Sloboda vjeroispovijedi potvrđena u Japanu

GODINAMA su se u Japanu mladi učenici koji su Jehovini svjedoci suočavali s dilemom: Hoće li slijediti svoju biblijski školovanu savjest ili će udovoljiti nastavnom programu, što bi predstavljalo povredu njihove savjesti. Zašto je postojala ova dilema? Zato što su vježbe iz borilačkih vještina sastavni dio tjelesnog odgoja u njihovim školama. Mladi su Svjedoci smatrali da takve vježbe nisu u skladu s biblijskim načelima, kao što je ono iz Izaije 2. poglavlja, 4. retka. Ono glasi: “Raskovat[ će] mačeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, ne će dizati mača narod na narod, niti će se više učiti boju.”

Ne želeći se učiti ratobornim vještinama, koje uključuju i ozljeđivanje druge osobe, mladi kršćanski Svjedoci objasnili bi svojim nastavnicima da im savjest ne dopušta da sudjeluju u borilačkim vještinama. Nakon što bi te učenike pokušavali nagovoriti da prihvate nastavni program škole, mnogi bi uviđavni nastavnici na koncu pristali na to da će poštivati savjest učenika i pobrinuti se za alternativne aktivnosti.

Međutim, neki su se nastavnici uzrujavali, a neke škole mladim Svjedocima nisu htjele dati prolaznu ocjenu iz tjelesnog odgoja. Godine 1993, najmanje je deveterim učenicima uskraćen prelazak u sljedeći razred, te su bili prisiljeni napustiti školu ili su zbog nesudjelovanja u borilačkim vještinama bili izbačeni iz škole.

Očigledno, bilo je vrijeme da se obrani pravo mladih kršćana na obrazovanje, a da pritom ne moraju kompromitirati svoju savjest. Petorica studenata kojima je bio uskraćen prelazak u drugu godinu na Kobe Municipal Industrial Technical Collegeu (skraćeno nazvan Kobe Tech) odlučila su poduzeti pravne mjere.

Što je bilo predmetom rasprave?

Kad su se petorica studenata u proljeće 1990. upisala na Kobe Tech, oni su nastavnicima objasnili da zbog svojih na Bibliji temeljenih gledišta ne mogu sudjelovati u vježbama kenda (japanska mačevalačka vještina). Profesori tjelesnog odgoja snažno su se protivili te su odbili pružiti im bilo koje alternativne mogućnosti da dobiju prolaznu ocjenu iz tjelesnog odgoja. Na koncu su studenti pali iz tjelesnog odgoja i zbog toga su morali ponoviti prvu godinu. U travnju 1991. podnijeli su tužbu Okružnom sudu u Kobeu, tvrdeći da je postupak fakulteta u suprotnosti s ustavom zajamčenom slobodom vjeroispovijedi.a

Fakultet je tvrdio da bi omogućavanje alternativnih aktivnosti bilo jednako povlašćivanju određene religije i kršenju neutralnosti javnog školstva. Osim toga, tvrdili su da nemaju ni prostora ni osoblja za pružanje alternativnog programa iz tjelesnog odgoja.

Odluka Okružnog suda uzrujava upućene

Dok se slučaj rješavao, dvojica od petorice studenata ponovno nisu dobila prolaznu ocjenu iz tjelesnog odgoja, dok su ostala trojica jedva prešla u sljedeću godinu. Fakultetska pravila određuju da studenti sa slabim školskim uspjesima te oni koji dvaput zaredom ponavljaju istu godinu mogu biti izbačeni. S obzirom na to, jedan od dvojice studenata odlučio je napustiti fakultet prije nego ga izbace, no drugi, Kunihito Kobayashi, odbio je napustiti fakultet. Zato su ga izbacili. Zanimljivo je da je Kunihitov prosjek iz svih predmeta, uključujući i tjelesni odgoj, iz kojeg je pao s rezultatom od 48 bodova, iznosio 90,2 boda od mogućih 100. Bio je najbolji u svojoj grupi od 42 studenta.

Dana 22. veljače 1993, Okružni sud u Kobeu donio je presudu u korist Kobe Techa i rekao: “Odluke škole nisu povrijedile ustav”, iako je priznao da se “ne može poreći da je zahtijevanjem škole da sudjeluje u kendo vježbama tužiteljeva sloboda obožavanja donekle bila ograničena”.

Poput apostola Pavla u prvom stoljeću, tužitelji su odlučili uložiti žalbu višim pravnim ustanovama (Djela apostolska 25:11, 12). Slučaj je otišao na Visoki sud u Osaki.

Nesebičan stav tužiteljâ

Poznati učenjak, profesor Tetsuo Shimomura sa Sveučilišta Tsukuba, bio je spreman svjedočiti kao stručnjak na Visokom sudu u Osaki. Kao ekspert na području obrazovanja i prava, naglasio je koliko je neobzirno fakultet postupao sa studentima. Kunihito Kobayashi izrazio je na sudu svoje osjećaje, a njegova iskrenost dirnula je srca prisutnih u sudnici. Osim toga, 22. veljače 1994, Odvjetničko udruženje Kobea izjavilo je da mjere koje je fakultet poduzeo predstavljaju povredu Kunihitove slobode obožavanja i njegovog prava na obrazovanje, te je preporučilo da ga ponovno prime na fakultet.

Kako se približavalo vrijeme za donošenje odluke Visokog suda u Osaki, svi mladi kršćani koji su bili uključeni u slučaj željeli su do kraja sudjelovati u borbi. Bili su svjesni da vode pravnu bitku u korist tisuća mladih Svjedoka koji se suočavaju s istim pitanjem u školama diljem Japana. No budući da oni nisu bili izbačeni s fakulteta, sud bi najvjerojatnije odbacio njihov slučaj. A uvidjeli su da će se, ako povuku svoju žalbu, više istaknuti koliko je nerazumno bilo što je fakultet izbacio Kunihita. Stoga su svi studenti osim Kunihita odlučili odustati od daljnjeg vođenja parnice.

Dana 22. prosinca 1994, glavni sudac Reisuke Shimada s Visokog suda u Osaki donio je odluku kojom je poništio odluku Okružnog suda u Kobeu. Sud je smatrao da je razlog iz kojeg je Kunihito odbio sudjelovati u kendo vježbama bio iskren i da je šteta koju je pretrpio zbog toga što je postupio u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjem bila ekstremno velika. Glavni sudac Shimada rekao je da je fakultet trebao omogućiti alternativne aktivnosti. Ova je izvrsna odluka naišla na povoljan odaziv kod onih koji su zainteresirani za ljudska prava. Međutim, fakultet je uložio žalbu Vrhovnom sudu Japana, lišavajući Kunihita školovanja za još više od godinu dana.

Na Vrhovni sud

U jednom uvodnom članku u novinama Kobe Shimbun kasnije je pisalo: “Školski odbor grada Kobea i fakultet trebali su još onda [nakon donošenja odluke Visokog suda u Osaki] gosp. Kobayashia ponovno primiti na fakultet. (...) Njihov nepotrebno konfrontacijski stav lišio je mladića važnog razdoblja njegove mladosti.” Ipak, Kobe Tech je zauzeo čvrst stav u ovom slučaju. To je imalo za posljedicu da je slučaj postao predmetom vijesti diljem zemlje. Nastavnici i školske vlasti diljem zemlje zapazili su to, a odluka najvišeg suda u zemlji predstavljala bi snažniji pravni presedan za slične slučajeve u budućnosti.

Dana 17. siječnja 1995, oko tjedan dana nakon što je fakultet uložio žalbu Vrhovnom sudu, potres koji je zadesio Kobe pogodio je i grad Ashiya gdje je Kunihito živio sa svojom obitelji. Tog jutra, otprilike u pola šest, nekoliko minuta prije nego što je potres pogodio to područje, Kunihito je napustio kuću kako bi išao na svoj posao sa skraćenim radnim vremenom. Biciklom se vozio cestom ispod autoceste Hanshin, a kad se dogodio potres upravo se približavao onom dijelu koji se srušio. Odmah se vratio kući i ustanovio da je prizemlje njegove kuće potpuno razoreno. Kunihito je vidio da je u potresu lako mogao izgubiti život te se zahvalio Jehovi što mu je omogućio da preživi. Da je poginuo, slučaj u vezi s kendom vjerojatno bi bio zaključen bez odluke Vrhovnog suda.

Vrhovni sud u Japanu obično ispituje žalbe samo na temelju dokumentacije i prosuđuje jesu li odluke nižeg suda bile korektne. Ako ne postoji neki ozbiljan razlog za poništenje odluke nižeg suda, ne usljeđuju nikakva saslušanja. Sud ne obavještava uključene stranke o tome kada će biti donesena presuda. Zato se Kunihito iznenadio kad su ga ujutro 8. ožujka 1996. obavijestili da će tog jutra biti donesena odluka. Na svoju radost i zadovoljstvo, saznao je da je Vrhovni sud potvrdio odluku Visokog suda u Osaki.

Četvorica sudaca, kojima je predsjedao sudac Shinichi Kawai, jednoglasno su odlučila da se “poduzete mjere sa stajališta općeprihvaćenih društvenih normi trebaju smatrati krajnje neumjesnima, budući da odstupaju od područja diskrecionih prava, te su nezakonite”. Sud je priznao iskrenost Kunihitovog odbijanja da sudjeluje u kendo vježbama te je izjavio: “Razlog zbog kojeg je tužitelj odbio sudjelovati u kendo vježbama bio je ozbiljan i usko povezan sa samom srži njegove vjere.” Vrhovni sud je zaključio da fakultet može i treba pružiti alternativne mogućnosti kako bi se poštivala tužiteljeva vjerska uvjerenja.

Dalekosežni učinci

Ova će odluka nesumnjivo predstavljati izvrstan presedan u korist slobode obožavanja u školama. U The Japan Timesu pisalo je: “To je prva odluka Vrhovnog suda po pitanju obrazovanja i slobode vjeroispovijedi.” Međutim, odluka ne oslobađa mlade učenike odgovornosti da u skladu s vlastitom savjesti zauzmu stav kad se suoče s ispitima vjere.

Profesor Masayuki Uchino sa Sveučilišta Tsukuba komentirao je da je jedan od faktora koji je suce naveo na to da Kunihitu daju pobjedu taj što je on bio “iskren student s izvanrednim akademskim dostignućima”. Biblija daje kršćanima koji se suočavaju s ispitima svoje vjere ovaj savjet: “Vladajte se dobro medju neznabošcima, da bi za ono za što vas opadaju kao zločince, vidjevši vaša dobra djela, hvalili Boga u dan pohodjenja” (1. Petrova 2:12). Vjerni mladi kršćani mogu drugima pokazati da je njihov biblijski stav dostojan poštovanja tako što u čitavom svom životu primjenjuju biblijska mjerila.

Nakon odluke Vrhovnog suda, Kunihito Kobayashi bio je ponovno primljen na Kobe Tech. Većina studenata koji su se zajedno s Kunihitom upisali na fakultet već je diplomirala. Kunihito sada studira sa studentima koji su pet godina mlađi od njega. U očima mnogih svjetovnih ljudi izgubio je pet dragocjenih godina svoje mladosti. Međutim, Kunihitova je besprijekornost dragocjena u očima Jehove Boga i njegova žrtva sigurno nije uzaludna.

[Bilješka]

[Slike na stranici 20]

Lijevo: Kunihitova kuća nakon potresa

Dolje: Kunihito danas