Zašto tražiti istinu?

MNOGE religiozne organizacije tvrde da imaju istinu te je revno nude drugima. Međutim, one zajedno nude zbunjujuće obilje “istina”. Je li to samo još jedan dokaz da su sve istine relativne, da ne postoje apsolutne istine? Nije.

Profesor V. R. Ruggiero u svojoj knjizi The Art of Thinking (Umjetnost razmišljanja), izražava svoje iznenađenje što i inteligentni ljudi ponekad kažu da je istina relativna. On razmišlja ovako: “Ako svatko stvara neku svoju istinu, tada ideja neke osobe ne može biti bolja od ideje druge osobe. Sve moraju biti jednake. A ako su sve ideje jednake, koja je svrha istraživanja bilo koje teme? Zašto vršiti arheološka iskapanja u potrazi za odgovorima na arheološka pitanja? Zašto istraživati uzroke napetosti na Srednjem istoku? Zašto tražiti lijek za rak? Zašto pretraživati galaksiju? Sve ovo ima smisla samo ako su neka rješenja bolja od drugih, ako je istina nešto što je odvojeno od osobnog gledišta i nešto na što ono ne utječe.”

Ustvari, nitko zapravo ne vjeruje da istina ne postoji. Kad se radi o realnostima prirodnih nauka, kao što su medicina, matematika ili zakoni fizike, čak će i najnepopustljiviji relativist vjerovati da su neke stvari istina. Tko bi se od nas usudio letjeti avionom ako ne bi vjerovao da su zakoni aerodinamike apsolutna istina? Dokazive istine postoje; one nas okružuju i mi im povjeravamo svoj život.

Cijena relativizma

No, greške relativizma najočitije su na području morala, jer takav način razmišljanja ovdje nanosi najviše štete. U The Encyclopedii Americani tvrdi se sljedeće: “Ozbiljno se sumnjalo u to je li spoznaja, ili poznata istina, dokučiva ljudima (...). Međutim, ljudsko društvo nesumnjivo propada kad se god tijesno povezani ideali istine i spoznaje odbacuju kao neostvarivi ili kao štetni.”

Možda si i ti primijetio takvo propadanje. Naprimjer, biblijske moralne pouke, koje jasno kažu da je grijeh činiti nemoral, smatraju se istinama još samo u rijetkim slučajevima. Uobičajena je etika situacije — “sâm odluči što je dobro za tebe”. Može li itko tvrditi da socijalno propadanje nije posljedica ovog relativističkog gledišta? Svijetom raširene epidemije spolnih bolesti, razorene obitelji i tinejdžerske trudnoće sigurno govore same za sebe.

Što je istina?

Stoga napustimo mutne vode relativizma i ukratko ispitajmo ono što Biblija opisuje kao čiste vode istine (Ivan 4:14; Otkrivenje 22:17). “Istina” u Bibliji nipošto nije prikazana kao apstraktna, neshvatljiva pojava oko koje raspravljaju filozofi.

Kad je Isus rekao da je sav smisao njegovog života govoriti o istini, govorio je o nečemu što su vjerni Židovi cijenili stoljećima. Židovi su u svojim svetim spisima davno čitali o “istini” kao o nečem stvarnom, a ne kao o teoriji. U Bibliji je riječ “istina” prijevod hebrejske riječi “ʼeméth”, koja označava ono što je čvrsto utemeljeno, solidno i, što je možda najvažnije, pouzdano.

Židovi su imali dobar razlog da tako shvaćaju istinu. Svog Boga Jehovu nazivali su ‘Bogom istine’ (Psalam 31:5). Bilo je to zato što je Jehova, kad god je rekao da će nešto učiniti, to i učinio. Kad je nešto obećao, on je to i ispunio. Kad je nadahnuo proročanstva, ona su se ispunila. Kad je izrekao konačne osude, one su bile izvršene. Milijuni Izraelaca bili su svjedoci tih stvarnih događaja. Nadahnuti pisci Biblije zabilježili su ih kao nepobitne povijesne činjenice. Za razliku od drugih knjiga koje se smatra svetima, Biblija se ne temelji na mitovima ili legendama. Ona je čvrsto utemeljena na dokazivim činjenicama — povijesnim, arheološkim, znanstvenim i sociološkim realnostima. Stoga ne čudi što je psalmist rekao o Jehovi: “Zakon [je] tvoj istina. (...) Sve su zapovijesti tvoje istina. (...) Osnova je riječi tvoje istina”! (Psalam 119:142, 151, 160).

Isus Krist je ponovio riječi tog psalma kad je rekao Jehovi u molitvi: “Riječ je tvoja istina” (Ivan 17:17). Isus je znao da je sve što je njegov Otac govorio bilo apsolutno čvrsto utemeljeno i pouzdano. Isus je također bio ‘pun (...) istine’ (Ivan 1:14). Njegovi su sljedbenici kao očevici spoznali i zabilježili za sve naraštaje da je sve što je on rekao bilo vjerodostojno, da je bilo istina.a

Međutim, kad je Isus rekao Pilatu da je došao na Zemlju kako bi govorio istinu, imao je na umu jednu posebnu istinu. Isus je to izjavio odgovarajući na Pilatovo pitanje: “Daklem si ti car?” (Ivan 18:37). Božje Kraljevstvo i Isusova uloga kao Kralja tog Kraljevstva, bili su prava tema, bît, Isusovog učenja dok je bio na Zemlji (Luka 4:43). Učenje da će to Kraljevstvo posvetiti Jehovino ime, opravdati njegovu suverenost i obnoviti vječan i sretan život za vjerno čovječanstvo predstavlja “istinu” kojoj se nadaju svi pravi kršćani. Budući da je Isusova uloga u ispunjenju svih Božjih obećanja toliko važna, i da sva Božja obećanja postaju “amen”, ili istinita, zbog njega, Isus je mogao s pravom reći: “Ja sam put i istina i život” (Ivan 14:6; 2. Korinćanima 1:20; Otkrivenje 3:14).

Za današnje je kršćane vrlo značajno priznati tu istinu kao potpuno pouzdanu. To znači da se njihova vjera u Boga i nada u njegova obećanja temelji na činjenicama, na realnostima.

Istina djeluje

Stoga ne iznenađuje da Biblija povezuje istinu s djelima (1. Samuelova 12:24; 1. Ivanova 3:18). Za bogobojazne Židove istina nije bila tema za filozofiranje; ona je bila njihov način života. Hebrejska riječ za “istinu” mogla bi značiti i “vjernost”, pa se koristila kako bi se opisalo nekoga tko je dostojan povjerenja. Isus je svoje sljedbenike poučavao da na istinu gledaju na isti način. Gorljivo je osudio licemjerje farizeja, nepremostivu razliku između njihovih riječi kojima su zastupali vlastitu pravednost i njihovih nepravednih postupaka. A budući da je živio po istinama koje je naučavao, ostavio je dobar primjer.

Tako bi trebali postupati svi Kristovi sljedbenici. Njima istina iz Božje riječi, okrepljujuća dobra vijest o Božjem Kraljevstvu pod vlašću Isusa Krista, znači puno više od obične informacije. Ta ih istina potiče na djelovanje, navodi ih da žive po njoj i da je prenose drugima. (Usporedi Jeremija 20:9.) Kršćanskoj je skupštini u prvom stoljeću način života koji su prihvatili kao Kristovi sljedbenici ponekad bio poznat jednostavno kao ‘istina’ ili kao “put istine” (2. Ivanova 4; 3. Ivanova 4, 8; 2. Petrova 2:2).

Blago vrijedno svake cijene

Istina je da prihvaćanje istina iz Božje riječi ima svoju cijenu. Kao prvo, sâma spoznaja istine može biti razorno iskustvo. The Encyclopedia Americana primjećuje: “Istina je često neugodna, jer ne podržava predrasude ni mitove.” Saznanje da su naša vjerovanja razotkrivena kao neistinita može biti razočaravajuće, osobito ako su nas poučavali religiozni vođe u koje smo imali povjerenje. Neki bi to iskustvo mogli usporediti sa saznanjem da su roditelji u koje su imali povjerenje ustvari prikriveni kriminalci. No, zar nije bolje saznati religioznu istinu nego živjeti u zabludi? Zar nije bolje znati činjenice nego biti manipuliran lažima?b (Usporedi Ivan 8:32; Rimljanima 3:4.)

Kao drugo, živjeti po religioznoj istini može nas koštati naklonosti nekih koji su nam prije bili prijatelji. U svijetu u kojem su mnogi ‘pretvorili istinu Božju u laž’, oni koji se čvrsto drže istine iz Božje riječi čine se čudnima i ponekad ih se izbjegava i pogrešno shvaća (Rimljanima 1:25; 1. Petrova 4:4).

No istina je vrijedna ove dvostruke cijene. Poznavanje istine oslobađa nas laži, zabluda i praznovjerja. A kad živimo po njoj, istina nas jača da izdržimo u poteškoćama. Božja je istina toliko pouzdana i dobro utemeljena, i toliko nas nadahnjuje nadom da nam omogućava ostati čvrstima pod svakom kušnjom. Stoga ne čudi što je apostol Pavao usporedio istinu sa širokim, čvrstim, kožnim pojasom ili opasačem, koji su nosili vojnici u bitki! (Efežanima 6:13, 14).

Biblijska izreka kaže: “Kupuj istinu i ne prodaji je; kupuj mudrost, znanje i razum” (Priče Salamunove 23:23). Odbaciti istinu kao relativnu ili kao da ne postoji znači odbaciti najuzbudljivije istraživanje koje pruža život, istraživanje koje najviše ispunjava. Pronaći istinu znači pronaći nadu; poznavati je i voljeti znači poznavati i voljeti Stvoritelja svemira i njegovog jedinorođenog Sina; živjeti po njoj znači živjeti smisleno i s mirom u mislima, sada i zauvijek (Priče Salamunove 2:1-5; Zaharija 8:19; Ivan 17:3).

[Bilješke]

[Okvir na stranici 6]

Da li se istina ikada mijenja?

OVO pitanje postavio je V. R. Ruggiero u svojoj knjizi The Art of Thinking. Njegov je odgovor negativan. On objašnjava: “Ponekad se može činiti tako, no pažljivije istraživanje pokazat će da to nije slučaj.”

“Razmotrimo”, kaže on, “slučaj autorstva prve knjige Biblije, knjige Postanka. Stoljećima su i kršćani i Židovi vjerovali da knjiga ima jednog autora. S vremenom je to shvaćanje bilo osporeno, i konačno zamijenjeno vjerovanjem da je u pisanju Postanka sudjelovalo i do pet autora. Zatim su 1981. bili objavljeni rezultati petogodišnje lingvističke analize Postanka, u kojima je objavljeno da vjerojatnost postojanja jednog autora iznosi 82 posto, kao što se prvobitno i mislilo.

Je li se promijenila istina o autorstvu Postanka? Nije. Promijenila su se samo naša vjerovanja. (...) Ni svojim znanjem ni svojim neznanjem nećemo promijeniti istinu.”

[Okvir na stranici 7]

Poštovanje istine

“POŠTOVANJE istine nije samo pseudocinizam našeg doba koji pokušava sve ‘raskrinkati’, vjerujući da nitko i ništa ne može polagati pravo na istinu. To je stav koji sjedinjuje radosno uvjerenje da se istinu zaista može pronaći uz ponizno podvrgavanje istini kad god i gdje god ona iziđe na vidjelo. Takva otvorenost prema istini traži se od onih koji obožavaju Boga istine; s obzirom na to, primjereno poštovanje istine jamči poštenje u čovjekovim odnosima s bližnjima, i u riječi i u djelu. Vidjeli smo da je to stav o kojem svjedoči i S[tari] Z[avjet] i N[ovi] Z[avjet]” (The New International Dictionary of New Testament Theology, 3. svezak, 901. stranica).

[Slike na stranici 7]

Znanstveni se napredak temelji na otkrivanju znanstvenih istina

[Slika na stranici 8]

Istina uključuje Kraljevstvo i njegove blagoslove