Tercije — Pavlov vjerni sekretar
TERCIJE se suočio s izazovom. Apostol Pavao ga je želio koristiti kao svog sekretara za pisanje dugačkog pisma sukršćanima u Rimu. To bi bio težak zadatak.
Zašto je bilo tako teško biti sekretar u prvom stoljeću n. e.? Kako se takav posao obavljao? Kakvi su materijali za pisanje tada bili u upotrebi?
Sekretari u drevna vremena
U drevnom grčko-rimskom društvu postojale su različite vrste sekretara. Neki su muškarci služili kao vladini sekretari — državni službenici koji su radili u kancelarijama. Postojali su također i javni sekretari koji su svoje usluge građanima pružali na trgovima. Usluge privatnih sekretara (često su to bili robovi) koristili su bogati. Zatim su tu bili i spremni prijatelji koji su rado pisali pisma za druge. Prema izučavatelju E. Randolphu Richardsu, vještine tih neslužbenih sekretara “mogle su varirati od minimalne sposobnosti što se tiče jezika i/ili tehnika pisanja pa do najvišeg stupnja stručnosti u brzoj izradi točnog, ispravnog i šarmantnog pisma”.
Tko je koristio sekretare? Prvenstveno oni koji nisu znali čitati i pisati. Mnogi drevni ugovori i poslovna pisma završavali su napomenom u kojoj je sekretar potvrdio da je on napisao dokument zbog nesposobnosti osobe koja mu je povjerila posao. Drugi razlog za unajmljivanje sekretara vidljiv je iz jednog drevnog pisma iz Tebe (Egipat). Napisano je za izvjesnog Asklepiadesa i u zaključku kaže: “Eumelus, sin Herma, pisao je za njega (...) jer on prilično sporo piše.”
Ipak, znanje čitanja i pisanja izgleda da nije bilo odlučujući faktor za korištenje usluga sekretara. Prema tumaču Biblije Johnu L. McKenzieu, “vjerojatno nije čak niti interes za čitljivost, već interes za ljepotu ili barem urednost” bilo to što je potaknulo ljude da pribjegavaju uslugama sekretara. Čak i za obrazovane ljude pisanje je bilo zamorno, naročito kad se radilo o dugačkim i opširnim tekstovima. Izučavatelj J. A. Eschlimann kaže da je svatko tko je imao mogućnost za to “drage volje zaobišao taj zadatak, povjeravajući ga na brigu robovima, profesionalnim pisarima”. Uostalom, nije teško razumjeti zašto ljudi nisu voljeli sami pisati svoja pisma kada se uzmu u obzir materijali koje se koristilo te radni uvjeti.
Materijal za pisanje koji se obično koristio u prvom stoljeću n. e. bio je papirus. Od te biljke dobivale su se tanke trake tako što se uzdužno rezalo zbijenu srčiku njene stabljike. Napravljen je sloj traka. Drugi sloj stavljalo se pod pravim kutem na prvi sloj. Dva su sloja pritiskom spojena i tako je dobiven list “papira”.
Nije bilo jednostavno pisati po toj površini. Bila je hrapava i vlaknasta. Prema izučavatelju Angelu Pennai, “šupljikava vlakna papirusa doprinosila su širenju tinte, naročito duž sitnih kanala koji su preostali među tankim trakama”. Sekretar je mogao raditi sjedeći na podu prekriženih nogu i jednom rukom držeći list na ploči. Ako je bio neiskusan ili ako materijali nisu bili najbolje kvalitete, njegovo pero, ili pisaća trska, moglo je zasjeći papirus, list se mogao poderati ili je pisanje moglo biti nečitljivo.
Tinta se radila od mješavine čađe i biljne smole. Prodavala se u obliku pločica i morala se u tintarnici razrijediti vodom prije nego što je se moglo koristiti za pisanje. Među ostalim alatom koji bi sekretar poput Tercija vjerojatno imao kod sebe bio je nož za oštrenje pisaće trske te vlažna spužva za brisanje grešaka. Svako je slovo moralo biti pažljivo napisano. Zato je pisanje napredovalo sporo i uz poteškoće.
“Pozdravljam vas i ja Tercije”
Među pozdravima na kraju pisma Rimljanima nalazi se i pozdrav Pavlovog sekretara, koji je napisao: “Pozdravljam vas i ja Tercije, koji napisah ovu poslanicu u Gospodinu” (Rimljanima 16:22). Ovo je jedini slučaj u Pavlovim pismima gdje se direktno ukazuje na jednog od njegovih sekretara.
Malo toga nam je poznato o Terciju. Iz njegovog pozdrava “u Gospodinu” možemo zaključiti da je bio vjerni kršćanin. Vjerojatno je bio član skupštine u Korintu i možda je poznavao mnoge kršćane u Rimu. Bibličar Giuseppe Barbaglio pretpostavlja da je Tercije bio rob ili slobodnjak. Zašto? Kao prvo, zato što su “pisari uglavnom pripadali toj klasi; zatim zato što je njegovo latinsko ime (...) bilo izrazito uobičajeno među robovima i slobodnjacima”. “Stoga”, kaže Barbaglio, “on nije bio neki ‘neutralni’ profesionalni pisac, bio je suradnik koji je na taj način pomogao Pavlu da sastavi svoj najdulji i najrazrađeniji napisani materijal: to je dragocjena služba koja je omogućila Pavlu da uštedi vrijeme i snagu.”
Taj posao koji je napravio Tercije sasvim je sigurno dragocjen. Sličan posao obavljao je Baruh za Jeremiju, kao i Silvan za Petra (Jeremija 36:4; 1. Petrova 5:12). Kakvu su samo prednost imali ti suradnici!
Pisanje Rimljanima
Pismo Rimljanima napisano je dok je Pavao bio gost kod Gaja, vjerojatno u Korintu. Bilo je to oko 56. n. e., za vrijeme apostolovog trećeg misionarskog putovanja (Rimljanima 16:23). Iako pouzdano znamo da je Pavao koristio Tercija kao svog sekretara da bi napisao to pismo, nije nam točno poznato kako ga je koristio. Bez obzira na to koja je metoda korištena, posao nije bio jednostavan. Ali u jednu stvar možemo biti sigurni: Kao i ostatak Biblije, Pavlovo je pismo Rimljanima “od Boga nadahnuto” (2. Timoteju 3:16, 17, NW).
Do završetka pisma Tercije i Pavao napisali su tisuće riječi, koristeći nekoliko listova papirusa. Nakon što su jedan do drugog slijepljeni uz rub, listovi su formirali svitak, dug vjerojatno nekih 3-4 metra. Pismo je pažljivo umotano i zapečaćeno. Zatim ga je Pavao očito povjerio Febi, jednoj sestri iz Kenhreje, koja se upravo spremala krenuti na put u Rim (Rimljanima 16:1, 2).
Od prvog stoljeća metode koje se koriste za izradu materijala za pisanje u golemoj su se mjeri promijenile. No Bog je tokom stoljeća sačuvao pismo kršćanima u Rimu. Kako samo možemo biti zahvalni za taj dio Jehovine Riječi, koji je zapisan uz pomoć Pavlovog vjernog i marljivog sekretara Tercija!