Nada mi je pomogla da ustrajem u kušnjama

ISPRIČALA MICHIKO OGAWA

Dvadeset devetog travnja 1969. nazvala me policija. Moj suprug Seikichi ozlijeđen je u prometnoj nesreći i smješten je u bolnicu. Svoja dva mala sina ostavila sam kod jedne prijateljice i odjurila onamo. Seikichi je otada paraliziran i nikada nije došao svijesti. Dozvolite da vam kažem nešto o našoj obitelji i o tome kako smo izašli na kraj s tom situacijom.

ROĐENA sam u veljači 1940. u Sandi, blizu Kobea (Japan). Seikichi i ja poznavali smo se još iz vrtića. Vjenčali smo se 16. veljače 1964. Moj je suprug bio šutljiv čovjek, ali volio je djecu. S vremenom smo dobili dva sina, Ryusukea i Koheia.

Seikichi je radio u jednoj građevinskoj firmi u Tokyu, pa smo nakon vjenčanja živjeli u jednom tokijskom predgrađu. U listopadu 1967. posjetila me jedna mlada žena koja se predstavila kao osoba koja druge poučava o Bibliji. “Ne, hvala. Ja imam svoju Bibliju”, rekla sam.

“Mogu li je vidjeti?” upitala je.

S police sam uzela Bibliju — pripadala je Seikichiu — i dala joj da vidi. U njoj mi je pokazala ime Jehova. Nikada nisam imala priliku saznati da je to Božje ime. Kad je vidjela moje dvoje male djece, žena mi je iz Biblije pročitala: “Uči dijete prema putu kojim će ići, pa neće odstupiti od njega ni kad ostari” (Priče Salamunove 22:6). Ja sam se zapravo pitala kako mogu uspješno odgojiti svoju djecu. Zato sam željela odmah proučavati Bibliju.

Pozvala sam ženu u stan i započele smo razgovor na temelju brošurice “Gle! Sve novo tvorim”. Pomislila sam: ‘Kako bi bilo divno kad bi kao obitelj mogli voditi sretan život!’ Kad je Seikichi stigao kući, rekla sam mu: “Želim proučavati Bibliju.”

“Dušo, ne trebaš biti toliko obrazovana”, rekao je. “Ja ću ti pomoći oko svega što želiš znati.” Usprkos tome, počela sam proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima svaki tjedan i uskoro sam krenula na njihove sastanke.

Početak naših kušnji

Kad sam one noći koju sam spomenula, u travnju 1969, došla u bolnicu, bila sam šokirana saznavši da je i Seikichiev prijatelj, suprug one žene kod koje sam ostavila svoje sinove, bio u taksiju kad se dogodila nesreća. Prijatelj mog supruga umro je za tjedan dana.

Te noći bolničko osoblje reklo mi je da stupim u kontakt sa svima za koje mislim da bi trebali vidjeti Seikichia jer se pretpostavljalo da neće preživjeti. Imao je napuknuće baze lubanje i kontuziju mozga. Odmah sljedećeg dana u bolnicu je stigla rodbina s područja Kobea.

Preko bolničkog zvučnika čuo se glas koji je žurno najavio: “Molimo svu rodbinu Seikichi Ogawe da ga odmah posjeti.” Požurili smo na odjel intenzivne njege i naizmjence se opraštali od njega. Međutim, on je čitavi mjesec ostao u kritičnom stanju. Zadnja dijagnoza pokazivala je da će takvo stanje potrajati dulje vrijeme.

Zbog toga je Seikichi kolima hitne pomoći premješten iz Tokya u Kobe, koji su međusobno udaljeni oko 650 kilometara. Otpratila sam ga i onda sam, moleći se da preživi, otišla kući super-brzim putničkim vlakom. Kasnije te večeri, kad sam u bolnici u Kobeu vidjela da je živ, bila sam presretna. Šapnula sam mu: ‘Dragi, uspio si!’

Život s mojim roditeljima

Sa svojim sam se sinovima vratila u dom svojih roditelja u Sandu, gdje su djeca počela ići u vrtić. Kupila sam sezonsku kartu za vlak prema Kobeu, koji je bio udaljen nekih 40 kilometara, pa smo moja svekrva i ja narednu godinu naizmjence putovale u bolnicu svakog dana. Pitala sam se: ‘Hoće li Seikichi danas doći svijesti? Što će mi prvo reći? Kako ću reagirati?’ Također sam, naročito kad bih vidjela neku obitelj koja izgleda sretno, razmišljala: ‘Da je barem Seikichi zdrav, našim bi sinovima bilo lijepo.’ Suze bi mi navrle na oči.

U tim ranim godinama, kad bih u novinama pročitala da je neka osoba došla svijesti nakon nekoliko mjeseci kome, pomislila bih da bi se i Seikichi mogao probuditi. Tako sam bratu mog muža jednom rekla: “Želim ga odvesti u bolnicu na sjeveroistok Honshua.” No rekao mi je da mu nema lijeka i savjetovao me da novac koji imamo potrošim na druge članove obitelji.

Kršćanski starješina u jednoj od skupština Jehovinih svjedoka u Kobeu stanovao je blizu bolnice, pa sam svraćala kod njega prije nego što bih otišla posjetiti Seikichia. Jednom tjedno njegova je supruga vodila biblijski studij sa mnom. A njihovo dvoje djece došlo bi u našu sobu u bolnici i donijelo audiokasetu sa snimkom skupštinskih sastanaka. Ta mi je obitelj pružila veliko ohrabrenje i utjehu.

Pomogla mi je nada

Jednog dana u bolnici nas je posjetio jedan putujući nadglednik Jehovinih svjedoka i pročitao mi Rimljanima 8:18-25. Između ostalog, tamo stoji: “Smatram da patnje sadašnjeg razdoblja nisu ništa u usporedbi sa slavom koja će se otkriti na nama. (...) Jer znamo da sve stvorenje zajedno uzdiše i u boli je zajedno sve do sada. (...) Kad čovjek nešto vidi, da li se tome nada? A ako se nadamo onom što ne vidimo, s ustrajnošću to očekujemo.”

Razgovor o našoj kršćanskoj nadi podsjetio me na to da su sadašnje patnje male u usporedbi s radošću koju je Isus obećao — život na predstojećoj rajskoj Zemlji (Luka 23:43). Taj mi je razgovor pomogao da uz pomoć nade izađem na kraj sa sadašnjom stvarnosti i usredotočim se na buduću stvarnost blagoslovâ novog svijeta (2. Korinćanima 4:17, 18; Otkrivenje 21:3, 4).

U lipnju 1970. Seikichi je premješten u jednu bolnicu u Sandi, gdje smo moji roditelji i ja živjeli. Sljedećeg siječnja, kad sam dobila dokument koji je ovjerio naš advokat, a kojim se mog supruga proglašava nesposobnim zbog nesreće, bila sam jako tužna i nisam mogla izdržati a da ne zaplačem. Svekrva mi je često govorila: “Žao mi je, Michiko, što se moraš toliko mučiti zbog mog sina.” Također bi rekla: “Kamo sreće da sam ja na Seikichievom mjestu.” Zajedno bismo plakale.

Otac me nagovarao da nađem posao s punim radnim vremenom, no ja sam odlučila brinuti se za Seikichia. Iako je na prvi pogled izgledalo da je bez svijesti, reagirao je na toplo i hladno, a i na njegu koju je imao u bolnici. Otac je želio da se ponovno udam, ali shvatila sam da to ne bi bilo u redu jer mi je suprug još uvijek živ (Rimljanima 7:2). Poslije toga otac je, kad bi se napio, govorio: “Kad umrem, Seikichia vodim sa sobom.”

Na moju veliku radost u Sandi je 1971. osnovana skupština. Nakon toga, 28. srpnja 1973, svoje sam predanje Jehovi simbolizirala krštenjem u vodi. Bilo je to na međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka koji se održao na Expo Groundsu u Osaki.

Nešto kasnije te godine moj sin Kohei dobio je akutnu upalu bubrega, pa je u bolnici proveo pet mjeseci. I otac mi je bio u bolnici zbog tuberkuloze. Tako sam 1. siječnja 1974. u tri različite bolnice posjetila oca, supruga i sina. Nedjeljom, kad sam sa svojim starijim sinom Ryusukeom išla vidjeti Koheia, s njima dvojicom proučavala sam knjigu Slušati velikog Učitelja. Nakon toga smo Ryusuke i ja otišli na sastanak u Kobe i vratili se kući radosna srca.

Uvijek sam bila zahvalna za one koji su mi pomogli da se brinem o Seikichiu. Cilj mi je bio prenijeti im biblijsku spoznaju. Jedna njegovateljica, kojoj je sestra poginula u požaru, povoljno je reagirala kad sam joj ukazala na veličanstvenu nadu u uskrsnuće obećanu u Bibliji (Job 14:13-15; Ivan 5:28, 29). S njom je započet biblijski studij u bolnici i na koncu se 1978. krstila na jednom kongresu.

Moja djeca, izvor radosti

Odgajati djecu bez pomoći supruga bio je izazov, no kako li je bilo nagrađujuće! Naučila sam ih da budu pristojni i da paze na tuđe osjećaje. Sa samo tri godine Ryusuke bi se ispričavao kad se ne bi lijepo ponašao, govoreći: “Mama, oprosti.” Kohei je bio pomalo buntovan, ponekad bi se ljutio kad bih ga pokušala ukoriti. Jednom je čak plačući legao ispred jedne trgovine tražeći da mu nešto kupim. No ja bih razgovarala s njim, iskazujući ljubav i strpljenje. S vremenom je postao poslušan, dobar dječak. To me uvjerilo da je Biblija uistinu Božja Riječ (2. Timoteju 3:15-17).

Kad je Ryusuke krenuo u srednju školu, nastavnicima je objasnio zašto ne može sudjelovati u borilačkim sportovima (Izaija 2:4). Jednog dana iz škole je sav sretan došao kući jer je na sastanku koji je imao s nekoliko nastavnika uspio odgovoriti na njihova pitanja.

Izgrađujuće društvo u skupštini bilo je od velike pomoći mojim sinovima. Kršćanski starješine često su ih pozivali na večeru i uključivali u svoj obiteljski biblijski studij i rekreaciju. Bilo je i prilika za ugodno druženje, uključujući i sudjelovanje u različitim sportovima. Ryusuke je svoje predanje Jehovi simbolizirao podranjanjem pod vodu 1979, a Kohei se krstio godinu dana kasnije.

Naša punovremena služba

Tokom jedne posjete putujućeg nadglednika rekla sam mu da želim biti pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. Budući da u to vrijeme taj korak ne bi bio mudar zbog mojih okolnosti, ljubazno me podsjetio na potrebu da svoje sinove odgojim tako da čvrsto stoje u biblijskoj istini. “Bitno je da čovjek ima pionirski duh”, rekao je. Stoga sam sa svojim sinovima sudjelovala u pomoćnoj pionirskoj službi tokom njihovih školskih praznika. To mi je uvelike pomoglo da zadržim radost i duševni mir dok sam se brinula za Seikichia.

U rujnu 1979. konačno sam uspjela stupiti u redove općih pionira. U svibnju 1984, oko godinu dana nakon što je maturirao, i Ryusuke je postao opći pionir. Kohei mu se u pionirskom djelu pridružio u rujnu 1984. Tako smo sve troje uživali u tom obliku punovremene službe. Kad se osvrnem na 20 godina pionirske službe, tijekom kojih sam imala prednost pomoći mnogim ljudima da služe Jehovi, uviđam da mi je to pomoglo da izdržim svoje kušnje.

Ryusuke je kao dobrovoljac radio na gradnji jedne zgrade koju koriste Jehovini svjedoci blizu Kongresne dvorane Kansai. Kasnije je sedam godina služio kao domar u Kongresnoj dvorani Hyogo. Sada je kršćanski starješina u jednoj obližnjoj skupštini u Kobeu i brine se za mene. Kohei od 1985. služi kao volonter u podružnici Jehovinih svjedoka u Ebini.

Imam mnogo blagoslova

Godinama sam po nekoliko puta tjedno odlazila u bolnicu posjetiti Seikichia i okupati ga. Osim mene, za njega se redovito brinula i njegovateljica. U rujnu 1996, nakon 27 godina provedenih po bolnicama, Seikichi je došao živjeti u naš dom, s tim da je uz njega jedna njegovateljica. Kroz nosnu cjevčicu može uzimati infuziju. Iako su mu oči još uvijek zatvorene, pomalo reagira kad mu nešto kažemo. Teško mi je gledati Seikichia u takvom stanju, no pomaže mi veličanstvena nada u budućnost.

Malo prije Seikichieva povratka putujućem nadgledniku i njegovoj supruzi ponudila sam smještaj i tako je godinu dana petero nas živjelo u našoj prilično maloj kući. Nikada nisam mogla zamisliti da ću ponovno moći živjeti sa Seikichiem i zato zahvaljujem Jehovi što mi je to omogućio. Godinama sam neopisivo željela da Seikichi otvori oči, no sada jedino želim da se vrši Jehovina volja.

Iskreno mogu reći: “Blagoslov Jehovin obogaćava a bez muke” (Priče Salamunove 10:22). Iako je život ispunjen srećom proveden sa Seikichiem dok je bio zdrav kratko trajao, blagoslovljena sam s dva sina koji se ‘sjećaju svog Veličanstvenog Stvoritelja’. Za to sam jako zahvalna! (Propovjednik 12:1).

U međuvremenu, voljela bih i nastaviti s pionirskom službom — pomažući tako drugima da pronađu ‘pravi život’ — i istovremeno se s puno ljubavi brinuti za Seikichia (1. Timoteju 6:19). Na svojoj sam koži iskusila istinitost psalmistovih riječi: “Stavi na Jehovu breme svoje, i on će te potkrijepiti. Neće dati dovijeka pravedniku da posrne” (Psalam 55:22).

[Slika na stranici 13]

Moj suprug i ja s Ryusukeom

[Slika na stranici 13]

Seikichi s naša dva sina, šest mjeseci prije nesreće

[Slika na stranici 15]

Blagoslovljeni smo s dva sina, Ryusukeom i Koheiem (u sredini), koji se ‘sjećaju našeg Veličanstvenog Stvoritelja’