Od visokih Anda do u dubodolinu — širenje prave religije u Boliviji
25. OKTOBRA 1945. dva misionara Jehovinih svjedoka, koji su završili treći razred biblijske škole Gilead Udruženja Kula stražara, napustili su DC-3 na aerodromu La Paza. Bili su to Edward Michalec i Harold Morris. Otada se u Boliviji s pravom revnošću objavljuje Božje Kraljevstvo. Oba misionara stajala su pred velikim zadatkom u ogromnoj zemlji, koja se proteže od visokih Anda,na zapadu do dubodoline na granici istoka, uključivši ogoljelu neplodnu Visinsku zemlju (Altiplano), usamljene tropske doline i prašume. To je domovina ogromnih kondora i ponosne lame.
Prošlo je otada preko trideset godina. Danas u cijeloj Boliviji ima preko 3 000 objavitelja Kraljevstva, u preko 70 skupština Jehovinih svjedoka. Oni se raduju da je dobra vijest bila raširena u toj zemlji suprotnosti i da su tako najrazličitiji ljudi mogli doći u Jehovin duhovni raj.
Budući da je putovanje kroz tu zemlju povezano s mnogim poteškoćama, Jehovini svjedoci moraju svoje polugodišnje pokrajinske kongrese održavati u 14 različitih područja. Ranije su neki od tih kongresa bili vrlo mali. Godine 1966. bilo je u Camiri na jednom takvom kongresu prisutno samo devetnaest osoba. Bilo je upravo iznenađujuće veselo vidjeti kada se u jednoj programskoj točki svih devetnaest osoba našlo na podiju, tako da nije bilo više nikoga tko bi slušao. Svi su se osjećali duhovno ojačani. Danas je na pokrajinskim kongresima obično prisutno tri puta više osoba, nego što ima Jehovinih svjedoka na tom području.
U vjetrovitoj visinskoj zemlji
Još prije nastanka moćnog Inka carstva, Bolivija je imala duboko ukorijenjene kulturne i religiozne tradicije. Kasnije su španjolski osvajači donijeli katolicizam u zemlju, pomiješavši ga s poganskim običajima. Kao posljedica toga, s vremenom su djevica Marija i razni katolički “sveci” bili obožavani zajedno s Pacha Mama, božicom zemlje, koju su obožavali pridonošenjem žrtava, pri čemu su miješali sušene fetuse lama i ovaca s mnogo piva, chicha (rakija od žita) ili rakijom od šećerne trske, povezano s praznovjernim obredima i pijankama. Kod Aymara i Quechua Indijanaca Bolivije, Pacha Mama prevladava svim što se odigrava u njihovom životu: rođenjem, brakom, pijenjem rakije i žvakanjem koke.
Usprkos praznovjerju, u toj visinskoj zemlji Jehovino djelo uspijeva među dvadeset skupština Jehovinih svjedoka. Osjećajni Aymara objavitelji dobre vijesti, koji se revno trude širiti duhovni raj, obogaćenje su za tu zemlju punu utisaka, iako također pustu, neplodnu i vjetrom šibanu zemlju.
Među rudarima Anda
Veličanstven lanac Anda bogat je mineralima kao što su kositar, antimon, olovo, živa, cink i zlato. Rudarstvo pripada najvažnijim industrijskim granama Bolivije i na cijelom području Anda nalaze se mala rudarska naselja. Tu su također praznovjerne predodžbe kršćanstva združene s poganskim običajima. Tio (stric) rudnika predstavlja Đavla, vladara podzemlja. Statua Tia stoji u jednoj udubini pred ulazom u rudnik, a od svakog se rudara očekuje da Tiu žrtvuje alkohol, cigarete ili konfete, kako bi ga umirio i spriječio da dopusti rušenje rudnika.
Kada su Jehovini svjedoci počeli djelovati, u raznim, rudarskim područjima Bolivije istina je potisnula razne praznovjerne predodžbe. Danas postoje skupštine Jehovinih svjedoka u šesnaest većih rudarskih okruga Bolivije. Jehovini svjedoci su radi svog besprijekornog morala u tim mjestima na dobrom glasu, često ih se preporuča na odgovorne položaje, na primjer, za rad na stroju za izvlačenje ruda iz rudnika ili za poslove u knjigovodstvu i kantini, jer oni visoko poštuju ljudski život i pošteni su.
U visoko ležećem Potosu
Potosi je najveći grad na visini od preko 4 000 metara — rudarski centar hladne, pustinjske sredine, nedaleko istočne granice Visinske zemlje. Ovdje su 1545. godine španjolski osvajači otkrili naslage srebra. Nakon toga nastao je taj veliki grad na podnožju poznatog cerro rico, bogatog rudnika srebra. Godine 1650. brojio je 160 000 stanovnika. Danas rudnik daje boravak za samo 90 000 stanovnika.
Kada je Potosi stajao na vrhuncu svoje slave bilo je u tom gradu ništa manje nego osamdeset crkava. Danas je te prekrasne građevine, u kojima su još uvijek sklonjena nebrojena umjetnička djela iz nekog drugog vremenskog doba, otvorena samo nekoliko sati dnevno, jer je sve manje svećenika, a za vrijeme dok su crkve otvorene, mora stalno netko čuvati skupocjene predmete od “kršćanskih”lopova. Ali u Potosiju postoji sretna cvatuća skupština od preko šezdeset Jehovinih svjedoka, koji se revno trude, hrabreći poštene stanovnike tog grada da obuku “novu osobu”, koja obilježava prave kršćane (Efež. 4:20-24).
U Orurou, jednom drugom rudarskom centru ogoljele Visinske zemlje, doprinio je čuveni đavolski ples (diablada) razvoju zanata koji služi za pravljenje kostima i odvratnih maski, koje nose plesači. Posljednjih je godina ta svečanost, koja odgovara karnevalu kršćanstva postala velika turistička atrakcija. Slavi se isključivo u čast “djevice od Socavona” (zaštitnica rudara). Đavolskim plesom povezani su obredi koji se provode u crkvi “djevice od Socavona”, pri čemu se Marija slavi naročitim misama. No, u Orurou ima također preko stotinu Jehovinih svjedoka, koji se trude doprinositi plodove duha. Oni su pred kratkim upravo završili gradnju najveće Kraljevske dvorane u Boliviji.
Svladati teret žvakanja koke
Već su ranije stanovnici Visinske zemlje žvakali lišće koke. Katolički španjolski osvajači smatrali su prednosnim promicanje tog poroka, jer je uživanje koke rastjeravalo glad domorodačkih robova i tako su manje osjećali hladnoću. Često je robovima plaća bila isplaćivana u lišću od koke. Danas proriču vrači (yatiri) budućnost čitanjem iz lišća koke, povezujući tako utjecaj demona s upotrebom kokaina. Nakon što razgovaraju s duhovima, polažu na listove maramu, promatrajući tada i objašnjavajući šare i naredbe lišća. Pri jednom drugom načinu vračanja žvaču lišće koke, zatim ispljunu ižvakano u ruku, pokušavajući tada iz tog oblika pročitati izvjesne stvari. Tako yatiri navodno, proriču budućnost.
Bolivijska vlada zna da je ovisnost o drogi porok, stoga se propituje za sjetvu koke. Ali, Jehovini svjedoci su već davno prestali žvakati lišće koke i uživati kokain (sadržan u lišću koke), jer Božja Riječ zabranjuje prljanje tijela i duha (2. Kor. 7:1). Također pomažu mnogima s kojima studiraju Bibliju, osloboditi se ovisnosti o drogi.
U istočnom nizozemlju
Duboko u srcu Južne Amerike, na istoku i sjeveru Bolivije, leže velika nizozemlja Benija i Santa Cruza, sa svojim močvarnim područjima, savanama i džunglama. Iako takozvana kršćanska religija ima već stoljećima značajan utjecaj, nemoral se množi. Jedan pošteni Benijac opisuje prednosne promjene, koje uzrokuje prava religija u životu nekog čovjeka, slijedećim riječima:
“Bio sam pobožan katolik. Vjerovao sam u Boga i u svojoj sam religiji bio naučen klečati pred svetim slikama, misleći da ću se tako više približiti Bogu. Jednom sam čak pomagao u čišćenju svetog kipa, u oblačenju istog i češljanju kose koja je pokrivala njegovu glavu, kako bi se isti pripremio za procesiju koja se svake godine priprema u čast djevice. Iako sam bio vrlo pobožan katolik, nikada me naši religiozni ‘vođe’ nisu upozorili da je obožavanje slika idolopoklonstvo i težak grijeh protiv Boga. Revno sam nastupao za svoju religiju. No, sve je to bilo uzalud, jer mi nije pomoglo spoznati da vodim nemoralan, lakouman život. Punih dvadeset godina živio sam u priležništvu, često sudjelujući na divljim zabavama. Prekomjerno sam pio i svađao se s prijateljima i ženom s kojom sam zajedno živio. Također sam bio vrlo aktivan u jednoj poznatoj političkoj organizaciji. Sve se to promijenilo kada me je posjetio jedan Jehovin svjedok i kad sam počeo proučavati Bibliju. Sada sam kršteni svjedok i vrlo sam zahvalan za povjerljiv odnos s Bogom.”
U tom vlažnom tropskom dijelu Bolivije, danas ima preko deset skupština Jehovinih svjedoka.
Nepismenost je problem naročito među starijim domorocima. U skupštinama gdje to sprečava duhovni rast, Jehovini svjedoci provode tečajeve čitanja i pisanja, postižući dobre rezultate. Čak novozainteresirani sudjeluju na tim tečajevima, kako bi mogli proučavati Bibliju. Kasnije kad i sami postanu svjedoci i polaze od vrata do vrata, hrabre oni također druge da u vezi s biblijskim poukama nauče čitati i pisati. Tako se nastavlja lančana reakcija.
Skoro petina svih objavitelja Kraljevstva u Boliviji stoji u punovremenoj službi propovijedanja. Mnogi se mladi svjedoci priključuju redovima “pionira”, odmah nakon završetka zakonom obaveznog školovanja, iako se mlade ljude potiče da završe fakultet.
Dobar preduvjet za daljnje proširenje Jehovinog djela u Boliviji vidi se u tome što je svečanosti Spomen večere 1982. prisustvovalo 12 821 osoba. Ali, unatoč izvanrednim uspjesima postignutim prošlih godina, vijest o Božjem Kraljevstvu mora biti objavljena još u dvadeset šest provincija, ili još među 13% stanovništva. Čitave obitelji i grupe “pionira” Jehovinih svjedoka prevaljuju velike udaljenosti, avionom, teretnim kolima ili autobusom, kanuom, čak i pješice, da bi osjećajnim stanovnicima te zemlje prenijeli dobru vijest dok je još vrijeme. Zato postoji nada da će još mnogi od njih početi ‘strpljenje našega Gospodina smatrati spasenjem’ (2. Petr. 3:15).