Potrebna nam je Jehovina organizacija

JESI li nekad čuo kako netko kaže: “Ja vjerujem u Boga, ali ne i u organiziranu religiju”? Slične se izjave često mogu čuti od pojedinaca koji su nekada rado išli u crkvu, ali su se s vremenom razočarali jer religija kojoj pripadaju nije uspjela zadovoljiti njihove duhovne potrebe. Unatoč tome što su se, općenito gledajući, razočarali u religiozne organizacije, mnogi naglašavaju da i dalje žele obožavati Boga. Međutim, smatraju da je bolje obožavati ga na neki sebi svojstven način, nego u zajednici s nekom crkvom ili religioznom organizacijom.

Što Biblija govori o tome? Želi li Bog da se kršćani povežu s nekom organizacijom?

Ranim je kršćanima koristilo to što su bili organizirani

Kad je Jehova na Pentekost 33. n. e. izlio svoj sveti duh, nije ga izlio na nekoliko izoliranih pojedinaca, već na grupu muškaraca i žena okupljenih “na istome mjestu”, to jest u jednoj gornjoj sobi u Jeruzalemu (Djela apostolska 2:1). U to je vrijeme bila osnovana kršćanska skupština, koja je kasnije prerasla u međunarodnu organizaciju. Ta se organizacija pokazala pravim blagoslovom za te rane učenike. Zašto? U prvom redu zato što su dobili jedan važan zadatak — da propovijedaju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu, koja će se na kraju propovijedati “po cijeloj nastanjenoj zemlji” (Matej 24:14). Skupština je bila mjesto na kojem su novoobraćene osobe mogle biti poučene od iskusnih suvjernika kako da izvršavaju to djelo propovijedanja.

Ubrzo se poruka o Kraljevstvu proširila daleko izvan zidina Jeruzalema. U periodu između 62. i 64. n. e. apostol Petar napisao je svoje prvo pismo kršćanima koji su bili “rasijani u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji”, na području današnje Turske (1. Petrova 1:1). Vjernika je bilo i u Palestini, Libanonu, Siriji, Grčkoj, Italiji te na Cipru i Kreti. U vrijeme kad je Pavao pisao Kološanima, a to je bilo razdoblje od 60. do 61. n. e., dobra se vijest već “propovijedala u svem stvorenju koje je pod nebom” (Kološanima 1:23).

Druga korist koju su kršćani imali od toga što su bili povezani s organizacijom jest to što su se mogli međusobno hrabriti. Družeći se sa skupštinom kršćani su mogli čuti poticajne govore, zajednički proučavati Sveta pisma, izmjenjivati iskustva koja su jačala njihovu vjeru te se ujediniti sa suvjernicima u zajedničkoj molitvi (1. Korinćanima 14. poglavlje). A zreli su muževi mogli ‘pasti Božje stado’ (1. Petrova 5:2).

Kao članovi skupštine kršćani su ujedno upoznali jedni druge i tako se zavoljeli. Takvo druženje sa skupštinom ranim kršćanima nije predstavljalo teret, baš naprotiv, izgrađivalo ih je i jačalo (Djela apostolska 2:42; 14:27; 1. Korinćanima 14:26; Kološanima 4:15, 16).

Unapređivanje jedinstva još je jedan razlog zbog kojeg je bila potrebna ujedinjena, svijetom raširena skupština, odnosno organizacija. Kršćani su bili poučeni da ‘govore složno’ (1. Korinćanima 1:10). To je bilo od presudne važnosti. Članovi tadašnje skupštine imali su različito obrazovanje i potjecali su iz različitih sredina. Govorili su različitim jezicima, a očito su imali i različite osobnosti (Djela apostolska 2:1-11). Ponekad je među njima dolazilo do pravog razmimoilaženja u mišljenjima. No, skupština je pomagala kršćanima da riješe takve nesuglasice (Djela apostolska 15:1, 2; Filipljanima 4:2, 3).

Kad bi se pojavilo neko važno pitanje koje nisu mogli riješiti starješine u skupštini, ono bi se proslijedilo zrelim putujućim nadglednicima, kao što je bio Pavao. Rješavanje veoma bitnih doktrinarnih pitanja prepuštalo se središnjem vodećem tijelu u Jeruzalemu. Vodeće se tijelo u početku sastojalo od apostolâ Isusa Krista, no kasnije je bilo prošireno te je obuhvaćalo i starješine skupštine u Jeruzalemu. Svaka je skupština priznavala od Boga dani autoritet vodećeg tijela i njegovih predstavnika, koji su organizirali službu, imenovali muškarce da služe u skupštini te donosili odluke u vezi s doktrinarnim učenjima. Kad bi vodeće tijelo donijelo konačnu odluku o nekom pitanju, skupštine su prihvaćale tu odluku i ‘radovale se ohrabrenju’ (Djela apostolska 15:1, 2, 28, 30, 31).

Da, Jehova se u prvom stoljeću služio organizacijom. A kako je danas?

I mi danas trebamo organizaciju

Poput svojih suvjernika u prvom stoljeću, Jehovini svjedoci danas ozbiljno shvaćaju povjereni im zadatak da propovijedaju dobru vijest o Kraljevstvu. Raspačavanje Biblija i pomoćnih sredstava za proučavanje Biblije jedan je od načina na koji se izvršava taj zadatak, a za to je potrebna organizacija.

Kršćanske publikacije moraju se pažljivo pripremiti, mora se provjeriti točnost napisanog, potrebno ih je tiskati, a zatim dopremiti do skupština. Zatim svaki kršćanin dobrovoljno donosi tu literaturu ljudima koji je žele čitati. Takvim je načinom rada poruka Kraljevstva doprla do milijuna ljudi. Objavitelji dobre vijesti nastoje to djelo propovijedanja izvršavati organizirano, i tako paze da se nijedan dio područja ne obrađuje prečesto, dok se istovremeno zanemaruju neki drugi dijelovi područja. Sve te dosad spomenute aktivnosti ne bi bile moguće bez organizacije.

Kako “Bog nije pristran”, Bibliju i biblijsku literaturu potrebno je prevoditi (Djela apostolska 10:34). Trenutno je ovaj časopis dostupan na 132 jezika, a popratni časopis Probudite se! objavljuje se na 83 jezika. To zahtijeva da u čitavom svijetu djeluju dobro organizirani prevodilački timovi.

Članovi skupštine primaju ohrabrenje na kršćanskim sastancima i većim skupovima. Na tim sastancima čuju ohrabrujuće biblijske govore, zajednički proučavaju Bibliju, izmjenjuju izgrađujuća iskustva te se ujedinjuju sa suobožavateljima u zajedničkoj molitvi. Jednako kao i njihova braća u prvom stoljeću, raduju se posjetama ljubaznih putujućih nadglednika koje jačaju njihovu vjeru. Zbog toga kršćani danas tvore “jedno stado pod jednim pastirom” (Ivan 10:16).

Naravno, Jehovini svjedoci nisu savršeni, a to nisu bili ni rani kršćani. Usprkos tome, oni nastoje surađivati u jedinstvu. Zbog toga se djelo propovijedanja Kraljevstva izvršava diljem Zemlje (Djela apostolska 15:36-40; Efežanima 4:13).