Služim Jehovi na Kubi nekih 70 godina

Sjećam se da je život ondje bio jako miran. U našoj blizini živjeli su neki naši rođaci, naprimjer tete, ujaci, djedovi i bake. Imali smo dovoljno hrane i život nam je bio lijep.

Kad sam imao oko pet godina, moji roditelji počeli su proučavati Bibliju s Waltonom Jonesom. On je revno propovijedao i čak je bio spreman pješačiti deset sati samo da bi došao do našeg gradića. Svaki put kad bi došao, mnogi članovi iz moje obitelji našli bi se u kući mog djeda i bake i satima bi s njim razgovarali o Bibliji. Mojim roditeljima, stricu Pedru i teti Eli jako se svidjelo ono što su naučili i ubrzo su se krstili. Ela sada ima skoro 100 godina, a i dalje vjerno služi kao pionir na Kubi.

U to vrijeme Jehovini svjedoci mogli su slobodno služiti Jehovi. Svi su nas znali po tome što smo propovijedali od kuće do kuće i što smo kod sebe uvijek imali puno biblijske literature. A puno smo i hodali! Imam lijepe uspomene iz djetinjstva, kad je bilo “povoljno vrijeme” da slobodno služimo Jehovi. Ali pred nama su bila teška vremena (2. Tim. 4:2).

TEŠKA VREMENA NA KUBI

Kad sam imao oko pet godina, moj otac i stric otputovali su na pokrajinski sastanak koji se održavao na drugom kraju otoka. Nažalost, na putu su dobili tifusnu groznicu jer su popili zagađenu vodu. Kad su se vratili kući, moj stric je izgubio svu kosu, ali je preživio. Moj tata je nažalost umro. Imao je samo 32 godine.

Nakon toga mama je odlučila da se preselimo njenom bratu koji je živio u Lombillu. To je značilo da više nećemo živjeti blizu naših rođaka niti bake i djeda, koje smo jako voljeli. Ali mama, sestre i ja nastavili smo služiti Jehovi.

Krstio sam se 26. kolovoza 1957. u jezeru blizu Lombilla. Imao sam deset godina. Nije mi bilo ni na kraj pameti da će se za Jehovine svjedoke na Kubi život drastično promijeniti za manje od dvije godine. Godine 1959. pala je tadašnja vlada i zavladao je komunistički režim.

Nova vlast puno je pažnje pridavala jačanju vojske, a to je utjecalo na Jehovine sluge, koji su politički neutralni i ne žele ići u vojsku. Zbog toga više nismo mogli slobodno služiti Jehovi kao prije. Vlasti su s vremenom zabranile naše djelovanje i stotine naše vjerne braće završile su u zatvoru. Neke od njih često su tukli i izgladnjivali. Ponekad bi im čuvari dali hranu koja je sadržavala krv, no oni su znali da Biblija zabranjuje konzumiranje krvi.

Ali unatoč svemu tome, mi smo i dalje održavali naše sastanke (Hebr. 10:25). Čak smo održavali pokrajinske sastanke na farmama i nekim drugim lokacijama po čitavom otoku. Sjećam se da nam je jedan brat jednom dao da održimo pokrajinski sastanak u velikoj štali u kojoj je držao ovce. Nismo je stigli počistiti, pa čak ni izvesti ovce iz nje. I tako su program slušale i doslovne ovce i mi Jehovine ovce! (Mih. 2:12).

Bili smo jako zahvalni braći koja su nam u to vrijeme davala duhovnu hranu. Naprimjer, program pokrajinskog sastanka bio je unaprijed snimljen na kazete, a zatim se ta snimka prosljeđivala među braćom. Ponekad su samo dva brata bila zadužena da pripreme, iznesu i snime sve govore na pokrajinskom sastanku. Budući da su braća snimala na tajnim lokacijama, ponekad bismo u pozadini čuli kukurikanje pijetla ili neke druge zanimljive zvukove. Ako na lokaciji gdje se održavao pokrajinski sastanak nije bilo struje, jedan brat vrtio bi pedale na biciklu koji je bio priključen na uređaj za proizvodnju električne energije. I tako smo imali struju za kazetofon, pa smo svi mogli čuti program. Možda nismo imali idealne okolnosti ili puno tiskane literature koju su imali naši suvjernici u drugim zemljama, ali nikad nismo bili duhovno gladni. Bili smo sretni što možemo zajedno služiti Jehovi (Neh. 8:10).

PIONIRSKA SLUŽBA I RODITELJSTVO

Kad sam imao 18 godina, započeo sam s pionirskom službom u kubanskom gradu Floridi. Nakon otprilike godinu dana bio sam imenovan za specijalnog pionira i poslan sam u Camagüey, glavni grad jedne regije na Kubi. Ondje sam upoznao Emiliju, lijepu sestru iz grada Santiaga de Cube. Počeli smo hodati i za manje od godinu dana smo se vjenčali.

Počeo sam raditi puno radno vrijeme u jednoj šećerani. Emilia i ja više nismo mogli biti pioniri, ali ipak smo htjeli što više vremena provoditi u duhovnim aktivnostima. Zato sam se na poslu dogovorio da radim noćnu smjenu, od 3.00 do 11.00 ujutro. Iskreno, nije mi bilo drago što se budim tako rano, ali takvo radno vrijeme omogućavalo mi je da redovito idem u službu i na sve sastanke zajedno s Emilijom.

Godine 1969. rodio nam se naš prvi sin, Gustavo. Nekako u to vrijeme braća su me zamolila da počnem služiti kao pokrajinski nadglednik. Na Kubi tada nije bilo neobično da brat ima obitelj i služi kao pokrajinski nadglednik. I tako je započelo jedno od najljepših poglavlja u našem životu, ali istovremeno i razdoblje s najviše obaveza. Za Emiliju i mene bio je veliki blagoslov što smo na takav način mogli služiti svojoj braći i sestrama. Dok smo bili u putujućoj službi, rodio nam se sin Obed, a nakon njega Abner. A nekoliko godina kasnije dobili smo i kćer Mahely.

Kad se osvrnem na godine koje smo proveli u putujućoj službi, jako sam sretan jer jasno vidim kako se Jehova brine za svoj narod na Kubi. A blagoslovio je i nas dok smo se trudili usaditi u svoju djecu ljubav prema njemu. A sada bih vam rado ispričao kako nam je život izgledao dok smo bili u pokrajinskoj službi.

POKRAJINSKA SLUŽBA POD ZABRANOM

Tijekom 60-ih i 70-ih godina sve smo više osjećali posljedice zabrane. Naše su dvorane bile zatvorene. Misionari su protjerani iz zemlje. Mnoga mlada braća završila su u zatvoru. A zatvorena je i podružnica u Havani.

Skupštine smo zbog zabrane mogli posjećivati samo vikendima, pa bismo svaku skupštinu posjetili dva vikenda zaredom. Obično smo putovali biciklom i nismo nosili puno stvari, tako da nismo na sebe privlačili previše pažnje. Naravno, braću se potajno obavještavalo da dolazimo u posjet, a mi smo se trudili da to izgleda kao posjet rođacima, što nam nije bilo teško. S braćom nam je bilo tako lijepo da smo morali paziti da ne zaboravimo zašto smo došli – da naš cilj nije da se samo družimo nego da ih i duhovno ohrabrimo (Mar. 10:29, 30). Pa ipak, trebali smo biti oprezni jer bi nas policija često pratila i odvela na ispitivanje. Da su nas otkrili, naši su domaćini mogli završiti u zatvoru (Rim. 16:4).

U tom periodu upoznali smo mnogu braću i sestre koji su bili jako gostoljubivi iako su živjeli vrlo skromno. U nekim područjima bilo je toliko komaraca da nisi mogao živjeti od njih. Ali braća su bila tako dobra da bi nam dala svoju jedinu mrežu koja je štitila od komaraca, pa smo mi mogli malo mirnije spavati. A druga braća bila su nas spremna ugostiti iako su sami imali vrlo malo hrane. Ustvari, ponekad bismo mi donijeli svoju hranu i podijelili je s njima.

Dok smo posjećivali skupštine, nismo mogli voditi sa sobom svu našu djecu. Zato smo na put vodili samo jedno dijete, a moja mama i sestra čuvale su ostalu djecu kod kuće. Ustvari, to što smo putovali s bebom u neku nam je ruku služilo kao zaštita, jer bi nas policija povremeno zaustavila i pretražila. Ali mi smo literaturu skrivali među prljavim pelenama – znali smo da policija po tome sigurno neće kopati.

Divim se svojoj Emiliji kad se sjetim koliko se davala za našu djecu i koliko je mene podupirala tijekom svih ovih godina punovremene službe. A ja sam nekako uspijevao izbalansirati svoj posao u šećerani s pokrajinskom službom. Kako? Ponekad bih jednom ili dvaput tjedno odradio duplu smjenu, pa bih imao slobodan vikend. Kasnije sam promaknut u voditelja smjene. Međutim, trebao sam raditi svih sedam dana u tjednu i nisam mogao odbiti takvo radno vrijeme. Ali na kraju sam se ipak snašao. Svojim bih radnicima za vikend dao dovoljno posla, pa im ja ta dva dana nisam bio potreban. A ja sam onda mogao posjećivati skupštine. Koliko znam, šefovi nikad nisu primijetili da me vikendima nije bilo.

RADOSNI UNATOČ PROMJENAMA

Godine 1994. braća koja su predvodila djelo na Kubi pozvala su svih 80 putujućih nadglednika u Havanu na jedan poseban sastanak. Bili smo presretni što smo se nakon svih tih godina konačno upoznali. Na tom smo sastanku najprije razgovarali o nekim organizacijskim promjenama. A onda su braća rekla nešto što nas je sve šokiralo. Rekli su da bi vlastima htjeli predati popis naših imena. Naravno da smo se pitali zašto!

Braća su nam objasnila da su bila na sastanku s državnim službenicima i da je cilj sastanka bio poboljšati odnos između Jehovinih svjedoka i vlasti. Vlasti su tražile da im se preda popis imena svih pokrajinskih nadglednika. Mi smo se svi složili s time. Otada je naš odnos s vlastima bio puno bolji.

S vremenom smo dobili veće slobode, pa smo se lakše mogli sastajati i propovijedati, iako naš pravni status još nije bio riješen. Kasnije smo saznali da su vlasti već znale imena nekih pokrajinskih nadglednika i samo su htjele biti sigurne da imaju točne informacije.

U rujnu 1994. dobili smo dozvolu da ponovno otvorimo podružnicu. Na kraju je ispalo da smo se vratili u istu zgradu u kojoj smo bili 20 godina ranije!

A onda smo 1996. Emilia i ja dobili poziv da služimo u Betelu. Nakon početnog šoka podsjetio sam braću da još uvijek imam dvoje djece za koju se trebam brinuti i koja su mi prioritet. Braća su to uzela u obzir i dodatno razmotrila moju situaciju. Kasnije su nam javili da bi ipak voljeli da dođemo u Betel. Mi smo pristali i počeli planirati da se kao obitelj preselimo u Havanu.

Da budem iskren, u početku nisam baš uživao u betelskoj službi. Budući da sam toliko godina proveo u putujućoj službi, moje srce i dalje je bilo s braćom na području. Osim toga, nisam volio raditi u uredu i cijeli dan sjediti za stolom. Ali drugi betelaši i posebno moja draga Emilia pomogli su mi da promijenim svoj stav. S vremenom sam počeo uživati u betelskoj službi i sada sam sretan.

Emilia i ja više nismo mladi, ali sretni smo što smo imali priliku upoznati mnogu braću i sestre i tijekom svih ovih godina služiti s njima Jehovi rame uz rame. A naročito nas raduje što naša djeca i unuci služe Jehovi. Osjećamo se poput apostola Ivana, koji je rekao: “Nema mi veće radosti nego kad čujem da moja djeca žive po istini” (3. Ivan. 4).

Sada smo u Betelu već skoro 30 godina. Naravno, godine čine svoje, a i borimo se s nekim teškim bolestima, kao što je rak. Unatoč tome, Emilia i ja i dalje se trudimo izvršavati svoje zadatke najbolje što možemo. Istina, život u Jehovinoj službi nije nam uvijek bio lak, ali raduje nas što već nekih 70 godina služimo našem “sretnom Bogu” (1. Tim. 1:11; Psal. 97:1).