Bili smo strastveni mačevaoci

U DOBI od trinaest godina gledao sam film temeljen na noveli Alexandrea Dumasa “Tri mušketira”. Bio sam očaran vještinom mačevanja, kao i međusobnim prijateljstvom te trojice ljudi čija je parola bila “svi za jednoga — jedan za sve”.

Polazio sam srednju školu u jednoj istočnoevropskoj zemlji, i istovremeno postao član mačevalačkog kluba. Bio sam jako zainteresiran i dao sve od sebe da bih svladao raznu tehniku. Roditelji mi nisu prigovarali zbog tog zanimanja, jer sam u školi imao dobre ocjene.

Konačno, s devetnaest godina upisao sam se na pravni fakultet tamošnjeg sveučilišta. Ali, prvo što sam tamo uradio — potražio sam mačevalački klub, gdje su bili izvrsni treneri. Tom klubu pripadali su i mladići i djevojke.

Jedna od tih djevojaka, Mary, privukla je moju pažnju. Ona je pokazivala neobičnu spretnost, znajući kako da prisili svog protivnika da uzvrati na njen vlastiti stil i da ima apsolutnu kontrolu situacije. Radovao sam se duelu sa njom, potpuno se približivši svim lukavim trikovima mačevanja koje je ona upotrebljavala.

U to vrijeme smo nas trojica mladića u klubu postali vrlo bliski drugovi. Bili su to John, koji je studirao prirodne nauke i Paul, student matematike i fizike. Obojica su bili potpuno predani mačevanju, iako su se sportom bavili relativno kratko vrijeme.

Nas trojica bi provodili dio naših praznika zajedno u prekrasnim planinama. Na tim izletima se i rodilo naše prijateljstvo. Uskoro smo otkrili da se međusobno vrlo dobro upotpunjujemo. John je imao neposredni, a ponekad čak neobuzdani entuzijazam, kojega je Paul pokušavao ispraviti svojim određenim stavovima. Nas trojica, isti broj kao u Dumasovoj noveli, postali smo dobri mačevaoci i nerazdvojivi prijatelji.

Za vrijeme naših praznika pravili smo planove za dolazeću sezonu mačevanja. Skoro svo naše slobodno vrijeme posvetili smo fizičkim i psihološkim pripremama za natjecanja, kojima smo se veoma radovali.

Ali, tu je bila također i Mary. Ona se stvarno isticala spretnošću i elegancijom u mačevanju. Blistala je na mnogim važnim turnirima. I tako, u to vrijeme, nas četvoro smo uživali jedinstveno skladan odnos.

Prijetnja našem jedinstvu

Kad sam navršio 22 godine, sudjelovali smo na skijaškoj turneji koju je pripremio naš mačevalački klub. Tamo nas je Mary iznenadila govoreći o nekim promjenama koje će djelovati na cijeli svijet, i citirala je nešto iz Biblije — 24. poglavlje Matejevog evanđelja. Svaki od nas odgovorio je negativno. Ja sam jednostavno rekao: “U ovom svijetu sigurno postoje vrijednosti koje ja neću napustiti zbog nekog nepouzdanog proročanstva.”

Kada je mjesec dana kasnije Mary došla u mačevalački klub očigledno se potpuno promijenila. U to vrijeme poznavali smo se oko dvije i pol godine. Spakirala je svoju mačevalačku opremu, rekla doviđenja i otišla. Blago rečeno bili smo šokirani, jer nam se činilo kao da odlazi za nečim dobrim. Nazvali smo je (telefonom) i upitali da li je možemo posjetiti te iste večeri. Složila se s time.

Tu večer je Mary za nas bila potpuno druga osoba — netko koga nikad prije nismo vidjeli. Mary, koja je uvijek bila sposobna postići majstorske pogotke sa svojim floretoma, odmah odbiti napade i sudjelovati u našim šalama, sada je imala tragove suza na licu. Ali, istovremeno je djelovala uvjerljivo. Otvorila je svoju Bibliju i čitala ozbiljnim tonom: “On će biti sudac narodima, mnogim će suditi plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizati mača protiv naroda nit se više učit ratovanju.” (Izaija 2:4, ST).

Kad je završila, pogledala nas je vrlo upitnim pogledom. Mislim da je očekivala naše odobravanje, kada je rekla: “Želim služiti Jehovi, našem Bogu i ostati pri temeljnim načelima Biblije. Ne želim se više učiti borbi, jer je mačevanje borilački sport.”

Bio sam slomljen, osjećajući da su moji snovi o prijateljstvu mušketira propali. Kasnije sam rekao Johnu, koji mi je bio najbliskiji, da pod svaku cijenu moramo Mary ponovno vratiti u našu školu mačevanja.

“Da, naravno”, John se složio, “ali kako? Ja se sasvim sigurno ne slažem s Marynom odlukom”, rekao je, “ali joj se divim. Treba imati veliku hrabrost da bi se donijela takva odluka.”

Nastojanja da se promijeni Maryno mišljenje

Da bi naveo Mary da promijeni svoju odluku, posudio sam Bibliju i počeo je čitati. Ono što sam tražio otkrio sam u Salamunovoj Pjesmi nad pjesmama, 3. poglavlju, recima 7 i 8, gdje čitamo: “Gle, to je nosiljka Salamunova, oko nje 60 kršnih momaka između najkršnijih u Izraelu. Svi su vični mačevima, za rat su izvježbani, svakome je sablja o boku zbog opasnosti noćnih” (ST).

Bio sam ushićen tim otkrićem. Nezadrživo sam glasno izgovorio: “Pa Biblija ne brani da nosimo oružje, nego nas direktno potiče da ga upotrebljavamo!” Pisao sam Mary o svom otkriću. Uskoro sam primio njen odgovor. Prikazala mi je da su u starim vremenima, prije dolaska Krista, sluge Božji povremeno bili ovlašteni da se bore doslovnim mačevima, ali oružje pravih kršćana je sasvim drugačije. Njezino je pismo objašnjavalo:

“Roberte, Božji sluge su kao posebna vojska, spremna da savlada svaki zadatak. I to je ono sa čim su naoružani. Naoružanje Božjih slugu je poput rimskih legionara, koje je opisao apostol Pavao u svojoj poslanici Efežanima 6:14-17, sljedećim riječima: “Dakle, stojte čvrsto! ‘Opašite svoje bokove istinom’, ‘obucite oklop — pravednost’, obujte noge ‘spremnošću za Radosnu vijest— mir!’ U svemu uzmite veliki štit — vjeru; njime ćete moći ugasiti sve goruće strijele Zloga! Prihvatite kacigu — ono čim se spašava — i mač Duha, to jest riječ Božju” (ST).”

“Čak i taj oklop”, nastavila je, “nije sam po sebi dovoljan”. Moramo se naučiti držati temeljnih načela postavljenih u Božjoj riječi. Samo tada bit ćemo poput čovjeka, o kome Isus govori u Mateju 7:24-27: “Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na litici. Naprotiv, svatko tko sluša ove moje riječi, a ne izvršava ih, može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku. ‘Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i nasrnuše na tu kuću i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina’” (ST).

Još uvijek, iz Marynih riječi nisam mogao vidjeti ni jedan dobar razlog zbog kojeg bih napustio mačevanje. Paul je također činio sve što je mogao da navede Mary da promijeni svoje mišljenje. On je čak počeo studij Biblije sa Jehovinim svjedocima. Nismo bili uplašeni da će pasti pod njihov utjecaj, poznavajući njegovo materijalističko gledište.

Istodobno, nastavili smo naše mačevanje. U stvari, zapuštao sam svoj studij prava. Paul me je hrabrio da učim više. No, ja sam zanemario njegov savjet i zbog toga sam morao ponavljati cijelu godinu. S druge strane, Paul je imao izvanredne ocjene i zbog tog mog držanja prema njemu postao je još nepristupačniji. Kada sam se požalio Johnu, odgovorio je da je Paul drugačiji od nas, jer je pridavao važnost svojim studijima.

Ponovno s Mary

Budući da nismo vidjeli Mary tri mjeseca, John i ja odlučili smo je nazvati. Ona je pažljivo saslušala naše izvještaje iz škole mačevanja i zatim uzdahnula: “Kakva šteta da se ne viđamo kao do sada. Što kažete za ideju da se redovito zajedno sastajemo čitajući nešto lijepo — možda čak Bibliju? Znam da volite dramska čitanja.” Mi smo se s tim složili.

Počeli smo sa čitanjem Matejevog evanđelja, ali nismo se zadržali samo na dramskom čitanju. Također smo diskutirali o značenju pročitanog. Jednom sam se glasno zapitao o čovjekovoj odgovornosti prema Bogu Biblije. John me je prekinuo: “Slušaj, Roberte, gdje je Isus primio svoju moralnu snagu koja ga je osposobila da oprosti onima koji su mu tako jako zgriješili?”

To je bila vrsta pitanja na koju nisam mogao odgovoriti, ali sam spoznao da to mora biti nešto u vezi sa Isusovim dobrim odnosom sa Bogom. Pošto smo željeli znati istiniti odgovor na ta religiozna pitanja, počeli smo studij Biblije sa jednim od Jehovinih svjedoka, kojega je Mary preporučila. Pomoć za razumijevanje Biblije bila nam je knjiga “Istina koja vodi do vječnog života”.

Početak ozbiljnog studija

Spremno smo saopćili Paulu znanja koja smo stekli tokom naših studija. Paul nam je objasnio zaključke do kojih je došao uspoređujući Bibliju sa matematikom i fizikom. Često je diskutirao sa Johnom o tome do koje mjere se Biblija slaže sa biologijom.

Jednom su obojica mojih prijatelja vruće debatirali o tome da li Biblija poriče postojanje brontosaurovab ili ne. Debata je otišla tako daleko da su odlučili prekinuti daljnje studiranje Biblije. To me je zaprepastilo i zato sam se trudio da zaustavim njihovu žustru raspravu: “Gledajte, mislim da u ovom slučaju nije najvažnija stvar znanost, nego moralno pitanje. I sve dok jasno razumijem problem odgovornosti, nastavit ću svoj studij.”

U smirivanju njihovih vatrenih razgovora uspio sam utoliko, da su odlučili nastaviti svoje studije. Sada je John bio taj koji je mislio da previše vremena provodimo u mačevanju i ostalim pripremama, dok biblijski studij zauzima zadnje mjesto. To mi se nije baš sviđalo, jer je značilo da ćemo mačevanje napuštati dva sata prije nego do sada.

Samo kratko vrijeme prije toga takva odluka bila je nezamisliva, ali sada je naš interes za studij Biblije naglo rastao. U stvari, postali smo tako zaokupljeni da smo sa obojenim olovkama podvlačili u Bibliji tekstove koji su nam se najviše sviđali. I zbog toga što su nam svi objašnjeni tekstovi bili važni, naše Biblije su uskoro blistale u svim bojama!

Zar da napustim mačevanje?

Polako sam dobivao odgovor na moje pitanje o odgovornosti prema Bogu. Mary se pokazala od velike pomoći u tome i nakon otprilike pet mjeseci, u povjerenju sam joj saopćio da sam se ozbiljno odlučio predati Jehovi, ali da bih želio pričekati Paula i Johna.

“Vidi, Robert,” odgovorila je Mary, “Ja sam još neko vrijeme mačevala da bih imala priliku da razgovaram sa svakim od vas, ali ni jedan od vas nije me ozbiljno shvaćao dok nisam otišla. I tada ste se svi odjednom počeli pitati zašto sam to učinila — i danas svi studirate Bibliju.” Ovaj razgovor s njom uvelike je ubrzao moju odluku da predam svoj život Jehovi.

Sada sam bio suočen sa istim problemom koji je imala Mary: Zar da i ja prestanem sa mačevanjem? Ponovno sam razmišljao o riječima Biblije, koje sam prvi put čuo prije šesnaest mjeseci: “On će biti sudac narodima, mnogim će suditi plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizati mača protiv, naroda, niti se više učit ratovanju.” (Izaija 2:4, ST).

Pred očima mi je prešlo 10 godina mačevanja. Rana jutarnja ustajanja, treneri, gorčina poraza i nedavno, moj uspjeh i prilika da napredujem dalje u sportu. Ali, došao sam do zaključka da je Mary imala pravo. I potpuno sam razumio njene suze, jer su sada i moje oči bile pune suza. Čak sam imao isto uvjerenje koje je imala ona onda.

Što je s Johnom i Paulom?

John i Paul su bili vrlo iznenađeni mojom odlukom. Ali, zamislite moje zadovoljstvo kad su oni također odlučili ostaviti čelične florete, i kao i ja prestali mačevati. John i Paul odlazili su na naše kršćanske sastanke, ali oni tada još nisu osjetili potrebu predanja svojih života Jehovi i simboliziranja toga krštenjem u vodi.

Godinu dana nakon mog krštenja nas četvoro smo se ponovno sastali. To je bilo radosno sjedinjenje, jer smo sad svi četvoro bili predani kršćani! Bili smo oduševljeni mačevaoci, puni odlučnosti i ambicija. Ali, kada smo došli do spoznaje Božje volje, ostavili smo čelične florete i uzeli mač duhovni, koji je Riječ Božja (Efežanima 6:17).

Sami smo uvidjeli da je “uistinu živa i djelotvorna Riječ Božja. Ona je oštrija od svakog dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.” (Jevrejima 4:12, ST). Dobra je borba sa duhovnim mačem za čast i slavu Jehove Boga i to je sada naša najveća želja i trajno nastojanje.

[Bilješke]