Ojačani da prestupanju kažemo ne
“DOK sam još bio tinejdžer i radio u jednoj trgovini”, objašnjava Timothy, “jedan me kolega pozvao kod sebe. Rekao je da mu roditelji neće biti kod kuće, da će doći neke djevojke i da će biti prilike za seks.” U današnje bi vrijeme mnogi mladi brzo prihvatili takav poziv. No što je Timothy odgovorio? “Odmah sam mu rekao da neću doći i da zbog svoje kršćanske savjesti ne želim imati spolne odnose s nekim s kim nisam u braku.”
Dok je objašnjavao zašto neće doći, Timothy nije znao da razgovor sluša jedna mlada kolegica. Zaintrigirala ju je njegova čednost te je uskoro i njoj morao reći ne — i to u nekoliko prilika, kao što ćemo kasnije vidjeti.
Dakako, biti okružen iskušavajućim okolnostima nije karakteristično samo za naše vrijeme. Prije otprilike 3 000 godina kralj Salamun je napisao: “Sine moj, ako bi te mamili grešnici, ne pristaj; (...) čuvaj nogu svoju od staze njihove” (Priče Salamunove 1:10, 15). Sam Jehova naredio je naciji Izrael: “Ne idi za množinom na zlo” (2. Mojsijeva 23:2). Da, ponekad moramo reći ne i oduprijeti se iskušenju da postupimo neispravno, čak i u slučaju da takvo odbijanje nije popularno.
Reći ne danas je naročito važno
Pogrešnom načinu postupanja nikad nije bilo lako reći ne, a danas to može biti naročito teško budući da živimo u vremenu koje Biblija naziva “posljednjim danima” ovog sustava stvari. Baš kao što i biblijsko proročanstvo kaže, ljudi su, općenito uzevši, postali ljubitelji užitaka i nasilja te su lišeni osjećaja duhovnosti i moralnosti (2. Timoteju 3:1-5). Predsjednik jednog isusovačkog sveučilišta rekao je: “Imali smo tradicionalan skup mjerila koja su osporavana i odbačena kao manjkava ili staromodna. Čini se da sada više nema nikakvih moralnih putokaza.” Slično se izrazio i jedan sudac višeg suda: “Stvari više nisu crno-bijele. Sve je sivo. (...) Sve je manje ljudi koji uviđaju razliku između ispravnog i pogrešnog. Danas je grijeh biti uhvaćen, a ne činiti zlo.”
Apostol Pavao opisao je ljude s takvim stavom: “Umom [su] u tami, i otuđeni od života koji pripada Bogu, zbog neznanja koje je u njima, zbog neosjetljivosti svog srca. Izgubivši svaki moralni osjećaj, predali su se raspuštenom vladanju da bi pohlepno činili nečistoću svake vrste” (Efežanima 4:18, 19). No čeka ih nevolja. Izaija je izjavio: “Teško onima koji zlo zovu dobro, a dobro zlo, koji prave od mraka svjetlost a od svjetlosti mrak” (Izaija 5:20). Ne samo da ti ljudi sada žanju što su posijali nego će uskoro doživjeti svu žestinu riječi “teško onima” — nepovoljnu presudu od Jehove (Galaćanima 6:7).
“Kad bezbožnici niču kao trava i cvjetaju svi koji čine bezakonje, to biva zato da bi se istrijebili dovijeka”, stoji u Psalmu 92:7. Drugim riječima, ova ogromna žetva zla, koje život svima čini nepodnošljivim, neće trajati dovijeka. Ustvari, Isus je rekao da će Bog u ‘velikoj nevolji’ uništiti baš onaj “naraštaj” koji je odgovoran za ovo zlo (Matej 24:3, 21, 34). Stoga, ako želimo izaći živi iz velike nevolje, trebamo znati što je ispravno, a što pogrešno prema Božjim mjerilima; i, dakako, usto trebamo imati moralne snage da prestupanju bilo koje vrste kažemo ne. Premda to nije lako, Jehova nam pruža neke ohrabrujuće primjere iz biblijskih vremena i iz današnjeg vremena.
Poučiti se od mladića koji je rekao ne
Izgleda da je, čak i nekima u kršćanskoj skupštini, posebno teško reći ne bludu i preljubu. Timothy, o kojem je bilo riječi u uvodnom odlomku, uzeo je k srcu primjer mladog Josipa, koji je zapisan u Bibliji, u 1. Mojsijevoj 39:1-12. Josip je ispoljio moralnu snagu kad ga je žena egipatskog službenika Putifara u niz prilika mamila na spolni odnos s njom. U izvještaju stoji da Josip “ne htje, nego reče: (...) kako bih učinio tako grdno zlo i Bogu zgriješio?”
Otkud Josipu moralna snaga da Putifarovoj ženi kaže ne te da to radi iz dana u dan? Kao prvo, svoj je odnos s Jehovom smatrao mnogo dragocjenijim od kratkotrajnih užitaka. Pored toga, premda nije bio pod božanskim kodeksom zakona (Mojsijev je zakon tek trebao stupiti na snagu), Josip je jasno razumio moralna načela; znao je da bi blud s Putifarovom zaluđenom ženom bio grijeh ne samo prema njenom mužu nego i prema Bogu (1. Mojsijeva 39:8, 9).
Josip je očito shvatio koliko je važno ne paliti čak ni iskru želje koja bi se mogla razgorjeti u nekontrolirani plamen strasti. Kršćanin postupa mudro ako slijedi Josipov primjer. U Kuli stražari od 1. srpnja 1957 (engl.) pisalo je: “On mora uzeti u obzir slabosti svog tijela i ne smije misliti da će tim tjelesnim željama moći ugađati do granice koju određuje Biblija, a zatim stati. Čak i ako bi mu neko vrijeme to uspijevalo, s vremenom bi prešao tu granicu i počinio grijeh. To će se svakako dogoditi jer požuda koja se gaji postaje sve snažnija i ima sve jaču vlast nad pojedincem. Tada će kršćaninu biti sve teže skrenuti misli s nje. Najbolja je obrana opirati joj se od samog početka.”
Opiranje od samog početka lakše je ako razvijamo ljubav prema onom što je ispravno i mržnju prema onom što je neispravno (Psalam 37:27). No na tome trebamo stalno raditi, biti ustrajni. Ako budemo tako postupali, uz Jehovinu će pomoć naša ljubav prema ispravnom i prezir prema neispravnom postati sve snažniji. Dakako, u međuvremenu moramo ostati budni, stalno se moleći da ne dođemo u iskušenje i da se spasimo od zloga, kao što je to Isus rekao (Matej 6:13; 1. Solunjanima 5:17).
Reći ne pritisku okoline
Još jedan utjecaj koji nas može navesti na prestupanje pritisak je okoline. Jedna je djevojka priznala: “Živim dvostrukim životom — jednim u školi, a drugim u kući. U školi se družim s mladima koji psuju gotovo svaki put kad otvore usta. A ja postajem poput njih. Što da učinim?” Potrebna je hrabrost da se bude drugačiji, a tu hrabrost, između ostalog, možemo steći čitanjem biblijskih izvještaja koji govore o Božjim lojalnim slugama poput Josipa i dubokim razmišljanjem o pročitanom. Odličan su primjer pružili i Danijel, Sidrah, Mizah i Abdenago — četiri mladića koji su imali snage razlikovati se od ljudi koji su ih okruživali.
Za ova četiri mlada Izraelca, koji su se zajedno s drugim mladićima školovali na babilonskom kraljevskom dvoru, određen je “obrok na dan od jela kraljevskoga”. Ne želeći prekršiti odredbe Mojsijevog zakona u pogledu jela, odbili su tu hranu. Za to je trebalo snage — tim više što su jela, budući da su bila ‘kraljevska’, vjerojatno bila vrlo primamljiva. Ti su mladići doista postavili divan primjer današnjim kršćanima, koji mogu biti pred iskušenjem, čak i pod pritiskom, da se predaju alkoholu, uživanju droge ili pušenju! (Danijel 1:3-17).
Sidrah, Mizah i Abdenago ujedno su pokazali da je istina ono što je Isus Krist kasnije rekao: “Tko je vjeran u najmanjem, vjeran je i u mnogom” (Luka 16:10). Njihov hrabar stav u relativno malom problemu s hranom i povoljan ishod koji je Jehova prouzročio nesumnjivo su ih ojačali za jedan kasniji, ozbiljniji ispit (Danijel 1:18-20). Taj je ispit nastupio kad im je bilo naređeno da izvrše čin idolopoklonstva, a za neposlušnost slijedilo je pogubljenje vatrom. Tri su mladića hrabro odlučila obožavati samo Jehovu, pouzdajući se u potpunosti u njega bez obzira na to kakav bi mogao biti ishod. Jehova ih je još jednom blagoslovio zbog njihove vjere i hrabrosti — ovog puta tako što ih je čudom zaštitio od vatre kad su bili bačeni u užarenu peć (Danijel 3:1-30).
U Božjoj se Riječi nalaze primjeri mnogih drugih koji su prestupanju rekli ne. Mojsije je odbio “zvati se sinom faraonove kćeri”, premda bi mu to otvorilo mnoge mogućnosti da se u Egiptu prepusti ‘privremenom užitku grijeha’ (Hebrejima 11:24-26). Prorok Samuel nije prihvaćao mito i time zloupotrebljavao svoj autoritet (1. Samuelova 12:3, 4). Apostoli Isusa Krista odvažno su rekli ne kad im je bilo naređeno da prestanu propovijedati (Djela apostolska 5:27-29). Sam je Isus nepokolebljivo govorio ne svakoj vrsti prestupanja — sve do zadnjih trenutaka života kad su mu vojnici ponudili “vino s opojnom smirnom”. Da ga je prihvatio, u tim bi presudnim trenucima njegova postojanost mogla oslabiti (Marko 15:23; Matej 4:1-10).
Reći ne — pitanje života i smrti
Isus je rekao: “Uđite na uska vrata; jer širok je i prostran put koji vodi u uništenje, i mnogo je onih koji njime idu; dok su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo je onih koji ga nalaze” (Matej 7:13, 14).
Široki je put popularan jer je njime lako ići. Oni koji hode njime ugađaju sami sebi, skloni su tjelesnom načinu razmišljanja i postupanja i ne žele se razlikovati od Sotoninog svijeta, već mu se žele prilagoditi. Smatraju da ih Božji zakoni i načela ograničavaju u moralnom pogledu (Efežanima 4:17-19). No Isus je jasno rekao da široki put “vodi u uništenje”.
No zašto je Isus rekao da će samo nekolicina izabrati tijesan put? Prvenstveno zato što samo malo ljudi želi da njihovim životom upravljaju Božji zakoni i načela te da im te stvari pomognu kako bi se oduprli mnogim iskušenjima i prilikama koji vode do prestupanja. Osim toga, samo je relativno mali broj onih koji su spremni boriti se protiv neispravnih želja, pritiska okoline i straha da će ih se možda ismijavati zbog puta koji su izabrali (1. Petrova 3:16; 4:4).
Takvi pojedinci u potpunosti razumiju kako se osjećao apostol Pavao kad je opisivao borbu koju je vodio dok je grijehu govorio ne. Kao i u današnjem svijetu, rimski i grčki svijet Pavlovog vremena nudio je široki put na kojem su postojale brojne mogućnosti za prestupanje. Pavao je objasnio da njegov um, koji je znao što je ispravno, stalno “ratuje” protiv njegovog tijela, koje je naginjalo neispravnom postupanju (Rimljanima 7:21-24). Da, Pavao je znao da je njegovo tijelo dobar sluga, ali loš gospodar i zato je naučio govoriti mu ne. Napisao je: “Bijem svoje tijelo i vodim ga kao roba” (1. Korinćanima 9:27). Kako je zagospodario njime? Nije to uspio vlastitom snagom, koja nije bila dorasla tom zadatku, nego uz pomoć Božjeg duha (Rimljanima 8:9-11).
Zbog toga je Pavao, unatoč nesavršenosti, svoju besprijekornost prema Jehovi sačuvao sve do kraja. Nedugo prije svoje smrti mogao je napisati: “Vodio sam dobru borbu, otrčao sam trku do kraja, održao sam vjeru. Odsad se za mene čuva kruna pravednosti” (2. Timoteju 4:7, 8).
Dok vodimo rat protiv vlastite nesavršenosti, kakav su nam samo ohrabrujuć primjer ne samo Pavao nego i oni koji su njemu bili primjer — Josip, Mojsije, Danijel, Sidrah, Mizah, Abdenago i mnogi drugi. Iako su bili nesavršeni, ovi su ljudi vjere prestupanju rekli ne, a to nisu učinili zahvaljujući upornosti ili tvrdoglavosti nego zahvaljujući moralnoj snazi koju su dobili putem Jehovinog duha (Galaćanima 5:22, 23). Bili su duhovni ljudi. Osjećali su glad za svakom riječi iz Jehovinih usta (5. Mojsijeva 8:3). Njegova im je riječ značila život (5. Mojsijeva 32:47). Povrh svega, ljubili su Jehovu i bojali ga se te su uz njegovu pomoć strpljivo gajili mržnju prema prestupanju (Psalam 97:10; Priče Salamunove 1:7).
Budimo poput njih. Doista, da bismo ustrajno svakoj vrsti prestupanja govorili ne, treba nam Jehovin duh, baš kao što je trebao i njima. Jehova nam velikodušno daje svoj duh ako ga iskreno molimo za to, ako proučavamo njegovu Riječ i redovito prisustvujemo kršćanskim sastancima (Psalam 119:105; Luka 11:13; Hebrejima 10:24, 25).
Timothy, o kojem je bilo riječi u uvodu, bio je sretan što nije zanemarivao svoje duhovne potrebe. Mladu kolegicu koja je načula njegov razgovor s drugim kolegom Timothyeva je čednost privukla na pogrešan način, te mu je kasnije nasamo rekla da dođe kod nje kad joj muž ne bude kod kuće. Timothy je odbio. Budući da nije željela odustati samo tako, pozivala ga je u niz navrata, poput Putifarove žene. Timothy je nepokolebljivo, ali ljubaznim riječima, svaki put rekao ne. Čak joj je dao dobro svjedočanstvo iz Božje Riječi. Duboko zahvalan Jehovi što mu je dao moralne snage da kaže ne, Timothy je sada sretno oženjen za divnu sukršćanku. Doista, Jehova će blagosloviti sve koji žele sačuvati svoju kršćansku besprijekornost i ojačat će ih da prestupanju kažu ne (Psalam 1:1-3).