Dječjim mukotrpnim radom

“Djeca, koja danas sudjeluju u procesu proizvodnje, tretiraju se kao ekonomska dobra, a ne kao oni na kojima ostaje budućnost društva” (Chira Hongladarom, ravnatelj tajlanskog Instituta za istraživanje uloge čovjeka u društvu).

IDUĆI put kad svojoj kćeri kupite lutku, imajte na umu da su je možda proizvela mala djeca iz jugoistočne Azije. Idući put kad se vaš sin bude igrao s nogometnom loptom, pomislite na to da ju je možda šivala trogodišnja djevojčica koja zajedno sa svojom majkom i svoje četiri sestre zarađuje 75 centi na dan. Idući put kad kupite podni prostirač, pomislite na to da su ga možda istkale spretne ruke šestogodišnjih dječaka koji dan za danom provode duge sate radeći u teškim uvjetima.

Koliko je raširen problem dječjeg rada? Kako on utječe na djecu? Što se može poduzeti u pogledu rješavanja tog problema?

Raširenost problema

Prema podacima Međunarodne organizacije rada (ILO), procjenjuje se da u zemljama u razvoju broj zaposlene djece u dobi od 5 do 14 godina iznosi 250 milijuna.a Smatra se da 61 posto te djece živi u Aziji, 32 posto u Africi, a 7 posto u Latinskoj Americi. U industrijski razvijenim zemljama također ima radnika dječjeg uzrasta.

Na jugu Evrope među najamnim radnicima nalazimo velik broj djece, a to je naročito slučaj kod sezonskih poslova, kao što su poljoprivredni radovi, te u malim zanatskim radnjama. U novije vrijeme, nakon prijelaza iz komunizma u kapitalizam, dječji rad sve je češća pojava u srednjoj i istočnoj Evropi. U Sjedinjenim Državama službeni broj radnika dječjeg uzrasta iznosi 5,5 milijuna, no on ne obuhvaća mnogu djecu mlađu od 12 godina koja ilegalno rade u teškim uvjetima za malu plaću ili kao sezonski radnici na velikim farmama i radnici koji putuju u potrazi za poslom. Kako dolazi do toga da milijuni djece postaju radna snaga?

Uzroci dječjeg rada

Iskorištavanje tuđeg siromaštva. “To što ljudi iskorištavaju tuđe siromaštvo najsnažnija je sila koja tjera djecu na opasan i iscrpljujući rad”, stoji u publikaciji The State of the World’s Children 1997. “U siromašnim obiteljima čak i mali doprinos budžetu u obliku djetetove plaće ili pak njegove pomoći u kućanstvu, koja omogućava roditeljima da se zaposle, može odlučiti hoće li prevagnuti glad ili preživljavanje.” Roditelji djece radnika često su nezaposleni ili pak nemaju adekvatno zaposlenje. Očajnički im je potreban siguran izvor prihoda. Zašto se onda posao ne nudi njima, nego njihovoj djeci? Zato što se djecu može slabije plaćati. Zato što su djeca poslušnija i prilagodljivija — mnoga će učiniti sve što im se naloži i rijetko će pitati s kojim im se pravom nešto nalaže. Zato što je manja vjerojatnost da će djeca organizirati pobunu protiv ugnjetavanja. I zato što ona ne uzvraćaju kad ih se fizički zlostavlja.

Slabo obrazovanje. Jedanaestogodišnji dječak iz Indije po imenu Sudhir ubraja se u milijune djece koja su prekinula školovanje i zaposlila se. Zašto? “U školi nas učitelji nisu dobro poučavali”, odgovara Sudhir. “Kad bi ih molili da nas nauče slova abecede, istukli bi nas. Znali su spavati na nastavi. (...) Kad nešto ne bismo razumjeli, nisu nas htjeli poučiti.” Tragično je to što je Sudhirov sud o školstvu točan. U zemljama u razvoju smanjenje budžeta za društveni razvoj naročito je teško pogodilo školstvo. Jedno UN-ovo istraživanje provedeno 1994. u 14 najnerazvijenijih zemalja svijeta pokazalo je neke zanimljive činjenice. Naprimjer, u polovini tih zemalja učionice za đake prvog razreda imaju stolica za samo 40 posto djece. Polovina đaka nema udžbenike, polovina učionica nema školsku ploču. Stoga ne čudi da mnoga djeca koja pohađaju takve škole već u djetinjstvu počnu raditi.

Tradicionalna očekivanja. Što je posao opasniji i teži, to je veća vjerojatnost da će biti dodijeljen pripadnicima etničkih manjina, ljudima iz nižih društvenih slojeva, onima koji žive u teškim uvjetima i siromašnima. Govoreći o jednoj azijskoj zemlji, Fond Ujedinjenih naroda za pomoć djeci komentira kako “postoji mišljenje da se neki ljudi rađaju da bi vladali nad drugima i bavili se umnim poslovima, dok se drugi, koji čine veliku većinu, rađaju da bi obavljali fizičke poslove”. Na Zapadu stavovi često nisu ništa bolji. Pripadnici vladajuće klase možda ne žele da njihova vlastita djeca obavljaju opasne poslove, no uopće se neće uznemiravati ako takve poslove obavljaju mladi ljudi koji pripadaju rasnim i etničkim manjinama te onima koji su u lošem ekonomskom položaju. Naprimjer, u sjevernoj Evropi vjerojatno rade djeca iz Turske ili iz Afrike; u Sjedinjenim Državama znaju raditi mali Azijci ili Latinoamerikanci. Problem dječjeg rada povećava to što je suvremeno društvo opsjednuto nagomilavanjem materijalnih dobara. Vlada velika potražnja za jeftinim proizvodima. Izgleda da malo tko mari za to što su ih možda proizveli milijuni neznane, izrabljivane djece.

Oblici dječjeg rada

Koje vrste poslova obavljaju djeca? Općenito uzevši, većina radnika dječjeg uzrasta zaposlena je kućanskim poslovima. Te se radnike naziva “najzapostavljenijom djecom na svijetu”. Kućanski poslovi ne moraju biti opasni, no često ipak jesu. Djeca koja obavljaju kućanske poslove obično dobivaju malu plaću — ili je uopće ne dobivaju. Koliko će raditi, pod kojim uvjetima i kolika će im biti plaća, sve to u potpunosti ovisi o trenutnom raspoloženju njihovih gospodara. Toj se djeci ne pokazuje naklonost, nemaju mogućnost školovati se, ne mogu se igrati, niti sudjelovati u društvenim aktivnostima. Osim toga, lako bi mogla postati žrtve fizičkog ili seksualnog zlostavljanja.

Druga pak djeca rade pod prisilom i zato da bi otplatila dugove svojih roditelja. U zemljama južne Azije, kao i u drugim zemljama, roditelji uzimaju od vlasnika tvornica ili njihovih predstavnika male pozajmice, dajući im u zalog svoju djecu, često u dobi od samo osam ili devet godina. Djeca znaju služiti čitav život, a da nikad ne uspiju čak niti smanjiti dug.

A što reći o komercijalnom seksualnom iskorištavanju djece? Procjenjuje se da se svake godine najmanje milijun djevojčica diljem svijeta lukavo navede na to da se počnu baviti prostitucijom. I dječake se često seksualno iskorištava. Zbog fizičkih i emocionalnih rana koje se zadaju djeci takvim zloupotrebljavanjem — da i ne spominjemo zarazu HIV-om — ovaj je oblik dječjeg rada jedan od najopasnijih. “Mi imamo u društvu jednak status kao i skitnice”, kaže jedna 15-godišnja prostitutka iz Senegala. “Nitko ne želi znati za nas, a niti da ga drugi vide s nama.”b

Velik postotak radnika dječjeg uzrasta izrabljuje se u okviru rada u industriji i rada na plantažama. Ta djeca mukotrpno rade rudarske poslove koji se smatraju preopasnima za odrasle. Mnoga djeca boluju od tuberkuloze, bronhitisa i astme. Djeca koja rade na plantažama izložena su štetnom djelovanju pesticida, nezaštićena su od ugriza zmija i uboda insekata. Neka se djeca znaju osakatiti dok sjeku mačetama šećernu trsku. Milijunima druge djece radno mjesto postala je ulica. Uzmimo, naprimjer, desetogodišnju Shireen, koja živi od kopanja po smeću. Nikad nije išla u školu, ali je pravi stručnjak za ekonomiku preživljavanja. Ako prodajom starog papira i plastičnih vrećica zaradi 30 do 50 centi, moći će kupiti ručak. Zaradi li manje od toga, ostat će gladna. Mnoga djeca koja žive na ulici pobjegla su od zlostavljanja ili zapostavljanja kod kuće, no na ulici ponovo postaju žrtve zlostavljanja i iskorištavanja. “Svaki se dan molim da ne dospijem u ruke zlim ljudima”, kaže desetogodišnja Josie, koja prodaje slatkiše na prometnim ulicama jednog azijskog grada.

Upropašteno djetinjstvo

Zbog takvih oblika dječjeg rada desecima milijuna djece prijete velike opasnosti. Uzrok tih opasnosti može biti sama priroda posla koji obavljaju ili pak loši radni uvjeti. Kod djece i drugih mladih radnika povrede na radnom mjestu obično su teže nego kod odraslih. Razlog tome su razlike u tjelesnoj građi djeteta i odrasle osobe. Djetetova kralježnica ili zdjelica lako se može deformirati uslijed teškog rada. Djeca su i osjetljivija na štetno djelovanje opasnih kemijskih supstanci ili pak zračenja. Osim toga, djeca nemaju fizičke preduvjete da bi satima radila neki naporan i monoton posao, a vrlo često dopadnu ih baš takvi poslovi. Ona obično nisu svjesna opasnosti koje im prijete, a malo toga znaju o preventivnim mjerama koje bi trebala poduzeti.

Rad u djetinjstvu također pogubno djeluje na psihički, emocionalni i intelektualni razvitak djece. Toj djeci nitko ne pokazuje ljubav. Često ih se tuče, vrijeđa, kažnjava gladovanjem i seksualno zlostavlja. Prema podacima jedne studije, gotovo polovina od otprilike 250 milijuna radnika dječjeg uzrasta prekinula je školovanje. Osim toga, primijećeno je da kod djece koja rade po čitave dane može oslabiti sposobnost učenja.

Što nam svi ovi podaci govore? Da je većina radnika dječjeg uzrasta osuđena na doživotno siromaštvo, bijedu, bolest, nepismenost i nesnalaženje u društvu. Drugim riječima, kako se izrazila novinarka Robin Wright, “unatoč svim svojim znanstvenim i tehničkim dostignućima, svijet na kraju 20. stoljeća stvara milijune djece koja praktički nemaju nikakvu nadu za normalan život, a da i ne govorimo o nadi da će uvesti svijet u 21. stoljeće”. Nakon ovih otrežnjavajućih misli nameću se pitanja: Kako se treba postupati s djecom? Naziru li se ikakva rješenja problema štetnog dječjeg rada?

[Bilješke]

[Okvir na stranici 5]

Što je to dječji rad?

U SVIM društvima svijeta većina djece radi na ovaj ili onaj način. Vrste rada ipak variraju od jedne društvene sredine do druge i kroz različita vremenska razdoblja. Rad može biti veoma važan dio obrazovanja djece i pruža roditeljima priliku da nauče svoje potomke nekim važnim vještinama. U nekim zemljama djeca često pripomažu u zanatskim radionicama i malim poduzećima koja se bave uslužnim djelatnostima, te stječu radno iskustvo koje će im koristiti kasnije kad se zaposle. U drugim zemljama tinejdžeri rade po nekoliko sati tjedno da bi zaradili nešto novca za svoje potrebe. Fond Ujedinjenih naroda za pomoć djeci smatra da je takav rad “koristan, da razvija ili pospješuje djetetov fizički, psihički, duhovni, moralni razvoj te sposobnost snalaženja u društvu, a pritom ne ometa njegovo školovanje, razonodu i odmor”.

S druge strane, dječji rad odnosi se na situaciju u kojoj djeca rade mnogo sati za malu plaću, često u uvjetima koji štete njihovom zdravlju. Ta vrsta rada “sasvim sigurno upropaštava i izrabljuje djecu”, stoji u publikaciji The State of the World’s Children 1997. “Nitko ne bi u javnosti tvrdio da je iskorištavanje djece za prostituciju prihvatljivo u bilo kojim okolnostima. Isto se može reći i za ‘rad kojim djeca otplaćuju dugove’, situaciju kad djeca praktički postaju robovi koji otplaćuju dugove svojih roditelja ili baka i djedova. To se također odnosi na industrijske djelatnosti koje su na lošem glasu zbog toga što su izuzetno opasne po zdravlje i sigurnost radnika (...). Opasan rad naprosto je neprihvatljiv za bilo koje dijete.”

[Okvir/slika na stranicama 8 i 9]

“Čeka nas još puno više posla”

Međunarodna organizacija rada (ILO) predvodi u nastojanjima da se iskorijene najteži oblici dječjeg rada. ILO potiče državne vlasti da donesu zakone kojima bi se zabranilo zapošljavanje djece mlađe od 15 godina. Također se zalaže za usvajanje novih konvencija kojima bi se zabranilo rad djeci mlađoj od 12 godina i kojima bi se zabranilo najopasnije oblike izrabljivanja djece. Da bismo se podrobnije informirali o tome što je sve postignuto na tom području, predstavnik časopisa Probudite se! razgovarao je sa Soniom Rosen, direktoricom Međunarodnog programa za borbu protiv dječjeg rada, koji djeluje u okviru američkog Ministarstva rada. Ona je često radila na različitim ILO-ovim programima. Slijedi sažetak razgovora.

P.: Koji je najdjelotvorniji način borbe protiv dječjeg rada?

O.: Nemamo neki univerzalni odgovor. Međutim, na međunarodnoj razini razmatramo pitanja koja su od presudne važnosti, a to su djelotvorno provođenje zakona i sveopći program osnovnog obrazovanja, po mogućnosti obaveznog i besplatnog. Dakako, izuzetno je važno i to da se roditeljima osigura adekvatno zaposlenje.

P.: Jeste li zadovoljni s napretkom koji je dosad postignut u borbi protiv dječjeg rada?

O.: Nikad nisam zadovoljna. Mi znamo reći da je nedopustivo da čak i jedno jedino dijete radi u teškim uvjetima. Zahvaljujući nekim ILO-ovim programima postigli smo veliki napredak. No čeka nas još puno više posla.

P.: Kako međunarodna zajednica reagira na nastojanja da se iskorijeni dječji rad?

O.: Više ne znam kako bih odgovorila na to pitanje. Sada se diljem svijeta ljudi manje-više slažu s tim da je dječji rad problem koji valja riješiti. U ovom trenutku mislim da su važna pitanja: Kako i koliko brzo rješavati taj problem? Koja bi raspoloživa sredstva bilo najbolje upotrijebiti za rješavanje problema određenih vrsta dječjeg rada? Mislim da je to za nas veliki izazov.

P.: Što radnici dječjeg uzrasta mogu očekivati u skoroj budućnosti?

O.: Predstavnici svih zemalja svijeta planiraju se ove godine vratiti u Ženevu kako bi usvojili novu konvenciju o borbi protiv najtežih oblika dječjeg rada. To uistinu djeluje jako optimistično — okupit će se predstavnici svih zemalja, razni radnički sindikati te udruženja poslodavaca. Nadamo se da će se stvoriti jedna nova struktura koja će imati za cilj iskorjenjivanje najtežih oblika dječjeg rada.

No nisu svi tako optimistični kao Sonia Rosen. Charles MacCormack, predsjednik organizacije Save the Children (Spasimo djecu), gaji određene sumnje. “Problem se ne može riješiti zato što nema političke podrške i zato što ljudi nisu svjesni tog problema”, kaže on. Zašto? Fond Ujedinjenih naroda za pomoć djeci komentira: “Dječji rad obično predstavlja kompleksan problem. Podupiru ga utjecajni ljudi, među kojima su mnogi poslodavci, grupe koje imaju posebne koristi od takvog rada, ekonomski stručnjaci koji sugeriraju da se slobodno tržište mora ostvariti pod svaku cijenu, kao i ljudi koji se drže tradicije i smatraju da neka djeca nemaju nikakva prava zbog toga što pripadaju određenoj kasti ili klasi ljudi.”

[Slika]

Sonia Rosen

[Slike na stranici 5]

U žalosnu prošlost dječjeg rada spada i mukotrpni rad u rudnicima i predionicama pamuka

[Zahvala]

Fotografije U.S. National Archivesa

[Slika na stranici 7]

Kopanje po smeću

[Slika na stranici 7]

Mukotrpno sakupljanje drva za ogrjev

[Zahvala]

UN PHOTO 148046/ J. P. Laffont - SYGMA

[Slika na stranici 7]

Djeca zaposlena u predionici

[Zahvala]

CORBIS/Dean Conger

[Slika na stranici 8]

Djeca rade kao ulični prodavači za samo šest centi dnevno

[Zahvala]

UN PHOTO 148027/ Jean Pierre Laffont

[Slika na stranici 8]

Rad u tesarskoj radionici

[Zahvala]

UN PHOTO 148079/ J. P. Laffont - SYGMA

[Slika na stranici 9]

Zarađivanje za goli život

[Zahvala]

UN PHOTO 148048/J. P. Laffont - SYGMA