1914 — godina koja je potresla svijet
“Veliki rat 1914–18. leži poput pojasa sprženog tla koji ondašnje vrijeme odvaja od našeg. Odnošenjem tolikih života (...) rušenjem vjerovanja, mijenjanjem ideja i ostavljanjem neizlječivih rana razočaranja, stvorio je između dvije epohe kako fizičku tako i psihološku provaliju” (iz The Proud Tower—A Portrait of the World Before the War 1890-1914, autorice Barbare Tuchman).
“To je skoro — ali još ne sasvim — dio povijesti, jer su mnoge tisuće ljudi koji su na početku ovog važnog dvadesetog stoljeća bili mladi još uvijek na životu” (iz knjige 1914, od Lyn MacDonald, objavljene 1987).
ZAŠTO se zanimati za 1914. godinu? Mogao bi reći: ‘Mene zanima budućnost, a ne prošlost.’ Uz probleme poput svjetskog zagađenja, sloma obiteljskog života, porasta zločina, duševnih bolesti i nezaposlenosti, čovjekova budućnost može izgledati sumorno. Međutim, mnogi koji su ispitali značenje 1914., našli su temelj za nadu u bolju budućnost.
Desetljećima je Kula stražara objašnjavala da je 1914. čovječanstvo doživjelo nešto što se zove “početak stradanja”. Taj izraz je dio Isusovog velikog proročanstva o događajima koji trebaju prethoditi kraju zlog čovjekovog sustava (Matej 24:7, 8).
Danas se mali postotak čovječanstva još uvijek može sjetiti dramatičnih događaja iz 1914. Hoće li taj ostarjeli naraštaj izumrijeti prije nego Bog spasi Zemlju od uništenja? Neće, prema biblijskom proročanstvu. “Kad vidite sve ovo”, obećao je Isus, “znajte da je blizu kod vrata. Zaista vam kažem: ovaj naraštaj ne će proći dok se ovo sve ne zbude” (Matej 24:33, 34).
Da bismo razumjeli zašto 1914. godina ima takvo povijesno značenje, pogledajmo kakva je bila svjetska situacija do sredine 1914. Prije tog vremena su monarsi poput ruskog cara Nikole, njemačkog cara Vilima i austro-ugarskog cara Franje Josipa imali veliku moć. Svaki od njih je mogao mobilizirati i poslati u boj preko četiri milijuna boraca. No, njihovi su praočevi potpisali dokument pod nazivom Sveta alijansa, u kome je stajalo kako ih je Bog postavio da vladaju različitim dijelovima jedne velike “kršćanske nacije”.
Prema The Encyclopædii Britannici, ovaj je dokument “snažno utjecao na tok evropske diplomacije u toku 19. stoljeća”. Koristio se za suprotstavljanje demokratskim pokretima i za podupiranje takozvanog božanskog prava kraljeva. “Mi kršćanski Kraljevi”, pisao je car Vilim caru Nikoli, “imamo jednu svetu dužnost, koju nam je dodijelilo Nebo, da podržimo načelo [božanskog prava kraljeva]”. Je li to značilo da su kraljevi Evrope na neki način bili povezani s Božjim Kraljevstvom? (Usporedi 1. Korinćanima 4:8.) A što je s crkvama koje su podupirale te kraljeve? Je li njihovo izjašnjavanje za kršćanstvo bilo iskreno? Odgovor na ova pitanja postao je jasan u godinama koje su uslijedile neposredno nakon 1914.
Iznenada, u kolovozu
“Proljeće i ljeto 1914. su u Evropi bili obilježeni izuzetnim spokojstvom”, pisao je britanski državnik Winston Churchill. Ljudi su uglavnom bili optimistički raspoloženi u pogledu budućnosti. “Svijet u 1914. bio je pun nade i obećanja”, rekao je Louis Snyder u svojoj knjizi World War I.
Istina, između Njemačke i Britanije je tokom mnogih godina postojalo snažno suparništvo. Bez obzira na to, kao što povjesničar G. P. Gooch u svojoj knjizi Under Six Reigns objašnjava: “Evropski sukob je 1914. izgledao manje vjerojatnim nego 1911, 1912. ili 1913 (...) Odnosi između dvije vlade bili su bolji nego što su bili godinama.” Prema Winstonu Churchillu, članu britanskog kabineta iz 1914: “Činilo se da je Njemačka uz nas, odlučna za mir.”
Međutim, ubojstvom prestolonasljednika Austro-ugarskog Carstva u Sarajevu 28. lipnja 1914, na horizontu se pojavio crni oblak. Mjesec dana kasnije, car Franjo Josip je objavio rat Srbiji i svojim trupama naredio da osvoje tu kraljevinu. U međuvremenu, u noći 3. kolovoza 1914, po naredbi cara Vilima, velika njemačka vojska iznenada je ušla u kraljevinu Belgiju i probijala se prema Francuskoj. Sljedećeg dana Britanija je objavila rat Njemačkoj. Car Nikola je pak naredio mobilizaciju ogromne ruske vojske za rat s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Sveta alijansa nije uspjela zaustaviti evropske kraljeve da kontinent survaju u krvopoliće i međusobni pokolj. No, veliki potresi su tek trebali doći.
Gotovo do Božića?
Izbijanje rata nije pomračilo optimizam ljudi. Mnogi su vjerovali da će to donijeti bolji svijet i velike su se mase okupljale po cijeloj Evropi da bi izrazile svoju podršku ratu. “Nitko nije 1914. ozbiljno uzimao opasnosti rata”, piše A. J. P. Taylor u svojoj knjizi The Struggle for Mastery in Europe—1848–1918, “osim čisto na vojnom planu (...) Nitko nije očekivao socijalnu katastrofu”. Umjesto toga, mnogi su proricali da će rat završiti za nekoliko mjeseci.
Ipak, puno prije nego su Evropljani mogli 1914. proslaviti svoj Božić, na liniji rovova koji su se protezali u duljini od preko 700 kilometara, od Švicarske na jugu do belgijske obale na sjeveru razvila se krvava pat pozicija. To je nazvano Zapadnom frontom, koju je spomenuo Nijemac Herbert Sulzbach u svom dnevniku za posljednji dan 1914. Tamo stoji: “Ovaj strašan rat se nastavlja sve dalje i dalje, i dok ste na početku mislili da će završiti za nekoliko tjedana, sada se njegov kraj ne nazire.” U međuvremenu su u drugim dijelovima Evrope između ruskih, njemačkih, austrougarskih i srpskih trupa bjesnile krvave bitke. Sukob se uskoro proširio i izvan Evrope, pa su se bitke vodile na oceanima i u Africi, na Srednjem istoku i otocima Pacifika.
Četiri godine kasnije, Evropa je bila opustošena. Njemačka, Rusija i Austro-Ugarska su svaka izgubile između jednog i dva milijuna vojnika. Rusija je boljševičkom revolucijom 1917. izgubila čak i svoju monarhiju. Kakav je to samo šok bio za evropske kraljeve i njihove svećeničke podupiratelje! Suvremeni povjesničari još uvijek izražavaju iznenađenje. Gordon Brook-Shepherd u svojoj knjizi Royal Sunset postavlja pitanje: “Kako to da su si vladari, koji su uglavnom bili povezani krvnim srodstvom ili brakovima, i koji su svi bili odlučni sačuvati kraljevanje, dozvolili da upadnu u bratoubilačko krvoproliće u kome je nekolicina njih izbrisana iz postojanja, a svi preživjeli ostali oslabljeni?”
Republika Francuska je također izgubila preko milijun vojnika, a Britansko Carstvo, čija je monarhija bila oslabljena već davno prije rata, izgubilo je preko 900 000 vojnika. Ukupno je poginulo preko 9 milijuna vojnika, a bilo je i daljnjih 21 milijun ranjenih. The World Book Encyclopedia u vezi gubitaka izvan borbi iznosi: “Nitko ne zna koliko je civila umrlo od bolesti, gladi i drugih uzroka povezanih s ratom. Neki povjesničari vjeruju da je civila poginulo koliko i vojnika.” Epidemija španjolske gripe iz 1918. je sa zemlje odnijela daljnjih 21 000 000 ljudskih života.
Radikalna promjena
Svijet nakon Velikog rata, kako se tada nazivao, više nikad nije bio isti. Pošto je u njemu sudjelovalo toliko mnogo crkava kršćanstva, mnogi preživjeli razočarano su okrenuli leđa religiji u korist ateizma. Drugi su se okrenuli težnji za materijalnim bogatstvima i užicima. Prema onome što profesor Modris Eksteins iznosi u svojoj knjizi Rites of Spring, 1920-te su “bile svjedokom hedonizma i narcisoidnosti ogromnih razmjera”.
“Rat je”, objašnjava profesor Eksteins, “izvršio napad na moralna mjerila.” Religiozni, vojni i politički vođe su ljude na obje strane učili da na masovna ubojstva gledaju kao na nešto dobro. To je, priznaje Eksteins, “bio najgrublji od svih napada na moralni red za koji se tvrdilo da je ukorijenjen u judeo-kršćanskoj etici”. “Na Zapadnoj fronti”, on dodaje, “javne kuće su uskoro postale redovni inventar vojnih logora (...) Na domaćoj fronti je moral također olabavio svoje steznike i pojaseve. Prostitucija se drastično povećala.”
Zaista 1914. je mnogo toga izmijenila. Ona nije proizvela bolji svijet, a rat se nije pokazao kao “rat koji će okončati sve ratove”, kako su se mnogi nadali. Umjesto toga, kako piše povjesničar Barbara Tuchman: “Iluzije i entuzijazmi koji su bili mogući do 1914., polako su potonuli u more ogromnog razočaranja.”
Međutim, neki svjedoci tragedije iz 1914. nisu bili iznenađeni događajima koji su se tada zbili. Ustvari, oni su prije izbijanja rata već očekivali ‘strašno vrijeme nevolje’. Tko su oni bili? I što su oni znali, a što ostali nisu?
[Okvir na stranici 5]
Britanski optimizam iz 1914
“Skoro čitavo stoljeće se u morima oko našeg otoka nije pojavio niti jedan neprijateljski brod. (...) Teško je bilo čak i zamisliti mogućnost prijetnje ovim miroljubivim obalama. (...) London nije nikad izgledao vedriji i napredniji. Nikad nije bilo toliko toga vrijednog što se treba uraditi, vidjeti i čuti. Ni stari ni mladi nisu niti sumnjali da je ono čemu su bili svjedoci, tog neusporedivog razdoblja 1914, bilo zapravo svršetak jedne ere” (Before the Lamps Went Out, od Geoffreya Marcusa).