Tko smo mi ljudi?
ČINI se da ljudi imaju problema s utvrđivanjem vlastitog identiteta. Evolucionist Richard Leakey iznosi sljedeće zapažanje: “Filozofi se već stoljećima bave aspektima čovještva, aspektima ljudske prirode. No, iznenađujuće je da ne postoji nikakva općeprihvaćena definicija svojstva čovještva.”
Bilo kako bilo, Zoološki vrt u Kopenhagenu smiono je iznio svoje mišljenje o tome proširenim postavom u svom paviljonu primata. Publikacija 1997 Britannica Book of the Year u vezi s tim iznosi sljedeće objašnjenje: “Jedan se danski bračni par privremeno preselio u nastambu zoološkog vrta s namjerom da podsjeti posjetitelje na njihovo blisko srodstvo s čovjekolikim majmunima.”
Razna stručna djela potvrđuju takvo navodno blisko srodstvo određenih životinja i ljudi. Naprimjer, The World Book Encyclopedia kaže sljedeće: “Ljudska bića, pored čovjekolikih majmuna, lemura, majmuna i avetnjaka, pripadaju redu sisavaca koji se naziva primati.”
No činjenica je da ljudi posjeduju izrazito mnogo jedinstvenih osobina koje nisu svojstvene životinjama. Među njima su ljubav, savjest, moral, duhovnost, pravda, milosrđe, humor, kreativnost, svjesnost vremena, samosvijest, smisao za estetiku, briga za budućnost, sposobnost akumuliranja znanja iz generacije u generaciju te nada da smrt nije konačni kraj našeg postojanja.
U pokušaju da se nađe veza između ovih osobina i onoga što je svojstveno životinjama, neki skreću pažnju na evolucijsku psihologiju, mješavinu evolucije, psihologije i sociologije. Je li evolucijska psihologija rasvijetlila zagonetku ljudske prirode?
Što je svrha života?
“Polazna je pretpostavka evolucijske psihologije jednostavna”, kaže evolucionist Robert Wright. “Čovjekov mozak, kao i svaki drugi organ, bio je oblikovan sa svrhom prenošenja gena idućoj generaciji; osjećaji i misli koje mozak proizvodi mogu se u tom kontekstu najbolje shvatiti.” Drugim riječima, jedina svrha našeg života, određena našim genima, a vidljiva iz načina rada našeg mozga, jest razmnožavanje.
Doista, prema mišljenju evolucijske psihologije “ljudska priroda uvelike se svodi na nemilosrdno genetičko koristoljublje”. U knjizi The Moral Animal navodi se sljedeće: “Prirodni odabir ‘zahtijeva’ od muškaraca da imaju spolne odnose s beskonačnim nizom žena.” Prema ovom evolucijskom konceptu, pod određenim se okolnostima nemoralnost kod žena također smatra prirodnom pojavom. Čak se i roditeljska ljubav smatra strategijom izazvanom genima, koja služi da bi se osiguralo preživljavanje potomstva. Tako se prema jednom stanovištu naglašava važnost genetskog nasljeđa u osiguravanju produžetka ljudske obitelji.
Neke knjige za samopomoć koje se trenutno izdaju zasnivaju se na ovom novom valu evolucijske psihologije. Jedna od tih knjiga kaže da se ljudska priroda “ne razlikuje mnogo od čimpanzine, goriline ili pavijanove prirode”. U knjizi se navodi i sljedeće: “Što se tiče evolucije, (...) važna je jedino reprodukcija.”
S druge strane, Biblija uči da je Bog stvorio ljude sa svrhom koja nadilazi puko razmnožavanje. Mi smo stvoreni na Božju “sliku”, sa sposobnošću da odražavamo njegova svojstva, naročito ljubav, pravednost, mudrost i moć. Ako tome pridodamo i druge jedinstvene ljudske osobine koje smo ranije spomenuli, onda postaje sasvim očito zašto Biblija stavlja ljude iznad životinja. Biblija, ustvari, otkriva da je Bog stvorio ljude ne samo sa željom da vječno žive već i sa sposobnošću da uživaju u ostvarenju te želje u njegovom pravednom novom svijetu (1. Mojsijeva 1:27, 28, St; Psalam 37:9-11, 29; Propovjednik 3:11; Ivan 3:16; Otkrivenje 21:3, 4).
Bitno je što vjerujemo
Ustanoviti koje je ispravno gledište nadilazi puku akademsku spoznaju, budući da ono što vjerujemo o našem porijeklu može utjecati na naš način života. Povjesničar H. G. Wells spomenuo je zaključke do kojih su mnogi došli nakon što je 1859. Charles Darwin objavio djelo Porijeklo vrsta.
“Uslijedio je ozbiljan pad moralnih vrijednosti. (...) Nakon 1859. puno je ljudi izgubilo vjeru. (...) Moćni narodi s kraja 19. stoljeća vjerovali su da su stekli nadmoć, zahvaljujući borbi za opstanak, borbi u kojoj snažni i lukavi pobjeđuju slabe i naivne. (...) Došli su do zaključka da je čovjek društvena životinja isto kao, naprimjer, indijski divlji pas. (...) Činilo im se sasvim ispravno da veliki psi ljudskog čopora tiraniziraju i ugnjetavaju ostale.”
Nema sumnje da je važno da steknemo ispravno gledište o tome tko smo mi uistinu. Jer, kao što je jedan evolucionist upitao, “ako je jednostavni staromodni darvinizam (...) iscrpio moralnu snagu zapadne civilizacije, što će se dogoditi kad novo shvaćanje [koje nudi evolucijska psihologija] postane naširoko prihvaćeno?”
Budući da ono što vjerujemo u vezi s našim porijeklom utječe na naša temeljna gledišta o životu i o onom što je ispravno i pogrešno, neophodno je da se detaljnije pozabavimo ovim kompleksnim pitanjem.
[Istaknuta misao na stranici 4]
Povjesničar H. G. Wells spomenuo je zaključke do kojih su mnogi došli nakon što je 1859. Charles Darwin objavio djelo Porijeklo vrsta: “Uslijedio je ozbiljan pad moralnih vrijednosti. (...) Nakon 1859. puno je ljudi izgubilo vjeru”