Na sliku Boga ili životinje?

PRVI čovjek Adam bio je nazvan ‘sinom Božjim’ (Luka 3:38). Nijednu životinju nikad nije krasila ta značajka. Ipak, Biblija pokazuje da postoje brojne stvari koje su zajedničke ljudima i životinjama. Naprimjer, i ljudi i životinje su duše. Kad je Bog stvorio Adama, “posta čovjek duša živa”, kaže se u 1. Mojsijevoj 2:7 (naglašeno od nas). U skladu s tim, 1. Korinćanima 15:45 (St) kaže: “Prvi čovjek, Adam, postade živa duša” (naglašeno od nas). Budući da ljudi jesu duše, duša nije nekakav sjenoviti zasebni dio u čovjeku koji nadživljava smrt tijela.

U vezi sa životinjama 1. Mojsijeva 1:24 kaže sljedeće: “Po tom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem” (naglašeno od nas). Stoga, iako Biblija uzvisuje ljude, otkrivajući da smo stvoreni na Božju sliku, ona nas također podsjeća na naš skromni položaj koji imamo kao zemaljske duše, zajedno sa životinjama. Ipak, postoji još nešto što je čovjeku i životinji zajedničko.

Biblija objašnjava: “Što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva; kako gine ona tako ginu i oni (...) i čovjek ništa nije bolji od stoke. (...) Sve ide na jedno mjesto; sve je od praha, i sve se vraća u prah.” Da, i kad ljudi umru, a životinje uginu događa se isto. I jedni i drugi vraćaju se “u zemlju”, “u prah” iz kojeg su nastali (1. Mojsijeva 3:19; Propovjednik 3:19, 20).

Ali zašto ljude smrt tako jako pogađa? Zašto sanjamo o tome da zauvijek živimo? I zašto moramo imati smisao u životu? Nema dvojbe, mi se znatno razlikujemo od životinja!

Ono što nas razlikuje od životinja

Da li biste bili zadovoljni time da proživite život bez drugog smisla osim da jedete, spavate i imate potomstvo? Ta misao neprihvatljiva je i zakletim evolucionistima. “Suvremeni čovjek, ovaj prosvijećeni skeptik i agnostik”, piše evolucionist T. Dobzhansky, “ne može, a da se barem u sebi ne zamisli nad nekim starim pitanjima: Ima li moj život neki smisao i svrhu osim da ostanem na životu i pridodam kariku životnom lancu? Ima li svijet u kojem živim neki smisao?”

Doista, poricanjem postojanja Stvoritelja ne zaustavlja se čovjekova potraga za smislom života. Citirajući povjesničara Arnolda Toynbeea, Richard Leakey piše sljedeće: “Ta [čovjekova] duhovna dimenzija prisiljava ga da čitavog života pokušava sebe dovesti u sklad sa svijetom u kojem je rođen.”

Ipak, temeljna pitanja o ljudskoj prirodi, našem porijeklu i duhovnoj dimenziji koju posjedujemo i dalje ostaju. Očito ogroman ponor dijeli ljude i životinje. No, koliko je ogroman taj ponor?

Ponor prevelik da ga se premosti?

Temeljni problem teorije evolucije jest vrlo velik ponor koji dijeli ljude od životinja. Koliki je zaista taj ponor? Razmotrite što su sami evolucionisti u vezi s tim izjavili.

Uvaženi zagovornik teorije evolucije iz 19. stoljeća, Thomas H. Huxley, napisao je sljedeće: “Nitko nije više od mene uvjeren u to koliki beskrajan ponor postoji između (...) čovjeka i životinja (...), budući da samo čovjek posjeduje čudesan dar razumljivog i inteligentnog govora [koji ga] (...) uzvisuje, kao da stoji na vrhu planine, daleko iznad razine na kojoj se nalaze njegovi primitivni drugovi.”

Evolucionist Michael C. Corballis zapaža “upadljivu nepovezanost koja postoji između ljudi i ostalih primata (...). ‘Naš mozak je triput veći nego što bi se očekivalo za primata naše građe.’” A neurolog Richard M. Restak primjećuje sljedeće: “[Ljudski] mozak jedini je organ u poznatom svemiru koji pokušava sam sebe pojmiti.”

Leakey priznaje: “Postojanje samosvijesti predstavlja za znanstvenike, po mišljenju nekih, nerješiv problem. Svijest o samome sebi koju svatko od nas posjeduje toliko je izvanredna da daje smisao svemu što mislimo i činimo.” Također dodaje: “Jezik doista stvara ponor između homo sapiensa [ljudi] i ostalih živih bića.”

Ukazujući na još jednu čudesnu sposobnost ljudskog mozga, Peter Russell piše sljedeće: “Pamćenje je bez dvojbe jedna od najvažnijih ljudskih sposobnosti. Bez njega ne bi bilo učenja, intelekta, razvoja jezika, niti bilo kojih osobina (...) koje se obično povezuju s ljudskih bićem.”

Osim toga niti jedna životinja nema potrebu za obožavanjem. Stoga Edward O. Wilson zapaža: “Predispozicija za religioznost najsloženija je i najjača sila u ljudskom umu i najvjerojatnije nerazdvojni dio čovjekova bića.”

“Ljudsko ponašanje nameće postojanje mnogih drugih darvinističkih misterija”, priznaje evolucionist Robert Wright. “Čemu služe humor i smijeh? Zašto se ljudi ispovijedaju na samrtnoj postelji? (...) Koja je zapravo svrha tugovanja? Kada osoba umre, od kakve je koristi za gene ako tugujemo za njom?”

Evolucionistkinja Elaine Morgan priznaje: “Četiri daleko najveća misterija vezana za ljude jesu: (1) Zašto hodaju na dvije noge? (2) Zašto su izgubili krzno? (3) Zašto im se razvio tako velik mozak? i (4) Zašto su naučili govoriti?”

Kako na ova pitanja odgovaraju evolucionisti? Elaine Morgan daje sljedeće objašnjenje: “Uobičajeni odgovori na ova pitanja glase: (1) ‘Još ne znamo’; (2) ‘Još ne znamo’; (3) ‘Još ne znamo’ i (4) ‘Još ne znamo’.”

Klimava teorija

Pisac knjige The Lopsided Ape primijetio je da je njegov cilj “bio pružiti opći uvid u to kako je čovjek evoluirao u vremenu. Mnogi zaključci čista su nagađanja, zasnovana uglavnom na nekoliko starih zuba, kostiju i kamenova.” Zaista, čak i izvornu Darwinovu teoriju mnogi odbacuju. Richard Leakey kaže sljedeće: “Darwinovo shvaćanje načina našeg evoluiranja za antropološku je znanost bilo neprijeporno sve do nekoliko godina unazad, da bi se na koncu ispostavilo da je teorija pogrešna.”

Mnogi evolucionisti, prema mišljenju Elaine Morgan, “više nisu sigurni u odgovore za koje su mislili da su ih našli još prije trideset godina”. Stoga ne iznenađuje da su propale neke teorije koje su zastupali evolucionisti.

Bolne posljedice

Neke su studije otkrile da je u životinjskom svijetu broj ženki s kojima se mužjak pari povezan s razlikom u veličini tijela mužjaka i ženke. Na osnovu toga neki su došli do zaključka da bi seksualne navike ljudi trebale biti slične navikama čimpanzi, budući da su mužjaci čimpanze, kao i njihovi ljudski pandani, samo malo veći od ženki. Stoga neki zaključuju da bi, poput čimpanzi, ljudi trebali imati više od jednog seksualnog partnera. A to je s mnogim ljudima doista i slučaj.

Ali takvi odnosi, koji izgleda funkcioniraju kod čimpanzi, katastrofalno djeluju na ljude. Činjenice pokazuju da promiskuitet vodi do nevolja povezanih s razorenim obiteljima, pobačajem, bolestima, duševnim i emocionalnim traumama, ljubomorom, nasiljem u obitelji i napuštenom djecom koja odrastaju nesposobna da se uklope u društvo i koja na koncu i sama ponavljaju tu istu bolnu priču. Ako je obrazac ponašanja životinja ispravan, zašto ljudima prouzročuje toliko boli?

Razmišljanja evolucionista također bacaju sumnju na svetost ljudskog života. S kojim pravom možemo tvrditi da je ljudski život svet ako kažemo da Bog ne postoji, a sebe smatramo samo naprednijim životinjama? Možda zbog intelekta koji posjedujemo? Ako je to razlog, onda je sasvim prikladno postaviti pitanje koje stoji u knjizi The Human Difference: “Je li pošteno smatrati ljude vrednijima od pasa i mačaka samo zato što nam je [u evolucijskom procesu] pukim slučajem sve išlo na ruku?”

Širenje ovog novijeg evolucijskog pogleda “neminovno će se duboko odraziti na moralne stavove”, kaže se u knjizi The Moral Animal. A riječ je o okrutnom moralu, koji polazi od pretpostavke da smo proizvod “prirodnog odabira”, procesa u kojem, prema riječima H. G. Wellsa, “snažni i lukavi pobjeđuju slabe i naivne”.

Značajno je primijetiti da su mnoge evolucionističke teorije koje su s godinama polako oslabile moral propale i prije nego što je pristigao novi val teoretičara. Međutim, tragično je to što šteta koju su takve teorije prouzročile ostaje.

Obožavati stvorenja ili Stvoritelja?

Teorija evolucije potiče ljude da ovdje na Zemlji tragaju za odgovorima, umjesto da pogled usmjere k Stvoritelju. Biblija nam, s druge strane, u potrazi za moralnim vrijednostima i svrhom života pogled usmjerava gore, prema pravom Bogu. Ona također objašnjava zašto se moramo boriti da ne postupamo neispravno te zašto jedino ljude smrt toliko uznemirava. Osim toga, njeno objašnjenje zašto smo skloni činiti loše stvari prihvatljivo je i čovjekovom umu i srcu. Pozivamo vas da razmotrite to zadovoljavajuće objašnjenje.

[Slike na stranici 7]

Koliki je ponor između čovjeka i životinje?