Ožujak

U Bibliji čitamo o nekim pravednim ljudima koji su postali nepravedni. Jedan od njih bio je kralj Salamun. On je dobro znao tko je pravi Bog i kako mu treba služiti, a Jehova ga je obilno blagoslivljao. No Salamun je kasnije okrenuo leđa Jehovi i počeo je štovati lažne bogove. Jehova se jako razljutio zbog toga i cijeli je izraelski narod još stotinama godina ispaštao zbog Salamunovih grijeha. Istina, Biblija kaže da je Salamun “počinuo sa svojim praocima”, među kojima su bili vjerni Božji sluge poput kralja Davida (1. Kralj. 11:5–9, 43, bilješka; 2. Kralj. 23:13). No je li to što se za Salamuna kaže da je “počinuo sa svojim praocima” jamstvo da će ga Jehova uskrsnuti? Biblija to ne kaže. Uskrsnuće je dar koji daje naš Bog pun ljubavi. On taj dar daje onima kojima želi pružiti priliku da mu vječno služe (Job 14:13, 14; Ivan 6:44). Hoće li i Salamun dobiti taj dar? Jehova zna odgovor na to pitanje, a mi ne znamo. No znamo da će Jehova učiniti ono što je ispravno (w24.05 4 odl. 9).

Kad svoj život predamo Jehovi, mi zapravo postajemo gosti u njegovom simboličnom šatoru. Dobivamo obilje duhovne hrane i uživamo u društvu onih koji su također gosti u Jehovinom šatoru. Njegov simbolični šator ne nalazi se na nekoj konkretnoj geografskoj lokaciji. On se nalazi gdje god ima njegovih vjernih slugu (Otkr. 21:3). A što je s vjernim Božjim slugama koji su umrli? Jesu li oni i dalje gosti u Jehovinom šatoru? Jesu! Zašto to možemo reći? Zato što su u Jehovinim očima još uvijek živi – on ih čuva u svom sjećanju. Isus je objasnio: “Da mrtvi ustaju otkrio je i Mojsije u zapisu o gorućem grmu, u kojem Jehovu naziva ‘Abrahamovim Bogom, Izakovim Bogom i Jakovljevim Bogom’. A on nije Bog mrtvih, nego živih, jer su njemu svi oni živi” (Luka 20:37, 38; w24.06 3 odl. 6–7).

Sadok je otišao u Hebron naoružan i spreman za borbu (1. Ljet. 12:38). Bio je spreman poći za Davidom u bitku i braniti Izraelce od neprijatelja. Premda Sadok vjerojatno nije imao puno iskustva kao vojnik, manjak iskustva nadoknadio je time što je bio jako hrabar. Kako to da je Sadok, koji je služio kao svećenik, bio tako hrabar? On je bio okružen ljudima koji su bili jaki i hrabri. Nema sumnje, od njih je mogao puno naučiti. Uzmimo za primjer Davida, koji je hrabro “predvodio Izraelce u vojnim pohodima” i tako sve njih potaknuo da ga podupiru svim srcem (1. Ljet. 11:1, 2). David se uvijek oslanjao na Jehovu kad se trebao boriti protiv svojih neprijatelja (Psal. 138:3). Osim Davida, Sadok je pored sebe imao i neke druge ljude koji su mu bili uzor. Među njima su bili Jojada i njegov sin Benaja, koji je bio istaknuti ratnik, te 22 vojna zapovjednika koja su stala na Davidovu stranu (1. Ljet. 11:22–25; 12:26–28; w24.07 3 odl. 5–6).

Savao iz Tarza žestoko je progonio Kristove voljene sljedbenike. Većina kršćana vjerojatno je smatrala da je on izgubljen slučaj i da se nikad neće pokajati. No to je bilo nesavršeno ljudsko razmišljanje. Uskrsnuli Isus gledao je na Savla potpuno drugačije. On i njegov Otac vidjeli su da Savao ima mnoge lijepe osobine. Isus je rekao: “Izabrao [sam] tog čovjeka da objavi moje ime” (Djela 9:15). On je čak učinio čudo kako bi potaknuo Savla da se pokaje (Djela 7:58–8:3; 9:1–9, 17–20). Nakon što je postao kršćanin, Savao – koji je kasnije bio poznat kao apostol Pavao – često je govorio o tome koliko cijeni to što su mu Jehova i Isus iskazali milosrđe i dobrotu (1. Tim. 1:12–15). Kako je Pavao postupio kad je čuo za slučaj teškog nemorala u kršćanskoj skupštini u Korintu? Iz onoga što je Pavao rekao možemo puno naučiti o tome kako Jehova s ljubavlju ukorava svoje sluge i pokazuje im milosrđe kad se pokaju. To će nam pomoći da i mi budemo milosrdni poput njega (w24.08 13 odl. 15–16).

Jehova je stoljećima postupno otkrivao kako se grešni ljudi mogu zbližiti s njim. Abel, drugi sin Adama i Eve, bio je prvi čovjek koji je pokazao vjeru u Jehovu nakon što su se njegovi roditelji pobunili u Edenu. Abel je volio Jehovu te mu je želio ugoditi i zbližiti se s njim i zato mu je prinio žrtvu. Abel je bio pastir, pa je uzeo nekoliko janjaca iz svog stada, zaklao ih i prinio Jehovi na žrtvu. Kako je Jehova na to reagirao? On je “s naklonošću pogledao na Abela i prihvatio njegovu žrtvu” (Post. 4:4). Jehova je prihvaćao slične žrtve koje su mu prinosili i neki drugi ljudi koji su ga voljeli i uzdali se u njega, kao što je bio Noa (Post. 8:20, 21). Prihvaćajući takve žrtve, Jehova je pokazao da grešni ljudi mogu steći njegovu naklonost i zbližiti se s njim (w24.08 3 odl. 5–6).

Nepravda nas može jako povrijediti i uznemiriti (Prop. 7:7). Tako su se osjećali i neki vjerni Božji sluge, kao što su Job i Habakuk (Job 6:2, 3; Hab. 1:1–3). Iako je posve prirodno da se tako osjećamo, moramo paziti kako ćemo reagirati jer bismo inače mogli učiniti nešto nerazborito i samo pogoršati već ionako tešku situaciju. Kad nam se čini da oni koji postupaju nepravedno prolaze nekažnjeno, mogli bismo se pitati isplati li se uopće postupati ispravno. To se pitao i jedan psalmist. On je vidio kako zli ljudi tlače dobre, a istovremeno im sve ide od ruke. Rekao je: “Takvi su zli, sve im ide dobro u životu” (Psal. 73:12). Njega je toliko uznemirila nepravda koju je vidio da je skoro zaključio da nema smisla služiti Jehovi. Rekao je: “Trudio sam se sve to razumjeti i to me mučilo” (Psal. 73:14, 16; w24.11 3 odl. 5–7).

Mi Jehovi iskazujemo čast zato što ga duboko poštujemo. Imamo puno razloga poštovati Jehovu. On je svemoguć i ima neizmjernu moć (Psal. 96:4–7). Po svemu onome što je stvorio jasno se vidi da je izuzetno mudar. On nam je dao život i pruža nam sve što je potrebno da bismo mogli živjeti (Otkr. 4:11). Jehova je vjeran (Otkr. 15:4). On je uspješan u svemu što čini i uvijek ispunjava svoja obećanja (Još. 23:14). Prorok Jeremija s pravom je rekao Jehovi: “Među svim mudracima u narodima i u svim njihovim kraljevstvima nema nikoga tko je kao ti” (Jer. 10:6, 7). Zaista imamo puno razloga poštovati svog nebeskog Oca. No Jehova nije samo Bog koji zaslužuje naše poštovanje. Mi ga i jako volimo zbog njegovih predivnih osobina. I upravo zato što ga jako volimo, mi mu svi srcem iskazujemo čast (w25.01 3 odl. 5–6).

Protivnici pokušavaju pozitivna obilježja Jehovine organizacije prikazati u negativnom svjetlu. Naprimjer, iz Biblije smo naučili da Jehova očekuje od svojih slugu da budu čisti u fizičkom, moralnom i duhovnom pogledu. On zahtijeva da se iz skupštine ukloni svatko tko uporno čini ono što je zlo i ne kaje se (1. Kor. 5:11, 12; 6:9, 10). Mi smo poslušni toj biblijskoj zapovijedi. No naši protivnici pokušavaju to iskoristiti protiv nas te nas optužuju da smo netolerantni, da ne volimo ljude i da ih osuđujemo. Moramo prepoznati tko stoji iza tih napada na našu organizaciju. Iza neistina koje se šire o Božjoj organizaciji stoji Sotona Đavo. On je “otac laži” (Ivan 8:44; Post. 3:1–5). Stoga nas ne treba čuditi što se Sotona služi našim neprijateljima kako bi širio kojekakve izmišljotine o Jehovinoj organizaciji (w24.04 10–11 odl. 13–14).

Moguće je da će se čak i nakon početka velike nevolje neki koji budu vidjeli uništenje “Babilona Velikog” sjetiti kako su Jehovini svjedoci godinama govorili da će se to dogoditi. Hoće li neki koji vide uništenje Babilona Velikog povjerovati u Jehovu? (Otkr. 17:5). Ako se tako nešto dogodi, bit će to slično onome što se u Mojsijevo vrijeme dogodilo kad su Izraelci izlazili iz Egipta. Sjetimo se da je s njima “pošlo i mnoštvo drugih ljudi” (Izl. 12:38). Neki od tih pojedinaca možda su počeli vjerovati u Jehovu kad su vidjeli da se ispunilo sve što je Mojsije rekao u vezi s deset nevolja. Ako se nešto slično dogodi i nakon uništenja Babilona Velikog, hoćemo li biti razočarani i misliti da nije pravedno što su nam se neki pridružili kratko prije kraja ovog zlog svijeta? Naravno da nećemo! Mi želimo razmišljati poput našeg nebeskog Oca, koji je “milosrdan i samilostan, strpljiv, pun vjerne ljubavi i istine” (Izl. 34:6; w24.05 11 odl. 12–13).

Što bi se moglo dogoditi ako bismo se prestali držati “zdravih riječi” koje nam u svemu trebaju biti mjerilo? Razmotrimo jedan primjer. U 1. stoljeću neki kršćani širili su lažnu vijest o tome da je Jehovin dan već došao. Možda je postojalo neko pismo u kojem se govorilo o tome, a koje je navodno napisao apostol Pavao. Umjesto da se potrude provjeriti je li to istina, neki kršćani iz Soluna povjerovali su u tu glasinu i čak je počeli širiti. Oni ne bi nasjeli na tu lažnu vijest da su imali na umu ono čemu ih je Pavao poučavao dok je još bio s njima (2. Sol. 2:1–5). Pavao je savjetovao svojoj braći da ne vjeruju svemu što čuju. Kako bi im pomogao da ubuduće budu oprezni, Pavao je svoju drugu poslanicu Solunjanima zaključio riječima: “Pozdravljam vas ja, Pavao, i pišem vam ovaj pozdrav vlastitom rukom. To činim u svim svojim pismima kako bi se znalo da sam ih ja napisao – to je moj rukopis” (2. Sol. 3:17; w24.07 12 odl. 13–14).

Dok se stanje u Judeji sve više pogoršavalo, hebrejski kršćani trebali su ustrajno služiti Jehovi i hrabro se suočavati s ispitima vjere. Iako su neki hebrejski kršćani doživjeli žestoki progon, mnogi su prihvatili kršćanstvo u razdoblju relativnog mira. Premda su izdržali teške ispite vjere, apostol Pavao ih je podsjetio da dotad još nisu iskusili patnje kakve je doživio Isus, odnosno da još nisu morali gledati smrti u oči (Hebr. 12:4). Međutim, kako se kršćanstvo sve više širilo, Židovi su postajali sve fanatičniji i sve su žešće progonili kršćane. Samo nekoliko godina prije više od 40 Židova zaklelo se “da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla” (Djela 22:22; 23:12–14). Iako su bili okruženi vjerskim fanaticima koji su ih mrzili i proganjali, kršćani su se i dalje trebali sastajati kako bi štovali Jehovu, propovijedati dobru vijest i jačati svoju vjeru (w24.09 12 odl. 15).

Ivan je bio apostol kojeg je Isus Krist naročito volio (Mat. 10:2). Pratio je Isusa na njegovim propovjedničkim putovanjima, bio je očevidac mnogih njegovih čuda i ostao je uz njega u teškim trenucima. Bio je svjedok Isusovog pogubljenja, a vidio je Isusa i nakon njegovog uskrsnuća. Vidio je i kako se u 1. stoljeću kršćanstvo širilo i kako se s vremenom dobra vijest “propovijedala među svim stvorenjima pod nebom” (Kol. 1:23). Pretkraj svog dugog života Ivan je imao čast sudjelovati u pisanju Božje nadahnute Riječi. Napisao je upečatljivu knjigu – “otkrivenje Isusa Krista” (Otkr. 1:1). Napisao je i evanđelje koje nosi njegovo ime te tri nadahnute poslanice. Svoju treću poslanicu uputio je vjernom suvjerniku po imenu Gaj, voljenom bratu kojeg je smatrao svojim duhovnim djetetom (3. Ivan. 1). Riječi koje je u poznim godinama zapisao taj vjerni Božji sluga hrabre Isusove sljedbenike do današnjeg dana (w24.11 12 odl. 15–16).

Muž koji voli svoju ženu smatra je jako vrijednom i dragocjenom. On na nju gleda kao na neprocjenjiv dar od Jehove (Izr. 18:22; 31:10). Zbog toga se s njom ophodi obzirno i s poštovanjem, čak i kad je riječ o intimnim odnosima. On je neće prisiljavati da tijekom spolnih odnosa čini nešto zbog čega bi se osjećala neugodno i poniženo ili nešto što bi uznemirilo njenu savjest. A ni on sam sigurno ne želi činiti ništa što bi dovelo do toga da više ne bi imao čistu savjest pred Jehovom (Djela 24:16). Muževi, budite uvjereni da Jehova vidi i cijeni sve što činite kako biste u svakom aspektu svog života pokazivali da poštujete svoju ženu. Čvrsto odlučite da ćete se kloniti sramotnog ponašanja i da ćete se obzirno i s poštovanjem ophoditi sa svojom ženom. Budete li tako postupali, pokazat ćete joj da je volite i cijenite. Poštujte svoju ženu, i zaštitit ćete najdragocjeniji odnos koji imate – svoje prijateljstvo s Jehovom (Psal. 25:14; w25.01 13 odl. 17–18).

Revno propovijedanje jedna je od stvari po kojima se Jehovini sluge razlikuju od onih koji tvrde da su kršćani. Što nam može pomoći da sačuvamo revnost u propovijedanju i da čak propovijedamo s više žara? Od Isusa puno možemo naučiti o revnosti i gorljivosti u propovijedanju. On tijekom svoje službe nikad nije prestao pokazivati te osobine. Ustvari, kako je vrijeme prolazilo, on je propovijedao sve više i gorljivije. Poput vinogradara koji se tri godine trudio oko smokve koja nije rađala, Isus je oko tri godine propovijedao Židovima, ali većina ga nije slušala. No kao što vinogradar nije digao ruke od smokve, tako ni Isus nije digao ruke od ljudi niti je posustao u svojoj službi (Luka 13:6–9). Ako obratimo pažnju njegovim poukama i postupamo po uzoru na njega, to će nam pomoći da ostanemo revni (w25.03 14–15 odl. 1–4).

Što ako misliš da bi netko mogao biti prava osoba za tebe? Trebaš li odmah toj osobi dati do znanja da ti se sviđa? Biblija kaže da mudar čovjek postupa promišljeno – trudi se saznati neke stvari prije nego nešto poduzme. Zato bi bilo mudro da neko vrijeme diskretno promatraš osobu prije nego što joj kažeš da se zanimaš za nju. Kako možeš diskretno promatrati osobu koja te zanima? Na skupštinskim sastancima ili druženjima možeš primijetiti neke stvari koje ti otkrivaju kakva je njena duhovnost, osobnost i njeno ponašanje. Tko su njeni prijatelji i o čemu obično priča? (Luka 6:45). Ima li ta osoba slične ciljeve kao i ti? Mogao bi razgovarati sa starješinama iz njene skupštine ili drugim zrelim kršćanima koji je dobro poznaju (Izr. 20:18). Mogao bi ih pitati na kakvom je ona glasu i kakva je kao osoba (Ruta 2:11). Dok promatraš tu osobu, pazi da se ne ponašaš tako da joj bude neugodno. Nemoj je opsjedati, nego poštuj njene osjećaje i privatnost (w24.05 22 odl. 7–8).

Starješine ne žele prebrzo zaključiti da se prijestupnik neće pokajati. Neki se mogu pokajati već na prvom sastanku s odborom starješina, no nekim drugima možda treba više vremena. Zato se starješine mogu više puta sastati s prijestupnikom. Možda će nakon tog prvog sastanka kršćanin koji je učinio grijeh početi ozbiljno razmišljati o onome što su mu starješine rekli. Možda će se ponizno obratiti Jehovi u molitvi (Psal. 38:18). Zato bi, kad se ponovno sastane sa starješinama, prijestupnik mogao imati drugačiji stav od onog koji je pokazao na prvom sastanku. Da bi pomogli prijestupniku da dođe do pokajanja, starješine pokazuju suosjećanje i dobrotu. Oni mole Jehovu da blagoslovi njihov trud i nadaju se da će se kršćanin koji je zastranio urazumiti i pokajati (2. Tim. 2:25, 26; w24.08 22–23 odl. 12–13).

Jehova ne želi da itko pogine! On želi da se grešnici pomire s njim (2. Kor. 5:20). Upravo je zato kroz čitavu povijest Jehova uvijek iznova poticao svoj buntovni narod – a i buntovne pojedince – da se pokaju i da mu se vrate. Skupštinski starješine imaju priliku surađivati s Jehovom dok nastoje pomoći prijestupnicima da se pokaju (Rim. 2:4; 1. Kor. 3:9). Zamisli samo kolika radost zavlada na nebu kad se grešnici pokaju! Naš nebeski Otac, Jehova, i sam se jako raduje svaki put kad se neka od njegovih izgubljenih ovaca vrati u skupštinu. Naša ljubav prema Jehovi još više raste dok razmišljamo o njegovoj samilosti, milosrđu i nezasluženoj dobroti (Luka 1:78; w24.08 31 odl. 16–17).

Da je Isus dopustio da ga narod postavi za kralja, umiješao bi se u politička pitanja i stao na stranu Židova, koji su u to vrijeme živjeli pod rimskom vlašću. On se bez oklijevanja “povukao u goru”. Premda su drugi vršili pritisak na njega, Isus se nije želio miješati u politička pitanja. Na taj način pružio nam je važnu pouku. Naravno, ljudi neće od nas tražiti da na čudesan način nahranimo mnoštvo gladnih ili liječimo bolesne niti će nas pokušati postaviti za kralja ili državnog vladara. No mogli bi nas poticati da se bavimo političkim pitanjima tako da glasamo za nekoga tko će, po njihovom mišljenju, popraviti situaciju u zemlji ili tako da izražavamo podršku toj osobi. Međutim, Isus nam je svojim primjerom jasno pokazao kako trebamo postupiti. On se nije htio miješati u politiku te je kasnije čak rekao: “Moje kraljevstvo nije dio ovog svijeta” (Ivan 17:14; 18:36). Današnji kršćani trebaju razmišljati i postupati poput Isusa. Mi podupiremo Božje kraljevstvo, govorimo drugima o njemu i molimo se za njegov dolazak (Mat. 6:10; w24.12 4 odl. 5–6).

Dok proučavaš, razmišljaj o tome kako ono što si naučio možeš primijeniti u svom svakodnevnom životu. Naprimjer, trudi se biti pravedan poput Jehove tako da u ophođenju s drugima pokazuješ nepristranost. Poput Isusa pokazuj ljubav prema svom Ocu i drugima tako da budeš spreman trpjeti zbog Jehovinog imena i tako da nesebično pomažeš svojim sukršćanima. Osim toga, trudi se poput Isusa svjedočiti drugima kako bi i oni imali priliku prihvatiti Jehovin dragocjen dar. Što bolje razumijemo otkupninu i što je više cijenimo, to ćemo više voljeti Jehovu i njegovog Sina. A oni će zauzvrat i nas još više voljeti (Jak. 4:8). Zato dobro koristimo sve što nam Jehova stavlja na raspolaganje kako bismo i dalje učili o otkupnini (w25.01 25 odl. 16–17).

Taj slikovit opis pokazuje da Jehova grijehe onih koji se kaju baca iza sebe i više se ne obazire na njih. Smisao tih riječi mogao bi se izraziti i na sljedeći način: “Učinio si kao da se moji grijesi nisu ni dogodili.” Biblija dodatno naglašava tu misao jednim drugim slikovitim opisom koji nalazimo u Miheju 7:18, 19. U tim recima piše da Jehova baca naše grijehe u morske dubine. U drevno doba bilo je naprosto nemoguće pronaći i izroniti nešto što je bačeno u morske dubine. Kao što smo vidjeli, kad nam Jehova oprašta, on potpuno uklanja naše grijehe, tako da više ne moramo biti opterećeni osjećajem krivnje. Doista, David je bio u pravu kad je rekao: “Sretni su oni kojima je bezakonje oprošteno i kojima su grijesi pokriveni” (Rim. 4:7). To znači istinski oprostiti! (w25.02 9 odl. 7–8).

Danas na Zemlji postoji simboličan raj u kojem se uvijek događa nešto lijepo i uzbudljivo. U njemu žive milijuni ljudi koji osjećaju istinski mir. Oni koji se već nalaze u tom raju čvrsto su odlučili da ga nikad ne napuste. Osim toga, oni žele pomoći što većem broju ljudi da im se pridruže i uživaju u tom jedinstvenom okruženju – duhovnom raju. Uistinu je zadivljujuće što je Jehova stvorio tako mirno okruženje usred ovog opasnog svijeta koji je Sotona zatrovao mržnjom i zlom (1. Ivan. 5:19; Otkr. 12:12). Naš Bog pun ljubavi vidi koliko nam boli i nevolja donosi život u ovom svijetu i pruža nam sigurnost koja nam je potrebna da bismo u duhovnom pogledu mogli opstati i napredovati. Njegova Riječ opisuje duhovni raj kao sigurno “utočište” i “dobro navodnjen vrt” (Iza. 4:6; 58:11). Uz Jehovin blagoslov oni koji se nalaze u tom raju mogu se osjećati sretno i zaštićeno iako žive u ovim teškim posljednjim danima (Iza. 54:14; 2. Tim. 3:1; w24.04 20 odl. 1–2).

Ako želiš stupiti u brak, sigurno si se već molio u vezi s tim. Naravno, Jehova nikome nije zajamčio da će uspjeti pronaći bračnog partnera. Ali njemu je stalo do toga kako se osjećaš i brine se za tvoje potrebe. On ti može pomoći dok se trudiš pronaći osobu s kojom bi mogao stupiti u brak. Zato nastavi govoriti Jehovi o svojim željama i osjećajima (Psal. 62:8). Moli ga za strpljivost i mudrost (Jak. 1:5). Čak i ako tvoja potraga za odgovarajućim bračnim partnerom potraje duže nego što si očekivao, Jehova obećava da će se brinuti za tvoje fizičke i emocionalne potrebe (Psal. 55:22). No nemoj dopustiti da ti se cijeli život vrti oko potrage za bračnim partnerom (Filip. 1:10). Istinska sreća ne ovisi o tome jesi li u braku, nego o tvom odnosu s Jehovom (Mat. 5:3). Osim toga, dok još nisi u braku, možda imaš više slobode, pa se možeš u većoj mjeri posvetiti služenju Jehovi (1. Kor. 7:32, 33). Iskoristi to vrijeme najbolje što možeš (w24.05 21 odl. 4; 22 odl. 6).

Koliko dugo trebate biti u vezi da vidite jeste li jedno za drugo? Kad se odluke donose na brzinu, to obično ne završi dobro (Izr. 21:5). Zato biste trebali biti zajedno dovoljno dugo da se možete dobro upoznati. S druge strane, ne biste trebali odugovlačiti i hodati duže nego što je to potrebno. Biblija kaže: “Od predugog očekivanja razboli se srce” (Izr. 13:12). Kako drugi mogu pomoći paru koji je u vezi? Mogu ih pozvati na obrok, obiteljsko proučavanje ili zajedničku rekreaciju (Rim. 12:13). Treba li im pratnja, pomoć oko prijevoza ili mjesto na kojem mogu u miru pričati o privatnim stvarima? Ako je tako, možemo li im ponuditi pomoć? (Gal. 6:10). Ako te neki par zamoli da im budeš pratnja, gledaj na to kao na lijepu priliku da pomogneš svojim prijateljima. Vodi računa o tome da ih ne ostavljaš potpuno same, ali i razborito procijeni kad im trebaš dati prostora da u miru popričaju o nekim osobnim stvarima (w24.05 30 odl. 13–14).

Starješine nastoje utvrditi koje su okolnosti dovele do grijeha. Naprimjer, je li kršćanin postupno duhovno oslabio zato što je zanemarivao osobno proučavanje ili službu propovijedanja? Je li se prestao redovito moliti Jehovi i jesu li njegove molitve postale površne? Je li dopustio da njime ovladaju neispravne želje? Je li donio nerazborite odluke kad je riječ o izboru društva ili zabave? Kako su te odluke možda utjecale na njegovo srce? Razumije li kako su njegove odluke i postupci utjecali na njegovog Oca, Jehovu? Starješine mogu prijestupniku postavljati ciljana pitanja, pazeći pritom da ne budu nametljivi i da ne zadiru nepotrebno u njegovu privatnost. Tako na obziran način potiču prijestupnika da otvoreno razgovara s njima i pomažu mu da razmisli o svojim postupcima (Izr. 20:5). Osim toga, starješine se mogu poslužiti usporedbama kako bi pomogli osobi da razmisli o onome što je učinila i shvati zašto je to bilo neispravno. Možda će osoba već prilikom prvog razgovora sa starješinama početi osjećati istinsko žaljenje zbog onoga što je učinila. Možda će se čak pokajati (w24.08 22 odl. 9–11).

Isus je revno propovijedao “dobru vijest o Božjem kraljevstvu” jer je znao da mu je Bog povjerio taj zadatak. Ništa mu u životu nije bilo toliko važno kao propovijedanje. Čak i pretkraj svoje službe “prolazio je gradovima i selima i poučavao ljude” (Luka 13:22). Osim toga, osposobio je i poučio još učenika kako bi mu se pridružili u propovijedanju (Luka 10:1). Jehova i Isus žele da i nama danas propovijedanje dobre vijesti bude glavni zadatak (Mat. 24:14; 28:19, 20). Ako na ljude gledamo onako kako Jehova gleda, to nam može pomoći da još revnije propovijedamo. On želi da što više ljudi čuje dobru vijest i prihvati istinu (1. Tim. 2:3, 4). Zbog toga nas poučava da što djelotvornije prenosimo poruku koja ljudima može spasiti život. Čak i ako ljudi sada ne žele prihvatiti istinu, možda će imati priliku za to prije kraja velike nevolje (w25.03 15–16 odl. 5–7).

Svaki kršćanin treba na temelju svoje biblijski oblikovane savjesti odlučiti što će učiniti kad je riječ o ophođenju s osobama koje su udaljene iz skupštine. Neki bi mogli smatrati da mogu pozdraviti takvu osobu ili reći da im je drago što je došla na sastanak. Međutim, s takvim pojedincem nećemo dugo razgovarati niti ćemo se družiti s njim. Neki bi se mogli pitati: “Zar Biblija ne kaže da kršćanin koji pozdravlja takvog pojedinca sudjeluje u njegovim zlim djelima?” (2. Ivan. 9–11). Kontekst tog retka pokazuje da se ta uputa odnosi na otpadnike i one koji nagovaraju druge na neispravno postupanje (Otkr. 2:20). Stoga ako netko širi otpadnička učenja ili nagovara druge na neispravno postupanje, starješine neće organizirati da se takvog pojedinca posjećuje. Naravno, postoji nada da će se on urazumiti. No dok se to ne dogodi, takvog pojedinca nećemo pozdravljati niti ćemo ga pozivati na skupštinske sastanke (w24.08 30–31 odl. 14–15).

Nakon što je nahranio mnoštvo ljudi, Isus je svojim apostolima rekao da se lađom vrate u Kafarnaum, a on se povukao u goru kako bi umaknuo ljudima koji su ga htjeli postaviti za kralja (Ivan 6:16–20). Dok su apostoli bili u lađi, nastala je jaka oluja – zapuhao je snažan vjetar i podigli su se veliki valovi. Isus je tada došao do njih hodajući po vodi. Zatim je apostolu Petru rekao da po vodi krene prema njemu (Mat. 14:22–31). A kad je Isus ušao u lađu, vjetar je utihnuo. Učenici su bili toliko zadivljeni da su rekli: “Ti si uistinu Božji Sin!” (Mat. 14:33). No oni još uvijek nisu uviđali vezu između ovog čuda i onog koje je Isus ranije učinio kad je nahranio mnoštvo ljudi. Marko je u svom izvještaju naveo još jednu zanimljivu pojedinost. On je napisao: “Kad su [apostoli] to vidjeli, silno su se zapanjili. Naime, nisu shvatili što je značilo čudo s kruhovima” (Mar. 6:50–52). Da, oni nisu shvaćali koliku je moć Jehova dao Isusu te da je zahvaljujući tome on mogao činiti i puno veća čuda od onog s kruhovima (w24.12 5 odl. 7).

Možemo pokazati da smo zahvalni za Jehovinu ljubav tako da u tjednima prije i nakon Obilježavanja Kristove smrti pokazujemo Jehovi koliko cijenimo otkupninu. Osim što sami planiramo prisustvovati toj svečanosti, možemo pozivati i druge da nam se pridruže. Onima koje pozovemo možemo objasniti što će se događati na tom skupu. Da bi to jasnije razumjeli, možeš im na stranici jw.org pokazati videe Zašto je Isus morao umrijeti? i Sjećanje na Isusovu smrt. Starješine se trebaju pobrinuti da pozovu neaktivne osobe. Zamisli samo kakva će radost zavladati i na nebu i na Zemlji ako se neke od Jehovinih izgubljenih ovaca odluče vratiti u njegovo stado (Luka 15:4–7). Na Obilježavanju Kristove smrti dajmo sve od sebe da pozdravimo ne samo jedni druge nego naročito i one koji su novi ili već dugo nisu bili s nama. Želimo im izraziti dobrodošlicu i pomoći im da se osjećaju ugodno među nama (Rim. 12:13; w25.01 29 odl. 15).

Otkupnina nam pomaže razumjeti da je Jehova pravedan. No ona nam ujedno pomaže shvatiti koliko je snažna ljubav koju on osjeća prema nama (Ivan 3:16; 1. Ivan. 4:9, 10). Učenje o otkupnini otkriva da Jehova ne želi samo da živimo vječno nego i da budemo dio njegove obitelji. Razmisli o sljedećem: Kad je Adam sagriješio, više nije mogao biti dio velike obitelji Jehovinih slugu. Zbog toga nitko od nas nije rođen kao član Božje obitelji. No Jehova nam na temelju otkupnine oprašta grijehe i s vremenom će svi ljudi koji pokazuju vjeru u njega i koji su mu poslušni postati dio njegove obitelji. No mi već i sada možemo imati prisan odnos s Jehovom i sa svojom braćom i sestrama. Jehova nas uistinu jako voli! (Rim. 5:10, 11; w25.01 21 odl. 6).

Sigurno se slažeš da je otkupnina dar neprocjenjive vrijednosti (2. Kor. 9:15). Zahvaljujući tome što je Isus žrtvovao svoj ljudski život možeš biti u bliskom odnosu s Jehovom Bogom. Osim toga, imaš priliku dobiti vječni život. Doista možemo biti zahvalni za otkupninu i za to što nas Jehova toliko voli da nam je dao takav predivan dar! (Rim. 5:8). Kako bi nam pomogao da uvijek budemo zahvalni za otkupninu i da je nikad ne prestanemo cijeniti, Isus je zapovjedio da svake godine održavamo svečanost u znak sjećanja na njegovu smrt (Luka 22:19, 20). Ove godine Obilježavanje Kristove smrti održat će se u četvrtak 2. travnja. Nema sumnje da svi mi planiramo prisustvovati toj svečanosti. Puno će nam koristiti budemo li u tjednima prije i nakon nje duboko razmišljali o onome što su Jehova i njegov Sin učinili za nas (w25.01 20 odl. 1–2).

Nastavi duboko razmišljati o onome što su Jehova Bog i Isus Krist učinili za nas. To će ti pomoći da još bolje spoznaš dubinu njihove ljubavi. Možda bi u razdoblju prije i nakon Obilježavanja Kristove smrti mogao pažljivo pročitati jedno ili više evanđelja. Nemoj pokušavati pročitati previše poglavlja odjednom. Umjesto toga čitaj sporije i trudi se naći dodatne razloge zašto trebamo voljeti Jehovu i Isusa. Ako si u istini već puno godina, možda se pitaš je li uopće moguće otkriti nešto novo o poznatim temama kao što su Božja pravda, njegova ljubav i otkupnina. Da, moguće je! Ustvari, uvijek ćemo moći naučiti nešto novo o tim i drugim temama. Zato dobro iskoristi obilje informacija koje možeš pronaći u našim publikacijama (w25.01 24–25 odl. 13–15)