Slavljenje, posvećeno smrti najvećeg čovjeka na Zemlji

“EVO ČOVJEKA!” Te riječi nisu bile izgovorene kada je bio stvoren savršeni čovjek Adam prije više od 6000 godina, u Edenskom vrtu. One su bile izrečene oko 4058 godina kasnije za čovjeka, koji je bio potpuno jednak Adamu (Iv. 19:5). Natprirodno je rođen po židovskoj djevici Mariji, kćeri Helija iz Betlehema. Zvao se je Isus i bio je Sin Božji, čiji je život bio prenesen uz pomoć Božje sile iz neba u maternicu Marije. Da bi se mogao vratiti u nebo, bio je rođen duhom njegovog nebeskog Oca. To se dogodilo u jesen 29. g. n. r. vr. kad ga je Ivan Krstitelj krstio u rijeci Jordanu. Tada je Bog govorio iz neba i proglasio je novokrštenog Isusa za svoga sina. Ivan Krstitelj je posvjedočio tu činjenicu (Iv. 1:29-36).

Tri i pol godine kasnije, na dan Pashe u proljeće 33. g. n. r. vr., stajao je Isus na saslušanju pred rimskim namjesnikom provincije Judeje, Poncijem Pilatom. Židovski sud u glavnom gradu Jeruzalemu, saslušavao ga je u toku noći Pashe i predao ga rimskom namjesniku, da ga ovaj sasluša i kao predstavnik rimske provincije da potvrdi smrtnu osudu. Da bi se ispunilo biblijsko proročanstvo iz Psalma 41:9, predao ga je u ruke židovskim neprijateljima jedan od njegovih 12 apostola, Juda Iskariot. Namjesnik Pilat je vidio da je Isus nedužan, što se tiče optužbi židovskog vrhovnog suda. To je objavio množici Židova, koja se okupila pred namjesnikovom palačom. Njihov neprijateljski odgovor je glasio: ‘Na stup sa njim! Na stup sa njim!’ Mučitelji su Isusu dali na glavu trnovu krunu i ogrnuli ga skrletnim ogrtačem. Namjesnik Pilat je pomoću Isusove krune i skrletnog ogrtača pokušao djelovati na Židove, kojima je već odavno bilo oduzeto kraljevstvo, i rekao: “Evo car vaš!” Židovi su, pod vodstvom svojih visokih svećenika, licemjerno odgovorili: “Mi nemamo cara osim cezara!” (Iv. 19:5-15, NS).

Isus je toga istoga dana umro na mučeničkom stupu i bio sahranjen u jednom novom grobu u vrtu. Umro je kao pashalno janje, koje su jeli prethodne noći njegovi apostoli, ali nije mu bila slomljena nijedna kost (2. Mojs. 12:46; Ps. 34:20). Vjerni apostoli su postali obavezni slaviti godišnje njegovu smrt na dan Pashe. Nakon ispunjenja svoje obaveze prema židovskom zakonu, održavši večeru Pashe sa svojim apostolima, Isus im je zapovjedio slaviti nešto, što će ih podsjećati na njegovu smrt. To se je trebalo zvati Gospodinova večera ili Spomen večera. U nadahnutom izvještaju o tome, kako je Isus uveo novu večeru, čitamo:

“Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje”. Zatim uze kalež te zahvali i dade im ga veleći: ‘Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha. Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega.’ Poslije pjevanja psalama iziđoše na Maslinsku goru” (Mat. 26:26-30, ST).

Prilikom večere Pashe, Isus je otpustio izdajničkog učenika, Judu Iskariota. Zato se Isusove riječi nisu odnosile na tog nevjernog učenika, kada je rekao jedanaestorici vjernih učenika, koji su ostali s njim: “Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega” (Mat. 26:29, ST). Te riječi nisu mogle ukazivati na njihovo življenje na Zemlji u tijelu, kao podanika Kraljevstva u tisućugodišnjoj vladavini Isusa Mesije. Do tada bi oni već odavno bili mrtvi i trebali bi, nakon “rata velikog dana Boga svedržitelja”, Harmagedona, biti uskrsnuti u ljudski život na Zemlji (Otkr. 16:14-16). Međutim, to nije ono što je Isus mislio s obzirom na tu jedanaestoricu vjernih učenika. On je mislio na njihovo životno postojanje u nebeskom Kraljevstvu s njim time, što bi bili uskrsnuti iz mrtvih u duhovni život.

Godinu dana prije (32. g. n. r. vr.) rekao je tim učenicima: “Jer vaš Otac zna da vam je to potrebno! Već tražite njegovo Kraljevstvo, a to će vam se nadodati! Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo!” (Luka 12:30-32, ST). To, da će im nebeski Otac dati nebesko kraljevstvo, znači, da će sa njima sklopiti “zavjet kraljevstva” i na to se je osvrnuo Gospodin Isus, kada je prilikom (posljednje večere) Spomen večere na njegovu smrt rekao jedanaestorici vjernih apostola: “Vi ste oni koji ste u mojim kušnjama uvijek ostali sa mnom, zato ja vama dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu te da sjedite na prijestoljima i sudite dvanaest Izraelovih plemena” (Luka 22:28-30, ST).

Iz toga je sasvim razvidno, da su oni, koji su sudjelovali u prvoj slavi Gospodinove večere, trebali biti oni, koji imaju nebeski poziv i koje Isus Krist uvodi u “Zavjet za Kraljevstvo”.

Apostol Pavao je kršćanima tog razreda poslao pismo, oko 22 godine kasnije (oko 55. g. n. r. vr.) i u tom pismu se raspravlja o Gospodinovoj večeri i o uskrsnuću iz mrtvih, to jest “prvom uskrsenju”. Između ostalog, rekao im je: “Tako je i s uskrsnućem mrtvih: sije se u raspadljivost, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava sa silom; sije se tijelo zemaljsko uskršava tijelo duhovno. Ako postoji zemaljsko tijelo, postoji i duhovno. ... Kakav je zemljani, takvi su i svi zemljani; kakav je nebeski, takvi su i svi nebeski. I kako smo nosili sliku onoga zemljanoga, nosit ćemo i sliku ovoga nebeskoga” (1. Kor. 15:42-49, ST; Otkr. 20:5, 6).

Međutim, prije rasprave u vezi uskrsnuća pisao je apostol Pavao o godišnjoj slavi Gospodinove večere, rekavši: “Ja sam, uistinu, primio od Gospodina ono što sam vam i predao: Gospodin iste one noći u koju bijaše izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga i reče: ‘Ovo je tijelo moje koje je za vas. Ovo činite na moju uspomenu!’ Isto tako uze i kalež, poslije večere, te reče: ‘Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi. Ovo činite, svaki put kad ga pijete, na moju uspomenu!’ Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe” (1. Kor. 11:23-26, ST).

“Obznanjivanje Gospodinove smrti” imalo je duhovnu vrijednost, jer ih je to razlikovalo od prirodnih Židova. Umjesto da slave godišnju Pashu i njihovo oslobođenje iz ugnjetavalačkog Egipta, oni su počeli slaviti smrt onoga, koji je bio simboliziran, predočen, po pashalnom janjetu žrtvovanom u Egiptu. To pashalno janje iz staroga doba, služilo je u korist oslobođenja prirodnih Izraelaca iz egipatskog ropstva, ali ih nije oslobodilo od osude grijeha. Osim toga, smrt “jagnjeta Božjeg, koje uze na se grijehe svijeta” dovodi učenike Isusa Krista do oslobođenja od osude grijeha i djeluje u pravcu njihovog oslobođenja od ovog svjetskog sustava stvari, suvremenog dvojnika Egipta. Također ta smrt podsjeća učenike na temelj novog zavjeta, to jest Božji pripremu, pomoću koje Bog odvaja iz svijeta narod za svoje ime, jer je Isus Krist, veći Mojsije, posrednik tog “novog zavjeta” (Jer. 31:31-33). Podsjeća ih isto tako na “zavjet za kraljevstvo” u koji su bili uvedeni. Nikada ne smiju previdjeti činjenicu, da su oni pozvani za sunasljednike nebeskog kraljevstva sa Isusom Kristom, Davidovim potomkom, “kraljem nad kraljevima i gospodarom nad gospodarima” (Otkr. 19:16).

Ovcama slični promatrači slave

Danas, pri kraju ovog osuđenog sustava stvari, postoji samo ostatak Kristovih učenika, nasljednika nebeskog kraljevstva, sa Isusom. Međutim, njihova godišnja Spomen-slava je od životnog značaja i za sve veće mnoštvo ljudi iz svih naroda. Ti su vrlo sretni jer su pozvani na slavu Gospodinove večere, koju slavi ostatak duhovnih Izraelaca, koji su u novom zavjetu i u zavjetu za Kraljevstvo. Ti ljudi su okrenuli leđa svijetu, kojim vlada Sotona Đavo i koračaju zajedno sa ostatkom duhovnih Izraelaca prema boljoj obećanoj zemlji, Božjem novom uređenju pod Kraljevstvom Isusa Krista i njegovih 144 000 sunasljednika. Predočavala ih je ogromna množica neizraelaca, koji su napustili od demona nadgledavani Egipat, u noći prve Pashe i udružili se sa Izraelcima, prihvativši obožavanje Jehove Boga (2. Mojs. 12:38). Taj “mnogi drugi svijet” je prešao Crveno more sa Izraelcima, koji su bježali i postao svjedokom Jehovinog djela, kod oslobođenja njegovog naroda. Taj svijet je zajedno sa Božjim narodom i doživio Božje oslobođenje i zbog toga se također mogao radovati!

Suvremeni pripadnici “mnogog drugog svijeta”, koji su se pridružili ostatku duhovnih Izraelaca, predočeni su po bezbrojnom “velikom mnoštvu”, koje je apostol Ivan vidio, kako se raduje u Jehovinom duhovnom templu. Time, što su se odvojili od ovoga pokvarenoga starog svijeta, obukli su, slikovito govoreći “bijele haljine” i nose “palme u njihovim rukama”. Kao i ostatak duhovnih Izraelaca, tako su se i oni bezuvjetno predali Jehovi Bogu, po njegovom janjetu, Isusu Kristu i simbolizirali to svoje predanje krštenjem u vodi. S nestrpljenjem očekuju da će izići iz “velike nevolje”, koja predstoji ovom, na propast osuđenom svijetu, poslije čega će biti u stanju u pravom smislu radosno uskliknuti: “Spasenje je djelo našega Boga, koji ‘sjedi na prijestolju’, i Janjetu!” (Otkr. 7:9, 10, ST) Dakle, to je najveći razlog, zbog čega se želi to “veliko mnoštvo” pridružiti duhovnom ostatku te noći i prisustvovati sjećanju na Janjetovu smrt.

Od Spomen slave u proljeće 1936. godine, članovi “velikog mnoštva” se osjećaju slobodni prisustvovati proslavi Gospodinove večere, iako ne uzimaju simbolični kruh i ne piju simbolično vino.a Otkada se je na kongresu Jehovinih svjedoka u Washingtonu (DC), 31. maja 1935, identificiralo veliko mnoštvo iz Otkrivenja 7:9-17, pomazani ostatak ih je pozivao da prisustvuju kao promatrači toj slavi. Prisustvuju na slavi zato, jer iskreno cijene otkupnu žrtvu Gospodina Isusa Krista. Razlog da na slavi ne uzimaju simbole nije zbog ljudskih ograničenja, nego zbog toga, što je to u suglasnosti sa Božjom Riječi.

Zašto je to ispravno? Zato, jer je osnivač te proslave zapovjedio, da je slave oni, s kojima je sklopio zavjet za nebesko Kraljevstvo. Iako su pripadnici “velikog mnoštva” predani i kršteni, oni uviđaju, da nisu uzeti u zavjet za Kraljevstvo. Nisu duhovni Izraelci, jer nisu uzeti u “novi zavjet”, koji je sklopljen sa duhovnim Izraelcima preko posrednika Isusa Krista. Nisu rođeni svetim duhom, koje rađanje je počelo o Duhovima 33. g. n. r. vr. kad je bio izliven sveti duh na 120 učenika u Jeruzalemu. Govoreći u prenesenom smislu, oni nisu “umrli zajedno sa Kristom”, odustajući od svakog izgleda na budući zemaljski život na rajskoj Zemlji pod Božjim kraljevstvom. Također ne očekuju da budu “pokopani sa Kristom” kako bi imali isto “uskrsnuće s njim”. Dakle, ako bi jeli kruh i pili vino, koji predstavljaju tijelo i krv Isusa Krista, nepravilno bi utvrdili da su u takvom zavjetu sa Isusom Kristom, Božjim janjetom. Zbog toga ne uzimaju simbole sa pomazanim ostatkom. Međutim, iako ne uzimaju simbole, to ne znači da neće moći postići vječni život, jer se on stiče vjerom u Isusa Krista i pripremu otkupne žrtve (Rim. 6:4, 5; Kol. 2:12, 20; 1. Iv. 2:1, 2).

Međutim, te članove “drugih ovaca” koji ne pripadaju “ovome toru” — ostatku duhovnih ovaca, okupio je dobar pastir, Isus Krist, da sačinjavaju “jedno stado”, o kome je Isus govorio u Ivanu 10:16. Znaju, da dobivaju spasenje i vječni život na obećanoj rajskoj Zemlji od Boga preko tog dobrog pastira, čijem stadu sada pripadaju. Kako bi, dakle, mogli propustiti odati čast Kristu i ne prisustvovati i promatrati slavu večere, koju je Isus uveo u znak sjećanja na njegovu smrt, iz koje proizlazi to milostivo spasenje? Razumljivo je, da to ne bi mogli učiniti i ne žele to učiniti! Dok god bude ostatak nasljednika Božjeg nebeskog Kraljevstva držao tu slavu na Zemlji, tako dugo oni uviđaju (“druge ovce”) da su obavezni prisustvovati Spomen slavi Gospodinovoj kao promatrači. Premda u mnogim mjestima nema nijednog člana ostatka, koji bi uzeo simbole, Jehovini svjedoci održavaju slavu Spomen večere iz dubokog cijenjenja prema onome što ta slava označava, i da bi se omogućilo uzimanje simbola nekom prisutnom pripadniku “ostatka” na toj proslavi.

Ove godine će Jehovini svjedoci održati slavu Gospodinove večere 19. aprila, poslije zalaska sunca. Sve osobe, koje žele posjetiti tu slavu u znak sjećanja na smrt Božjeg janjeta, Isusa Krista, trebale bi stupiti u vezu sa mjesnom skupštinom Jehovinih svjedoka. Oni koji ne znaju gdje se nalazi mjesna skupština, mogu pisati na Uredništvo “Kule stražare” i dobit će potrebno obavještenje.

[Bilješka]