Pavao je pozivao Galaćane: “Stojte u kršćanskoj slobodi!”

STVORITELJ, suvereni gospodin Jehova je Bog slobode. On je stvorio sva razumom obdarena stvorenja kao slobodna stvorenja, te je namjeravao da ona i ostanu slobodna. Stoga čitamo: “Jehova je DUH, a gdje je duh ondje je sloboda” (2. Kor. 3:17).

Kada je Isus, sin Božji došao na Zemlju, našao je članove Božjeg naroda u trostrukom ropstvu. Bili su robovi naslijeđene grešnosti, kroz što su se opet našli u ropstvu prema Mojsijevom zakonu, jer ga nisu u potpunosti mogli držati. Osim toga, doveli su ih u ropstvo njihovi religiozni vođe kroz predanja i samovoljnim tumačenjem “Zakona”. Stoga je Isus sa dobrom vijesti objavljivao “oslobođenje zarobljenika”. Rekao je svojim sljedbenicima: “Ako vi ostanete na mojoj besjedi, zaista ćete biti učenici moji. I poznati ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Ivan 8:31-36; Mat. 23:4; Luka 4:17, 18).

Kao uzoran sljedbenik Krista, apostol Pavao je također propovijedao dobru vijest slobode. Pokazao je da će kršćani na temelju Kristove žrtve biti “oslobođeni od grijeha”, te da će cijelo stvarstvo u određeno vrijeme “biti oslobođeno od ropstva propadljivosti za divnu slobodu djece Božje” (Rim. 6:18; 8:21). Onima kojima je Pavao propovijedao dobru vijest slobode, pripadale su također skupštine u rimskoj provinciji Galaciji, skupštine koje je sam osnovao na svom prvom misionarskom putovanju. Budući da su neki pripadnici Židovstva doveli opet u ropstvo njegovu duhovnu “djecu”, tvrdeći da se moraju dati obrezati, pisao im je Pavao važno pismo između 50. i 52. g. n. r. vr. (Gal. 4:19).

Pavao je tada boravio vjerojatno ili u Korintu, ili u Sirijskoj Antiohiji. Posve je jasno da je on pisao to pismo. Ne samo da je u pismu spomenut kao pisac, nego je očit i izbor riječi, kao i izraženi osjećaji. Ono je jedno od njegovih prvih knjiga Biblije, koje je pisao ili kratko prije ili nakon drugog pisma kršćanima u Solunu. Cijelo je pismo prožeto mislima, koje pokazuju kako je Pavao primio kršćansku slobodu.

Pavao počinje svoje pismo Galaćanima sa dokazom da je apostol “ni od ljudi, ni kroz čovjeka, nego kroz Isusa Krista i Boga”. Odmah je prešao na stvar: Čudi se da su se tako brzo dali odvesti od dobre vijesti, koju im je on propovijedao. Potom objašnjava, da svaki “mi ili anđeo s neba” ili bilo tko — “proklet” da bude, ako im donosi drugu dobru vijest od one koju im je on donio. Dobru vijest koju im je donio nije primio od nijednog čovjeka, nego “otkrivenjem Isusa Krista” (Gal. 1:1-12).

Da ne bi došli na pomisao da Pavle nije povjerljiv sa Židovstvom, opisao im je u kratkom životnom toku svoju veliku revnost za židovska predanja i svoje napredovanje u tome, što je išlo tako daleko da je “odviše gonio crkvu Božju i raskopavao ju”. Kada ga je Bog pozvao da objavljuje poganima dobru vijest, “nije on odmah pitao tijelo i krv”, što znači da nije odmah pošao po savjet drugih Isusovih učenika, nego je pošao u Arabiju. Tri godine nakon toga kratko je posjetio Jeruzalem, no tamo je vidio samo Petra i Jakova, Isusovog polubrata (Gal. 1:13-19). Godinama kasnije opet je došao u grad, no samo zato jer je imao jedno otkrivenje (Dj. ap. 15:2-21). Tada su “stupovi” skupštine vidjeli da je Bog upotrijebio Pavla da bi propovijedao poganima i zato su se sporazumjeli, da nastavi s time, a da će oni dalje propovijedati obrezanima, Židovima. Ipak, kada je apostol Petar iz straha pred ljudima učinio kompromis, obzirom na kršćansku slobodu, Pavao mu se “suprotstavio u oči”, s pravom ga ukorivši pred svima drugima (Gal. 2:1-14).

Zatim podsjeća Pavle kršćane Galacije da bivaju opravdani ne radi držanja “Zakona”, nego na temelju svoje vjere u Isusa Krista. Kada bi se tražila samo djela Zakona, Krist bi uzalud umro. Konačno izražava Pavle svoje negodovanje radi njihovog nazadovanja, slijedećim riječima: “O nerazumni Galaćani, ... primiste li duha kroz djela zakona ili kroz čuvenje vjere?” Je li im bilo moguće činiti moćna djela jer su pokušavali držati Mojsijev zakon, ili zato što su primili sveti Božji duh na temelju svoje vjere u Isusa Krista? Tada se pozvao na hebrejska pisma, utvrdivši: “Abram vjerova Bogu i prizna mu se u pravdu.” Da, “pravednik će od vjere živjeti”. No, svi koji su pokušali držati “Zakon” nalaze se pod prokletstvom, jer ne mogu u potpunosti izbjeći prestupanje “Zakona” (Gal. 3:1-14).

Isus Krist je oslobodio od prokletstva Mojsijevog zakona, time što je umro na stupu uništenja, omogućivši ljudima sviju nacija da postignu obećane blagoslove kroz sjeme Abrahamovo. Ipak, “Zakon” nije bio savršen, kako je to Pavle pokazao. Jer, s jedne je strane služio tome da “obznani prijestupe”, a s druge strane kao odgojitelj, koji je Židove vodio do Krista. U Kristu je sloboda, jer “nema tu Židova, ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga” (Gal. 3:16-29).

Pavao nastavlja svoju temu o “slobodi”, pokazujući da su bili malodobni, prije nego su postali kršćani. Bili su stalno “zarobljeni stihijama svijeta”. No, budući da je došao Krist otkupio je one koji su stajali pod Zakonom, tako da su umjesto da dalje ostaju robovi, mogli biti oslobođeni. Zašto su sada opet željeli vratiti se u ropstvo i paziti na dane, mjesece, vremena i godine? Je li im Pavao možda postao neprijateljem, zato što im je rekao istinu? (Gal. 4:1-16).

Za podupiranje predodžbe naveo je Pavao primjer Abrahama i njegova dva sina, koja su mu rodile Sara i Agara. Zavjet zakona u koji su ušli Izraelci na gori Sinaj, ličio je na Agaru, koja je bila kućna pomoćnica “i ona odgovara današnjem Jeruzalemu, jer je sa svojom djecom u ropstvu”. No, Abrahamski zavjet nalik je na Saru, a ona odgovara “Jeruzalemu gore”, koji je naprotiv slobodan “i on je mati svima nama”, to znači mati pomazanih kršćana (Gal. 4:21-31).

Nakon tog dokaza dolazi Pavao do vrhunca svog pisma: “Stojte dakle u slobodi kojom nas Krist oslobodi i ne dajte se opet u jaram ropstva uhvatiti.” Daju li se obrezati, ne samo da će se odvojiti od Krista i otpasti tako od njegove nezaslužene dobrote, nego će biti obavezni držati cijeli “Zakon”. “Dobro trčaste”, potvrdio im je, i dodao: “Tko vam zabrani da se ne pokoravate istini?” Krivac, bilo tko to bio, neće izbjeći svojoj osudi. Da, Pavao je bio toliko uznemiren radi tih osoba, koje izvrću dobru vijest, da je rekao: “O da bi odsječeni bili oni koji vas kvare!” (Gal. 5:1-12).

Sloboda se ne smije zloupotrebljavati

Pavao je bio u potpunosti svjestan opasnih posljedica povezanih sa dobrom vijesti slobode, jer je znao, kako bi nisko pala čovječja narav, bila spremna koristiti kršćansku slobodu na sebičan način. Stoga je odmah upozorio riječima: “Jer ste vi braćo na slobodu pozvani, da vaša sloboda ne bude na želju tjelesnu, nego iz ljubavi služite jedan drugome. Jer se sav zakon izvršuje u jednoj riječi, to jest: ‘Ljubi bližnjega svojega kao sebe’” (Gal. 5:13, 14).

Promjena dolična slobodnih kršćana

Pavao je pokazao kršćanima da oni imaju nešto što im pomaže ispravno upotrebljavati svoju slobodu: “Po duhu hodite i želja tjelesnih ne izvršujte”. Što su želje tjelesne? Pavao ih naziva “djela tjelesna” i nabraja ih osamnaest, kao kurvarstvo, nečistoća i neobuzdano ponašanje “i ostala ovakova”. Opominjući je rekao: “Oni koji tako čine neće naslijediti carstva Božjega”. Nasuprot tome stoje plodovi duha, “krotost, uzdržanje”. Očito je, “na to nema zakona” — nema ograničenja obzirom na množinu kršćanskih plodova duha, koje smijemo doprinositi (Gal. 5:16-23).

Nešto drugo čime se Pavao vrlo bavio, bila je izgleda potreba da kršćani paze na svoj međusobni odnos. Stoga ih nije samo podsjetio na to da trebaju ljubiti svoje bližnje kao sebe same, nego je rekao također: “Ali ako se među sobom koljete i jedete, gledajte da jedan drugoga ne istrijebite”. Tada je dodao: “Da ne tražimo lažne slave, razdražujući jedan drugoga, i zavideći jedan drugome” (Gal. 5:14, 15, 26).

U tom tonu nastavlja Pavao šesto poglavlje svog pisma. Učini li netko neki prijestup, prije nego on to sam opazi, trebaju mu sposobni pomoći, da se opet popravi. On ih je uvijek iznova upozoravao, dajući im praktični savjet: “Ne varajte se, Bog se ne da ružiti, jer što čovjek posije ono će i požnjeti. ... A dobro činiti da nam ne dosadi, jer ćemo u svoje vrijeme požnjeti, ako se ne umorimo. Zato dakle dok imamo vremena da činimo dobro svakome, a osobito onima koji su s nama u vjeri” (Gal. 6:7-10).

Prije nego je Pavao zaključio svoje pismo, osjećao se ponukanim još jednom obuhvatiti ropstvo prema “Zakonu”. Izvrgao je ruglu poticaje onih, koji su time željeli opet dovesti u ropstvo kršćane Galacije, jer su zahtijevali obrezanje. Činili su to da bi imali razlog za hvaljenje, da bi bili dopadljive tjelesne pojave, te da bi izbjegli proganjanje. No, u stvarnosti “niti što pomaže obrezanje, ni neobrezanje, nego nova tvar”. “I koliko god ih po ovom pravilu žive, na njima će biti mir i milost i na Izraelu Božjem” (Gal. 6:12-16).

Doista, iz pisma Galaćanima spoznajemo veliko Pavlovo zanimanje za svoju duhovnu “djecu” i njegovo duboko negodovanje radi onih, koji su im željeli orobiti njihovu slobodu. Da bi ju opet uspostavili, pozvao se on na svoje vlastite pismene preporuke, na razum i na pisma, dajući im tada izvrstan savjet za njihovo vladanje, kako bi mogli naslijediti Božje Kraljevstvo. Sve je to dobro objašnjenje biblijskih istina i temeljnih načela, kao i djelotvorna opomena za današnje kršćane.