Postoji li izlaz iz čovjekovog grešnog stanja?

CHISAKO, koja je imala četvero djece tinejdžerske dobi, čistila je javne toalete u gradu udaljenom preko 600 kilometara od svog doma. Radeći svoj posao, pjevušila je sutru, čije značenje nije razumjela. To je bio jedan od običaja religijske grupe koja je pokušavala otkriti što se nalazi u samoj jezgri svih religija.

“Usprkos neprestanim asketskim postupcima”, prisjeća se Chisako, “nisam mogla promijeniti svoju osobnost. Duboko u srcu, nisam mogla drugima opraštati i pokazivati ljubav iz iskrenog poticaja.”

I u zemljama Orijenta, gdje većina ljudi ne posjeduje koncept grijeha kako ga uči Biblija, mnogima je, poput Chisako, savjest uznemirena zbog njihovih grešnih naginjanja (Rimljanima 2:14, 15). Tko se nije osjećao nelagodno jer nije pokazao dobrohotnost prema nekome u žalosnoj situaciji, ili nije osjetio grižnju savjesti zbog riječi koje se nisu nikad trebale izreći? (Jakov 4:17). Ne vreba li neko ružno čudovište ljubomore i u mladima i u starima?

Zašto ljudi imaju takve neugodne osjećaje? Zbog toga što, bez obzira shvaćaju li oni to ili ne, posjeduju unutarnji osjećaj za ono što je krivo, za grijeh. Zaista, bez obzira poznaju li ljudi biblijsku nauku o grijehu ili ne, svi su pod utjecajem grešnih naginjanja. Jedan je vrsni poznavalac tog predmeta jednom prilikom zaključio: “Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave” (Rimljanima 3:23, Stvarnost).

Može li se grijeh izbrisati?

Danas mnogi ljudi, a posebno u kršćanstvu, pokušavaju iz savjesti izbrisati osjećaje grijeha i krivnje. “Sama riječ ‘grijeh’ (...) je skoro iščezla”, rekao je dr. Karl Menninger u svojoj knjizi Whatever Became of Sin? No, izbjegavanje riječi “grijeh” ne pomaže ništa više nego što starom čovjeku želja da izbjegava riječ “star” pomaže da spriječi svoje starenje. Trebali bismo se suočiti s činjenicom da imamo grešna naginjanja i da iz tog jadnog stanja trebamo biti izbavljeni. Ali, tko će to učiniti?

Kršćanski apostol Pavao postavio je to pitanje nakon što je priznao svoje vlastite sklonosti prema grijehu unatoč želji da ga ne čini: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” Pavao zatim odgovara: “Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu!” Zašto? Jer je Bog načinio pripremu za oproštenje grijeha kroz otkupnu žrtvu Isusa (Rimljanima 7:14-25, St).

Ipak, mnogi od 3 500 000 000 ne-kršćana u svijetu (dvostruko više od broja takozvanih kršćana) vrlo teško shvaćaju zamisao o otkupnini. Naprimjer, doktrina o otkupnini postala je najvećim kamenom spoticanja nekom muslimanu koji je živio u Japanu koji je neko vrijeme proučavao Bibliju. Zamisao da je jedan čovjek mogao umrijeti za sve je za ljude Orijenta neobično.

To je razumljivo, jer ovu temeljnu doktrinu vrlo teško shvaćaju čak i neki u kršćanstvu. “Teologija Otkupnine”, priznaje New Catholic Encyclopedia, “je donekle neshvaćena i nadalje se postavlja kao problem u teologiji.”

Riječi religijskog pisca N. H. Barboura dobro ukazuju na to kolika je zbrka oko ove doktrine: “Kristova smrt nije bila izravnanje kazne čovjekovog grijeha ništa više nego što bi probadanje tijela muhe iglom, nanoseći joj patnje i smrt, bilo nešto što bi zemaljski roditelj smatrao pravednim izravnanjem za prekršaj svog djeteta.” Tada je s Barbourom bio u društvu Charles T. Russell, koji je uvidio hitnu potrebu da obrani nauku otkupnine. Razišao se od Barboura i 1879. je počeo izdavati novi časopis, koji je kasnije postao časopisom koji čitaš. Od samog početka Kula stražara je bila veliki zagovornik otkupne žrtve Isusa Krista.

Međutim, može li ova doktrina ikad biti prihvatljiva za one koji nisu “kršćanskog” porijekla? Da bismo to saznali, proučimo pobliže ovu nauku koja govori da je jedan čovjek umro za sve.