionare. ‘Tim bih se činom odrekao svog Boga, a to ne mogu. Jehova zahtijeva isključivu odanost’, rekao sam im.

Jednom drugom prilikom neki mi je vojni zapovjednik rekao da potpišem dokument kao potvrdu da podupirem sandiniste, što sam odbio. Nakon toga izvadio je pištolj i zaprijetio mi: ‘Shvaćaš li ti da mi možemo ukloniti parazite koji ne podupiru revoluciju?’ No umjesto da me ubije, dao mi je vremena da razmislim o tome. Te sam se noći oprostio sa svojom suprugom. ‘Ako i potpišem taj papir, opet ću umrijeti’, rekao sam joj. ‘No ako umrem jer ga nisam potpisao, Jehova me se možda sjeti prilikom uskrsnuća. Brini se za djecu i oslanjaj se na Jehovu. On će nam pomoći.’ Sljedećeg sam jutra zapovjedniku rekao: ‘Evo me. Učinite sa mnom što želite, ali taj papir neću potpisati.’ On je kimnuo glavom i rekao: ‘Čestitam! Znao sam da ćeš tako odgovoriti. Dobro su mi poznati Jehovini svjedoci.’ Zatim me pustio.

Nakon toga još sam otvorenije propovijedao te sam odlazio u mnoga udaljena sela i pozivao zainteresirane da se zajedno sastajemo. Jedan stariji bračni par među prvima se odazvao na taj poziv. Zatim su počele dolaziti i druge obitelji. Uskoro se nas 30 redovito zajedno sastajalo. Budući da smo imali samo po jedan primjerak starijih brojeva Kule stražare, to sam gradivo iznosio u obliku govora. Bibliju sam proučavao i s nekim vojnicima, a jedan od njih kasnije je postao Jehovin svjedok.

Godine 1985. jedan vojnik koji je tu bio u prolazu rekao mi je da u Jinotegi, otprilike 110 kilometara južno od Wamblána, postoji skupština Jehovinih svjedoka. Jednog čovjeka iz Wamblána koji je proučavao Bibliju upitao sam bi li želio poći sa mnom. Nakon što smo se raspitali na tržnici u Jinotegi, napokon smo pronašli dom jedne obitelji Jehovinih svjedoka. Vrata nam je otvorila žena. Kad smo joj rekli da smo Jehovini svjedoci, upitala nas je da li smo došli na Spomen-svečanost. ‘A što je to?’ upitali smo. Nato je pozvala svog supruga. Kad se uvjerio da govorimo istinu, pozvao nas je unutra. Nažalost, Spomen-svečanost održana je prethodnu večer. Ipak, ostali smo kod njih tri dana i prisustvovali svom prvom Skupštinskom studiju knjige.

Nakon što smo se vratili u Wamblán, nastavio sam propovijedati te sam sâm vodio sastanke. Zatim su 1986, dan prije Spomen-svečanosti, došla dva brata spomenuta na početku. Naša mala grupa koja je proučavala Bibliju brzo je to razglasila svim zainteresiranim osobama u susjednim selima, te je našoj prvoj Spomen-svečanosti prisustvovalo 85 osoba.

Krstio sam se u listopadu te godine zajedno sa svojim prvim interesentima — ranije spomenutim starijim bračnim parom koji je imao već preko 80 godina. Danas skupština Wamblán ima 74 objavitelja i 3 opća pionira. Ja imam prednost služiti kao jedan od starješina. Godine 2001. Spomen-svečanost održali smo u još tri sela u blizini Wamblána, a sveukupan broj prisutnih bio je 452.”

[Okvir/slike na stranicama 80 i 81]

NIKARAGVA — ZNAČAJNI DOGAĐAJI

1925

1934: Jedna pionirka posjećuje Nikaragvu i raspačava literaturu

1937: Započinje Somozin režim

1945: Dolaze prvi misionari iz Gileada

1946: N. H. Knorr i F. W. Franz posjećuju Managuu. Osnivaju podružnicu

1950

1952: Katoličko svećenstvo potiče zabranu našeg djela

1953: Vrhovni sud ukida zabranu

1972: Potres opustošuje Managuu

1974: Dovršena nova podružnica i misionarski dom

1975

1979: Sandinisti prekidaju Somozin režim i preuzimaju vlast. U revoluciji pogiba 50 000 ljudi

1981: Ukidanje pravnog statusa Jehovinih svjedoka

1990: Jehovini svjedoci ponovno dobivaju zakonsko priznanje

1994: Imenovano stotinu privremenih specijalnih pionira. Poduzimaju se slične akcije za pojačano propovijedanje

1998: Srednju Ameriku zadesio je uragan Mitch, koji je u Nikaragvi odnio 4 000 života

2000

2002: U Nikaragvi djeluje 16 676 objavitelja

[Grafički prikaz]

(Vidi publikaciju)

Ukupni broj objavitelja

Ukupni broj pionira

20 000

15 000

10 000

5 000

1925. 1950. 1975. 2000.

[Karte na stranici 73]

(Vidi publikaciju)

HONDURAS

NIKARAGVA

Matagalpa

León

MANAGUA

Masaya

Jinotepe

Granada

jezero Nikaragua

otok Ometepe

prevlaka Rivas

rijeka San Juan

Bluefields

KOSTARIKA

[Slika preko cijele stranice 66]

[Slika na stranici 70]

Gore: Francis (lijevo) i William Wallace sa svojom sestrom Jane

[Slika na stranici 70]

Ispod (straga, odozgo prema dolje): Wilbert Geiselman, Harold Duncan i Francis Wallace; (sprijeda, odozgo prema dolje): Blanche Casey, Eugene Call, Ann Geiselman, Jane Wallace i Evelyn Duncan

[Slike na stranici 71]

Gore: Adelina i Arnoldo Castro

Desno: Dora i Evaristo Sánchez

[Slika na stranici 76]

Doris Niehoff

[Slika na stranici 76]

Sydney i Phyllis Porter

[Slika na stranici 79]

Agustín Sequeira bio je prvi objavitelj u Matagalpi

[Slika na stranici 82]

María Elsa

[Slika na stranici 82]

Gilberto Solís i njegova supruga María Cecilia

[Slike na stranici 87]

Potres je 1972. opustošio Managuu

[Slika na stranici 90]

Andrew i Miriam Reed

[Slika na stranici 90]

Ruby i Kevin Block

[Slika na stranici 92]

Oblasni kongres “Vjernost Kraljevstvu” održan je na farmi

[Slike na stranici 95]

Misionari koji su 1982. deportirani iz Nikaragve

[Slika na stranici 109]

Braća koja su za vrijeme zabrane tiskala literaturu na šapirografima nazvanima Pijetao, Kokoš i Pile

[Slika na stranici 110]

Elda Sánchez neustrašivo je pripremala matrice

[Slika na stranici 115]

Sestre koje su pripremale hranu za braću koja su umnožavala literaturu te čuvale stražu

[Slika na stranici 126]

Prednji red: Neka braća koja su istinu upoznala u zatvoru (slijeva nadesno): J. López, A. Mendoza i O. Espinoza; stražnji red: Carlos Ayala i Julio Núñez, starješine koji su posjećivali braću u zatvoru i duhovno im pomagali

[Slika na stranici 133]

Nakon što su ukinuta zakonska ograničenja za Jehovine svjedoke, ova se kuća koristila kao podružnica

[Slike na stranici 134]

Nakon uragana Mitcha neki su volonteri biciklima braći dostavljali hranu i druge potrepštine. Drugi su radili na ponovnoj izgradnji Dvorana Kraljevstva i domova braće

[Slika na stranici 139]

Banacruz, selo u pokrajini RAAN, gdje se dobra vijest propovijeda usprkos mnogim izazovima

[Slika na stranici 147]

Oblasni kongres 1999. “Božja proročanska riječ” — prvi kongres za cijelu zemlju održan nakon 1978. Prisustvovalo mu je 28 356 osoba

[Slika na stranici 147]

Delegati su promatrali krštenje 784 osobe, najveće krštenje u povijesti Nikaragve

[Slika na stranici 148]

Odbor podružnice početkom 2002 (slijeva nadesno): Ian Hunter, Agustín Sequeira, Luis Antonio González i Lothar Mihank