Beskrvna kirurgija — priznaju se njene prednosti

ENGLESKO kirurško udruženje objavilo je 1996. brošuricu pod nazivom Code of Practice for the Surgical Management of Jehovah’s Witnesses (Kodeks prakse kirurškog liječenja Jehovinih svjedoka). U brošurici kirurzi napominju: “Zbog opasnosti vezanih uz transfuzije krvi poželjno je razmotriti alternativne mjere kad god je to moguće.”

AHA NEWS, koji objavljuje Američko bolničko udruženje, također je pisao o tome zašto se sada priznaju prednosti beskrvne kirurgije. “Nešto što je u početku bilo religiozno vjerovanje prerasta u medicinski prioritet i naprednu metodu liječenja”, primijetio je taj tjednik. “Beskrvna medicina i kirurgija, djelomično potaknute doktrinama Jehovinih svjedoka, sežu kudikamo šire od potreba jedne vjerske zajednice i stižu u operacione sale diljem zemlje.”

Jedna od tema iz dodatka časopisa Time od jeseni 1997. bilo je pitanje zašto mnogi liječnici zagovaraju beskrvnu kirurgiju. “Strah od AIDS-a samo je jedan od razloga”, rečeno je u članku. Članak je posebno izvijestio o radu koji se obavlja na New Jersey institutu za unapređivanje beskrvne medicine i kirurgije u sklopu bolnice Englewood u Englewoodu (New Jersey).

Time je komentirao: “Taj institut predvodi preko 50 bolnica u Sjedinjenim Državama koje sada prakticiraju beskrvnu kirurgiju. Potpuno isključivši upotrebu krvi dobrovoljnih davalaca, te bolnice nude širok spektar kirurških zahvata kod kojih bi se inače davale transfuzije, kao i druge metode koje drastično smanjuju ili gotovo potpuno sprečavaju gubitak krvi.”

Djelotvorna i sigurna

U uvodu Timeovog članka stajalo je iskustvo Henrya Jacksona, koji je uslijed obilnog unutarnjeg krvarenja izgubio 90 posto krvi, pa mu je koncentracija hemoglobina pala na kritičnih 1,7 grama po decilitru. Jackson je prebačen u bolnicu Englewood iz jedne druge bolnice u New Jerseyu, koja ga nije htjela liječiti bez transfuzije krvi.

U bolnici Englewood Jackson je pod nadzorom dr. Aryeha Shandera dobivao “veoma jake mješavine preparata željeza i vitamina, u kombinaciji s jakim dozama sintetskog eritropoetina, lijeka za jačanje krvi koji stimulira proizvodnju crvenih krvnih stanica u koštanoj srži. Konačno je dobio i intravenske tekućine da bi pojačale ono malo što mu je ostalo od cirkulacije.”

Time je izvijestio da su nakon nekoliko dana “nazvali iz one prve bolnice i pitali je li Jackson umro. S neskrivenim zadovoljstvom, Shander im je kazao: ‘Ne samo da nije umro već se dobro osjeća i spreman je za otpuštanje iz bolnice, a uskoro će se vratiti svojim svakodnevnim aktivnostima.’”

U televizijskom intervjuu emitiranom 28. studenog 1997. dr. Edwin Deitch, liječnik koji vodi beskrvni program Sveučilišne bolnice u Newarku (New Jersey), objasnio je kako se počelo istraživati beskrvnu kirurgiju: “Jehovini svjedoci (...) uložili su puno truda nastojeći pronaći ljude koji bi operirali bez krvi. Neki rezultati tih istraživanja pokazali su da su spomenuti prošli bolje nego što se očekivalo, [bolje od] ljudi koji su primili krv.”

Dr. Deitch je dodao: “Krv može smanjiti efikasnost imunološkog sustava i uzrokovati probleme vezane uz postoperativne infekcije; može povećati opasnost od ponovne pojave raka, pa tako ispada da krv, premda je u izvjesnim okolnostima bila korisna, ima i svojih mana.” Govoreći o beskrvnoj kirurgiji, dr. Deitch je zaključio: “Ona sasvim sigurno poboljšava uspjeh operacije, uz manje komplikacija i manje troškova. Stoga je ona zapravo preporučljiva u svim okolnostima.”

Zato, kao što je napisao Time, “sve više i više pacijenata odlučno zahtijeva alternative koje su sigurnije i efikasnije od transfuzije”. Časopis je ujedno izvijestio: “Prema nekim procjenama, 25% transfuzija u Sjedinjenim Državama nije neophodno. Također postoje naznake da pacijenti nisu u stanju podnijeti tako visoke razine hemoglobina kao što se to ranije mislilo te da naročito mladi ljudi imaju u sebi rezerve krvi. (...) [Shander] je uvjeren da suzdržavanje od krvi predstavlja praktičan i preporučljiv izbor za većinu pacijenata.”

Premda je kod transfuzije krvi jedna od najvećih opasnosti to što se može dobiti neku bolest, postoje i druge opasnosti. “Krv koja se pohranjuje u bankama krvi, nakon što se ohladi i uskladišti, nema više takvu sposobnost prenošenja kisika kakvu ima svježa krv”, objasnio je dr. Shander. “Tek sada počinjemo shvaćati što zapravo radimo kad dajemo transfuziju.”

“Zlatna valuta”

“Na koncu”, zaključio je Time, “radi se i o trošku: računajući otprilike 500 dolara za svaku transfuziju, uz dodatne administrativne troškove, ukupni račun iznosi jednu do dvije milijarde dolara godišnje, što je više nego dovoljan poticaj za razmatranje alternativa.” Sada izgleda da je zapanjujuća cijena transfuzije krvi jedan od glavnih razloga zbog kojih je beskrvna kirurgija postala tako popularna.

Sharon Vernon, ravnateljica Centra za beskrvnu medicinu i kirurgiju u bolnici St. Vincent Charity u Clevelandu (Ohio), rekla je o liječenju pacijenata bez primjene krvi sljedeće: “Ono postaje sve popularnije, budući da liječnici uviđaju da je beskrvna medicina zlatna valuta u svijetu štednje. Događa nam se čak i to da osiguravajuća društva, koja inače ne surađuju s nama, upućuju ljude k nama, jer im to predstavlja uštedu novca.”

Nema sumnje, u medicinskim se krugovima naglo počinje uvažavati beskrvnu kirurgiju, a za to postoje mnogi razlozi.

[Okvir na stranici 11]

Nedavne sudske odluke

U studenom i prosincu 1997. donesene su u državi Illinois (SAD) dvije značajne sudske odluke. U prvom je slučaju Jehovina svjedokinja Mary Jones dobila novčanu odštetu u iznosu od 150 000 dolara zato što su joj 1993. bile transfundirane dvije doze krvi, premda se izričito usprotivila tom načinu liječenja. To je najveća svota novca koju je neki Svjedok ikad dobio za emocionalnu štetu pretrpljenu zbog neželjene transfuzije krvi.

U drugom slučaju radilo se o Svjedokinji Darlene Brown, koja je bila u drugom stanju kad joj je prisilno transfundirana krv u korist njenog 34-tjednog ploda. Apelacioni sud Illinoisa dao je 31. prosinca 1997. objašnjenje svoje odluke, rekavši da “transfuzija krvi predstavlja invazivni medicinski postupak koji narušava tjelesni integritet punopravne odrasle osobe”. Apelacioni sud rezimirao je svoju presudu rekavši da “prema zakonu ove države, (...) ne može trudnu ženu pravno obavezati da pristane na neki invazivni medicinski postupak”.

Dana 9. veljače 1998. Vrhovni sud u Tokyu poništio je presudu nižeg suda, prema kojoj je liječnik imao pravo što je 1992. pacijentici Misae Takeda u toku operacije transfundirao krv. Vrhovni je sud proglasio da se “treba poštovati pravo pacijenta na odabir liječenja. Transfundiranje krvi bilo je protuzakonito.” Misae Takeda dobila je odštetu u iznosu od 550 000 jena (4 200 dolara).