‘Djeca su nejaka’

‘Djeca su nejaka; ja ću ići polako koliko mogu djeca’ (Jakov, otac koji je imao mnogo djece, 18. stoljeće pr. n. e.)

LOŠE postupanje s djecom nije ništa novo. Drevne civilizacije — kao što su bile civilizacije Azteka, Kanaanaca, Inka i Feničana — ozloglašene su zbog svog običaja žrtvovanja djece. Iskopavanja na području feničkog grada Kartage (današnje predgrađe Tunisa, sjeverna Afrika) pokazala su da je između petog i trećeg stoljeća pr. n. e. čak 20 000 djece bilo žrtvovano bogu Baalu i božici Tanit! Taj broj djeluje još šokantnije kad pomislimo da je Kartaga u doba najvećeg procvata navodno imala samo oko 250 000 stanovnika.

Međutim, u drevno doba postojalo je i jedno drugačije društvo. Izraelska se nacija znatno razlikovala po načinu ophođenja s djecom, premda se u okolnim nacijama okrutno postupalo s djecom. Otac te nacije, patrijarh Jakov, pružio im je primjer. Prema biblijskoj knjizi Prva Mojsijeva, Jakov je na povratku u domovinu prilagodio brzinu kojom su putovali svi članovi njegovog kućanstva tako da djeci putovanje ne bi bilo prenaporno. ‘Djeca su nejaka’, rekao je Jakov. U to su vrijeme njegova djeca otprilike bila u dobi od 5 do 14 godina (1. Mojsijeva 33:13, 14). Njegovi su potomci, Izraelci, jednako tako uvažavali potrebe djece i poštovali njihovo dostojanstvo.

U biblijskim vremenima djeca su sasvim sigurno morala raditi mnoge poslove. Kako su rasli, dječaci su od oca dobivali praktičnu poduku iz poljodjelstva, stočarstva ili iz nekog zanata, primjerice tesarstva (1. Mojsijeva 37:2; 1. Samuelova 16:11). Dok su djevojčice bile u roditeljskom domu, njihove su ih majke učile raditi kućanske poslove, što im je trebalo biti od velike koristi kad odrastu. Jakovljeva žena Rahela čuvala je ovce dok je bila djevojka (1. Mojsijeva 29:6-9). Mlade žene radile su na poljima u vrijeme žetve žita, a radile su i u vinogradu (Ruta 2:5-9; Pjesma nad pjesmama 1:6).a Takav se rad u pravilu obavljao pod ljubaznim roditeljskim nadzorom i bio je povezan s obrazovanjem.

Istovremeno, mala djeca u Izraelu znala su za radosti opuštanja i zabave. Prorok Zaharija govorio je o ‘gradskim trgovima punim dječaka i djevojčica koji se igraju’ (Zaharija 8:5, St). I Isus Krist je spomenuo malu djecu koja sjede na trgovima, sviraju frulu i plešu (Matej 11:16, 17). Čemu se može zahvaliti takvo dostojanstveno postupanje s djecom?

Uzvišena načela

Sve dok su se pridržavali Božjih zakona, Izraelci nikad nisu zlostavljali niti izrabljivali svoju djecu. (Usporedite 5. Mojsijevu 18:10 s Jeremijom 7:31.) Svoje sinove i kćeri smatrali su ‘nasljedstvom od Gospodina’, ‘darom’ (Psalam 127:3-5). Roditelji su na svoju djecu gledali kao na ‘grane maslinove oko stola svojega’ — a maslina je bila veoma dragocjena u tom poljoprivrednom društvu! (Psalam 128:3-6). Povjesničar Alfred Edersheim zapaža da je u starohebrejskom jeziku osim riječi za sina i kćer postojalo još devet riječi za djecu, a svaka od njih označavala je različiti uzrast. On zaključuje: “Nema sumnje, ljudi koji su tako pomno pratili djetetov život da su svakoj novoj životnoj dobi dali slikovit naziv morali su biti s puno ljubavi vezani za svoju djecu.”

U kršćanskoj eri roditelje se savjetovalo da sa svojom djecom postupaju dostojanstveno i da im pokazuju poštovanje. Isus je pružio izvrstan primjer ponašanja prema tuđoj djeci. Jednom prilikom, potkraj njegove zemaljske službe, ljudi su mu počeli dovoditi svoju djecu. Očito smatrajući da je Isus previše zaokupljen drugim stvarima da bi ga se dodatno opterećivalo, učenici su nastojali zaustaviti ljude. No Isus je ukorio svoje učenike: “Pustite djecu neka dolaze k meni; ne zaustavljajte ih.” Isus je čak ‘uzeo djecu u naručje’. Nesumnjivo je smatrao da su djeca veoma dragocjena te da zaslužuju da se s njima dobrohotno postupa (Marko 10:14, 16, NW; Luka 18:15-17).

Kasnije je apostol Pavao rekao očevima: “Ne ogorčujte svoje djece, da ne postanu malodušna!” (Kološanima 3:21, St). U skladu s tom zapovijedi, kršćanski roditelji onog vremena, kao ni današnji kršćanski roditelji, nipošto ne bi dopustili da njihova djeca stradavaju zbog teških radnih uvjeta. Oni uviđaju da djeca trebaju živjeti u atmosferi ljubavi, brižnosti i sigurnosti da bi se mogla dobro razvijati u fizičkom, emocionalnom i duhovnom pogledu. Ona trebaju biti sigurna da ih roditelji uistinu vole. To znači da bi ih roditelji trebali zaštititi i od rada u teškim uvjetima.

Današnja situacija

Dakako, mi živimo u ‘kritičnim vremenima s kojima se teško izlazi na kraj’ (2. Timoteju 3:1-5, NW). U mnogim zemljama zbog teške ekonomske situacije čak i kršćanske obitelji možda uviđaju kako nemaju drugog izbora nego pristati na to da se njihova djeca zaposle. Kao što je već bilo spomenuto, nema ništa lošeg u tome da djeca obavljaju poslove koji su za njih korisni i poučni. Takav rad može potaknuti ili pospješiti djetetov fizički, psihički, duhovni ili moralni razvoj te sposobnost snalaženja u društvu, a da dijete pritom nije zakinuto u pogledu obaveznog školovanja, razumne mjere rekreacije i potrebnog odmora.

Nema sumnje, kršćanski roditelji žele da njihova djeca rade pod njihovim brižnim nadzorom, a ne da praktički robuju okrutnim, bešćutnim ili beskrupuloznim poslodavcima. Bez obzira na to koje vrste poslova djeca obavljaju, kršćanski roditelji trebaju paziti da nisu izložena fizičkom, seksualnom ili emocionalnom zlostavljanju. Također bi bilo dobro da se ne odvajaju puno od djece. Tako mogu ispunjavati svoju biblijsku ulogu duhovnih podučavatelja: “Često (...) napominji [Božje riječi] sinovima svojim, i govori o njima kad sjediš u kući svojoj i kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ” (5. Mojsijeva 6:6, 7).

Osim toga, kršćaninu je rečeno da pokazuje suosjećanje, da ima naklonost prema drugima i da bude pun duboke samilosti (1. Petrova 3:8). Potiče ga se da ‘čini dobro svakome’ (Galaćanima 6:10). Ako se takva božanska svojstva trebaju pokazivati u ophođenju s ljudima općenito, koliko se onda više trebaju pokazivati u ophođenju s vlastitom djecom! U skladu sa Zlatnim pravilom — “sve (...) što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima” — kršćani si nikad neće dopustiti da izrabljuju tuđu djecu, bilo da se radi o djeci sukršćana ili drugih ljudi (Matej 7:12). Osim toga, budući da su kršćani građani koji poštuju zakon, oni trebaju paziti da ne bi kršili državne zakone kad je riječ o najnižoj dopuštenoj dobnoj granici njihovih namještenika (Rimljanima 13:1).

Pravi odgovor

A što reći o budućnosti? I djeci i odraslima predstoje bolja vremena. Pravi su kršćani uvjereni da trajno rješenje problema dječjeg rada leži u predstojećoj svjetskoj vladavini koju Biblija naziva “kraljevstvo nebesko” (Matej 3:2, St). Bogobojazni ljudi već se stoljećima mole za njega, govoreći: “Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!” (Matej 6:9, 10, St).

To će Kraljevstvo, između ostalog, otkloniti uzroke koji dovode do toga da se djeca zapošljavaju. Ono će iskorijeniti siromaštvo. “Zemlja će sigurno dati svoj rod; blagoslovit će nas Bog, Bog naš” (Psalam 67:6, NW). Božje Kraljevstvo osigurat će svim ljudima kvalitetno obrazovanje koje će se temeljiti na božanskim vrlinama. “Kad se na zemlji pojave [Božji] sudovi, uče se pravdi stanovnici kruga zemaljskoga” (Izaija 26:9, St).

Božja vladavina ukinut će ekonomske sisteme koji stvaraju nejednakost. Tada neće biti rasne, socijalne, dobne ili spolne diskriminacije, budući da će glavni zakon te vladavine biti zakon ljubavi, koji uključuje i zapovijed: “Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe” (Matej 22:39). Pod takvom pravednom svjetskom vladavinom problem dječjeg rada bit će u potpunosti iskorijenjen!

[Bilješke]

[Okvir na stranici 12]

Vlasnica javne kuće pušta svoje djevojke

CECILIAb je 15 godina bila vlasnica i upraviteljica javnih kuća na jednom karipskom otoku. Istovremeno je znala kupiti od 12 do 15 djevojaka, većinom mlađih od 18 godina. Djevojke je držala protiv njihove volje zbog dugova koje su nagomilali njihovi roditelji. Cecilia je otplatila te dugove i uzela djevojke da rade za nju. Novcem koji su zarađivale podmirivala je troškove njihove prehrane i izdržavanja, a jedan mali dio novca stavljala je na stranu kao otplatu svote za koju ih je prvobitno kupila. Znale su proći godine prije nego što bi djevojke ponovo stekle slobodu. Nikad nisu smjele izaći iz kuće bez čuvara.

Cecilia naročito dobro pamti jedan slučaj. Majka jedne mlade prostitutke dolazila je svaki tjedan po kutije s hranom — hranom koju je njena kći “zaradila”. Ta je djevojka podizala sina. Nikako nije mogla smanjiti svoje dugove i nije imala nade da će ikada živjeti kao slobodan čovjek. Jednog dana počinila je samoubojstvo, ostavivši poruku da svog sina ostavlja na brigu vlasnici javne kuće. Cecilia je odgajala tog dječaka zajedno sa svoje četvero djece.

Jedna Ceciliina kći počela je proučavati Bibliju s misionarima Jehovinih svjedoka. Cecilia je bila pozvana da im se priključi u proučavanju, no ona je to isprva odbila, budući da nije znala čitati ni pisati. Međutim, slušajući sa strane njihove biblijske razgovore, ipak je pomalo počela zapažati Božju ljubav i strpljivost te cijeniti to što on oprašta grijehe (Izaija 43:25). Budući da je i ona željela proučavati Bibliju, uskoro je počela učiti čitati i pisati. Kako je napredovala u stjecanju biblijske spoznaje, uvidjela je da treba uskladiti svoj život s Božjim uzvišenim moralnim mjerilima.

Jednog dana iznenadila je djevojke, rekavši im da slobodno mogu otići! Objasnila im je da Jehova nipošto ne odobrava ono što su radile. Nijedna od njih nikad nije otplatila svoj dug. Međutim, dvije djevojke došle su živjeti u njen dom. Jedna druga kasnije je postala krštena Svjedokinja. Cecilia je sada već 11 godina u punovremenoj službi i poučava druge ljude o Bibliji, pomažući im da se oslobode navika koje obeščašćuju Boga.

[Bilješka]