Zašto tolike religije tvrde da su kršćanske?

OTPRILIKE jedna četvrtina svjetskog stanovništva tvrdi da je kršćanska. Svi tvrde da slijede Isusa Krista, a ipak su tako podijeljeni. Tvrdi se da ima oko 580 000 000 rimokatolika. Od II Vatikana nastala je podjela na katolike liberale i latinske tradicionaliste. Oko 74 000 000 članova istočne ortodoksne religije podijeljeno je u razne nacionalne crkve, sa različitim obredima bogosluženja (liturgije). A što se tiče protestanata, kojih je nešto više od 343 000 000, oni su podijeljeni u mnogobrojne crkve: episkopsku, luteransku, kalvinističku (prezbiteransku, reformiranu), baptističku, metodističku i druge.

Sve te crkve smatraju sebe za “utvrđene”, “ortodoksne”, “poštovane” religije. Ovima se mora dodati još stotine takozvanih sekti na koje gledaju s prezirom katoličke, ortodoksne i protestantske matice.

“Ortodoksne” ili “krivovjerne”?

Kad se istražuje na temelju nepristranih povijesnih podataka, tada zapravo ni jedna tradicionalna “kršćanska” crkva ne može tvrditi da predstavlja prvobitnu kršćansku religiju. Sve su one započele kao izdanci — sekte — da, čak i Rimokatolička crkva, koja tvrdi da je od svih najstarija!

Povijesno gledano, nekoliko gradova bi moglo tvrditi da imaju prednost nad Rimom, kao rana središta kršćanstva. Kad je o Duhovima 33. g. n. r. vr. bilo osnovano kršćanstvo, nijedan jedini Kristov sljedbenik nije bio u Rimu. Prvo sjedište kršćanske skupštine bio je nesumnjivo, Jeruzalem. Istina, u Jeruzalemu su o Duhovima bili prisutni Židovi i prozeliti iz Rima i sigurno su neki od njih postali kršćanima i vratili se u Rim da tu osnuju kršćansku skupštinu. No tako je bilo i s mnogim drugim mjestima spomenutim u Bibliji. U stvari, posjetioci iz Rima nalaze se skoro na samom dnu popisa, treći su odostraga, samo su Krećani i Arapi iza njih (Djela apostolska 2:5-11).

U tim ranim danima Rim nije bio utvrđen kao centralno sjedište za organiziranu kršćansku djelatnost. Isusovi sljedbenici nisu u Rimu bili prvi put nazvani kršćanima, nego u sirijskoj Antiohiji (Djela apostolska 11:26). I iz Antiohije, a ne iz Rima, poduzimao je apostol Pavao svoja tri misionarska putovanja (Djela apostolska 13:1-4; 14:26; 15:35, 36; 18:22, 23). Pavao je, istina, bio pogubljen najvjerojatnije u Rimu. No on nije bio jedan od Isusovih dvanaest apostola, jer je Judu Iškariota nadomjestio Matija (Djela apostolska 1:23-26). U stvari, ne postoji uopće ni jedan biblijski dokaz, da je ijedan od 12 apostola išao u Rim ili tamo umro. Posljednji apostol je bio Ivan i on je vjerojatno umro u Efezu ili blizu njega. Njegova smrt je ostavila širom otvorena vrata za razvoj otpadništva (1. Ivanova 2:18, 19; 2. Solunjanima 2:3, 4).

Kako je vrijeme prolazilo, tako su drugi gradovi postali istaknuti kao središte otpalog kršćanstva. Među njima su bili Aleksandrija i Kartaga u Sjevernoj Africi i Bizantin (kasnije postao Konstantinopol), na granici Azije i Evrope. A na zapadu se razvila bogata i moćna crkva u Rimu, glavnom gradu Rimskog Carstva.

S usponom otpada prorečenim po apostolima, razvila se i svećenička klasa. Istaknuti su se ljudi uzdigli iznad stada i postali takozvani biskupi. Oni su se otimali za vlast i postali poglavari suparničkih pravaca ili sekti otpalog kršćanstva. U najranije doba ni jedan jedini grad ili biskup nije imao određenu prevlast nad drugima. Ali, u borbi za prevlast išlo se za tim, koja bi sekta ili otpadnički izdanak prvobitnog biblijskog kršćanstva dokazao sebe kao “ortodoksnu zajednicu” proglašavajući druge “krivovjercima”.

U početku su svi bili sekte

U jednom od nedavno objavljenih djela na tu temu rečeno je: “Što je bila kršćanska jeres?a I što je prema tome bila crkva?... (Otpadničko) kršćanstvo je počelo u smetenosti, sporovima i šizmi (raskolu), a tako je i nastavilo. Prevladavajuća ortodoksna crkva, sa svećeničkim ustrojstvom, koje se može prepoznati, pojavljivala se postupno. ... I nije bila naročito izgrađujuća zbog takvih borbi. ... Središnje i istočno Sredozemlje obilovalo je u prvom i drugom stoljeću poslije Krista nebrojenim religioznim idejama, boreći se za svoje širenje. ... Od početka su dakle postojale brojne vrste kršćanstva koje su imale jako malo zajedničkog. ... Prije druge polovice trećeg stoljeća ne može se govoriti o nekoj prevladavajućoj struji kršćanstva. Koliko možemo utvrditi, do kraja prvog stoljeća i praktično tokom cijelog drugog stoljeća većina kršćana je vjerovala u razne varijante kršćanskog gnosticizmab ili su pripadali nastalim sektama koje su se okupile oko harizmatičara.c ... Ortodoksija je bila samo jedan od nekoliko oblika kršćanstva u trećem stoljeću i nije postala prevladavajuća sve do vremena Euzebija (početkom 4. stoljeća).” A History of Chrystianity (Povijest kršćanstva, od Paul Johnson).

Takav preokret događaja prorekao je apostol Pavao pisavši: “Jer će doći vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi nagomilati učitelje da im škakljaju uši, te će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama” (2. Timoteju 4:3, 4, ST).

Neki od tih otpalih učitelja postali su crkveni oci, kako ih nazivaju kršćanske crkve. Oni se obično dijele na prednicejske i postnicejske oce, a prekretnica je bio takozvani ekumenski koncil u Niceji, koga je sazvao poganski rimski car Konstantin 325. g. n. r. vr. u navedenom gradu u Maloj Aziji.

Napori za uspostavu prvenstva Rima

Vrijedno je zapaziti da većina “otaca” drugog i trećeg stoljeća nije bila smještena u Rimu i da nisu pisali latinskim, nego grčkim jezikom. Potvrđujući to Encyclopedia Britannica izvještava: “Do oko 250. g. većina zapadnih kršćanskih vođa govorila je grčki, a ne latinski (na primjer, Irenej i Hipolit). Glavna latinska teologija potekla je iz sjeverne Afrike, a ne iz Rima (na primjer, Tertulijan i Ciprijan).”

Koji su gradovi predstavljali velika središta takozvane kršćanske teologije u tim prvim stoljećima otpada? Ne Rim, nego Antiohija, Aleksandrija, Kartaga, Cezareja, Jeruzalem i razni gradovi u Maloj Aziji. Katolička enciklopedija priznaje: “Iako je Rim bio moćan i poštovan u drugom stoljeću, ... prekid u njegovoj literaturi bio je potpun. Latinska literatura je, dakle, ... praktično dva i pol stoljeća mlađa (od grčke). Tertulijan ostaje sam i on je postao krivovjerac. Do sredine četvrtog stoljeća pojavio se samo jedan latinski otac (Ciprijan, iz Kartage u sjevernoj Africi) ... Od Ciprijana (umro 258.) pa do Hilarija (umro oko 367) ... uopće nije bilo teologije.”

Kako je onda uspjela crkva u Rimu učvrstiti svoje prvenstvo nad crkvama u drugim gradovima koje su bile daleko istaknutije u stvaranju “crkvenih otaca”? Jedan činilac je nesumnjivo bila prednost što se ta crkva nalazila u glavnom gradu Carstva. Bila je to bogata crkva, koja je slala novčanu pomoć siromašnijim crkvama u drugim gradovima i to je dalo određenu moć njenom biskupu. Počeo si je prisvajati pravo saslušavanja žalbi protiv odluka koje su donosili lokalni biskupi obzirom na crkvene djelatnosti.

Osim toga, kao što je poganski rimski car Konstantin shvatio, da bi mogao upotrijebiti otpalo kršćanstvo da učvrsti oslabljeno Carstvo, tako je rimski biskup uvidio da bi poganstvo moglo pružiti popularnu privlačnost njegovoj vrsti otpalog kršćanstva. Rimska crkva je usvojila pogansku nedjelju kao dan za slavljenje Uskrsa, dok su crkve u istočnim gradovima slavile taj praznik bilo kojeg dana u tjednu na koji bi pao 14. nizan židovskog kalendara. Dok su neke istočne crkve naginjale slijediti Arija, koji je poricao nauku o trojstvu, Rim je brzo usvojio tu pogansku ideju o trojednom bogu.

Car Konstantin je u obje te stvari bio na strani Rima. Pokazao je to time što je 321. g. n. r. vr. izdao zakon da se slavi nedjelja i što je 325. g. n. r. vr. nametnuo trojstvo koncilu u Niceji. Spojio je otpalo kršćanstvo sa poganskim rimskim kultom i načinio taj “univerzalni” ili “katolički” oblik obožavanja državnom religijom.

Zatim je, 382. godine n. r. vr., car Gracijan izdao ustav kojim je dao pravo Damasu, rimskom biskupu, da saslušava žalbe drugih biskupa, čak i onih iz “udaljenijih krajeva” Carstva. Iako su se toj odluci suprotstavljali biskupi iz istočnih krajeva pa i neki iz zapadnih, nesumnjivo je time dana prevlast biskupu Rima. Biskup Damas je prihvatio oznaku pontifex maximus, pogansku titulu i čin čega se svojevremeno odrekao car Gracijan, smatrajući je neprikladnom za kršćanina. Damas nije imao takvih kolebanja savjesti. Prema Katoličkoj enciklopediji, pontifex maximus se još uvijek smatra jednom od “najvrednijih titula” koje nosi papa. Na francuskom jeziku papu još uvijek zovu le souverain pontife, vrhovni svećenik.

Raskol, rascjep i reformacija

Naravno, ta prisvojena nadmoć rimskog biskupa nije prošla bez borbe. Vođe otpalog kršćanstva u istočnim gradovima poput Aleksandrije, Jeruzalema, Antiohije, a osobito Konstantinopola, osporavali su takvo protuzakonito prisvajanje. Međutim, iako su religiozni vođe tih gradova bili jedinstveni u pružanju otpora prevlasti Rima, nisu se slagali u pitanjima nauke. U tim i drugim gradovima, postojali su suparnički duhovni pravci, stvarajući različite sekte koje su sve tvrdile da su kršćanske.

U nastojanju da se smiri (dokrajči) sve veći razdor između suparničkih otpalih kršćanskih sekti, čija su sjedišta bila u Rimu i Konstantinopolu i da se ožigošu kao krivovjerni otpali kršćanski učitelji u drugim gradovima, organizirani su tokom stoljeća različiti “ekumenski (sveopći) crkveni koncili” (sabori). Prvi je bio održan u Niceji 325. g. n. r. vr. zato da se osudi arijansko “krivovjerje” koje je bilo protiv trojstva. Drugi su bili održani u Konstantinopolu (četiri puta), Efezu, Halkedonu (na suprotnoj strani Konstantinopola kad se pređe Bospor) i ponovo u Niceji. Tih prvih sedam koncila priznaju i Rimokatolička i Ortodoksna crkva. Nauke utvrđene na tim koncilima uključivale su nauku o trojstvu, vjerovanje da je Marija “majka Božja” i druge dogme, koje nemaju ništa zajedničkog sa biblijskim kršćanstvom. Ti crkveni koncili su također osudili razna “krivovjerja” i tako pridonijeli stvaranju još daljnjih podgrupa (sekti) otpalog kršćanstva.

Zanimljivo je, da nijedan od tih “sveopćih” koncila nije bio održan u Rimu, gradu koji je tvrdio da je sveopće sjedište kršćanstva. Tek je 1123. g. n. r. vr. bio održan u Rimu prvi takozvani ekumenski koncil. No do tada je već došlo do “velikog raskola” između Rima i istočnih crkvi, a prvi rascjep je uslijedio 867. godine n. r. vr., da bi konačna šizma uslijedila 1054. g. Dakle, držeći se točno povijesti, može se utvrditi da u Rimu nije bio nikada održan nijedan pravi ekumenski ili sveopći koncil (crkveni sabor).

Istočni oblik otpalog kršćanstva, koji se odvojio od Rima, nije se ujedinio oko nekog drugog biskupa, koji bi tvrdio da je Kristov namjesnik na Zemlji. Crkva Konstantinopola (također nazvana Novi Rim) željela je postati “Rim” Istočne ortodoksne religije. No u tome nije uspjela. Tokom vremena se istočna ortodoksna crkva podijelila na 15 samostalnih nacionalnih crkava, koje su davale samo počasni primat patrijarhu u Konstantinopolu, današnjem Istanbulu. Osim toga, postoji nekoliko nezavisnih istočnih crkava, koje ne priznaju ni Rim ni Konstantinopol. Sasvim je sigurno da je istočno “kršćanstvo” razdijeljeni dom.

Nakon šizme (raskola) sa Istokom, rimska crkva je bar računala da će ostati neosporiva gospodarica u svom domu, na zapadu, nadajući se još uvijek da će dovesti u red i istočne crkve. No njene nevolje nisu prestale. Uskoro su se počeli pojavljivati otpadnici. To se nije moglo dozvoliti i poduzete su drastične mjere protiv takvih “krivovjeraca”. Ustanovljena je inkvizicija, ali se otpadništvo nastavljalo. U 16.-om stoljeću je izbila opća pobuna najprije na religioznom polju, a kasnije i na političkom planu.

Iz te pobune, nazvane reformacija, nastala je treća grupa religija, koje su isto tvrdile da su kršćanske. Umjesto da protestantizam obnovi prvobitno jedinstvo i istinite nauke biblijskog kršćanstva, on je prouzročio nastajanje mnoštva odijeljenih crkava i sekti.

Zašto ih ima toliko?

Ako pripadaš crkvi ili sekti koja tvrdi da je kršćanska, nesumnjivo si se pitao zašto postoje tolike religije i sve tvrde da slijede Krista i Bibliju. Možda si ogorčen zbog takvih podjela, posebno onda kada one dovode do religioznih progonstava i vjerskih ratova, koji su se vodili tokom stoljeća i još uvijek se vode. Iz tih i drugih razloga možda si prestao ići u crkvu i zadovoljavaš se svojim vlastitim shvaćanjem kršćanstva. A ipak, u svom srcu znaš da kršćanstvo mora značiti više od toga. Iz Biblije si saznao da su prvi kršćani sačinjavali sretnu, ujedinjenu duhovnu obitelj (Ivan 13:34, 35; Efežanima 4:1-6).

Današnji Jehovini svjedoci tvore takvu sretnu obitelj kršćana. Oni nisu sekta, budući da nisu učenici nekog ljudskog učitelja ili vođe, a nisu ni ogranak neke crkve ili sekte. Svjedoci dolaze iz svih životnih sredina. Ne slijede ni jednog čovjeka, nego Boga i njegovog Sina Isusa Krista. Na tvoje pitanje “Zašto tolike religije tvrde da su kršćanske?”, oni odgovaraju: “Zato što takve religiozne grupe slijede ljude, a ne Bibliju.” Jehovini svjedoci će biti sretni da ti pomognu pronaći pravo biblijsko kršćanstvo. Zato molimo, porazgovaraj s osobom koja ti je donijela ovaj časopis ili piši njegovom izdavaču.

[Bilješka]

[Karta na stranici 6]

(Vidi publikaciju)

Glavna središta otpalog kršćanstva

[Slika na stranici 8]

Beznadno podijeljene crkve kršćanstva