Zašto opraštati?

ŽIDOVSKI je znanstvenik i pisac Joseph Jacobs jednom opisao opraštanje kao “najvišu i najtežu od svih moralnih pouka”. Uistinu, mnogi smatraju da je vrlo teško reći “opraštam ti”.

Izgleda da je opraštanje slično novcu. Može se trošiti obilno i milosrdno na druge ili se može škrto zgrtati samo za sebe. Ovo prvo je božanski način. Trebali bismo razvijati velikodušne navike trošenja kad se radi o opraštanju. Zašto? Zato što nas Bog hrabri na to i zato što duh neopraštanja i osvete može samo pogoršati stvari.

Često se čuju riječi: “Ja se ne ljutim; ja se osvećujem!” Nažalost, ova je izjava glavno načelo kojim se danas vode mnogi. Naprimjer, jedna žena nije htjela razgovarati sa svojom nevjestom više od sedam godina jer, kako kaže, “nevjerojatno me ocrnila i nikad joj to nisam mogla oprostiti”. Ali takvo kažnjavanje šutnjom, kad se upotrebljava kao sredstvo za zahtijevanje isprike od optuženog ili kao oružje kojim ga se kažnjava, rijetko zadovoljava želju za osvetom. Umjesto toga, može samo produžiti prepirku, dopuštajući da se razvije potpuna zluradost. Ako se taj mučni krug ne prekine, snažne pandže osvete mogu uništiti nečije odnose pa čak i zdravlje.

Šteta koju nanosi duh neopraštanja

Kad neka osoba ne oprašta, sukob koji proizlazi iz toga stvara stres. Stres zatim može dovesti do ozbiljnih bolesti. Dr. William S. Sadler je napisao: “Nitko ne može tako potpuno kao liječnik shvatiti začuđujuće velik postotak ljudskih bolesti i patnji koje su direktno povezane sa zabrinutošću, strahom, sukobima, (...) nezdravim razmišljanjem i nečistim životom.” Uistinu, koliko štete uzrokuje emocionalni nemir? Jedna medicinska publikacija odgovara: “Statistike (...) su pokazale da dvije trećine pacijenata koji odlaze liječniku imaju simptome uzrokovane ili pogoršane mentalnim stresom.”

Da, ogorčenost, ljutnja i inat uopće nisu bezopasni. Ti su izjedajući osjećaji poput rđe koja polako nagriza karoseriju automobila. Automobil izvana može izgledati divno, ali ispod boje zbiva se razoran proces.

Što je još važnije, naše odbijanje da oprostimo kad postoji osnova za milosrđe može nam štetiti i duhovno. U očima Jehove Boga mogli bismo postati poput roba iz Isusove usporedbe. Njegov mu je gospodar oprostio ogroman dug. Pa ipak, kad je drugi rob njega molio da mu oprosti razmjerno vrlo mali dug, bio je grub i nije oprostio. Isus je jasno pokazao da će Jehova, ukoliko mi, slično tome, ne budemo spremni opraštati, odbiti nama oprostiti naše grijehe (Matej 18:21-35). Dakle, ako ne opraštamo, mogli bismo izgubiti svoju čistu savjest pred Bogom pa čak i svoju nadu u budućnost! (Usporedi 2. Timoteju 1:3.) Što, dakle, možemo učiniti?

Uči opraštati

Istinsko opraštanje dolazi od srca. Ono obuhvaća oproštenje pogreške prijestupniku i odustajanje od bilo kakve želje za osvetom. Tako se konačna pravda i moguća kazna prepuštaju Jehovi u ruke (Rimljanima 12:19).

Međutim, mora se spomenuti da srce, budući da je ‘prijevarno više svega i opako’, nije uvijek spremno oprostiti, pa čak i kad bi trebalo (Jeremija 17:9). Sam Isus je rekao: “Jer od srca izlaze zle misli, ubistva, preljube, kurvarstva, kradje, lažna svjedočanstva, hule na Boga” (Matej 15:19).

Nasreću, naše se srce može poučavati da čini što je dobro. Međutim, poučavanje koje nam je potrebno mora doći iz višeg izvora. Ne možemo to sami učiniti (Jeremija 10:23). Psalmist, koji je bio nadahnut od Boga, shvatio je to i molio se za Božje vodstvo. Preklinjao je Jehovu u molitvi: “Nauči me naredbama svojim. Urazumi me o putu zapovijesti svojih” (Psalam 119:26, 27).

Prema jednom drugom psalmu, kralj drevnog Izraela, David, došao je do ‘razumijevanja’ Jehove. To je osjetio iz prve ruke i učio je iz toga. Stoga je mogao reći: “Milostiv je i dobar Gospodin, spor na gnjev i veoma blag. Kako otac žali sinove, tako Gospodin žali one koji ga se boje” (Psalam 103:8, 13).

Trebamo učiti onako kako je učio kralj David. Trebamo u molitvi proučavati Božji savršeni primjer opraštanja, kao i primjer njegovog Sina. Tako možemo naučiti opraštati od srca.

Pa ipak, neki bi s pravom mogli pitati: A što je s ozbiljnim grijehom? Moraju li svi grijesi biti oprošteni?

Pronaći ravnotežu

Kad je osobi bolno nanesena šteta, bol može biti ogromna. To je posebno istina ako je netko nedužna žrtva ozbiljnog grijeha. Netko se čak može pitati: ‘Kako mogu oprostiti nekome tko me zlobno iznevjerio i povrijedio?’ U slučaju velikog grijeha koji bi mogao zaslužiti isključenje, žrtva možda treba primijeniti savjet iz Mateja 18:15-17.

U svakom slučaju, mnogo može ovisiti o samom prijestupniku. Da li je pokazao bilo koji znak iskrenog kajanja otkako je napravio prijestup? Je li se grešnik promijenio, tako što je možda pokušao nadoknaditi štetu? U Jehovinim očima takvo je pokajanje ključ za oproštenje čak i u slučaju uistinu strašnih grijeha. Naprimjer, Jehova je oprostio Manasiji, jednom od najgorih kraljeva u povijesti Izraela. Na temelju čega? Bog je to učinio zato što se Manasija konačno ponizio i pokajao zbog svojih zlih postupaka (2. Dnevnika 33:12, 13).

U Bibliji pravo pokajanje uključuje iskrenu promjenu stava, iskreno žaljenje zbog svih počinjenih grijeha. Tamo gdje je to prikladno i moguće, pokajanje je popraćeno naporom da se dâ naknada žrtvi grijeha (Luka 19:7-10; 2. Korinćanima 7:11). Tamo gdje nema takvog pokajanja, Jehova ne oprašta.a Osim toga, Bog ne očekuje da kršćani oproste onima koji su jednom bili duhovno prosvijetljeni, ali sada namjerno, nepokajnički čine grijeh (Jevrejima 10:26-31). U ekstremnim slučajevima opraštanje može biti sasvim neprikladno (Psalam 139:21, 22; Ezehijel 18:30-32).

Bez obzira je li oproštenje moguće ili ne, žrtva ozbiljnog grijeha možda želi razmotriti još jedno pitanje: Moram li osjećati težak emocionalni nemir, osjećajući se silno povrijeđenim i ljutim, sve dok stvar ne bude potpuno riješena? Razmotri jedan primjer. Kralj David osjećao se jako povrijeđenim kad je njegov general Joab ubio Abnera i Amazu, “dva čovjeka pravednija i bolja od sebe” (1. Carevima 2:32). David je svoj žestoki gnjev izrazio usmeno i bez sumnje Jehovi u molitvi. No, s vremenom se vjerojatno sam intenzitet Davidovih osjećaja smanjio. Žestok gnjev nije njime vladao do kraja života. David je čak nastavio surađivati s Joabom, ali nije jednostavno oprostio tom nepokajničkom ubojici. David se pobrinuo te se na kraju izvršila pravda (2. Samuelova 3:28-39; 1. Carevima 2:5, 6).

Potrebno je određeno vrijeme i napori prije nego što početni gnjev prođe one koji su povrijeđeni ozbiljnim grijesima drugih. Smirivanje može biti puno lakše kad prijestupnik prizna svoju krivicu i pokaje se. Međutim, nedužna žrtva grijeha trebala bi, bez obzira na grešnikov način postupanja, pronaći utjehu i olakšanje u svojoj spoznaji Jehovine pravde i mudrosti te u kršćanskoj skupštini.

Shvati također da, kad oprostiš grešniku, to ne znači da opraštaš grijeh. Za kršćanina opraštanje znači s punim povjerenjem prepustiti stvar Jehovi u ruke. On je pravedni Sudac cijelog svemira i on će izvršiti pravdu u pravo vrijeme. To će uključiti suđenje nevjernim “bludnicima i preljubnicima” (Jevrejima 13:4, St).

Koristi opraštanja

Psalmist David je pjevao: “Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju” (Psalam 86:5, St). Da li i ti, poput Jehove, “rado praštaš”? Koristi su brojne.

Kao prvo, opraštanje drugima promiče dobre odnose. Biblija potiče kršćane: “A budite jedan drugome blagi, milostivi, praštajući jedan drugome, kao što je i Bog u Kr[i]stu oprostio vama” (Efežanima 4:32).

Kao drugo, opraštanje donosi mir. To nije samo mir s bližnjima nego i unutarnji mir (Rimljanima 14:19; Kološanima 3:13-15).

Kao treće, opraštanje drugima podsjeća nas da i mi trebamo oproštenje. Da, “jer svi sagriješiše i izgubili su slavu Božiju” (Rimljanima 3:23).

I konačno, opraštanje drugima priprema put da Bog nama oprosti naše grijehe. Isus je rekao: “Jer ako opraštate ljudima grijehe njihove, oprostiće i vama otac vaš nebeski” (Matej 6:14).

Zamisli koliko je mnogo stvari moralo zaokupljati Isusov um one večeri kad je umro. Bio je zabrinut za svoje učenike, djelo propovijedanja, a posebno za svoju besprijekornost u odnosu prema Jehovi. Pa ipak, čak i kad je silno patio na mučeničkom stupu, što je rekao? Jedne od njegovih posljednjih riječi bile su: “Oče! oprosti im” (Luka 23:34). Mi možemo oponašati Isusov savršeni primjer opraštajući od srca jedan drugome.

[Bilješka]

[Slike na stranici 5]

Jesi li razumio Isusovu usporedbu o robu koji nije opraštao?

[Slike na stranici 7]

Opraštanje drugima promiče dobre odnose i donosi sreću